Sveti Toma Akvinski (lat. Thomas Aquinas, tal. Tommaso d'Aquino; Roccasecca, 28. siječnja 1225. – Fossanova, 7. ožujka 1274.), talijanski dominikanac, filozof, teolog, crkveni naučitelj i svetac.
Životopis
Rođen je 28. siječnja 1225. u dvorcu Roccasecca, u feudu Aquino, u okolici Napulja u južnoj Italiji kao sin Landulfa grofa Akvinskog i majke Teodore iz obitelji normanskih grofova od Teate. Majka njegova oca Franciska bila je sestra njemačkog cara Fridriha Barbarose.Valdemar Lunaček: Povijest ekonomskih doktrina, str. 80 Od malena je pokazivao veliku želju za znanjem, a nakon studija u Napulju stupio je u dominikanski red.Opća enciklopedija u 20 svezaka, str. 13.
Godine 1252. poglavari reda poslali su ga u Pariz, gdje kao učenik Alberta Velikog postiže doktorat teologije. Predavao je u Parizu, Rimu i Napulju. Unatoč svojoj velike učenosti, ostao je uvijek jednostavan, ponizan i bezazlen redovnik. U poniznosti je postojano odbijao sve ponuđene mu crkvene časti. Njegov bistri duh dobro je shvatio da je poniznost evanđeoska krepost i da više vrijedi od sve učenosti, slave i počasti. Zato je uvijek htio ostati malen.
Sveti Toma je napisao mnoštvo filozofskih i teoloških djela, a najslavnije mu je djelo "Teološka suma" u tri dijela u kojoj je sustavno obradio svu teologiju. Djelo je prevedeno na sve svjetske jezike te u teološkoj književnosti zauzima sve do danas jedinstven položaj. Sveti Toma je bio i mistik. Žarko je štovao Presveti Sakrament te o njemu ispjevao najljepše himne kao što su: "Hvali Sion Spasitelja", "Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš", "Usta moja uzdižite preslavnome tijelu glas"! Kad je jednom klečao pred raspelom, sam Spasitelj mu je progovorio: "Ti si o meni tako lijepo pisao, što želiš kao nagradu?" - Svetac je odgovorio: "Samo tebe, Gospodine!" Toma je umro relativno mlad, u dobi od 49 godina, 7. ožujka 1274. Bio je tada na putu u Lyon na opći sabor, ali je klonuo i zaustavio se u samostanu Fossa Nouva kraj Rima i ondje preminuo. Relikvije su mu kasnije prenesene u Toulouse.
Odnos filozofije i teologije Toma Akvinski razlikovao je dogmatsku teologiju koja se zasniva i na razumu i na Objavi, odnosno prihvaća načela na osnovu autoriteta; dok filozofija nastoji uglavnom spoznati istinu na temelju razuma. Uvođenje dijalektike na području teologije, nastoji objasniti već prihvaćenu Objavu kroz racionalno utemeljenje. To je i način na koji se razvila skolastika. No, to ne čini teologiju filozofijom ("Filozofija je sluškinja teologije", Petar Damijanski), jer su načela i činjenice prihvaćeni kao objavljeni. Na primjer, teolog može pomoću kategorija i formi zaključivanja kakva se primjenjuju u filozofiji bolje razumjeti tajnu Trojstva, no on ipak ostaje teolog, prihvaćajući dogmu Trojstva na temelju već objavljene istine u Svetom pismu. Razlika spoznavanja Boga u teologiji i filozofiji jest ovakva; filozof počinje od naravni stvari, tj. običnih svakodnevnih bića i prirode, te se uspinje k Bogu (bog filozofa: Platon, Aristotel, Descartes, Leibniz, itd…), a teolog počinje od Boga, tj. Objave te se spušta među naravni svijet.Frederik Koplston, Istorija filozofije - srednjovjekovna filozofija, Tom II., BIGZ, Beograd, 1989., str. 314.
Fundametalna razlika između filozofije i teologije nije u predmetu koje one razmatraju, već u načinu spoznaje, (Objava i razum). Neke istine pripadaju teologiji, jer ih nije moguće spoznati razumom, a neke filozofiji, jer nisu objavljene. Dakle, suštinska razlika između teologa i filozofa nije u sadržaju, on može biti identičan, već u formi. Diversa ratio cognoscibilis diversitatem scientiarum inducit (različit način istraživanja dovodi do različitih znanja). Zato, teologija koja se bavi svetim učenje generički se razlikuje od prirodne teologije (engl. natural theology) kakva je dio filozofije. Između dogmatske teologije i prirodne postoji izvjesna sličnost, ali pripadaju različitim znanostima. (teologiji i filozofiji).Frederik Koplston, Istorija filozofije - srednjovjekovna filozofija, Tom II., BIGZ, Beograd, 1989., str. 319.
