Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije, punim nazivom Narodnooslobodilačka partizanska i dobrovoljačka vojska Jugoslavije (NOP DVJ) ili Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije (NOV i POJ), kraće i popularnije partizani,Hrvatski jezični portal, partizan naziv je za oružane snage koje su vodile narodnooslobodilački rat na području Jugoslavije tijekom Drugoga svjetskoga rata pod vodstvom tadašnje Komunističke partije Jugoslavije. Smatraju se najuspješnijim europskim pokretom otpora, koji je pod vodstvom komunista naposljetku iznjedrio novu državu – Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju.Jeffreys-Jones, R. (2013): In Spies We Trust: The Story of Western Intelligence, Oxford University Press, Adams, Simon (2005): The Balkans, Black Rabbit Books,

Ciljevi mini|200px|desno|Promidžbeni plakat partizana u Hrvatskoj

Pokret je bio vojno krilo Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte (JNOF) – koalicije predvođene Komunističkom partijom Jugoslavije (KPJ) i predstavljene AVNOJ-em, ratnom skupštinom Jugoslavije. Njegov primarni cilj bio je borba protiv okupatora. Jedini izvor ratnog materijala je, osim oružja ostalog nakon rasprada jugoslavenske kraljevske vojske nakon Travanjskog rata 1941, dugo vremena bio ratni plijen – tek 1944. počela je pristizati britanska pomoć.Basil Davidson: Partisan picture Drugi cilj je bio stvoriti saveznu multietničku komunističku državu na području Jugoslavije.Tomasevich 2001, str.96. U tom smislu, KPJ je pokušavala privući različite etničke skupine i manjine deklariranom politikom ravnopravnosti.

Ciljevi drugog gerilskog pokreta na području Jugoslavije, četnika, bili su održavanje Dinastije Karađorđević, time osiguravajući prevlast srpske populacijeMilazzo (1975), str. 30–31Roberts (1973), str.48 i stvaranje Velike SrbijeTomasevich (1975), str.166–178 etničkim čišćenjem i brojnim zločinima nad Hrvatima, Muslimanima i Albancima u područjima koje su smatrali povijesno ili pravno srpskima.Banac (1996), str. 143Hirsch (2002), str. 76Mulaj (2008), str. 71Velikonja (2003.), str.166.

Odnosi između partizana i četničkog pokreta bili su izrazito napeti od samog početka, a od listopada 1941. razvili su se u otvoreni sukob. Titova jugoslavenska politika bila je suprotna četničkim planovima o Velikoj Srbiji, dok je četnički monarhizam bio neprihvatljiv komunistima. U početnom razdoblju partizanske snage su bile većinski srpske te nepovjerljive prema međunacionalnoj suradnji; pojedine postrojbe bile su osumnjičene za zločine nad Muslimanima (primjerice, pokolj žena i djece u travnju 1942. u Hercegovini). Imena Hrvata i Muslimana zapovjednika partizanskih snaga morala su se na početku kriti pseudonimima od pripadnika pokreta, većinom Srba.

Ime Vojska i pokret najčešće su nazivani "partizani" tijekom čitavog rata. Međutim, zbog čestih promjena veličine i strukturnog preustroja, partizani su nosili četiri službena imena: Narodnooslobodilački partizanski odredi Jugoslavije (NOPOJ) (lipanj 1941. – siječanj 1942.) Narodnooslobodilačka partizanska i dobrovoljačka vojska Jugoslavije (NOP i DVJ) (siječanj 1942. – studeni 1942.) Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije (NOV i POJ) (studeni 1942. – veljača 1945.) Jugoslavenska armija (JA) – 1. ožujka 1945., NOVJ je preustrojen u redovne oružane snage Jugoslavije te je prikladno i preimenovana.

Od odluke o pokretanju ustanka u lipnju 1941. pokret je izvorno nazvan Narodnooslobodilački partizanski odredi Jugoslavije, NOPOJ) te je stoga ukratko bio poznat kao partizani. Unatoč činjenici da naziv partizani znači gerilsko ratovanje, partizani su koristili taj način borbe samo do 1944.

Tijekom 1942. puno službeno ime pokreta bilo je Narodnooslobodilačka partizanska i dobrovoljačka vojska Jugoslavije (NOP i DVJ). Promjena je trebala odražavati narav vojske kao dobrovoljačke.

