mini|Pokazna vježba bojnog broda USS Iowa Bojni brod je najveći, najotporniji, teško naoružani ratni brod, odnosno ratna plovna jedinica najjačega tipa u ofenzivnom i defenzivnom smislu. Bojni brod je nekoć sačinjavao okosnicu ili jezgru ratnih mornarica. Poslije Drugog svjetskog rata, uloga i upotreba bojnih brodova jenjava pojavom krstarećih raketa i brzih ratnih brodova, te imaju sve manju ulogu u mornaricama velikih sila u 21. stoljeću.
Razvoj Linijski brodovi
mini|Tipičan bojni brod 17. stoljeća, slika Hendrika Cornelisza Vrooma Taktičko-strateška, tehnička i pomorska koncepcija ovog tipa ratnih brodova potječe iz doba starih jedrenjačkih flota. Tu se vrsta ovakvih brodova pojavljuje pod imenom linijskih brodova (engl. ship of the line) početkom i sredinom 17. stoljeća. Tadašnji snažni razvitak pomorstva u vezi s eksploatacijom pojedinih velikih i novo-otkrivenih kolonija i vodenih putova donio je ne samo jačanje trgovačkih, nego i stvaranje posebnih snažnih ratnih flota. Dok su se prije ratne flote najznatnijim dijelom sastojale iz pojačanih i preuređenih trgovačkih brodova, počinju se u to doba organizirati i graditi posebne ratne mornarice. Prijašnje su se flote upotrebljavale manje ili više za lokalne sukobe ili pothvate u ograničenim morskim područjima, a sadašnje posebne ratne flote služe za borbu do prevlasti na moru, da bi se što jače omogućila prekomorska ekspanzija i proširile kolonijalne interesne sfere u novim dijelovima svijeta. Zato je apsolutno potrebno, da se pojača udarna snaga pojedinih brodova i stvore posebne vrste i tipovi podesni za borbu na pučini i na oceanima. Novovjekovni izumi i napredak u naoružanju i brodogradnji omogućili su uspješno postavljanje jačeg i bolje raspoređenog topništva, negoli je to bio slučaj na starim galijama, galijunima i galeasama. Umjesto na pramcu i na krmi, postavljaju se, počevši od prve polovine 17. stoljeća, topovi na brodskim bokovima, u dvostrukim i trostrukim redovima u palubnim katovima. U vezi s tim napušta se dosadanja frontalna taktika borbe i napada i prelazi se na linearnu taktiku. Flote se susreću, jedre manje ili više usporedo i bore se u linearnim formacijama iskorišćujući na taj način svoje najdjelotvornije topništvo. Brodovi, koji mogu da se uspješno bore i brane u ovakvim bojnim linijama moraju biti osobito dobro i solidno građeni i naoružani i moraju imati što bolja nautička i manevarska svojstva. Takvi brodovi tvore otada posebne razrede i nazivaju se linijskim za razliku od slabijih fregata i korveta, koje su opet predviđene za druge zadatke i svrhe.
mini|HMS Sovereign of the Seas, gravura J.Paynea Kao prvi takav linijski brod i preteča današnjih bojnih brodova može se označiti (osim drugih sličnih) engleski ratni brod The Sovereign of the seas, koji je bio sagrađen i porinut 1637. godine. Taj brod može najbolje poslužiti kao tip, po kojemu su se više od dva stoljeća gradili daljni i poboljšani tipovi vrste linijskih brodova ratnih flota svih pomorskih naroda. Njegov deplasman je iznosio oko 1680 tona, dužina mu je bila 167 stopa, širina 48, a gaz 19 stopa. Naoružanje se sastojalo iz 100 topova raspoređenih u tri baterijske palube, samo jedan mali dio topova bio je na pramcu odnosno na krmi, posada je iznosila 600 momaka.
I Španjolci, a naročito Francuzi gradili su u to doba mnoge druge, znatno bolje jedinice ovog tipa, s jačim deplasmanom (do 5000 t), većim dimenzijama i naoružanjem. Tako je npr. španjolski linijski brod Santissima Trinidad imao oko 140 topova. Opće je poznat i engleski admiralski brod Victory«, na kojem je poginuo Nelson u bitki kod Trafalgara i koji je izdržao izvanredno velik broj borbi i okršaja. Taj se linijski brod još i danas brižljivo čuva u jednome suhom doku u Portsmouthu.
Linijski brodovi bili su, u pogledu svogih jedara, svi penokrižnjaci s tri jarbola, sošnim jedrima i prečkama. Kao konstrukcijski materijal služilo je isključivo drvo, koje je kasnije pojačano pojedinim željeznim dijelovima. Glavna artilerija bili su glatki kratki topovi s punim zrnima.
