Antonio Bajamonti (Split, 19. rujna 1822. – Split, 13. siječnja 1891.) bio je jedan od zaslužnijih gradonačelnika u razvoju grada Splita, po struci liječnik. Po političkoj pripadnosti bio je autonomaš i protivnik hrvatskog preporoda, ali je kao gradonačelnik bio zaslužan Splićanin.
Životopis
Djetinjstvo i obrazovanje
Otac mu je bio Splićanin Giuseppe Bajamonti, plemenita porijekla, a majka Elena Candido, Šibenka.Kečkemet D., Ante Bajamonti i Split, str. 327. U Splitu je završio gimnaziju, a potom u Padovi studij medicine. Diplomirao je 1849. godine. Iste godine oženio se Splićankom imenom Luigia Krussevich (Vjekoslava Krušević).
Nakon što je dvije godine radio kao liječnik u Sinju, odlučio se za političku karijeru. Zanimljivost je da je njegov prastric Julije Bajamonti, poznati liječnik, polihistor, skladatelj, i općenito jedan od najvećih sinova grada Splita .
Od roditelja nije naslijedio mnogo, ali mu je teta ostavila novca i palaču u Veneciji.
Načelnik
Antonio Bajamonti je postao načelnik Splita 4. siječnja 1860. godine. U Splitu je već uživao popularnost Splićana gradnjom svoje palače na obali i kazališta.
Kao vođa autonomaša spriječio je, podržavan od bečke vlade, sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Kad se javno deklarirao Talijanom, politički je propao, a narodnjaci su osvojili splitsku općinu. Pisao je na talijanskom jeziku, kao uostalom svi u to doba, uključujući i narodnjake, koji su čak svoj stranački list izdavali na talijanskom jeziku.
Da nije pridonio da se Split od zaostalog provincijskog gradića pretvori u maleni, ali europski grad, dr. Ante Bajamonti predstavljao bi tek jednog od stranačkih predvodnika i ideologa u burnom 19. stoljeću. Tako piše Duško Kečkemet u svojoj knjizi Ante Bajamonti i Split.
Zanimljivost je da je u gradske projekte ulagao i vlastiti, ne baš mali novac, pošto je bio vrlo bogat. Svojim novcem je podigao Teatro Bajmonti kapaciteta 1.300 gledatelja, svečano otvoreno 27. prosinca 1859. godine.Kečkemet D., Ante Bajamonti i Split, str. 213. U izgradnju vodovoda kojim je pitka voda dovedena s izvora rijeke Jadro u Split je uložio svojih 350.000 forinti. Ujedno je animirao svoje prijatelje, također imućne ljude, da ulože svoj kapital kroz neku formu dioničkog društva Associazione Dalmatica.
Otišao je s vlasti kao siromah, a njegova supruga je morala prodati obiteljski nakit kako bi ga mogla sahraniti. Njegovi sugrađani su mu u znak zahvalnosti za sve ono što je napravio priredili veličanstven posljednji ispraćaj, kada je u pogrebnoj povorci sudjelovao gotovo čitav grad. Pokopan je na groblju Sustipan. Nakon smrti Bajamontijeve supruge, kuća Bajamonti danas poznatija kao kuća Dešković je prodana na dražbi. Poslije drugog svjetskog rata njegovi su posmrtni ostaci preneseni na groblje Lovrinac na dio groblja na koji preneseni posmrtni ostaci i drugih splitskih gradonačelnika.
Čak su i Bajamontijevi suvremenici, ideološki i politički protivnici u žestokoj političkoj borbi s njime, isticali njegove neosporne zasluge za Split.
Dujam Mikačić, dugogodišnji tajnik pohrvaćene splitske općine i suradnik gradonačelnika Gaje Bulata, kaže u jubilarnom izdanju Narodnog lista, o pedesetoj obljetnici hrvatskog narodnog preporoda u Splitu 1912. godine sljedeće:
Politički pad i iredentizam Narodnjaci su dugo vodili borbu za grad Split, važno uporište autonomaške vlasti u Dalmaciji. Kako je Bajamonti s vremenom, zbog svoje protalijanske orijentacije koja je prestala biti povoljna austrijskoj vladi nakon rata 1866. godine, gubio podršku bečkih vlasti, pozicije narodnjaka u Dalmaciji postajale su sve jače. Prvo su osvojili većinu u Dalmatinskom saboru 1870. godine, da bi potom stali osvajati izbore u manjim općinama u Dalmaciji.