U studenom 1942. pokret je preimenovan u Narodnooslobodilačku vojsku i partizanske odrede Jugoslavije (NOV i POJ), ime koje je nosio do kraja rata. Ovo posljednje službeno ime je najčešće vezano uz partizane i odražava činjenicu da su proleterske brigade i druge pokretne postrojbe bile organizirane u Narodnooslobodilačku vojsku, uz postojanje lokalnih partizanskih odreda. PO su ovom promjenom definitivno sve više napuštani, a naglasak je stavljan na veće, pokretne postrojbe. Počevši od studenog 1942., partizanska vojska sve češće je nazivana samo "narodnooslobodilačkom vojskom", dok se termin "partizani" koristio za čitavi pokret (uključujući, primjerice, i AVNOJ).

Ime Jugoslavenska armija (JA) oružane snage su zadržale do 1951., kad su zadnji put i definitivno preimenovane u JNA.

Kratki prikaz razvoja mini|250px|lijevo|Josip Broz Tito (prvi zdesna), zapovjednik NOVJ-a, s vojnicima na Visu u svibnju 1944.

Pripremajući oružani ustanak, KPJ je 27. lipnja 1941. ustrojila "Glavni štab Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije", na čijem je čelu Josip Broz Tito. Odredi koji se osnivaju na terenu često (pa tako i u Hrvatskoj) u to doba usvajaju ime "gerilski" a ne "partizanski". Tijekom jeseni 1941., svugdje je nametnuto ime "partizanski". 26. rujna 1941. Glavni štab NOPOJ preimenovan je u Vrhovni štab. Osnivaju se glavni štabovi (stožeri) za pojedine dijelove zemlje, pa tako i Glavni štab narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Hrvatske. Glavni štab NOPO Hrvatske imao je pod svojim neposrednim zapovijedanjem pet operativnih zona uključujući Slavoniju sa SrijemomIvo Perić, Hrvatski državni sabor : 1848. – 2000., III. sv. : 1918. 2000., Hrvatski institut za povijest, Hrvatski državni sabor, Dom i svijet, Zagreb, 2000./2001., (cjelina), (III. sv.), str. 96. , (bez Baranje),Milivoj Kujundžić, ur., Doprinos Hrvatske pobjedi antifašističke koalicije, Odbor za obilježavanje 50. obljetnice pobjede antifašističke koalicije u Europi i svijetu Sabora Republike Hrvatske, Zagreb, 1995., str. 46. (zemljovid), Dalmaciju do Neretve s livanjskim krajem i zapadnim dijelom Pelješca, poslije i istarske krajeve uključenu u FD Hrvatsku. Ostatak južne Dalmacije dolazi pod nadležnost GŠ NOPO Hrvatske ukidanjem nadležnosti Operativnoga štaba za Hercegovinu.

Prelazak s gerilske taktike na složenije oblike borbe obilježen je osnivanjem Prve proleterske narodnooslobodilačke udarne brigade, 21. prosinca 1941. Osnovana je kao postrojba sposobna djelovati gdjegod se ukaže potreba, te nije bila vezana uz pojedini teren kao što su bili gerilski odredi. Brigade su od početka pod snažnom kontrolom KPJ, s političkim komesarima u svim jedinicama.

Kako bi se u Narodnooslobodilački pokret privukli oni koji odbijaju naziv "partizan" ili postojanje političkih komesara, predviđeno je osnivanje tzv. "dobrovoljačkih odreda" koji su labavije vezani uz Narodnooslobodilački pokret na čelu s KPJ. U siječnju 1942. Vrhovni štab mijenja ime u Vrhovni štab NOP i DVJ (Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije). Dobrovoljački odredi postojali su uglavnom na području istočne Bosne. Do kraja 1942. uglavnom su bili raspušteni ili uključeni u NOVJ.

Uz partizanske i dobrovoljačke odrede, osnivani su i samostalni bataljoni (bojne) te brigade kao mobilne postrojbe. Brigade ubrzo postaju osnovni nositelji borbe. Kako bi se naglasila njihova mobilnost, a također i idejna čvrstina, bataljoni i brigade dobivaju epitete "udarna" i "proleterska". Do sredine 1942. bilo je ustrojeno sedam brigada, a do kraja 1942. još 29. Brigade su imale između 500 i 3.000 boraca te postaju sposobne ne samo za gerilsko, već i za frontalno djelovanje kada postoje odgovarajući uvjeti. U studenome 1942. od većine brigada ustrojava se osam divizija, od čega je njih šest udruženo u dva korpusa (zbora). Divizije su imale između 2.000 i 5.000 boraca. Uvodi se izraz "Narodnooslobodilačka vojska" te se sukladno tome preimenuje i Vrhovni štab. U tom trenutku partizanska je vojska dobro organizirana s čvrstim i jedinstvenim zapovjedništvom te pod punom političkom kontrolom KPJ.

