Mraclin je naselje u administrativnom sastavu grada Velike Gorice smješteno u Zagrebačkoj županiji. Nalazi se 15 km južno od Zagreba između državne ceste D30 i autoceste A11 koja jednim svojim dijelom prolazi kroz naselje. Mraclin se nalazi u srcu kulturno-povijesne regije Turopolja, a svrstava se u najveća i najmnogoljudnija turopoljska naselja. Naselje je vrlo dobro povezano sa Zagrebom (željezničkom prugom) i Velikom Goricom (željezničkom prugom te izravnom autobusnom linijom koja vozi 11 puta dnevno). Vožnja vlakom do Velike Gorice traje oko 6, a autobusom 12 minuta. Redovnom linijom vlaka za Zagreb koji vozi 14 puta dnevno dolazi se na Glavni kolodvor u Zagreb za oko 20 minuta, a automobilom vožnja do ulaska u glavni grad traje 20-ak minuta.
Mraclin se tijekom povijesti zvao Mrascin, Mrachlin, Merclin, Mrwchlin, Mraczlynye itd.
Zaštitnik naselja je Sveti Vid.
Stanovništvo
U Mraclinu je prema popisu stanovništva iz 2011. živjelo 1074 stanovnika u 340 kućanstava.http://web.dzs.hr/Hrv/censuses/Census2001/Popis/H02_01_02/h02_01_02_zup01-5410.html Prosječna starost stanovnika je 37,03 godine. Gustoća naseljenosti iznosi 82,6 st./km².
Veliku većinu stanovništva Mraclina čine Hrvati (99 %).http://web.dzs.hr/Hrv/censuses/Census2001/Popis/H01_02_02/H01_02_02_zup01.html
Prirodni prirast mjeri se u promilima. Očekivani životni vijek je kao i u ostalim dijelovima Hrvatske oko 75 godina, a pismenost je 99,5 %.
Prema popisu stanovništva iz 2001. g. najzastupljenija vjeroispovjest je katolička (99 %). Sve ostale vjeroispovjesti zajedno pokrivaju manje od 1 % stanovništva.http://web.dzs.hr/Hrv/censuses/Census2001/Popis/H01_02_04/H01_02_04_zup01.html
Stanovništvo Mraclina je uglavnom orijentirano prema gradovima (Zagrebu i Velikoj Gorici), a manji dio se bavi poljodjelstvom (uglavnom za vlastite potrebe). Glavne gospodarske grane u naselju su prerada drva, prerada plastike, proizvodnja opeke i građevinskog materijala, trgovina, cvjećarstvo i dr. Važni gospodarski subjekt je tvrtka Kova s više od 150 zaposlenih.
Uglavnom se govori kajkavskim dijalektom iako on pomalo izumire.
Povijest Stari vijek
Mraclinački prostor naseljen je već u mlađem kamenom dobu, o čemu svjedoči kameni privjesak s izbušenom rupom te kamena sjekira.
U 4. stoljeću pr. Kr. na područje Mraclina dolaze Kelti ili Gali. Lug, lugar i Obdina (današnji potok) su keltske riječi. Živjeli su na području današnjeg Jaševa i Golaka (Galaka). Ime mraclinskog polja Podumica je galsko i označava polje koje se prostire pod nanosom (dina).
Krajem 2. stoljeća pr. Kr. vojska Rimske Republike ulazi u mraclinački prostor u ratnom pohodu na Segesticu (Sisak).
Oktavijan, budući rimski car August, oko 35. pr. Kr. prolazi kroz Mraclin u ratnom pohodu na Segesticu. Rimska vojska staru galsku cestu modernizira prema rimskim standardima. Počela je žešća romanizacija mraclinačkog prostora o čemu svjedoči i danas vidljiva centurijacija obradivih površina na centurije, a svaka centurija je imala 50 hektara zemlje.
Na rimskoj cestovnoj karti nastaloj oko 340. godine ucrtan je starorimski grad Ad Fines na 20 rimskih milja od Sisciae prema zapadu, što je (29 kilometara i 600 metara). Neki povjesničari smatraju da je to prostor današnjeg Mraclina. Arheološkim istraživanjima moguće je naći ostatke Ad Finesa u središnjem i južnom Mraclinu. Središte Mraclina i danas ima sve karakteristike rimskog planiranja prostora. Ipak, postoji mogućnost da ostatci Ad Finesa leže i na području današnjeg Gornjeg Hruševca na kojem je otkriveno postojanje ostataka velikoga rimskoga grada na širokom prostoru šumskog lokaliteta Gradišće.
U 3. i 4. stoljeću iz Sisačke biskupije, poznate po sv. Kvirinu, širi se kršćanstvo te se ukorjenjuje u mraclinačkom prostoru. Rimska cesta koja je prolazila mraclinačkim prostorom smjerom Laze-Kobilnak-Doblač-Maćkovec-Obrož-Podumice-Okuje, pogoduje širenju kršćanstva. Prema legendi, sveti Vid, današnji zaštitnik Mraclina, podnio je mučeništvo za Dioklecijanovih progona kršćana početkom 4. stoljeća.
desno|mini|250px|Kamena sjekira iz mlađeg kamenog doba pronađena u Mraclinu.