U ovom obliku održao se linijski brod s vrlo malim preinakama sve do Krimskoga rata, u kojem su se 1855. borili posljednji drveni linijski brodovi na jedra. Parni stroj, naročito onaj na brodski pogon kotačima, nije dugo mogao prodrijeti i biti ugrađen na linijske brodove, iako je ubrzo bio primijenjen na ratnim plovnim jedinicama manjega tipa. Razlog je tome bila velika osjetljivost kotača, koji su bili u borbi vrlo izloženi i koji osim toga nisu omogućivali tradicionalni i prokušani smještaj glavne artilerije u baterijama duž obaju brodskih bokova. Zato je i na linijskim brodovima pogon na paru, uz onaj na jedra, bio uveden tek s parnim strojevima na vijak. Posljednji linijski brodovi s isključivim pogonom na jedra građeni su još sredinom 19. stoljeća. Njihove glavne karakteristike bile su ove: deplasman oko 5.500 t, dužina 64 m, širina 17 m, gaz oko 8 m, naoružanje se sastojalo od oko 100 topova, 16 haubica, 16 karonada, posada je brojila 1300 momaka, a jedra su imala površinu od 3500 m2.
mini|Le Napoléon (1850.), posljednji veliki linijski brod s kombiniranim pogonomUvođenje brodskoga parnog stroja na vijak omogućilo je kombinirani pogon linijskih brodova, tj. na jedra i na paru, i u prvo vrijeme je stroj poglavito služio za ulaženje broda u luku i njegovo izlaženje, kao i kretanje kod potpune tišine. Taj se kombinirani pogon još dugo održao pa čak i onda, kada je tradicionalni starinski oblik bojnog broda s baterijama u palubnim katovima bio već davno napušten. Primjer ovakvog tipa linijskog broda s kombiniranim pogonom bio je austrijski Kaiser, koji se sa svojom posadom, sastavljenom najvećim dijelom od hrvatskih mornara, uspješno borio u bitci kod Visa. Inače se u stručnome svijetu kao posljednji veliki linijski brod s kombiniranim pogonom označuje francuski ratni brod Napoleon, iz sredine 19. stoljeća.
Brodovi sa željeznim oklopom
Znatnu izmjenu konstrukcije i oblika linijskoga broda i njegova dosadašnjeg imena uzrokovao je početak borbe između zrna i oklopa. Umjesto prijašnjih glatkih topovskih cijevi počele su se konstruirati izolučene, a umjesto punih zrna eksplozivna taneta, koja su imala znatno veću prodornu snagu i mogla su jače oštećivati brodske stijene. Isto tako se povećao djelotvorni domet topova, a zbog toga se borba vodila iz veće udaljenosti. Sve je to tražilo jače, po mogućnosti željezne konstrukcije brodova kao i oklop. U početku se pomagalo različnim improvizacijama. Tako je u bitci kod Visa spomenuti Kaiser svoju drvenu oplatu pojačao oblogom od sidrenih lanaca. No prijašnja iskustva (iz Krimskoga rata i napose ona iz bitke kod Sinope, u kojoj su Rusi potpuno uništili drvene turske linijske brodove), tražila su i dovela do vrlo znatnih promjena u konstrukciji brodova kao i u sistematskom smještaju oklopa. Linijski brod dobiva polagano naziv oklopnjača (tal. corazzata, franc. cuirasse, njem. Panzerschiff), iako se pod tim imenom u prvo vrijeme razumijevaju i manji oklopljeni brodovi, kao npr. oklopljene fregate. Prve oklopnjače građene su sredinom 19. stoljeća, a bile su izrađene iz drveta, a oklop iz teških željeznih ploča pričvršćenih vijcima na drvenu oplatu, i to duž oba boka i na visini baterija. Ipak je drvena konstrukcija morala biti ubrzo napuštena, jer su novi pogon na paru, suvremeno toopništvo i sve veća upotreba oklopa tražile ne samo jaču konstrukciju, nego i druge brodske forme. mini|HMS Warrior (1860.) Tako se u bitci kod Visa, pokraj staroga Kaisera, bore potpuno novi tipovi bojnih brodova (uz drvene oklopnjače i željezne), među kojima se naročito ističe poznati Affondatore koji međutim nije postigao osobit uspjeh. Taj je bojni brod bio od željeza, kao glavno naoružanje imao je dva topa od 254 mm, a oklop je poput pojasa sezao duž cijeloga broda nad vodenom linijom i pod njom. Engleski Warrior iz 1860. bio je također od željeza, ali je još imao jedra, pokraj vrlo snažnog parnog stroja, koji je brodu davao brzinu od 14,5 čvorova kod deplasman od 9200 t. Za razliku od Affondatorea, Warrior je imao oklop samo duž svoje baterije, i to iz kovanog željeza u pločama veličine od oko 115 mm.
