mini|upright|Vertikala Pakao u jami Muda labudova. Speleologija je skup aktivnosti kojima je cilj istraživanje (okriće) špilja ili spilja, jama i drugih podzemnih krških fenomena (u nekrškim stijenama se upotrebljava termin vulkanospeleologija). Riječ speleologija dolazi od starogrčke riječi spelaion koja označava prirodnu podzemnu šupljinu. Primarni cilj speleološkog istraživanja je izrada speleološkog nacrta istraženih dijelova špilje ili jame na temelju mjerenja dimenzija i pružanja špiljskih kanala, te dokumentacija opaženih geoloških, morfoloških i hidroloških tj.hidrogeoloških, fizikalnih i drugih svojstava. Ponekad se unutar speleoloških objekata rade biološka, arheološka ili paleontološka opažanja i iskapanja. Složenost špilja i jama zahtijeva posebne speleološke tehnike i obučenost timova speleologa, te se u dubokim jamama i složenim špiljama aktivnost speleologa može opisati nekom vrstom podzemnog alpinizma. U tom smislu, dio speleoloških aktivnosti se poput alpinizma može smatrati sportskom djelatnošću. Stručno i znanstveno istraživanje u speleologiji obuhvaća proučavanje procesa okršavanja (nastanka špilja i jama), podzemne hidrologije tj. hidrogeologije krša, te bogate špiljske faune (koja je zbog izoliranih uvjeta izuzetno zanimljiva, te je često endem pojedinog područja).
Speleološka istraživanja (otkrića) u Hrvatskoj Speleološka istraživanja (otkrića) u Hrvatskoj imaju dugu povijest. Na temelju tragova vatrišta i materijalne kulture ustanovljen je boravak pračovjeka (Homo erectus) u špilji Šandalji kraj Pule prije oko 900.000 godina (istraživanja akad. Mirka Maleza). Prvi pisani podatak o hrvatskoj špilji datira iz 1096. godine – crkveni spis u kojem se spominje Špilja u zaljevu Željina na otoku Ugljanu. Prvo znanstveno djelo o špiljskim pojavama napisao je dubrovački filozof Nikola Gučetić 1584. godine, proučavajući špilju Šipun u Cavtatu i špilju Vjetrenicu na Popovom polju. Istraživači koji su obilježili istraživanja u razdoblju od 17. do 19. stoljeća bili su: Janez Vajkard Valvasor, Luigi Ferdinando Marsigli, Alberto Fortis, Ivan Lovrić, Baltazar Hacquet, Julije Fras, Stjepan Mlinarić, Eugen von Ransonnet, Miho Jeronim Granić, Đuro Pilar, Spiridion Brusina, Mijo Kišpatić i Dragutin Hirc. mini|lijevo|upright|Prva fotografija špilje u Hrvatskoj, špilja Samograd 1897. Organizirana speleološka djelatnost u Hrvatskoj počela je 1886. godine. U ličkim novinama «Ličanin», koje su izlazile u Gospiću, 14. prosinca 1886. objavljena je vijest da je osnovan Odbor za prikupljanje novčane pomoći radi uređenja špilje Samograd u Perušiću. Nažalost, imena ljudi u tom odboru sada nisu poznata, ali je dobro poznat rezultat njihovog rada. Svega dvije i pol godine poslije, točnije 6. kolovoza 1889. u novinama «Obzor», koje su izlazile u Zagrebu, objavljena je vijest pod naslovom «Uređena špilja». Nepoznati je autor napisao: U špilju su ljudi ulazili i ranije, vojnici Vojne krajine održavali su je prohodnom radi korištenja pitke vode (potpisi iz 1835. godine), posjetio ju je i prirodoslovac Dragutin Hirc 1875. i pisao o njoj. Kroz špilju je bio uređen put, a kako kaže D. Hirc: Međutim, prilaz do ulaza bio je do tada otežan, jer se nalazi u dubokoj vrtači strmih stranica. Očito je da je uz prilaz špilji tada bio uređen i put kroz špilju. Na stijenama između prvog mosta u špilji i najnižeg dijela špilje nalazi se više raznih natpisa, neki slabo vidljivi. Jedan od njih može se lako pročitati «Vladimir Vranić i Ivan Domazet 1888». Moguće je da su to imena ljudi koji su uređivali špilju, možda čak i članovi spomenutog Odbora.
