Tehnika (grč. , umijeće, vještina) skup je svih oruđa i znanja proizvodnje koja su se historijski razvijala i koja čovjeku omogućuju djelovanje na prirodu u svrhu prilagodbe prirodnih resursa svojim potrebama.
U širem smislu riječi ona obuhvaća sve vrste tvorevina koje su rezultat ljudskih aktivnosti, uključivo građevine, strojeve, instalacije, uređaje, oružja, materije, sirovine i dr, kao i načine njihove izgradnje, izrade, obrade ili prerade. Uključeni su i načini i objekti za lov, uzgoj, zaštitu, njegu i preradu životinja i biljaka ili njihovih prirodnih produkata za industrijske ili prehrambene potrebe.
Konačno, pojam tehnike pokriva i sve intelektualne aktivnosti, znanja i postupke, neophodne za navedene načine gradnje, izrade, obrade i prerade, kao i sredstva i znanja s područja organizacije, planiranja i upravljanja proizvodnjom ili pratećom administracijom, kao i sve vrste sredstava i znanja za sve oblike komunikacija, te skupljanja, selekcije, obrade, pohrane i čuvanja informacija.
Sastavnice tehnike čine:
Objekti
Kultivirani teritorij i akvatorij (melioracije, hidro-sistemi, luke i dr.), stvari i materije kao građevine, strojevi, infrastruktura, instalacije, alati, sirovine, materijali i dr.
Iako bi bilo smisleno tehniku klasificirati prema objektima, uvriježilo se tehniku dijeliti prema strukama, kao što su:
Strojarstvo Geoistraživanja Urbanizam Rudarstvo Energetika Građevinarstvo Industrija (proizvodnja strojeva i uređaja) Brodogradnja vozila i radni strojevi Alati i alatni strojevi elektrika elektronika ratna tehnika procesna industrija prehrambena industrija Tehnologija transporta i pretovara Medicinska oprema . itd.
Tehnološki razvitak stalno donosi nove grane tzv. "novih i visokih tehnologija", kao što su:
mikroelektronika nuklearna tehnika nanotehnologija biotehnologija genetski inženjering svemirska tehnologija . itd.
Tehnologija
Tehnologija, koju čine postupci, znanja i vještine, i tehnika, međusobno se isprepliću, pa tako tehnologija u užem smislu riječi uz postupke, znanja i vještine redovito obuhvaća i objekte (uređaje, instalacije i dr.) neophodne za ostvarenje te tehnologije. Tehnologija obuhvaća:
Postupci
Rutinski i standardizirani postupci (građenja, izrade, prerade, uzgoja, reciklaže i dr.). Podrazumijevaju se poznati i provjereni postupci, najčešće definirani i standardima, kojima se osigurava obavezni minimalni kvalitet i ujednačenost u razmjeni dobara, te sigurnost pri njihovoj primjeni.
Znanja i vještine
Suvremene tehnologije temelje se na znanosti i inventivnosti, pa postoji preklapanje s područjem znanosti. Pri tome pod okrilje tehnike spadaju direktno primjenjiva praktična znanja. Pojedine više kategorije znanja podjednako pripadaju znanosti i tehnici, i osnove su za transfer znanja iz znanosti u tehniku ili tehnologiju. Znanjem i inventivnošću dolazi se do tehnoloških inovacija, odnosno novih ili inoviranih postupaka koji su pokretačka snaga tehnološkog razvoja.
Fundamentalna istraživanja
Znanstvene teorije i fundamentalna istraživanja nuždan su preduvjet za tehnološki razvitak. Ona međutim mogu i ne moraju rezultirati znanstvenim otkrićima s praktičnom primjenom. Izuzetno su skupa i dugotrajna, pa su uglavnom privilegija (ali i trošak) razvijenih i bogatih gospodarstava. Znanstvena otkrića se ne mogu štititi patentom, već se smatraju općim dobrom, te objavom postaju dostupna čitavom čovječanstvu. U domenu su čiste znanosti, dok tehniku opslužuju sljedeće razine znanja:
Primijenjena istraživanja
Usmjerena su na konkretne praktične ciljeve, a izvode se za vlastite potrebe pojedinih korporacija ili privrednih grana, ili se izvode "po narudžbi".
Razvojna istraživanja
U funkciji su razvitka konkretnih projekata, privrednih grana, tvrtki ili proizvoda.