378. godine Goti pustoše mraclinački rimski prostor. To su učinili i Vizigoti.
Srednji vijek
Dolaskom dvonožnih zvijeri Huna u 5. stoljeću, mraclinački rimski prostor je u sastavu hunske države. Stanovništvo rimskog Ad Finesa (Mraclina) bježi prema Vukomeričkim goricama tražeći sigurno sklonište.
Krajem 5. stoljeća germanski vojskovođa Odoakar vlada Panonijom, dakle i mraclinačkim prostorom. Ubrzo nakon toga Ostrogoti su zavladali Mraclinom, tj. Ad Finesom.
Početkom 6. stoljeća mraclinački prostor je u bizantskim rukama.
U 7. stoljeću dolaze konjanička ratnička plemena Avara i Slavena. Među Slavenima su i hrvatska plemena.
U ranom srednjem vijeku Mraclin je bio u sastavu Posavske Hrvatske čije je središte bio Sisak. Franački povjesničari tu hrvatsku kneževinu nazivaju Panonia Inferior (Donja Panonija).
U ratnom pohodu na Sisak i kneza Ljudevita Posavskoga franačka vojska prolazi dvadesetih godina 9. stoljeća kroz Mraclin.
Slomom Ljudevita Posavskog Mraclin ulazi u sastav franačke države.
Ujedinjenjem Hrvatske za vrijeme kralja Tomislava (910. – 928.) Mraclin je u sastavu Hrvatskog kraljevstva.
Dolaskom mađarske dinastije Arpadovića 1102. godine mraclinački prostor je dio hrvatsko-ugarske države.
u 12. stoljeću spominje se Doblačko polje. To je prvo poznato mraclinsko polje. Vlasnik Doblača (mađarski: Doblachmezew) bio je prvi poznati Mraclinčanin Djed Doblački. Doblačko polje i njegov vlasnik Djed Doblački su nedvojbeni dokaz da Mraclin postoji već u 12. stoljeću. Potomci Djeda Doblačkog su su Stanislav i Vratislav (Staniško i Vratiško). To su prva poznata mraclinačka imena.
Doblački Mraclin je građen od hrastovih oblica. Nalazi se u Zagrebačkom polju pod vlašću Zagrebačke biskupije kojoj rod Doblačkih daje određenja davanja u naturi.
Gospodarstvo doblačkog Mraclina temelji se na poljodjelstvu, govedarstvu i svinjogojstvu.
1249. godine u povelji slavonskog bana Stjepana spominje se terra Mrascin ili „zemlja Mraclin“. Smatra se da je taj naziv nastao od imena Martin ili Marcel (Martinus, Marcellus). Možda je to bio posjed kakvog Martina ili Marcela, ili je opet nekoć tamo bila crkva posvećena jednome od ovih svetaca. Od imena zemlje Mrascin izvedeno je današnje ime Mrac(l)in.
Nema dvojbe, da nije već u 13. stoljeću Mraclin bio odveće turopoljsko naselje. Iz jedne povelje napisane 1360. godine doznajemo da je predak Mraclinčana bio Staniško, sin Vratiška i njegovi rođaci. Ovaj se prvi put spominje 1258. godine.
1255. godine se u povelji bana Stjepana spominje aqua Obdina ili potok Obdina. Obdina je keltska riječ koja označava vodu što teće niz brijeg ili nanos.
1268. godine je Bela, sin hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. Arpadovića, kaznio mraclinačkog plemenitaša Stanislava Doblačkoga da nosi drva zagrebačkoj gospodi. Stanislav se nije najbolje snašao u političkim igrama na ugarskom dvoru jer je stao na stranu gubitnika Stjepana V. Arpadovića.
1271. godine kralj Stjepan V. Arpadović oslobađa Stanislava (Staniška) Doblačkoga drvonošenja zagrebačkome gradu. Kaptolu i biskupu Tomi daje desetinu svinja. Doblački ne idu na tlaku i imaju svoje Doblačko polje, što im garantira slobodu.
1360. godine želinski (Sellin) kaštelan pokušava prigrabiti mraclinačku zemlju i pokmetiti Mraclinčane tvrdeći da nisu plemići.
Dominus De Medwe (gospodar Medvedgrada) Juraj Brandenburški i njegov kapetan Benedikt Sthooz (Štos) pljačkaju Mraclin (Mrachlin) i odnose vino, žitarice, volove i svinje. Volovi služe za vuču i oranje.
Novi vijek
16. stoljeće
Podupiratelj mraclinačkog plemićkog sitniša, mladi i golobradi hrvatsko-ugarski kralj Ludovik II. Jagelović oslobađa 4. prosinca 1524. godine Mraclince od davanja daća.