Tijekom 1870-ih, narodnjaci su zadobili kontrolu nad splitskim zaleđem, a onda su krenuli u borbu za osvajanje splitske općine.
Krajem ožujka 1880. objavljena je odluka bečke vlade po kojoj je u cijeloj Dalmaciji od iduće školske godine službeni jezik hrvatski (u školskoj godini 1877./1878., na primjer, u splitskoj gimnaziji i realci od 247 učenika njih 228 imalo je hrvatski kao materinski jezik, 17 talijanski, a 2 njemački). Radosna vijest pozdravljena je po čitavoj Dalmaciji pucanjem mužara i vijanjem narodnih trobojnica. Sutradan, Bajamontijevo stranačko, a ujedno i općinsko glasilo Avvenire, koje je izlazilo na talijanskom jeziku, donosi samo kratku vijest: Naše su srednje škole osuđene! S novom školskom godinom bit će pohrvaćene. Dva dana poslije (2. travnja) Avvenire prelazi u oštar i otrovan napad. Indignirano komentira žalosnu carsku odluku i poziva se čak na 22 (!) stoljeća latinske prisutnosti u Dalmaciji, na rimske spomenike, mletačke zidine itd. U istom broju Bajamontijevo glasilo po svom običaju drsko i vulgarno vrijeđa hrvatsku povijest. Izruguje se istraživanjima tada mlada arheologa i srednjoškolskoga profesora Frane Bulića. Kralja Zvonimira naziva okrunjenim neotesancem (bifolco coronato), a hrvatske vladare ušljivim kraljevima biogradskim (pidocchiosi re di Zaravecchia). Za autonomaše, međutim, kaže da imaju dobro utemeljeno porijeklo, nasljednu plemenitost rimskog imena, kao što je rimski i ambijent u kojemu žive. Narodnu čitaonicu naziva jazbinom (covile). Frano Baras: Teško je bilo Hrvatom biti , Vijenac, broj 433., 2010., MH]
Uskoro Bajamontijevi Bersaljeri prelaze u krvave obračune, kako piše Frano Baras:
Potkraj travnja 1880. Bajamonti određuje izaslanstvo koja će tobože u ime Splićana otići u Beč i zamoliti cara neka povuče svoju odluku o pohrvaćenju splitskih srednjih škola. Narodni list od 1. svibnja duhovito komentira: Općina je izabrala poslanstvo na cara da bi se uslišalo pravedne zahtjeve ovog ‘latinskog puka’ naime, mjesto da se pohrvate ovi srednji zavodi nek se polatine, ili poniemče, ako li ne, da se barem pomagjare, ili, za skrajnu nevolju, da se poturče; pošto je rečeno upraviteljstvo u svojoj puljiškoj mudrosti uvjereno da se mogu posli voditi i turski i kineski, da li ne hrvatski! U delegaciji su bili prof. Mussafia, svećenik Lubin, opat Pavišić i advokat Rossignoli. Od njih je samo jedan živio u Splitu, ostala trojica u Beču, Grazu i Trstu. Car nije udovoljio njihovoj intervenciji i školska godina 1880./81. počela je u prvom razredu s cjelokupnom nastavom na hrvatskom jeziku. Poslije neuspjela pohoda na Beč gradonačelnik Bajamonti pojedinačno je pozivao roditelje učenika i prijetio im tamnicom i globom ako ne zaniječu hrvatsko ime. Krilatica je bila Slaveni sutra, Hrvati – nikada!
Iskoristivši sukob vojske i bersaljera na narodnjačkoj proslavi uvođenja hrvatskog u škole 1880. godine, narodnjaci su isposlovali od Beča raspuštanje splitske Općine i počeli se organizirati za izbore.Novak, G., str. 166.