Cijela filozofija po Tomi ide k spoznaji Boga na racionalan način (nešto što William Ockham i Martin Luther, kao i Jean Calvin, nisu smatrali mogućim). Toma nastoji ukazati na moralnu nužnost otkrivenja kao poticaj za bavljenje prirodnom teologijom (dio filozofije koja nastoji razumski argumentirati dokaze za Božju opstojnost). On primjećuje kako su već poganski filozofi (Aristotel, Plotin, Platon i drugi), već spoznali Božju egzistenciju. Usprkos tomu, Toma je zaključio da su oni zbog raznih umovanja došli u neke zablude o Bogu, jer nisu imali Autoritet. Također, Toma Akvinski smatra da nije moguće istovremeno vjerovati i razumjeti jednu stvar. Ako vjerujemo u Boga, znanje nam nije potrebno, kao i vice versa. Većina intelektualca u srednjem vijeku su bili kao i Toma, filozofi i teolozi. Toma Akvinski služio se Svetim pismom da dokaže istinu svijeta, te mu je ono služilo kao glavni autoritet, koji je nastojao dokazati razumskim putem služeći se formalno Aristotelovom filozofijom. No, upravo je tu naišao na jednu bitnu razliku. Sveti Toma je po Bibliji znao da je svemir imao prostorno-vremenski početak, no njegovo mišljenje je bilo takvo da je on mislio da se takva činjenica ne može dokazati razumom, niti pobiti. Drugim riječima, teolog zna preko Otkrivenja da je svijet imao početak, a filozof to ne može dokazati.Frederik Koplston, Istorija filozofije - srednjovjekovna filozofija, Tom II., BIGZ, Beograd, 1989., str. 320.
Toma razlikuje dvije svrhe u čovjeka. Natprirodnu, koju prema njemu razmatra teolog, i prirodnu svrhu, kojom se bavi filozof. U dijelu De Veritate, 14, 3. On kaže da je krajnje dobro (bonum ultimatum) koje je s razmjerno ljudskim moćima, dok teolog razmatra ono krajnje dobro koje transcedentira prirodnu moć, naime vječan život, pod kojim on ne misli samo na život poslije smrti već i viziju Boga kao takvog. Ta razlika je veoma bitna i naviše se vidi u moralu i politici, gdje se razlikuju ciljevi države kao takve i ciljevi Crkve. Konkretno ljudsko biće je Bog stvorio za natprirodnu svrhu, za potpunu sreću koja se može postići samo i isključivo u suodnosu s Bogom. Čovjek ima jednu krajnju svrhu – natprirodno blaženstvo. No, čovjek može i pomoću filozofije otkriti ograničenu prirodnu sreću i u ovom životu. Tako se za filozofa može reći da razmatra svrhu čovjeka ako ona može da se otkrije ljudskim razumom, tj. samo djelomično i nepotpuno.Frederik Koplston, Istorija filozofije - srednjovjekovna filozofija, Tom II., BIGZ, Beograd, 1989., str. 322.
Sv. Toma je vjerovao da je teorijski moguće da filozof izgradi istinit metafizički sustav bez Objave. Takav sustav bio bi nužno nesavršen i nepotpun. To je zato što iako metafizičar teži Istini, on opet nije sposoban otkriti sve ono znanje koje je neophodno čovjeku da bi postigao svoju krajnju svrhu. Ako bi naglasili takav stav Tome prema filozofiji, to bi značilo da tomista ne mora nužno shvaćati modernu filozofiju kao neprijateljsku. Izgleda, tomist treba očekivati da će kod modernih filozofa naći intelektualno osvježenje, te da ovim filozofima pristupa s ljubavlju i nadom, a ne apriornom sumnjom i rezervom. Toma tu navodi razloge zašto je prikladno propisati ljudskom vjerovanju čak i one istine koje se mogu otkriti razumom. Neki od tih razloga su naravno, relevantni za pitanje o kome raspravljamo. Na primjer, savršeno je točno da su mnogi ljudi zauzeti zarađivanjem za kruh i preživljavanjem, da čak i kada bi bili sposobni za metafizička promišljanja jednostavno nemaju vremena za njih. Njima je poželjno vjerom propisati one metafizičke istine koje su značajne za njihov život; u suprotnom oni ih uopće ne bih saznali. Kao što većina ljudi nikad nije bila u Americi, jer nema financijske mogućnosti, to ne mora značiti da ne bih trebali vjerovati svjedočanstvima drugih.