Stvari su se ubrzo promijenile na lošije, a to su bitno osjetili nobiles de Mrachlin (plemići Mraclina). 1526. godine kada je na Mohaču poginuo (utopio se) njihov podupiratelj Ludovik II. Jagelović. Ivan Karlović Krbavski, novi vlasnik Medvedgrada vraća stare daće: vojščinu, banščinu i desetinu svinja.
Mraclinački plemići pripadaju najnižem obliku nobiliteta koji se ne temelji na gospodarskoj tj. posjedovnoj zemljišnoj moći već na kraljevskoj odluci da su slobodni u nekim segmentima feudalnog društvenog ustrojstva.
1546. godine Mraclinčani dobivaju suprotiva sebe novog moćnika i magnata, hrvatskog bana Nikolu Šubića Zrinskog. On će pokušati pokmetiti Mraclinčane. Zrinski pljačka klijeti, otima krave, volove, konje, svinje i žitarice. Do danas su ti njegovi postupci ostali nerazjašnjeni. To je radio vjerojatno zbog osobnih interesa te dokazivanja moći i vlasti. Opljačkana dobra koristio je i za obranu Hrvatske od Turaka.
desno|mini|250px|Valvasorov prikaz bitke kod Siska iz 1689. godine. Zahvaljujući toj bitci Mraclin je (kao i veliki dio Hrvatske) obranjen od Turaka.
1550. godine Mraclinčani su oružjem otjerali Zrinskoga.
1553. godine Nikola Šubić Zrinski Mraclinu i ostalim turopoljskim plemićima oprašta daće. Žestoki sukob s Turopoljcima dakle i Mraclinčanima je jednostavno napustio jer se morao usredotočiti na glavni problem – Turke koji su zaprijetili njegovim posjedima i Hrvatskoj.
Nobiles de Mrachlin se grčevito bore za očuvanje feudalnog poretka. Stoga su 1573. godine sudjelovali u gušenju Seljačke bune Ambroza (Matije) Gubca bojeći se ukidanja pravnih razlika na socijalnom planu jer bi izgubili svoje privilegije. To im se ipak dogodilo 1848. godine.
Početkom 16. stoljeća nastaju problemi s Vukovinom. Posjed Vukovinu drže Alapići kao i okolna kmetska sela: Okuje i Bunu. 1538. godine oni žele prisvojiti mraclinačku zemlju. U tome ih je podržavao rođak Zrinski.
27. rujna 1592. godine Mraclin je doživio ali i preživio najžešću tursku provalu. Pljačkaški odredi (akindžije) Hasan-paše Predojevića pretvorili su Mraclin u zgarište. Ipak, selo nije zatrijelo jer su ga Mraclinčani vrlo brzo obnovili.
1592. godine su Turci razorili vukovinsku tvrđavu jer je bila slabih obrambenih mogućnosti. Tvrđava Želin (Sellin) je opstala.
Turopolje neće spasiti ni dvorac Lukavec ni Medvedgrad već Karlovac i Želin iz kojeg je u ranu zoru 22. lipnja 1593. godine krenuo prema Sisku ban Toma Erdődy.
22. lipnja 1593. Turopolje je odahnulo. Toma Erdődy pobjeđuje Turke u Bitci kod Siska. Tako je mraclinska molitva : da bi naši moguti (mitska bića velike moći) bili jakši nek turski, postala stvarnost.
Od svih hrvatskih krajeva Turci u 16. stoljeću najžešće napadaju Turopolje.
18. stoljeće mini|desno|150px|Grb Plemenite opčine turopoljske U sedmogodišnjem ratu (1756. – 1763.) 16 mraclinačkih mentenaša ratuje za interese kraljice Marije Terezije protiv pruskoga kralja Fridrika II. U bitkama kod Hochkircha 1758. godine u Saskoj te 1760. godine kod Legnitze u Šleskoj vojska Marije Terezije je poražena. Mraclinačke kosti ostale su na bojnom polju Njemačke i Poljske.
1743. godine u Mraclinu se koriste srebrnjaci s likom Marije Terezije, a 1787. godine srebrne kovanice s likom Josipa II.
1785. godine Josip II. ukida kmetstvo. Mraclinačko sitno plemstvo je ogorčeno jer su njihovi malobrojni kmetovi postali slobodni. Zato ne vole Josipa II. te se orijentiraju na Ugarsku i čine veliku pogrešku jer utrčavaju u veliku Mađarsku.
19. stoljeće
1809. francuska vlast ulazi u Mraclin. Mraclinčani ne vole Francuze jer ukidaju plemićke privilegije.
1816. godine glad u Mraclinu. U srpnju i kolovozu padao je snijeg. Pojavljuje se kuga i kolera. Siva prašina je uništila urod zbog erupcije vulkana u južnoj Aziji.
Oko 1840. godine u Lazima lončar Nunković proizvodi raznolike keramičke i porculanske predmete za kućnu uporabu te velike keramičke posude za čuvanje žita i pečenje mesa.
Ime Mraclina je mađarizirano u Mraclynye.