mini|300px|Atenska škola (Rafael, 1509-1510) Antička filozofija obuhvaća filozofska mišljenja i sustave koji su se razvili na širokom sredozemnom prostoru prožetom starom grčkom i rimskom kulturom u razdoblju od 7. stoljeća pr. Kr. do propasti starog svijeta početkom 6. stoljeća.
Kultura stare Grčke začetnik je i europske kulture. Na tom se geografskom području prvi put u povijesti iz religijsko-fantastičnoga izdvojio filozofsko-znanstveni oblik mišljenja. Karakteristika stare orijentalne kulture bila je uklopljenost određenog stupnja znanstvenog mišljenja, do kojeg su stari orijentalni narodi dospjeli, u religijsko-fantastični oblik mišljenja. Ta uklopljenost egzaktne misli u fantastično-religioznu mistiku karakteristična je i za one koji su se bavili znanošću u starim kulturama. To su bile zatvorene svećeničke grupe ili proroci koji su se izdvajali iz svijeta i ljudskog društva da bi tako osamljeni i udubljeni sami u sebe došli do istine. Njihovim sposobnostima pridavala se aureola uzvišenosti, nadzemaljskog i nadljudskog.
Grčka civilizacija oslobodila je znanstveno mišljenje i emancipirala ga od religije, podredivši ga praktičnim zadacima trgovine, brzom razvoju privrede, ali i političkim zadacima koji su se nametali u vezi s izmijenjenom društveno-ekonomskom strukturom. To mišljenje napušta služenje fantastičko-religioznom čovjeku, koji sebe još nije izdvojio kao pojedinca u okviru društva, i prelazi u službu konkretnog, egoističnog čovjeka pojedinca. Kroz takvog čovjeka i u njegovu interesu začela se u Grčkoj era samostalne znanstvene misli, čime je obilježen početak nove epohe u povijesti čovjekova ovladavanja prirodom i društvom. Grčka postaje kolijevkom kulturnog kompleksa koji se jednostavno naziva "Zapad", što u to doba predstavlja pomicanje kulturnog i ekonomskog razvitka s Istoka prema Zapadu.
Kozmološko razdoblje mini|250px|Jonija, kolijevka grčke filozofije Početak grčke filozofije pada u kraj 7. stoljeća prije Krista. Tome početku prethodile su krupne promjene načina života u staroj Grčkoj, promjene koje su presudno utjecale na duhovni život helenskog čovjeka. Već tokom 8. stoljeća pr. Kr., a naročito u 7. i 6. st. pr. Kr., staro patrijarhalno rodovsko društvo zapada u sve ozbiljniju krizu. Rodovsko uređenje, zasnovano na principu krvnog srodstva, nije moglo izdržati konkurenciju povećanih imovinskih posjeda koji su nastali zbog razvoja trgovine i obrta te zbog zamaha kolonizacije. Ta kolonizacija proširila je životni prostor Helena i dovela ih u dodir s mnogim narodima koji su naseljavali obale Sredozemnog mora. U vezi s kolonizacijom, koja je zahvatila naročito maloazijsko primorje, Siciliju i južnu Italiju, razvija se brodogradnja, trgovina i zanatstvo. Tako nastaje novi društveni sloj imućnih trgovaca i obrtnika, koji se već uveliko koriste robovskom radnom snagom i koji postupno dolaze u sve oštriji sukob sa zemljoposjedničkom aristokracijom, koja je nastojala osigurati nastavak oligarhijske političke prevlasti nasljedne aristokracije. Tokom 7. i. 6. st. ovaj su sukob uspjeli iskoristiti energični i častoljubivi pojedinci, koji su zavladali kao tirani, odnosno samodršci. Oni su često i sami bili aristokratskog porijekla, ali su, došavši na vlast, uveli cio niz mjera u korist širokih slojeva stanovništva, kao što su ukidanje dugova, nova raspodjela zemlje, uvođenje pravedne uprave i unaprjeđenje zanata, trgovine, znanosti i umjetnosti.
