+ 500 milja Indianapolisa 270px Staza Indianapolis Motor Speedway, U Indianapolisu u Indiani, SAD Kategorija IndyCar Series (od 1996.)prethodne kategorije: AAA (1911. – 1955.) USAC (1956. – 1979.) CART (1979. – 1995.) Država Sjedinjene Američke Države Prvi puta vožena 1911. Do sada održanih utrka 105Utrka 2021. Datum 30. svibnja 2021. Kvalificiranih vozača 33 Pole position Scott Dixon Pobjednik Hélio Castroneves Pobjednički tim Meyer Shank Racing Službena stranica: indianapolismotorspeedway.com
500 milja Indianapolisa (eng. Indianapolis 500, Indianapolis 500-Mile Race, Indy 500) je američka automobilistička utrka koja se svake godine održava tijekom Memorial Day vikenda na autodromu Indianapolis Motor Speedway u Indianapolisu u Indiani. Utrka svoj naziv posuđuje američkom prvenstvu IndyCar, kao i bolidima koji su se natjecali na tom događaju.
500 milja Indianapolisa, često nazivana "najvećim spektaklom u auto utrkama" (The Greatest Spectacle in Racing), jedna je od najstarijih, i zajedno s 24 sata Le Mansa i Velikom nagradom Monaka, jedna od tri najznačajnije automobilističke utrke u svijetu. Uprava autodroma ne objavljuje podatke o broju gledaoca, ali permanentni je kapacitet više od 257 000 ljudi, ili oko 400 000 ako se broje i mjesta unutar staze.
Povijest Počeci mini|180px|Joe Dawson pobjeđuje 500 milja Indianapolisa 1912. Kompleks autodroma Indianapolis Motor Speedway izgrađen je 1909. kao šljunčano-katranska staza, te je ugostila niz manjih događaja prije nego što su promoteri odlučili se koncentrirati na samo jednu veću utrku. Staza je tada, na poticaj glavnog vlasnika Carla G. Fishera, nakon nekoliko pogibija uzrokovanih nestabilnom voznom površinom, popločana s 3,2 milijuna cigala. Osnivanje utrke na 500 milja (805 km), stazi je omogućilo da ubrzo stekne privilegirani status među vozačima utrka. Prva utrka održana je na Memorial Day, 30. svibnja 1911., kada je Ray Harroun, za volanom Marmona "Wasp", svoje vozilo opremio vlastitim izumom - retrovizorima. Harroun je proglašen pobjednikom premda je Ralph Mulford protestirao protiv službenog rezultata. Događaju je prisustvovalo 80 000 ljudi, te je ustanovljena godišnja tradicija. Premda je u prvoj utrci pobijedio američki vozač za volanom američkog vozila, europski prozvođači kao što su talijanski Fiat ili francuski Peugeot uskoro su razvili vlastita vozila, te su čuvenu utrku pobjeđivali od 1912. do 1919. Ipak, nakon prvog svjetskog rata, domaći vozači i proizvođači vratili su dominaciju na utrci, s inženjerom Harryjem Arminiusom Millerom kao najuspješnijim posljeratnim konstruktorom. Njegova tehnička usavršavanja indirektno su povezana s nizom pobjeda na 500 milja Indianapolisa do sredine 1970-ih.
Miller i Offenhauser mini|150px|lijevo|Mercedes-Benz W154 na 500 milja Indianapolisa 1947, s vozačem Dukeom Nalonom. Početkom 1920-ih, Miller je izradio vlastiti 3.0 litarski (183 in³) motor, po uzoru na Peugeotov Grand Prix motor, kojega je 1914. u njegovoj radioni održavao Fred Offenhauser, te je instaliran u Duesenberg Jimmyja Murphyja, pobjednika utrke 1922. Miller je nakon toga proizvodio vlastite Miller automobile, jednosjede pogonjene kompresorskom verzijom njegovih 2.0 i 1.5 litarskih (122 i 91 in³) motora, s još jedanaest pobjeda do 1929., od kojih četiri (1926., 1928., 1930. i 1932.) u Miller šasijama. Isprva serijske provenijencije, kasnije su prilagođeni na međunarodnu 3.0 litarsku formulu.
Međutim, 1935., Millerovi bivši zaposlenici Fred Offenhauser i Leo Goosen, ostvaruju prvu pobjedu s 4-cilindičnim motorom vlastite konstrukcije Offenhauser, poznatim i kao "Offy", jednim od ključnih motora u povijesti tog natjecanja koji je u atmosferskoj i turbo verziji ostvario ukupno 27 pobjeda, s rekordnih 18 uzastopnih od 1947. do 1964.
