Francuska književnost smatra se jednom od najbogatijih i najraznolikijih književnosti, najznačajnija zbog svog istraživanja ljudskog društva i pozicija individualca u društvu. Francuska književnost ne obuhvaća frankofonijsku književnost – djela pisana na francuskom, no u drugim zemljama kao što su Kanada i Senegal.
Francuska književnost reflektira kulturnu i političku povijest Francuske. Do Francuske revolucije 1789., Francuska je imala društveno uređenje prema klasnom statusu, s pravilima koja su određivala kako se pripadnici jedne klase trebaju odnositi prema članovima druge klase. Pogled kulture i društva slijedio je hijerarhijsku strukturu društva, uključujući i književne žanrove i stilove. Hijerarhija žanrova imala je epiku na vrhu, a prozne žanrove, kao romane, na dnu.
Francuska revolucija, koja je trajala od 1789. do 1799., bila je ključni period u francuskoj povijesti, a označila je i temeljitu promjenu u francuskoj književnosti. Povedena u ime jednakosti i slobode, donijela je demokratski duh koji je izjednačio klase, privilegije i hijerarhijsku podjelu u vladi i svim drugim područjima društva. No, književnici iz ranih 1800-ih, koji su pisali pod periodom romantizma, tražili su razriješenje svih pravila koje je postavila Académie Française – vrhovno tijelo za postavljanje literarnih regulacija u to doba.
Od vremena revolucije, francuska književnost okarakterizirana je kao kreativno slobodna i inovativna. Te inovacije kulminirale su najviše u XX. stoljeću, gdje su se razvili stilovi kao dadaizam, nadrealizam, egzistencijalizam, teatar apsurda, novi roman i postmodernizam. Paradoksalno, unatoč tim ekperimentima i inovacijama, francuske literarne tradicije opstale su, kao i stari poredak. No, rebeliozni i inovativni Albert Camus uspoređivao je sebe s klasicističkom književnicom Marie Madeleine La Fayette, dok se glavni predstavnik francuskog egzistencijalizma Jean-Paul Sartre uspoređivao s trahičarom Pierreom Corneilleom.
Srednji vijek
Francuska srednjovijekovna književnost obuhvaća period od 6 stoljeća, više nego danas preostalih perioda francuske književnosti skupa. Počinje sa Životom svete Eulaile (La séquence de Sainte Eulalie), crkvenom pjesmom iz 800-ih godina. Period francuske srednjovjekovne književnosti završava tiskanjem kompletnih djela pjesnika Françoisa Villona 1489. Mnoga djela iz francuske srednjovjekovne književnosti su sveta u tom smislu da se bavi životom svetaca i domenom crkvenih mirakula i misterija. U isto vrijeme, mnogi književnici su pisali od djelima francuskih kraljeva i plemića, ali i o Križarskim ratovima. Fokusirajući se i na političke i religiozne teme, književnost je bila u harmoniji s tadašnjim svjetonazorom, koji je jednake ovlasti i moć dao i Crkvi i državi.
Francusko političko stanje bilo je relativno stabilno u srednjem vijeku, no nakon smri Karla Velikog 814., epidemije, glad i vođa među velikim vođama skoro su razorile državu. Vladavina kralja Huga Capeta, koja je započela 987., donijela je određenu stabilnost Francuskoj i uspostavila hijerarhiju, s Capetom na vrhu, koja je jamčila političku i socijalnu stabilnost. Njegovi nasljednici uveli su Francusku u digotrajne ratne kampanje: Križarski ratovi (1096. – 1271.) i Stogodišnji rat (1337. – 1451.).
Feudalne i socijalne institucije srednjovjekovne Francuske temljeni su na paktu između nižeg vazala i višeg vladara: Vladar je vazalu dao sigurnost i zemlju, dok je vazal vladaru obećao vjernost i službu. Socijalna i politička hijerarhija je na vrhu imala kralja, a ispod njega grofove i vojvode, pa su slijedili niži plemići, buržoazija (srednja klasa) i seljaci. Ova odredba reflektirala je srednjovjekovni pogled da je sve došlo od Boga i rajske prirode i zemaljskog svijeta. Neki žanrovi su afirmirali socijalnu hijararhiju, a neki su je ispitivali. Skolastične potrage za vječnom istinom, liturgijske drame prema biblijskim motivima i epske pjesme znane kao Chansons de Geste, svi su ovi žanrovi afirmirali socijalnu hijerarhiju. Dvorska književnost (kultivirana književnost pisana na francuskom dvoru) i satirička književnost su je ispitivali, iako na različiti način.