Warrior, kao i velika većina brodova iz tog razdoblja imali su svoje glavno naoružanje smješteno u baterijama na pramcu i na krmi, gdje su se nalazili samo manji topovi. Baterije su kod nekih novijih tipova bile podijeljene u oklopljene kazemate, koje su doduše pružale dovoljnu zaštitu, ali su dosta smanjivale sektore gađanja. Počinjale su se uvoditi oklopljene palube, redute, neka vrsta citadela kao i primitivne forme sustava ćelija, koje ne propuštaju vodu. Što se tiče kazemata i baterija, već je rečeno, da su znatno smanjivale sektore gađanja, pa kako je sama zaštita bila inače dovoljna, išlo se za tim, da se pronađe bolji smještaj topova, po mogućnosti u oklopljenim i pokretnim kulama, koje bi dopuštale gađanje preko oba brodska boka, i to u vrlo znatnim sektorima. Ovo je postajalo mogućim, nakon što se je konačno napustilo pogon na jedra te kombinirani pogon na paru i jedra, koji je inače davao loše rezultate u pogledu stabiliteta i doveo čak do katastrofa. Napuštanjem pogona na jedra paluba je postala gotovo potpuno slobodna, a brodovi znatno stabilniji, te je uklonjena svaka smetnja za novi način smještaja glavnih topova.
mini|USS Monitor Ovakav novi smještaj topova, u pokretnim i oklopljenim tornjevima i kulama, prvi put je ostvario švedski inženjer Ericson na američkom brodu USS Monitor za vrijeme Američkog građanskog rata. Poznati dvoboj između Virginije i Monitora pokazao je prednosti novoga sustava, kako u smještaju topova, tako i u konstrukciji oklopa. Prijelaz na novi sustav bio je očit, ali ipak dosta spor. Monitor je bio manji brod od jedva 1200 t, građen poglavito za borbu na rijekama; njegov stabilitet je bio malen, djelatni radius i smještajne prilike vrlo skromne. Ratnim flotama su trebali brodovi znatno veće tonaže, s brojnijom artilerijom i drugim jačim svojstvima. Bitka kod Visa pokazala je i osobitu djelotvornost napada pramcem, pa je sve to bilo razlogom, da se još dugo održao kazematni bojni brod s teškim kratkim topovima i odličnim manevarskim svojstvima, koja su omogućavala brze okrete i upotrebu pramčanoga kljuna. Ostatke ovakvih tipova nalazimo još i danas u formi dobro očuvanih hulkova. Ipak, već u 70-tim godinama 19. stoljeća prelaze sve važnije ratne mornarice na oklopnjače s novim sistemom, to jest sa smještajem glavne artilerije u tornjevima. Francuski Ocean iz 1868. predstavlja još jedan polutip s miješanim smještajem glavne artilerije u tornjevima i bateriji, dok su engleski Devastation iz 1869. i još više talijanski Duilio, kao i austrijski Kronprinz Rudolf (1887.) izraziti predstavnici novoga sustava.
Ovi brodovi imaju uglavnom dva tornja s po dva ili tri topa od 305 do 450 mm, istisninu od 6 do 10.000 t, strojeve od preko 6.000 KS i brzine do 16 čvorova. Srednja artilerija od 120 do 150 mm raspoređena je u baterijama i u neke vrste reduitama. Poglavito je oklopljena sredina broda i kule, i to novim compound oklopom iz kovanog željeza i čelika. Topovske kule odnosno tornjevi imaju hidraulički pogon, znatno se bolje okreću, a isto tako se poboljšala i brzina vatre. Pojava novog neprijatelja bojnog broda — torpeda i torpiljarke — pridonijela je pojačanju lake i srednje artilerije. Lako protutorpedno brzometno naoružanje postavlja se na palubu otvoreno i sa što većim sektorom djelotvornosti. Znatno je poboljšana i podvodna zaštita, i to oklopom i još više usavršenjem sustava nepropusnih pregrada i ćelija. Za obranu od noćnih napada torpiljarki, bojni brodovi imali su jake reflektore koji su radili u tijesnoj vezi s brojnim brzometnim lakim i automatskim topovima. Osim toga, oklopnjače su imale i zasebne protutorpedne mreže, koje su se spuštale na sidrištu, te se i na taj način pokušale osigurati od torpednih napada.
Preddreadnoughtska era
mini|HMS Dreadnought