Naziv utrke mini|180px|Indianapolis Motor Speedway Utrka je od 1911. do 1916. službeno bila nazvana "International 500-Mile Sweepstakes Race". Ipak, od samih početaka bila je poznata kao Indianapolis 500, ili jednostavnije samo "500." 1919., nakon prvog svjetskog rata naziv utrke je bio "Liberty Sweepstakes", dok je od 1920. do 1980. bila poznata kao "International Sweepstakes", ili prema verziji tog naziva kao "International Sweepstakes Race, Distance 500 Miles." Nakon drugog svjetskog rata, utrka je najčešće bila poznata kao "The 500", "The 500-Mile Race", "Indianapolis 500-Mile Race", "Indianapolis 500," ili "Indy 500," često s istaknutim brojem izdanja utrke ispred naziva. Na radiju natjecanje je često reklamirano kao "Annual Memorial Day race," ili u sličnim varijacijama.
Od 1981., naziv "65th Indianapolis 500-Mile Race" ("65. utrka 500 milja Indianapolisa") službeno je prihvaćen, te je formulacija "International Sweepstakes" u potpunosti izostavljena. Od tada, naziv utrke uvijek uključuje redni broj izdanja i službeni logotip. Osim toga, nakon kontroverzi oko prijava na utrci 1979., i osnivanja CART-a, utrka je postala pozivni događaj (invitational) umjesto ranijeg otvorenog (open), te je opis "sweepstakes" postao nevažeći.
Također, Trofej Borg-Warner, uveden 1936., utrku najavljuje kao "Indianapolis 500-Mile Race," bez ikakvih nagovještaja naziva "International Sweepstakes."
Stogodišnjica Godine 2009., Indianapolis Motor Speedway započeo je trogodišnje "Doba stogodišnjice" ("Centennial Era") radi proslave 100 godina otvaranja staze (1909.) i 100. objetnice prve utrke na 500 milja (1911). U skladu s nostalgičnim proslavama stogodišnjice, ulaznice za utrku 2009. nosile su natpis "93rd 500 Mile International Sweepstakes.", te je naslov "Sweepstakes" korišten prvi puta nakon 1980. Tijekom svibnja 2009., broj izdanja utrke (93.) rijetko je korišten i prvi puta nakon 1981. nije bio istaknut na logotipu, kao i u tisku, televiziji i radiju gdje je utrka nazivana "2009 Indianapolis 500." Kako utrka nije održana tijekom prvog i drugog svjetskog rata, stogodišnjica će se obilježiti tijekom 93., 94. i 95. izdanja, te da se izbjegne konfuzija između stogodišnjice i aktualnog broja održanih utrka, redni broj izdanja rijetko će se koristiti.
Europski utjecaji Europski proizvođači, koji su nakon prvih izdanja utrke bili odsutni skoro dva desetljeća, nakratko su se vratili neposredno prije drugog svjetskog rata, te je konkurentni Maserati 8CM omogućio Wilburu Shawu da 1939. i 1940. prvi ostvari dvije uzastopne pobjede u Indianapolisu. Dok je Indianapolis 500 bio dio Svjetskog prvenstva Formule 1 od 1950. do 1960., Ferrari je 1952. nastupio s vozačem Albertom Ascarijem, ali europska sudjelovanja u to doba bila su rijetka.
Europski vozači i proizvođači nisu se vratili u Indianapolis dok utrka nije bila isključena iz kalendara Formule 1, s Australcem Jackom Brabhamom 1961. za volanom neznatno modificiranog F1 bolida Cooper. 1963., tehnički inovator Colin Chapman prvi je puta doveo u Indianapolis svoj Team Lotus, potaknut velikim novčanim nagradama, znatno većim u odnosu na uobičajene na europskim događajima. Nastupivši u bolidu sa središnjim motorom, Škot Jim Clark bio je drugi u svom prvom pokušaju 1963., dominirao je 1964. do kvara na ovjesu, i pobijedio 1965., prekinuvši niz Offenhausera i osvarivši prvu pobjedu u Indianapolisu Fordovog 4.2 litarskog V8 motora. Iduće godine, pobijedio je također Britanac Graham Hill, s bolidom Lola-Ford.
Offenhauser je također udružio snage s europskim proizvođačem McLarenom, postigavši tri pobjede s tim konstruktorom, od kojih jednu za momčad Penske, 1972. s vozačem Markom Donohueom, i dvije za McLarenov tvornički tim, 1974. i 1976. s Johnnyjem Rutherfordom. To je ujedno bila i posljednja pobjeda motora Offenhauser, čija se konkurentnost postepeno smanjivala do konačnog povlačenja nakon 1983. Američki vozači nastavili su idućih godina ispunjavati većinu mjesta na startu, ali europska tehnologija je prevladala. Od 1978., većina šasija i motora bili su europski, s Wildcatom (1982.) i Galmerom (1992.) kao jedinim američkim šasijama među pobjednicima (iako je Galmer bio izađen u Bicesteru, u Engleskoj). Motore Ford i Chevrolet proizvodili su Cosworth i Ilmor u Velikoj Britaniji.