Napis u «Obzoru» od 6. kolovoza 1889. najstarija je novinska vijest da je neka špilja u Hrvatskoj uređena i otvorena za turističko posjećivanje, a za to je zaslužan spomenuti Odbor, osnovan još 1886. Odbor je bila, dakle, prva udruga u Hrvatskoj organizirana za određenu speleološku djelatnost. mini|250px|Jedan od ulaza u Baraćeve špilje. Tri godine poslije, tj. 20. veljače 1892. u Ogulinu je, na inicijativu geologa Mije Kišpatića, osnovan «Odbor za uređenje Baraćevih špilja». U tim je špiljama, Gornjoj i Donjoj, još 1883. i 1884. Mijo Kišpatić obavljao paleontološka i arheološka istraživanja. Odbor je brojio 14 osoba, od kojih su danas poznata imena devetorice. Još iste godine, Odbor je osposobio špilje za posjećivanje i 14. kolooza 1892. upriličio otvorenje. Nije poznato na koji način je obznanjeno otvorenje, ali se zna da su neke osobe dobile posebne pozivnice. Iz jedne takve pozivnice se saznaje da je uređena Baraćeva špilja, da će na otvorenju pjevati Pjevačko društvo Lovor, i da će za pozvane goste pred špiljom biti upriličen zajutrak a u Rakovici doručak. Nažalost, iz tog doba nema pisanih podataka kako je prošlo samo otvorenje i šta je dalje bilo s Odborom. Prvi tekst o Baraćevim špiljama nakon njihovog otvorenja objavljen je 6 godina poslije, tek 4. kolovoza 1898. Jaroslav Sugh objavio je u novinama «Obzor» tekst «Izlet u Baraćeve špilje». Poslije, početkom 20. st. o špiljama su pisali D. Franić, D. Hirc, I. Krajač i J. Poljak, a kasnije i mnogi drugi. Nitko od ovih prvih pisaca nije spomenuo da je Odbor radio išta drugo osim da je uredio Baraćeve špilje i održavao ih, ali samo nekoliko godina. Nema objavljenih podataka iz tog doba da su članovi odbora istraživali ove i druge špilje. Taj je Odbor, dakle, bio drugi po redu (iza onog u Perušiću), osnovan za uređenje špilja. Ako se bavljenje speleolgijom smatra uređenje Baraćevih špilja, onda se i uređenje špilje Samograd smatra bavljenje speleologijom. Odbor u Perušiću bio je prema tome prva udruga u Hrvatskoj koja se bavila speleologijom.
Prva udruga, koja se u Hrvatskoj počela sustavno baviti istraživanjem špilja – speleologijom, bilo je Planinsko-turističko društvo «Luburnija», osnovano u Zadru potkraj 1899. godine. Već od 1900. članovi društva istraživali su špilje u okolici Zadra, po otocima, Velebitu i Mosoru, čak su 1903. organizirali i prvu speleološku ekspediciju po okolnim otocima. Tek 1908. oni su na godišnjoj skupštini osnovali poseban «Odbor za istraživanje špilja». Taj je Odbor prva udruga, po nazivu, u Hrvatskoj osnovana za speleološka istraživanja. Odbor istog naziva tj. «Odbor za istraživanje špilja» osnovan je dvije godine poslije (1910.), u Geološkom povjerenstvu Kraljevine Hrvatske i Slavonije u Zagrebu, a još godina dana kasnije (1911.) «Špiljarski odio» na Velikoj Realki u Splitu. Udruge u Zadru i Splitu bile su amaterske, a udruga u Zagrebu bila je profesionalna. Sve tri udruge prestale su s radom za vrijeme I. svjetskog rata.
Nakon osnivanja ovih udruga može se spomenuti osnivanje «Sekcije za istraživanje krških pojava» u HPD podružnici Split 1927. godine, koja se smatra pretečom Speleološke sekcije, odnosno današnjeg Speleološkog odsjeka HPD «Mosor « u Splitu, 1933. Speleološku sekciju u HPD podružnici u Dubrovniku (nije radila ni godinu dana – rad nepoznat) i Speleološka grupa u PD «Prijatelj prirode» 1940., također je aktivna bila manje od godinu dana zbog rata).
II svjetski rat prekinuo je u Hrvatskoj speleološku djelatnost. Ipak, u Zagrebu je u tijeku rata, 1943. u Salezijanskom samostanu osnovan Špiljsko-pećinsko-ponorski odsjek HPD podružnice Zagreb, koji se zbog ratnih (ne)prilika ubrzo raspao. Po završetku rata speleološka djelatnost je obnovljena. Pojedinci i grupe ljudi, odlazili su na istraživanja. Zagrepčani su istraživali špilju Veternicu, a nekolicina geologa iz tadašnjeg Geološkog zavoda, istraživali su od 1947. područja na kojima je trebalo graditi akumulaciona jezera za buduće hidroelektrane (Josip Poljak, Milan Herak), ali o njihovom speleološkom radu nema objavljenih podataka. Prva speleološka udruga, osnovana poslije II. svjetskog rata u Hrvatskoj, bila je Speleološka sekcija u Planinarskom društvu «Zagreb» u Zagrebu. Osnovali su je planinari, članovi tek osnovanog PD «Zagreb» (1948.) 15. listopada 1949.
