mini|300px|Rimsko kazalište Merida Hispanija () je ime koje su Rimljani dali Iberskom poluotoku. Osvajanje će potrajati puna dva stoljeća, puna krvavih bitaka i surovih epizoda kao i žilavog otpora domorodačkog stanovništva, s nekim primjerima herojstva kao što je Numancija, koji će ostati upamćeni u povijesti, a koja su i opjevali sami Rimljani. Međutim, kad su Rimljani konačno uspjeli potčiniti nepokorne stanovnike Hispanije, proces romanizacije će se odvijati manje više bez problema, jer koliko je Rim doprinio razvoju Hispanije, isto toliko sama Hispanija je doprinijela Rimu svojim prirodnim bogatstvima kao i ljudima. Rimska vladavina će ostaviti neizbrisiv trag kako u kulturi, tako i u običajima, i posebno jeziku budućih država koje će se pojaviti na Iberskom poluotoku.
Ime i etimologija
Termin Hispanija dolazi iz latinskog, a termin Iberija je isključivo grčkog porijekla. Termine španjolski, iberski i hispanski ne treba miješati, niti koristiti naizmjenično jedan umjesto drugog, jer svaki od ta tri termina nosi sa sobom i različite konotacije određenog vremena i prostora u povijesti. U tekstovima koji su se očuvali iz doba rimske vladavine isključivo se rabi termin Hispanija (prvi put spomenuta oko 200. pr. Kr. u tekstovima pjesnika Kvinta Enija), dok se u grčkim tekstovima uvijek koristi termin Iberija.
Pouzdano se zna da su Feničani i Kartažani zvali poluotok Span ili Spanija (Span ili Spania), u značenju "skriveno, tajno", što bi značilo "skrivena daleka zemlja". Postoji druga verzija porijekla ovog imena, a to je da dolazi od feničanskog termina I-shphanim, što otprilike znači od svisca (shphanim je množina od shaphán "svisci" – lat. Hyrax syriacus), kako su Feničani nazvali zeca, životinju koja je njima bila nepoznata, i koju su našli na poluotoku u izobilju. Druga verzija ove iste etimologije bi bila Hi-shphanim, Otok zečeva (to jest, svizaca).
S druge strane, zec nije bila jedina životinja koja je privlačila pažnju po svojoj brojnosti. Grci su nazivali ovaj poluotok Ofiousa (Ophioússa), što znači Zemlja zmija, koju su zamijenili riječju Iberija, jer su tu riječ često čuli od starosjedilaca. Načelno, ta se riječ odnosi na neki zemljopisni pojam, ali ne može se baš tvrditi da se konkretno odnosi na rijeku Ebro, jer se ta riječ čula na cijelom teritoriju današnje Andaluzije. Neki lingvisti smatraju da je ta riječ jednostavno značila "rijeka", međutim, ništa se ne može tvrditi sa sigurnošću, jer konkretnih dokaza nema.
Povijest Iberija
mini|desno|250px|Pirinejski poluotok prije dolaska Rimljana U antičko doba znalo se za postojanje teritorija u zapadnom dijelu Mediterana čije su zemlje bile bogate rudama, vodom i ribom. Ni Grci ni Feničani nisu je pokušavali osvojiti; ograničili su se na uspostavljanje trgovačkih odnosa s iberskim plemenima koji su obitavali na tom području.
Na Iberskom poluotoku nije postojalo političko jedinstvo. Postojalo je mnoštvo plemena koja nisu priznavala nikakav autoritet van granica svog teritorija. Neki autori imaju oko stotinu različitih plemena na cijelom teritoriju poluotoka, i svako od tih plemena imalo je vlastitu političku strukturu. Malo se zna o ovim narodima jer su informacije u narativnim izvorima fragmentarne i šture. U grubim crtama, podjela bi mogla ići na Ibere koji su naseljavali mediteransku obalu i južni dio Atlantske obale. Podrijetlo Ibera je nejasno, ali se vjeruje da bi mogli biti autohtono stanovništvo poluotoka. Oko 1000. pr. Kr. pridružili su im se Kelti, koji su se nastanili u sjevernom i zapadnom djelu poluotoka. Između njih, u unutrašnjosti poluotoka, nalazila su se plemena koja su bila mješavine ova dva naroda, i nazivali su se Keltiberima.
Nakon Prvog punskog rata 241. pr. Kr., Kartaga se morala povući sa Sicilije i Sardinije. U potrazi za novim teritorijima i resursima, brzo ih je našla s druge strane Gibraltara – na Iberskom poluotoku. Iberija postaje ključna točka brzog gospodarskog i vojnog oporavka Kartage nakon poraza.