Gajo Bulat, vođa splitskih narodnjaka, žestoko se suprotstavio bivšem načelniku Bajamontiju na Dalamatinskom saboru 1881. godine, optužujući ga za rasipanje gradskog novca, malverzacije i manjak dokumentacije o općinskim poslovima i projektima.Kečkemet, D., Hrvatski narodni preporod u Splitu, str. 98–100.
Izbori za splitsko općinsko vijeće održani su 17. – 22. srpnja 1882. godine rezultiravši pobjedom narodnjaka.
Nedugo poslije poraza Bajamonti je podnio ostavku i na položaj zastupnika u Dalmatinskom saboru i vidno razočaran, povukao se iz politike i javnog života.
Građevinski pothvati Sagradio je Monumentalnu česmu, poznatiju kao Bajamontijeva fontana, kao spomen dovođenju pitke vode u Split, a po gradu je postavio još tridesetak fontana. Godine 1947. fontana Bajamontuša je srušena nalogom nepoznatih naredbodavaca vlasti jugoslavenskih komunista.
Popis njegovih investicija u gradu je impozantan. Godine 1858. izgradio je palaču na obali, obnovio je Dioklecijanov akvadukt (3. st.) i doveo tekuću vodu u Split nakon tisuću i pol godina.
Prvi rezervoar obnovljena Dioklecijanova vodovoda Bajamonti je svečano otvorio 14. ožujka 1880., i to baš na rođendan talijanskoga kralja Umberta. Po njegovu naređenju grad je bio okićen talijanskim zastavama. Bersaljeri su u svečanim uniformama, pod oružjem, noseći talijanske zastave, izvodili vježbe na strelištu. Poslije su marširali gradom pjevajući teškom mukom naučene iredentističke pjesme. Tako se otvaranje splitskog vodovoda bilo pretvorilo u veliku protalijansku manifestaciju. O svemu tome pisao je čak i praški list Politik.
Izgradio je Prokurative koje su završavale zgradom kazališta Teatro Bajamonti (izgorjelo u požaru 1881. godine) čiji je kapacitet od 1 300 mjesta dvostruko veći od današnjeg splitskog HNK, potakao gradnju lukobrana đige, duge 467 metara, koja je još u funkciji brodskog prometa gradske luke, uljnu rasvjetu zamijenio plinskom na 200 ferala (1860.), otvorio prolaz od Peristila kroz Dioklecijanove podrume do Rive, obnovio fasadu crkve Sv. Frane na Obali i financirao početak gradnje Sv. Petra, tadašnje najveće splitske crkve, srušene u bombardiranju 1944. godine...
Otišao je s vlasti kao siromah, a njegova supruga je morala prodati obiteljski nakit kako bi ga mogla sahraniti. Njegovi sugrađani su mu u znak zahvalnosti za sve ono što je napravio priredili veličanstven posljednji ispraćaj, kada je u pogrebnoj povorci sudjelovao gotovo čitav grad. Pokopan je na groblju Sustipan. Nakon smrti Bajamontijeve supruge, kuća Bajamonti danas poznatija kao kuća Dešković je prodana na dražbi. Poslije drugog svjetskog rata njegovi su posmrtni ostaci preneseni na groblje Lovrinac na dio groblja na koji preneseni posmrtni ostaci i drugih splitskih gradonačelnika.
U Rimu postoji ulica Antonia Bajamontija, dok Bajamontijeva ulica u splitskom Getu nosi ime po njegovu prastricu Juliju (1744. – 1800.), zaslužnom Splićaninu svojeg vremena, liječniku, skladatelju i polihistoru.
Povezani članci Julije Bajamonti Gajo Filomen Bulat Autonomaši Povijest Splita Bersaljeri Dodatak:Popis splitskih gradonačelnika
Izvori
Literatura Kečkemet, D.: Ante Bajamonti i Split, Split, 2007. Kečkemet, D.: Hrvatski narodni preporod u Splitu, Split, 1999. Kečkemet, D.: Prošlost Splita, Split, 2002. Novak, Grga: Prošlost Dalmacije, Split, 2004.
Kategorija:Autonomaši Kategorija:Splitski gradonačelnici Kategorija:Hrvatski političari do 1918. Kategorija:Životopisi, Split