Strani vozači mini|lijevo|180px|Emerson Fittipaldi za volanom Penske-Mercedes Benza u Indianapolisu 1994. Nakon što su strani bolidi postali pravilo, također su i strani vozači počeli se redovno natjecati u Indianapolisu i Sjedinjenim Državama kao glavnom bazom svojih automoblističkih aktivnosti. Brazilac Emerson Fittipaldi, Talijan Teo Fabi i Kolumbijac Roberto Guerrero ostvarili su tijekom 1980-ih dobre rezultate, ali tek je 1993., svjetski prvak Formule 1 iz 1992., Nigel Mansell šokirao svijet automobilizma prelaskom u Sjedinjene Države, pobijedivši CART prvenstvo 1993. Mansell je u svom prvom nastupu u Indianapolisu ostvario treće mjesto nakon što je tijekom utrke bio među glavnim kandidatima za pobjedu, radi svog neiskustva s ponovnim statovima nakon pace-car perioda. Strani vozači postali su idućih godina redovna pojava u Indianapolisu. Unatoč tome što se porast stranih vozača uglavnom vezuje uz CART seriju, bitno je naglasiti da četiri od prvih šest pobjednika 500 milja Indianapolisa nisu bili Amerikanci.
Vozačice mini|140px|Danica Patrick, na Pole Day u Indianapolisu 2007. Bilo kakvo sudjelovanje žena u Indianapolisu bilo je obeshrabrivano i u suštini zabranjeno tijekom nekoliko prvih desetljeća natjecanja, te je novinarkama čak bio zabranjen pristup u pit-lane zonu do 1971.
Do sada za utrku se kvalificiralo sedam žena: Janet Guthrie, Lyn St. James, Sarah Fisher, Danica Patrick, Milka Duno, Ana "Bia" Beatriz i Simona De Silvestro. Desire Wilson je 1982. bila prijavljena na utrku ali se nije uspjela kvalificirati. Guthrie se prvi puta pokušala kvalificirati 1976., ali tada nije bila dovoljno brza i pripremljena. Prvi puta je nastupila, kao prva vozačica u Indianapolisu, 1977., i kasnije još 1978. i 1979., s jednim devetim mjestom kao najboljim rezultatom. St. James nastupila je na devet Indy 500 od kojih prvi puta 1992. Fisher se prvi puta natjecala 2000., i ukupno devet puta (najveći broj nastupa među ženama). Patrick je nastupila na šest 500 milja Indianapolisa, prvi puta 2005., dok se Duno prvi puta natjecala 2007., i ukupno tri puta. St. James i Fisher zajedno su nastupile 2000., što je bilo prvi puta da su se u Indianapolisu natjecale dvije vozačice, dok su Fisher, Patrick i Duno zajedno nastupile 2007., 2008. i 2009. Godine 2010. postavljen je novi rekord s četiri vozačice u utrci (Beatriz, de Silvestro, Patrick, i Fisher), dok se Duno nije uspjela kvalificirati.
Patrick je na utrci 2005. vodila 19 krugova, do sada prvi i jedini puta da je žena vodila na tom natjecanju. Njeno treće mjesto 2009., do sada je najbolji rezultat među ženama u Indianapolisu.
Organizacija AAA i USAC mini|120px|Trofej Borg-Warner, koji se dodjeljuje pobjedniku 500 milja Indianapolisa. Od 1911. do 1955., utrka je organizirana pod pokroviteljstvom udruženja American Automobile Association (AAA). Nakon katastrofe u Le Mansu 1955., AAA je zatvorio svoj odjel auto-utrka radi koncentriranja na svoj program članstva namijenjen javnom prometu.
Vlasnik staze Tony Hulman osnovao je 1956. United States Auto Club(USAC), koji je preuzeo organizaciju utrke i prvenstva Indy car.
Od 1950. do 1960., 500 milja Indianapolisa bilo je također uvršteno u svjetsko prvenstvo Formule 1, premda je malo vozača sudjelovalo na drugim utrkama tog prvenstva.
Razilaženja oko kontrole novčanih nagrada i izmjena i dopuna propisa, bila su uzrok sukobu tijekom 1970-ih. Ubrzo nakon smrti Tonyja Hulmana 1977., i gubitka nekoliko ključnih službenika USAC-a u zrakoplovnoj nesreći 1978., udružilo se nekoliko se istaknutih vlasnika momčadi i osnovalo seriju CART radi organizacije prvenstva Indy car racing.