Rimska invazija
Bila su potrebna dva puna stoljeća kako bi se pokorili i pobijedili stanovnici Iberije koji su pružali nevjerojatno jak otpor rimskim osvajačima. Ta dva stoljeća karakterizirale su neprekidne borbe, ratovi i pobune koje su iza sebe ostavile mnogobrojne žrtve, herojske epizode i uspomene na važne sudionike događaja.
Rat s Kartagom
Nakon Prvog punskog rata (264. pr. Kr. – 241. pr. Kr.), Kartaga i Rim su podijelili Iberski poluotok na zone utjecaja čija je granica bila rijeka Iber. Spor je nastao oko grada Sagunta, koji je bio rimski saveznik. Kartaga je napala Sagunt, braneći interese jedne političke frakcije u tom gradu. Rim se pozvao na dogovor i zahtijevao povlačenje kartažanskih trupa.
Danas se sa sigurnošću ne zna koja je današnja rijeka odgovarala rijeci Iber. Najvjerojatnije da je to bila rijeka Ebro, i u tom slučaju, Sagunt se nalazio duboko u teritoriju utjecaja Kartage, međutim, također postoje indicije da se radi o rijeci Júcar, i u tom slučaju, Sagunt je bio na teritoriju rimskog utjecaja. Bilo kako bilo, Rim nije pritekao u pomoć Saguntu, i dozvolio je da Hanibal opustoši ovaj grad, kako bi kasnije to mogao iskoristiti kao izgovor za početak Drugog punskog rata.
Tijekom rata sreća je u početku bila na strani Kartažana, međutim, dolazak Scipiona Afričkog u Hispaniju 210. pr. Kr. donosi preokret. Scipion Afrički bio je jedan od najsjajnijih vojskovođa u rimskoj povijesti. Međutim, svoju slavu nije zasnivao samo na svojoj vještini vojevanja, nego i na talentu za diplomaciju. Sklapao je saveze s lokalnim plemenima što je višestruko pomoglo rimskim snagama. Iberska plemena su kao saveznici i najamnici služili kao pojačanje za rimsku vojsku, a svojim poznavanjem terena su doprinijeli borbi s Kartažanima. U svojoj želji da se oslobode Kartažana, hispanska plemena su prešla na stranu Rimljana. Drugi punski rat završio je uvjerljivom pobjedom Rima nakon 16 godina ratovanja.
Prvi okršaji
Iako su se lokalna plemena isprva masovno pridružila Rimljanima, ubrzo je splasnulo početno oduševljenje jer su shvatili da se nisu oslobodili gospodara, nego samo jednog zamijenili drugim. Krajem 3. stoljeća pr. Kr. stvoren je plemenski savez keltiberskih plemena koja su digla bunu protiv Rimljana. Savez je u svakom trenutku mogao računati na oko 30.000 pješaka i 4.000 konjanika. Do sukoba s rimskim legijama prokonzula Lucija Lentula i Lucija Manlija Acidita je došlo u okolici današnje Zaragoze u kojoj su Keltiberi bili potučeni, a sama plemena su pretrpjela krvavu odmazdu.
Rim je odlučio ne napuštati Hispaniju. Rimljani su bili svjesni velikih rudnih i prirodnih bogatstva poluotoka. Početkom 2. stoljeća pr. Kr. senat je podijelio poluotok na dvije provincije — Hispaniju Citerior i Hispaniju Ulterior. Međutim, kako nije bilo jednog vladara kojega je trebalo podčiniti, Rim je bio primoran pokoravati jedno po jedno pleme, što je bilo veoma teško, s obzirom na to da svaki put kad bi se učinilo da je situacija konačno pod kontrolom, izbila bi nova buna što bi situaciju vraćalo nekoliko koraka unatrag.
Mnogi rimski aristokrati bili su poslani u Hispaniju ne bi li našli načina da pokore keltiberska plemena. Među mnogima, vrijedi istaknuti dva – Marko Porcije Katon Stariji i Tiberije Sempronije Grah Stariji.
Kada je Katon stigao u Hispaniju (195. pr. Kr.) cijela Hispanija Citerior je bila pobunjena, dok je pod kontrolom rimskih legija bilo samo nekoliko gradova. Katon je poduzeo odlučnu borbu protiv pobunjenih plemena, i uskoro ih je svladao i surovo kaznio. Plijen koji je odnio u Rim, impresionirao je njegove sugrađane – 25.000 funti srebra i 1.400 funti zlata, oteto od iberskih plemena u borbama.
Tiberije Sempronije Grah je također bio odlučan vojskovođa, međutim, pored ratničkih, koristio je i svoje diplomatske vještine. Također je bio poslan kako bi ugušio jedan od ustanaka, međutim, uspio je vještim pregovaranjem postići sporazume s većinom keltiberskih plemena i time je pacificirao gotovo cjelokupni teritorij provincija.
Rat (154. pr. Kr. – 93. pr. Kr.)