Razvoj proizvoda
Obuhvaća koncipiranje i projektnu razradu konkretnih proizvoda s pratećom dokumentacijom (prospekti, upute za uporabu, dokazi kvalitete, servisne informacije i dr.), vodeći računa o funkcionalnosti, tehnologičnosti, ergonomici, dizajnu, koristeći normizaciju, tipizaciju i druge oblike racionalizacije proizvodnje, zavisne o apsorpcionoj moći dostupnog tržišta. Osobit značaj u razvoju proizvoda, kao i u općem uspjehu tvrtki i gospodarstava pripada inventivnosti, odnosno brojnosti inovacija, koje su neizostavni čimbenik u borbi protiv stagnacije, a zatim i degradacije tvrtki, kao i gospodarskih grana i nacionalnih gospodarstava u cjelini.
Racionalizacija
Bitnu komponentu tehnološkog razvitka čine ekonomičnost i rentabilnost proizvodnje, tj. racionalizacija, kojom se nastoji ostvariti zadovoljavajuću kvalitetu proizvoda uz što je moguće manje inpute (uložene resurse). Nastoji se ostvariti putem:
prikladne konstrukcije tehnologičnosti proizvoda normizacije, odnosno standardizacije tipizacije dobre organizacije proizvodnje i potpornih aktivnosti. dobre organizacije poslovanja
Tehnologičnost
Tehnologičnost proizvoda ostvaruje se takvom konstrukcijom proizvoda, koja osigurava optimalan odnos između uloženih resursa i postignute kvalitete pri datim pogonskim uvjetima i apsorpcijskoj moći tržišta.
Konstruktivno rješenje istog proizvoda za masovnu proizvodnju bitno će se razlikovati od rješenja za maloserijsku proizvodnju, jer će koristiti i različitu proizvodnu opremu, tehnologiju i organizaciju proizvodnje.
Za proizvod koji ima dobar omjer između postignute kvalitete i uloženih resursa (proizvodne cijene) kažemo da je tehnologičan. Proizvod koji nije tehnologičan, u pravilu ne može biti ni konkurentan na svjetskom tržištu.
Standardizacija (Normizacija)
Propisivanje obaveznih tehničkih normi kojima se definiraju izmjere, materijali i kvaliteta raznih proizvoda ili postupci ispitivanja, proračunavanja ili ispitivanja kvalitete tehničke robe. U cilju racionalizacije industrijske proizvodnje, veliki dio često korištene tehničke robe poput vijčane robe, fitinga (ventili, zasuni, koljena i drugi cijevni elementi), limovi i metalni profili, dimenzije i položaji pričvrsnih elemenata elektromotora i dr. definiran je normama. Uz repromaterijal i poluproizvode, normirani su i postupci ispitivanja i provjere kvalitete (načini kontrole zavara, provjere nepropusnosti cijevnih instalacija, uzimanja i ispitivanja kvalitete betona itd), pa i postupci proračuna strojnih elemenata, sklopova i sustava, električnih instalacija, dopuštenih odstupanja kolosijeka i dizaličnih staza i dr).
U pojedinim granama tehnike, propisane su i posebne norme specifične za te grane (npr. Građevinske norme u graditeljstvu ili prometne norme o izgledu i mjerama prometnih znakova).
Standardizacijom se postižu:
ujednačenost izmjera i kvalitete tehničke robe, zamjenljivost dijelova, izbjegavanje ponovnog konstruiranja elemenata i poluproizvoda koji su jednom već konstruktivno riješeni (ušteda intelektualnog angažmana skupe radne snage), jednoznačnost tehničkih detalja pri ugovaranju isporuka i kooperantskih aranžmana, neusporedivo brža i ekonomičnija proizvodnja u užem i širem smislu, i dr.
Primjena, odnosno pridržavanje normi je obavezno. Odstupanja su dopuštena samo u iznimnim, opravdanim slučajevima, odnosno kada je norma ili neki njen dio neobavezujući.
Svaka zemlja propisuje svoje nacionalne norme, pri čemu se norme srednje razvijenih zemalja često svode na prevođenje normi razvijenijih susjeda. Iako je ustanovljena Internacionalna organizacija za standardizaciju (ISO) koja je zapravo mreža nacionalnih institucija iz 157 zemalja, sve su industrijski aktivne zemlje zadržale i svoje nacionalne norme.
Jedna od najbolje i najkompletnije razrađenih normi je njemački DIN (Deutsche Industrie Normen), pa je prenesen u mnoge nacionalne norme.
U Hrvatskoj, o normizaciji brine Hrvatski Zavod za Normizaciju (HZN), a zadaća mu je između ostaloga, uspostava nacionalnog sustava normi HRN, koje se velikim dijelom definiraju na temelju međunarodnog sustava normi koje propisuje ISO (International Organization for Standardization). Usvajanje Hrvatskih normi provodi se za sada usvajanjem međunarodnih normi u izvornom obliku, prevođenjem tih normi, a tek neznatnim dijelom razvijanjem vlastitih normi.