Toma Akvinski primjećuje da su do pune istine do Boga putem razuma stigli rijetki i to poslije dugog vremena i poslije puno pogrešaka (Summa Teologica, Ia,1, 1, in corpore.). Tu ističe argument za postojanje Crkvenih Dogmi. Kada svetac kaže da je poželjno propisati nešto kao predmet vjerovanja čak i one istine koje se mogu razumom dokazati, da te istine trebaju prihvatiti na temelju autoriteta, on zapravo ističe praktične potrebe mnogih, a ne spekulativnu nedovoljnost metafizike kao takve. Toma se razlikuje od sv. Bonaventure u tome što dopušta apstraktnu mogućnost, a u slučaju Aristototela, čak i konkretan primjer „zadovoljavajuće“ poganske filozofije. Prema Tomi ljudi razum je slab i kao takav metafizički sistem nikad neće biti potpun kao Objava, tj. sadržavat će zablude.Frederik Koplston, Istorija filozofije - srednjovjekovna filozofija, Tom II., BIGZ, Beograd, 1989., str. 323.
Dokazi za Božju egzistenciju Pet puteva (lat. Quinque viæ) u Tome Akvinskoga predstavlja pet argumenata za Božju egzistenciju koje je napisao u svom magnus opusu Suma teologije.
1. Prima Via: Argument iz kretanja
2. Secunda Via: Argument iz uzročnosti
3. Tertia Via: Argument iz kontingencije
4. Quarta Via: Argument iz stupnjeva savršenosti
5. Quinta Via: Argument iz svrhovitosti (teleološki argument)
Svih pet puteva se generalno smatraju kozmološkim dokazima Božje opstojnosti, od kojih su neki samo različito formirani iz Aristotelove Fizike. Toma nije smatrao Anselmov ontološki argument kao valjan, te je iznio svojih pet aposteriornih argumemata.
1. Argument: Prima Via Sve što vidimo u svijetu se kreće, tj. razvija. A sve što se kreće ima nešto što uzrokuje to kretanje, odnosno tu promjenu. Jedno kretanje uzrokuje drugo kretanje, to ne može ići u beskonačnost, što znači da mora postojati Prvi pokretač koji pokreće sve ostalo. To je Bog.
Ovo je Aristotelov argument protiv beskonačnog kretanja, tj. uzročnosti koju on zove Nepokrenuti pokretač (grč. ὃ οὐ κινούμενον κινεῖ, lat. primum movens). Odnosno mora postojati Uzrok svega postojećeg koji za svoje postojanje nema uzrok. Već je sam u sebi uzrok. Treba spomenuti da pod „kretanje“ Akvinski ovdje ne misli kretanje kao takvo. Već Aristotelovo shvaćanje napretka predmeta, odnosno razlika između akta i potencije. Što čini Boga čistim aktom. (lat. Actus purus)
2. Argument: Secunda Via Drugi argument počinje od stvaranja iz ničega i uzroka uopće. Naime, sve što postoji ima svoj uzrok. To znači da stvari ne dolaze u svoje postojanje iz ničega, već ih nešto uzrokuje. Npr. roditelji su uzrok svoje djece, itd. Taj uzrok opet ima svoj uzrok nastajanja, jer stvari ne mogu iz ničega nastati se kretati (lat. ex nihilo), već za sve što postoji mora biti uzrok. Ta uzročnost ne može ići u beskonačnost, to znači da mora postojati logička uzročnost, koja za svoje postojanje ne mora imati uzrok. To jest, ona postoji sama za sebe. To je Bog.
Svijet nije beskonačan, jer onda ne bi bilo objašnjenja za ništa, a i Objava nam govori kako je Bog stvorio svijet. To znači da mora postojati prvi uzrok koji je uzrok svega drugog. Taj uzrok je Bog. Toma je služeći se Aristotelovom filozofijom nastojao objasniti kako stvari ne mogu tek ići u beskonačno, već za sve mora postojati uzrok, taj proces uzroka i posljedice ne ide u vječnost, jer onda ništa ne objašnjava i onda se dolazi do nužne konkluzije da Bog postoji.Etienne Gilson, Filozofija u srednjem vijeku, Sv. 2, Demetra, Zagreb, 2011.
3. Argument: Tertia Via U svijetu postoje stvari koje su konačne (kontingentne, slučajne) i koje su nužne. Kontingentne stvari postoje, ali su mogle i ne postojati, tj. njihovo postojanje ovisi o drugome biću. No, kada bi sva bića bila takva onda ništa ne bih postojalo, to znači da mora postojati biće koje je nužno. Odnosno, da njegovo postojanje ne ovisi ni o kome drugom. To biće je Bog.