Lusitanija (; današnji južni dio Portugala do rijeke Duero, dio autonomne pokrajine Španjolske Kastilje i Leona i cijela Extremadura) je bila oblast koja se najviše i najžilavije opirala Rimljanima. Oko 155. pr. Kr. lusitanski vođa Punik je počeo s upadima na dio teritorija Lusitanije koja je bila pod rimskom dominacijom, i na taj način prekinuo mir koji je trajao više od 20 godina, a koji je sklopio Tiberije Sempronije Grah Stariji.
Keltiberski ratovi predstavljaju krvavu epizodu u povijesti rimskih osvajanja Hispanije. Iako su u početku keltiberska plemena odnosila pobjedu za pobjedom, ipak su se na kraju morala pokoriti Rimu. Rim je vodio bespoštednu borbu u kojoj nije birao sredstva. Lucije Lucinije Lukul isticao se svojom surovošću i beskrupuloznošću. Od 152. pr. Kr. do 151. pr. Kr. u opsadi grada Cauce, došlo je do pregovora o predaji. Kad su stanovnici grada otvorili gradska vrata, Lukul je naredio da se svi pobiju. Procjenjuje se da je u tom pokolju život izgubilo oko 30.000 osoba. Pretor Galba je 150. pr. Kr. ponudio pregovore Lusitancima zahtijevajući da ovi prethodno spuste oružje na zemlju. Kada su ovi to i učinili, naredio je juriš kojeg su rijetki preživjeli. Jedan od njih bio je i Virijat, pastir koji je 147. pr. Kr. podigao novi ustanak protiv rimskih legija i vodio veoma uspješan gerilski rat u kojem Rimljani nisu mogli pobijediti. Na kraju su morali pribjeći lukavstvu – potkupili su trojicu Virijatovih velikodostojnika koji su ga na kraju 13. pr. Kr. ubili.
Nakon Virijatove smrti, nestaje i posljednji trag organiziranog otpora Lusitanaca. Rimljani sve više osvajaju teritorij Lusitanije o čemu svjedoči i Ploča iz Alcantare () iz 104. pr. Kr.
Opsada i uništenje Numancije
Numancija (; šp. Numancia) je postala simbol otpora osvajaču u španjolskoj povijesti po svom stoičkom otporu prilikom opsade grada 133. pr. Kr.
Početkom 2. stoljeća pr. Kr., Numancija je bila glavni grad keltiberskog plemena Arevacosa. Nalazila se u centru Hispanije i imala je oko 30.000 stanovnika. Od samog početka neprijateljstava, Numancija je bila na meti Rimljana. Budući da su pretrpjeli poraz 153. pr. Kr., Rimljani su prvi put sproveli opsadu Numancije. Opsade će se periodično ponavljati, međutim, Rimljani neće imati mnogo uspjeha, sve dok 134. pr. Kr. senat nije poslao Scipiona Emilijana (usvojenog unuka Scipiona Afričkog), da po tko zna koji put pokuša osvojiti nepokornu Numanciju. Scipion je opkolio grad, nadajući se da će glad natjerati Numantince na predaju. Međutim, Numantincima je bila draža smrt nego predaja i ropstvo. Kada su Rimljani ušli u grad, suočili su se sa stravičnim prizorom — Numantinci su izvršili masovno samoubojstvo. Scipion je jedva uspio sakupiti oko pedeset preživjelih od kojih je nekoliko odveo u Rim da bi prikazao svoju pobjedu. Preostali su prodani u roblje.
Herojstvo Numantinaca je između ostalih, opjevao i Cervantes u jednoj od svojih klasičnih tragedija, Opsada Numancije (šp: El cerco de Numancia).
Krajem 1. stoljeća pr. Kr., ratovi između keltiberijskih plemena i rimskih legija su završeni.
Građanski ratovi
Nakon završetka keltiberskih ratova, Hispanija postaje poprište još jednog sukoba – ovog puta se radi o međusobnim borbama samih Rimljana.
Godine 83. pr. Kr. u Hispaniju kao namjesnik stiže Kvint Sertorije, koji je u to vrijeme već dvije godine bio na popisu za proskripcije diktatora Sule. Digao se na oružje protiv diktatora i nakon prvog poraza pobjegao je u Mauritaniju gdje je stekao iskustvo u gerilskoj borbi. Zatim je prihvatio ponudu Lusitanaca da dođe na čelo lusitanskih snaga i digne novi ustanak. Ubrzo je kontrolirao gotovo cijeli teritorij poluotoka. Uspostavio je neovisan sustav vladavine sa sjedištem u Osci i vladao poluotokom sve dok senat nije poslao Pompeja. Sukobi su trajali između 76. pr. Kr. i 71. pr. Kr. Sertorije je završio slično kao i Virijat – ubili su ga njegovi ljudi u Osci.