Rane književne forme Skolasticizam je naziv dan srednjovjekovnom načinu učenja i predavanja. Sastojao se od pručavanja Biblije, Lombardove Četiri knjige osuda (Sententiarum libri quator) iz XII. stoljeća, te ostalih tekstova koji su smatrani autoritativnim. Te knjige su otkrivale svete istine kako su une razumijevane od strane srednjovjekovnog svjetskog poretka, a skolasticisti su ih pručavali pišući komentare na mjestima na kojima su osjećali da se tekst razvija neadekvatno ili nisu uopće pokrivali.
Liturgijske drame, pisane na latinskom, prikazivale su priče o Božiću, Uskrsu, Uskrsnuću i ostalim biblijskim događajima. Izvedbe tih drama datiraju još iz X. stoljeća. Kako bi privukle više publike, te drame su postajale sve teatričnije, a od XII. stoljeća izvođene su i na francuskome. U dodatku, izvedbe su se kretale od ispred oltara, pa do ispred same crkve. Pri kraju XII. stoljeća, svećenici su u drame ubacivali komične, pa čak i groteskne elemente kako bi u dramama prikazali Pakao i Vraga. Sofisticiranija scenografija predstavljala je Raj, Jeruzalem i ostala biblijska mjesta. Adamova drama (Le jeu d'Adam) i Sveta obnova (La sainte résurrection), obje napisane sredniom XII. stoljeća, su dvije prominentne liturgijske drame.
Sveti teatar je skoro nestao tijekom Stogodišnjeg rata, no oživljen je u XV. stoljeću u obliku mirakula. Mirakuli su bili bazirani na pisanim tekstovima s prosječno 20,000 pjesama, pretežito o Biblijskim temama. Imali su enormne scenografije i glumačku postavu koja je imala na stotine glumaca. Drame su uglavnom bile dijelovi većih festivala koji su slavili život lokalnog sveca zaštitinika ili osnivanje grada. mini|230px|Dvorska ljubav u XIV. stoljeću. Chansons de Geste iz XI., XII. i XIII. stoljeća su epske pjesme koje su opjevale Križarkse ratove i ratove među aristokracijom. Prva i najpoznatija od njih je Pjesma o Rolandu (Chanson de Roland, 1100.?). Pjesma o Rolandu opisuje sveti rat Karla Velikog protiv Saracena, njegove odnose s vazalima, feudalne rivalitete u vojsci i putovanje heroja Rolanda, koji je po tradiciji bio Karlov nećak. Oko 80 Chansons de Gestea su napisane, i iako je njihova važnost negirana nakon XIII. stoljeća, prozne verzije su se nastavile pisati nakon XV. stoljeća.
Oblici protesta mini|200px|Slika iz poeme Roman o ruži, jedne od prvih francuskih tiskanih knjiga Nisu sva srednjovjekovna djela francuske književnosti uspostavljala socijalni poredak u srednjovjekovnoj Francuskoj. Dvorska književnost protestirala je protiv restrikcija feudalnog sistema i njegovih vrijednosti, a satirička književnost govorila je o njegovoj lošoj strani. Dvorska književnost istraživala je socijalne i osobne posljedice sistema koji je podržavao dogovorene brakove i advokatirao pokornost individualca prema višim bićima i silama. Satirička književnost je realno, humoristično i nekad gorko iznosila realnost života koji se skirva iza feudalne idile, najčećše se fokusirajući na niže staleže.