Način života helenskog čovjeka, dok je još živio u plemensko-rodovskim grupama, bio je mitološki. Svijet bogova i polubogova, koji je nastanjivao prirodu ovoga čovjeka, odgovarao je tadašnjem stupnju kulturnog i društvenog razvitka, ali je kolonizacija uskoro proširila duhovne obzore Helena. Ona ih je dovela u dodir s istočnjačkim civilizacijama i, djelujući zajedno s društveno-ekonomskim promjenama u grčkim polisima, izazvala postupno napuštanje mitološkog načina mišljenja. Mitološki svijet bogova s Olimpa najljepše je prikazan u Homerovim epovima, Ilijadi i Odiseji, gdje bogovi ujedno oslikavaju i moć i sjaj plemenskih vođa. Ali već kod Homera bogovi su podvrgnuti kritici, što je jasan znak postupnog oslobađanja starih mitoloških predodžbi. Homerova slika svijeta još je uvijek čvrsto na tlu mitologije, ali ipak pokazuje i nejasne elemente racionalnog shvaćanja prirode: Homer zna za Nebo i Zemlju i carstvo Hada, a spominje i prirodne elemente – vodu, vatru, zrak i zemlju. Ali Homer još ne postavlja pitanje o porijeklu svijeta: s tim se pitanjem suočava tek Heziod, pjesnik seoskog života iz Beotije, koji je u spjevu Teogonija dao genealogiju bogova tako što je grčke mitove organizirao u cjelinu. Heziod pokazuje napredak u tome što bogove ne promatra kao vječne, već kao postale. Iako usvaja Homerov mitološki svijet, Heziod mu daje prirodnu osnovu: postanak bogova (teogonija) tumači se povijesno i uzročno, dakle na racionalan način (kozmogonija). Heziodova je slika svijeta svojevrstan spoj teogonije i kozmogonije, jer iako govori o bogovima, Heziod zapravo pokušava odgovoriti na pitanje što je počelo svega što postoji i što se događa u kozmosu.
Miletska škola
mini|200px|Anaksimandar (detalj Rafaelove freske) Prva filozofska učenja u Heladi nastala su u naseobinama na maloazijskoj obali. Naime, jonske kolonije u Maloj Aziji bili su najbogatiji i najnapredniji gradovi u čitavom helenskom svijetu. Tu su i kultura i civilizacija dosegle najviši stupanj. Jonjani su bili pažljivi promatrači prirode i prvi su pokušali riješiti kratkim, maštovitim sintezama teške probleme koje im je priroda nametala. Tako su se u Joniji razvile ne samo filozofija, nego i povijest, od čijih je pisaca najbolji bio Herodot. U vezi s početkom filozofije, međutim, treba napomenuti da se tu ne radi o apsolutnom početku: ono što je predmet filozofije, tj. sadržaj i smisao svijeta i života, zaokupljalo je čovjekovu pažnju, ništa manje intenzivno, i ranije. Novina je samo u tome što je taj sadržaj ranije bio oblikovan mitski i religiozno, a sada se on oblikuje pojmovno i racionalno. Tako je početak filozofije zapravo njezin početak samo s obzirom na oblik, ali ne i na sadržaj ljudskog razmišljanja.
Prvi pravi helenski filozofi bili su svi iz Mileta u Joniji. Miletska škola filozofije otvorila je novu eru u filozofiji pitanjem o prapočetku svega što postoji, pitanjem o bitku. Tales ( ili , oko 624. pr. Kr. – oko 547. pr. Kr.) kaže da je prauzrok voda, Anaksimen (, sredina 6. st. pr. Kr.) smatra da sve stvari nastaju zgušnjavanjem i razrjeđivanjem zraka, dok je najapstraktniji, pa prema tome i najoriginalniji odgovor dao Anaksimandar (, 610. – 546. pr. Kr.), koji prauzrokom svega smatra apeiron (). Za sve je njih karakteristično da na to pitanje odgovaraju i objašnjavaju ga dosljedno materijalistički i u cjelini izdvojeno i suprotstavljeno religiozno-mitološkom tumačenju svijeta. U njihovoj filozofiji postavljen je samo problem bitka. Problemi spoznaje i kretanja za njih još uvijek nisu filozofski značajni, već predstavljaju činjenice koje se uzimaju kao dane. Materija je prožeta dušom (hilozoizam), kao i ljudski organizam, dakle o kretanju se ne postavljaju pitanja. Miletski su filozofi poznati i po svom prirodoznanstvenom djelovanju. Tako se Talesu pripisuje podjela kalendarske godine na 365 dana i predskazivanje pomrčine Sunca 585. godine.
mini|lijevo|200px|Heraklit (detalj Rafaelove freske, 16. st.)
Heraklit
Po mišljenju Heraklita (, oko 535. pr. Kr. – oko 475. pr. Kr.), počelo svega što postoji jest vatra. Sve na svijetu izgara i ponovo se rađa. Heraklit izdvaja i problem kretanja. Različiti stupnjevi vatre u njenom vječnom kretanju predstavljaju sve što postoji. Kretanje praelementa vatre proturječno je, ono je disharmonično, iako je harmonija konačan rezultat tog procesa. Svaki je proces sam po sebi proturječan te stoga predstavlja pravu prirodu svega, svake harmonije, kako u prirodi tako i u društvu.