U procesu stvaranja jedinstvene vojske, u svibnju 1943. u NOVJ su uvedeni činovi (dotada su postojale samo oznake dužnosti). U listopadu 1943. ustrojen je i Štab mornarice NOVJ-a, a u drugoj polovici 1944. i Zapovjedništvo i Stožer zrakoplovstva NOVJ-a (Komanda i Štab vazduhoplovstva NOVJ).Prepoznavši da ni četnici, ni HSS – koji su i jedni i drugi mnogo očekivali od zapadnih saveznika – ne sudjeluju u borbi protiv Nijemaca, velika Britanija je odlučila 1943. godine snažno poduprijeti NOVJ; odbivši ponudu vodstva HSS-a da uz potporu dijela ustaškog vodstva osigura prelazak vojnih snaga NDH na stranu saveznika, te presudno smanjivši potporu četnicima. Kako je to nakon uspostave savezničke vojne prisutnosti u južnom dijelu Italije pred kraj 1943. godine bila doprema britanske vojne pomoći lakše izvediva zrakom, a potom i morem – osim Visa su partizani potkraj 1944. god. ovladali južnim Jadranom, uključujući i Dubrovnik – ova će saveznička potpora definitivno preokrenuti odnos snaga za korist partizana. Nakon što su zapadni saveznici otklonili mogućnost da prihvate NDH na svoju stranu, dio vodstva HSS je odlučio surađivati NOVJ, te su Hrvati počeli u znatnim brojevima pristupati u partizanske postrojbe. Njihova pobjeda je počela izgledati posve izvjesnom, kada su u listopadu 1944. godine snage sovjetske Crvene armije i Bugarske carske vojske prešle bugarske zapadne granice potisnuvši Nijemce iz Srbije i Makedonije, te omogućivši uspostavu vlasti Titove Jugoslavije – koje su odmah pristupile mobilizaciji lokalnih vojnih obveznika – na tom prostranom području.Rat i revolucija u Jugoslaviji, 1941-1945 - okupacija i kolaboracija,, Jozo Tomasevich, EPH Liber 2010., str. 171, 208, 275, 371, 425, 513 - 517

Do kraja 1944. partizanske snage su imale 650.000 partizana i partizanki organiziranih u 4 armije i 52 divizije, koje su pribjegavale konvencionalnom ratovanju (za razliku od prijašnjeg pretežnog gerilskog ratovanja). Do travnja 1945. bilo je preko 800.000 partizana – sada pod novim imenom Jugoslavenska armija. Kontrola komunista nad tom vojnom snagom bila je posve neupitna, a zahvaljujući toj kontroli nad oružanom silom, uspostavili su komunisti vrlo čvrstu vlast na čitavom području nove Jugoslavije.

Pozadina i razlozi

6. travnja 1941. Kraljevina Jugoslavija je bila napadnuta sa svih strana od Sila Osovine, prvenstveno nacističke Njemačke, no uključujući i talijanske, mađarske i bugarske postrojbe. Tijekom invazije Luftwaffe je bombardirala Beograd. Nakon nešto više od deset dana, 17. travnja Jugoslavenska vojska je potpisala bezuvjetnu predaju. Osim što je bila beznadno slabo opremljena u usporedbi s Wehrmachtom, JV je pokušala braniti sve granice, što je samo još više razvuklo ionako oskudne dostupne resurse.Tomasevich (1975), str. 64-70

200px|minijatura|lijevo|Podjela i okupacija Kraljevine Jugoslavije 1941.

Odredbe i posljedice kapitulacije su bile izuzetno teške, jer su Sile Osovine potpuno razbile Kraljevinu Jugoslaviju. Njemačka je okupirala sjevernu Sloveniju, zadržavajući okupacijsku vlast u krnjoj srbijanskoj državi i značajan utjecaj nad svojom marionetskom državom NDH na većini područja današnje Hrvatske, BiH i Srijema. Mussolinijeva Fašistička Italija okupirala je ostatak Slovenije (pripojivši i preimenovavši Ljubljansku Provinciju), Kosovo, veći dio Dalmacije (s gotovo svim otocima). Italija je kontrolirala novostvorenu crnogorsku marionetsku državu te je ustanovila monarhiju u NDH, doduše tek formalno. Kraljevina Mađarska poslala je svoju III. armiju u Vojvodinu, Bačku i Baranju, pritom pripojivši i Međimurje i slovensko Prekmurje. Bugarska u međuvremenu je pripojila čitavu Makedoniju i manje dijelove Srbije i Kosova.Tomasevich (2001), str. 61–63 Raspad Jugoslavije, stvaranje novih marionetskih država i pripajanje dijelova teritorija Silama Osovine bilo je nespojivo s tadašnjim međunarodnim pravom.