Ni danas nisu ostvareni nužni preduvjeti za jedinstveni sustav standardizacije, odnosno normiranja i normi na planetarnoj razini, već i zbog toga što su na snazi dva različita sustava jediničnih mjera (metrički i imperijalni sustav mjera-anglosakssonske mjere, tj. colni).
U međunarodnim aranžmanima ugovorom se definira koje će se norme primjenjivati u konkretnoj isporuci. Tehnička dokumentacija inozemnog isporučitelja podliježe provjeri sukladnosti s domaćim normama i tehničkim propisima (tzv. "nostrifikacija" dokumentacije). Ako su propisi zemlje kupca strožiji od istih u primijenjenim standardima, moraju se provesti odgovarajuće prilagodbe dokumentacije i/ili isporučenog objekta, ponekad i certifikacija za zemlju kupca (na primjer certificiranje za označavanje CE, ili UL certifikacija za područje SAD-a).
Tipizacija
Tipizacijom se može smatrati neka vrsta interne standardizacije unutar tvrtke ili korporacije. Propisivanjem prioritetnih izmjera, tolerancija, vrsta materijala i dr. moguće je značajno smanjiti šarenilo dobavljenih materijala i alata. Smišljenom tipizacijom strojnih elemenata i sklopova, moguće je isti sklop koristiti u više proizvoda, odnosno postići modularnost, te izbjeći usitnjenost serija, što će povoljno utjecati na troškove proizvodnje.
Organizacija proizvodnje
Kvaliteta organiziranosti proizvodnje i poslovanja od presudnog su značaja za racionalnost, pa prema tome i konkurentnost tvrtke. Organizacija proizvodnje je funkcija tipa proizvodnje, a on je opet zavisan o frekvenciji isporuka, odnosno količini proizvedene robe u jedinici vremena, ili trajanju izrade jednog proizvoda. U industriji razlikujemo sljedeće tipove proizvodnje:
Pojedinačna proizvodnja
Pojedinačna proizvodnja se primjenjuje u proizvodnji krupne opreme (brodogradnja, krupna mehanizacija poput velikih dizalica, strojeva za otvoreni kop, mostova i sl.) i graditeljstvu. Svaki proizvod se u pravilu posebno ugovara po posebnom projektu. Na realizaciji koja može trajati više mjeseci ili godina sudjeluje puno radnika, kooperanata i dobavljača. Za uspješnost ovog tipa proizvodnje presudno je dobro i realno planiranje i koordinacija brojnih sudionika. Posebnim tehnikama (mrežno planiranje i sl.) precizno se definiraju zadaci i rokovi svih sudionika, tako da se izbjegnu čekanja na isporuke i zastoji ugradnje ili montaže proizvoda.
Značajna je također uloga tipizacije koja će unatoč pojedinačnoj proizvodnji omogućiti serijsku izradu pojedinih tipiziranih sklopova ili elemenata.
Maloserijska proizvodnja
karakteristična je za proizvodnju krupne mehanizacije, željezničkih i teških vozila, sitnih plovila, alatnih i poljoprivrednih strojeva i sl.
Proizvodi su u pravilu tipizirani, a kupac bira između ponuđenih tipova. Projekti su unaprijed definirani, a poboljšanja i izmjene se uvode iz serije u seriju. Serije broje od jednog do nekoliko ili nekoliko desetaka komada. Tipizacija treba omogućiti izradu tipskih elemenata ili sklopova u većim serijama (dakle po povoljnijoj cijeni) za skladište, čime se skraćuje i rok isporuke gotovog proizvoda.
Poseban oblik maloserijske proizvodnje je tzv. proizvodnja bez skladišta ili proizvodnja bez pogona. Mnogi renomirani proizvođači krupne mehanizacije uopće nemaju vlastitih proizvodnih pogona, nego samo razvoj i konstrukciju, vrlo jaku i rigoroznu ulaznu kontrolu i eventualno prostor za završnu montažu. Svu proizvodnju distribuiraju mnoštvu bezimenih kooperanata, koji su obavezni svoje isporuke izvršiti u precizno definiran vrijeme.
Takvom organizacijom ušteđuju se troškovi skladištenja i vrijednost polugotovih proizvoda, koja se, kao i troškovi škarta i sl. na taj način prebacuju na leđa kooperanata.
Velikoserijska proizvodnja