Iako Heraklit ne poriče božanstvo, što se vidi iz oko 130 fragmenata njegovog spisa O prirodi (), ipak izvan vatre, izvan tog materijalnog praelementa, prema njemu ne postoji drugi uzrok kretanja. Kretanje je imanentno vatri, drugim riječima prirodi, materiji. Tako se kod Heraklita susreće izrazit primjer antičkog panteizma, filozofskog shvaćanja po kome se bog i priroda poistovjećuju.
Sve što se događa, događa se po nuždi. Čitavim svijetom vlada zakon koji Heraklit naziva logos (). Logos je ono što je svemu zajedničko. Naša je spoznaja logosa razumska spoznaja: osjetilima je nemoguće spoznati logos. Osjetila dokazuju raznolikost, dok je samo razum u stanju proniknuti u cjelinu svega, u ono zajedničko. Heraklit ne negira osjetila kao izvor spoznaje, ali smatra da osjetila ljudima mogu biti «zli svjedoci ako su im duše barbarske» (fragment 107), što znači da bez razumske spoznaje nema prave spoznaje logosa. Ne valja živjeti «kao da svatko ima svoju vlastitu pamet» (fr. 2), nego treba nastojati ovladati cjelinom. U nastojanju da kao cilj spoznaje istakne razumijevanje logosa, Heraklit prvi pokreće pitanje mogućnosti spoznaje.
mini|200px|Pitagora (detalj Rafaelove freske)
Pitagora
Do sada je odgovor na pitanje o pramateriji ili prauzroku svega postojećega bio kvalitativno određen, odnosno uvijek se za počelo uzimala neka određena materija, kao voda, vatra i sl. Pitagora (, 6. st. pr. Kr.) unosi nov moment u razmišljanje o svijetu. I njega, kao i mnoge antičke mislioce, zadivljuje harmonija koja vlada u svijetu. On dolazi do zaključka da harmonija proizlazi iz određenih brojevnih odnosa koji vladaju svetom: broj je savršenstvo. Iza Pitagore nije ostalo nikakvih zapisa, ali zato Filolaj (, oko 470–390), pripadnik pitagorejske škole, kaže: «Zapravo, sve što se spoznaje ima broj. Nije, naime, moguće bez njega ništa ni zamisliti ni spoznati». U nastojanju da prikažu značaj brojevnih odnosa u svijetu, pitagorejci idu sve do mistifikacije broja: određeni odnos brojeva označava pravednost, drugi dušu, um itd. Nastojanje da se brojevni odnos zbog svog savršenstva shvati kao uvjet rasporeda stvari u kozmosu te konzekvetno zaključivanje i na etička pitanja čini Pitagoru prvim idealističkim filozofom u okviru antičke filozofske misli. On je inzistirao na brojevnom odnosu kao jedinoj pravoj realnosti.
Elejska škola
U južnoitalskom gradu Eleji Ksenofan (, oko 580. pr. Kr. – oko 470. pr. Kr.) je postavio osnove novoj filozofskoj školi. Polazeći od stava da je stvarnost onakva kakvom nam se prikazuje, promjenjiva, da u onome što vidimo nema ničeg pouzdanog što bi se moglo smatrati bitkom, došao je do zaključka da bitak u sebi mora biti jedinstven, vječan, nepromjenjiv i savršen. Bitak je materijalan i ograničen – jer neograničeno ne može biti savršeno – ali ne može se spoznati osjetilima, nego samo razumom. To savršenstvo bitka izrazio je Ksenofan stavom da je sve – jedno: ograničeno, nepokretno i oblika kugle. Aristotel u Metafizici (A 5, 986 b 18) govori da je Ksenofan «promatrajući cjelinu svemira, rekao da jedno jest bog». mini|200px|Parmenid (detalj Rafaelove freske)
Na toj osnovi elejsku filozofiju dalje razrađuje Parmenid (, oko 515. pr. Kr.), njen glavni predstavnik. Uzimajući sve karakteristike bitka koje je kao polazište dao Ksenofan, Parmenid sve ono što je dostupno našim osjetilima i podvrgnuto promjenama proglašava nebitkom. Bitak se može i mora misliti, on je ono što je zajedničko svemu i što osjetilima nije neposredno dostupno. Osjetilima je dostupna raznolikost, a mišljenju bitak. On jest materijalan, ali je jedinstven u sebi. Kada bitak ne bi bio jedinstven i postojan u sebi, ne bi se mogao misliti. Osjetila nas varaju ako na temelju njih zaključujemo o bitku, jer time prolaznost, promjenjivost i ostale osobine nebitka pripisujemo bitku, što je pogrešno. Naime, osjetila i bitak nisu isto, već su isto mišljenje i bitak. Ono što predstavlja osobine misli, to su istovremeno i osobine bitka. U svom učenju Parmenid iznosi slabosti osjetilne spoznaje, koja dovodi samo do mnijenja, a ne do prave istinite spoznaje.