Više rafinirana kultura počela je izlaziti iz dvorova plemstva pri kraju XI. stoljeća, periodu mira i nekakve ekonomske sigurnosti. Godine 1137. Alienora Akvitanska postala kraljica i donijela je na pariški dvor bogatu i elegantnu kulturu njezinog rodnog kraja (južne Francuske). Jedna tradicija koju je njezina vladavina njegovala bila je ona trubadura, lirskih pjesnika iz Provancea čije su se pjesme usredotočivale na ljubav. mini|lijevo|300px|Kralj Arthur i Vitezovi Okruglog stola. Alieorine kćeri, Aelis i Marie, udale su se za francuske aristokrate te su svoj vlastiti provanceski okus donijele na francuske dvore. Mariein dvor u Troyesu postao je središte diskusija o tenzijama između vanbračne ljubavi i institucija Crkve i braka. O tome je na latinskome pisao Andreas Capellanus u svom djelu Način dvorske ljubavi (De Amore, 1185.?) i Chrétien de Troyes u svojim arthurijanskim pričama Gawain, ili Vitez od Lava (Yvain, ou le chevalier au lion, 1170.?), Lancelot, ili Vitez od Kola (Lancelot, ou le chevalier de la charrette, 1170.?) i Precival, ili priča o Gralu (Perceval, ou le conte du graal, 1190.?). Ove priče dale su vječan život imenima i pričama vitezova Gawaina, Lancelota i Percivala. mini|200px|Lisica Reynard. U dvorsku književnost spadaju pjesma Lais (1175.?), prve francuske pjesnikinje Marie de France, verzije Tristana i Izolde (kraj XII. stoljeća), napisane od strane Thomas d'Angleterrea i Béroula, te anonimna Auccassin et Nicolette (1225.?). Zajedno s pričama Chrétiena de Troyesa, ova djela konstituiraju dvorsku književnost. Iako se koncepti ljubavi i odnos između zaljubljenih i socijalnih institucija razlikuju u svakom djelu, središnja ideja koja se iznosi u dvroskoj književnosti je ta da ljubav ne može postojati u braku i da je Crkva u krivu kad osuđuje zrele ljubavnike. U pričama o Tristanu i Izoldi, na primjer, pripovjedač podržava ljubavnike, unatoč tome što je zavedeni muškarac kralj i što Crkva ne podržava njihovu ljubav. Pripovjedač govori da je njihova ljubav suđena i da Bog, ako ne Crkva, to razumije. Mnogi heroji i heroine iz laisa, kratkih pripovjednih pjesama, Marie de France su također zreli ljubavnici. No, Chrétien de Troyes napada zrele dvorske ljubavnike u svim osim u jednom svojem djelu i advokatira kompatibilnost ljubavi i braka. Dvorska ljubav je tako više ideologija nego niz problema koji se brinu o ljubavi i njezinom značenju kod individualca i kod društva.
Roman o ruži (Roman de la Rose), koju je započeo Guillaume de Lorris oko 1235., je alegorijska pjesma u kojoj ruža simbolizira voljenog, a vrt dvorsku ljubav. Prikazuje svijet u kojem ljubav asocira na dvorsku ljubav u književnosti tog vremena. Drugi dio djela, kojeg je između 1275. i 1280. dovršio Jean de Meun, je uvelike različit. Iako nastavlja alegoriju ljubavi, sadrži duge enciklopedijske digresije koje obuhvaćaju skoro cijeli bit srednjovjekovnog razmišljanja.
Chansons de geste i dvorske romanse, unatoč različitim položaijma u feudalnom društvu, su pisane za istu aristokratsku publiku. No, srednji stalež je razvila književnost koja je predstavljala njihov vlastiti ukus i preokupacije. To je bila narativna, satirična, slikovita, realistična i katkad seksualno eksplicitna književnost. Remek-djelo te književnosti, Reynardova romansa (Le Roman de Renart ), je zapravo zbirka priča u kojima je glavni lik Lisica Reynard, a opisuju njegove doživljaje u životinjskom svijetu koji je organiziran kao francusko srednjovjekovno drušvo. Priče o Reynardu pisane su na francuskome od XII. pa do XIV. stoljeća. U pričama iz XII. stoljeća, literarna parodija i socijalna satira su u granici dobre zabave. No, počevši sa XIII. stoljećem, u djelima kao Reynard licemjer (Renart le bestourné) od Rutebeufa i Reynard novi (Renart le nouvel) od Jacquemarta Geléea, autori se snažno odriču feudalnih običaja, iskorištavanja pravde i religijskog licemjerstva.
Još jedna srednjostaležna forma bila je fabliau, kratka priča u stihovima koja je procvjetala tijekom XIII. i XIV. stoljeća. Danas je preživjelo oko 15o fabliaua. Sadržavale su contes à rire (priče za smijeh) i contes moraux ou edifiants (moralne priče). Priče za smijeh (contes à rire) su smiješne, realsitične i katkad vulgarne. No, moralne priče (contes moraux ou edifiants), u drugu ruku, ciljaju da nauče čitaća moralne principe ili da kritiziraju društvene nepravde i licemjerstvo.
Lirika 250px|thumb|François Villon - najpoznatiji francuski srednjovjekovni pjesnik