Geolog Josip Poljak je 1922. doktorirao s temom «Pećine hrvatskog krša» i to je prva disertacija s temom vezanom uz speleologiju. Geolog Mirko Malez 1963. doktorirao je s temom «Stratigrafsko i paleontološko proučavanje diluvijalnog nalazišta u pećini Veternici (Medvednica», geolog Srećko Božičević 1985. s temom «Morfogeneza speleoloških objekata Istre i njihova zavisnost o geološkim i hidrološkim uvjetima», a geolog Mladen Garašić 1986. s temom «Hidrogeologija i morfogeneza speleoloških objekata u kršu Hrvatske». Ti su geolozi imali teme vezane uz speleologiju, a postali su doktori geološke znanosti. U Hrvatskoj ima još doktora znanosti čije su disertacije bile vezane uz speleološku djelatnost, posebice biolozi i geografi – Beatrica Đulić, Nikola Tvrtković, Danijela Hamidović, Nenad Buzjak, Neven Bočić. Članovi speleoloških odsjeka i udruga izradili su veći broj diplomskih radova vezanih uz speleologiju.
1949. godine osnovana je Špiljarska sekcija u Planinarskom društvu Zagreb, inače prvog planinarskog društva osnovanog nakon 2. svjetskog rata u Hrvatskoj (opaska: Tek 1948. godine donesena je odluka tadanjeg "Fiskulturnog saveza" da se mogu osnovati "stručna društva". Za tu "spasonosnu slamku", kako se izrazio tada jedan planinar, prihvatila se skupina starijih, uglavnom predratnih članova HPD-a pa je za 20. svibnja 1949. sazvana osnivačka skupština i tako je osnovano prvo poslijeratno planinarsko društvo "Zagreb"), te nakon toga osnivaju se špiljarske, a kasnije nazvane speleološke sekcije (odsjeci) i u još nekim planinarskim društvima. Početkom 1950. godine osniva se prvo Geološka zbirka, a 1955. Geološko-paleontološka zbirka i Laboratorij za Krš unutar tadašnjeg JAZU (danas HAZU) u kojemu je bio aktivan akademik Marijan Salopek i kasnije akademik Mirko Malez. Još 1948. godine pokrenuta je speleološka aktivnost u tadašnjem Geološkom zavodu, današnjem Hrvatskom geološkom institutu, kada je to bilo neophodno prilikom prikupljanja geoloških podataka za izgradnju prvih poslijeratnih hidroenergetskih objekata u našemu kršu (aktivni su bili dr. Josip Poljak, kasnije akademik Milan Herak, i Srećko Božičević). Od sedamdesetih godina 20. stoljeća osnivaju se zasebna speleološka društva prvo u Istri, a zatim i u drugim dijelovima Hrvatske.
Nakon osnutka Speleološke sekcije u PD «Zagreb» od 1950. osnovane su speleološke sekcije i u drugim planinarskim društvima, najprije u PD «Željezničar» 4. svibnja 1950. Vladimir Redenšek postao je 1952. referent za špiljarstvo u Planinarskom savezu Hrvatske (danas Hrvatski planinarski savez), a 1954. pročelnik Komisije za špljarstvo u PSH. God 1956. u PSH je osnovana Komisija za speleologiju, čiji je pročelnik postao Slavko Marjanac. Tada je i naziv «speleološka sekcija» zamijenjen u «speleološki odsjek». Rad SS/SO-a i KS PSH (od 1991. KS HPS) može se pratiti u planinarskim i speleološkim publikacijama, kao i na Internetu.
Suradnja SO-a i KS PSH s državnim institucijama i Speleološkim društvom Hrvatske (SDH), odvijala se nekad s više a nekad s manje uspjeha. Rad Speleološkog društva Hrvatske (SDH), osnovanog 1954., bio je u prvo vrijeme jako vezan uz SO-e iz jednostavnog razloga što su ovi raspolagali tada s modernom speleološkom opremom i potrebnim znanjima za obavljanje speleološke djelatnosti. U izvještaju o radu SDH za prvih 10 godina, objavljen 1965. anonimnih autora pod nazivom «Prvi decenij rada 1954-1964», navodi se da su među članovima tadašnji istaknuti geolozi (J. PoljaK, J. Ogulinac; I. Crnolatac) geografi (J.Roglić, V. Blašković) i dr. za koje se u publikaciji navodi da su obavljali razne radove vezane uz speleološku djelatnost, ali o tim radovima nigdje nema objavljenih podataka, pa njihova tadašnja speleološka djelatnost ostaje do daljnjega nepoznata.