Digitalne video kamere umjesto na klasičnu filmsku vrpcu, sliku "hvataju" na specijalizirani mikročip tipa CMOS ili CCD, koji se naziva slikovni senzor. Neke skuplje kamere umjesto jednog senzora imaju tri CMOS ili CCD senzora (često se označavaju kao 3MOS, odnosno 3CCD) – na svaki od tih senzora putem prizme projicira se drugi dio valnih duljina slike, tako da svaki senzor pokriva jednu od primarnih boja aditivne sinteze (crvenu, zelenu, plavu).
Senzor digitalizira na njega projiciranu sliku, tj. definira horizontalnu i vertikalnu poziciju svake točkice slike (piksela), nijansu boje i intenzitet osvjetljenosti. Videokamera takav set podataka za čitavu sličicu pohranjuje na digitalni medij – nekad magnetsku traku ili DVD, a danas najčešće na memorijsku karticu. Za jednu sekundu video snimke, prema video standardima potrebno je snimiti 24 sličice (engleski "Frame"), da bi se dobili koliko-toliko prirodni pokreti bez "poskakivanja".
Unosom digitalne tehnike, odnosno elektroničke obrade ulaznih parametara važnih za snimanje (kao osvijetljenost objekta, i dr.) i automatizacije rutinskih radnji (automatsko uoštravanje na objekt u "ciljniku", automatsko podešavanje otvora objektiva prema promjeni osvjetljenosti objekta, automatsko "podešavanje bijele boje" pri prirodnoj ili raznim vrstama umjetne rasvjete), automatsko snimanje zvuka snimljenog ugrađenim ili dodatnim priključenim mikrofonom i dr.), oslobađa korisnika od manualnog obavljanja tih radnji, omogućujući mu da se posveti kreativnom dijelu snimanja. Time snimanje postaje dostupno baš svakome, uz minimalno priučavanje, pa kod npr. osnovnih amaterskih videokamera svodi se često na pritisak na isto dugme za početak i završetak video-sekvence. Uz to, uporaba elektronike unutar kamere, omogućuje i čitav niz naprednih funkcija koje su kod klasičnih filmskih videokamera bile nezamislive (npr. automatsko pretapanje iz jedne sekvence u drugu izabranim načinom pretapanja, i dr.)
Video kamere možemo podijeliti po: mini|300px|digitalna videokamera
klasi amaterske napredne i poluprofesionalne studijske razlučivosti: normalna razlučivost HD (visoka razlučivost) vrsti korištenog medija mini DV magnetske trake DVD disk (normalnog ili smanjenog promjera) HDD (tvrdi disk) memorijska kartica vrsti izlaznog priključka Lossy Lossless Analogne veze S-Video (S-VHS Kompozitna veza s činčevima USB veza FIREVIRE (digitalna veza Video formati Codec Widescreen
Za različite namjene susrećemo i kamere s posebnim karakteristikama (povodna snimanja, snimanje pri vrlo oskudnom osvjetljenju i drugo)
Amaterske kamere
Ako se zanemare visokoprofesionalne studijske video-kamere, prosječni ljubitelji video-tehnike mogu razmišljati u rasponu amaterskih i poluprofesionalnih izvedbi. Poluprofesionalne izvedbe mogu pri tome stajati i petnaestak, dvadeset puta više od najjeftinijih amaterskih modela, koje su nakon 2005.g. postale gotovo svakome dostupne. Granicu je teško definirati, no amaterskom se kamerom može smatrati potpuno automatizirana kamera s malo izbornih mogućnosti i manuelnih kontrola, što znači jednostavno rukovanje, ali ujedno i malo snimateljskog utjecaja na rezultat, slabiju razlučivost, i objektiv, slabiji sustav prijenosa podataka pri presnimavanju na računalo ili TV, slabija klasa zvuka, otsustvo posebnih efekata, mogućnosti i tehnoloških novina, te dakako niže performanse svih elemenata i kamere u cjelini. Unatoč tome, i amaterske kamere u pravilu zadovoljavaju elementarne zahtjeve – korektno će snimiti ozvučen video snimak, osobito u povoljnim, pa čak i nešto oskudnijim svjetlosnim uvjetima i reproducirati ga na ugrađenom LCD monitoru kamere ili na standardnom televizoru, te omogućiti presnimavanje na računalo, ili (kod DVD izvedbi) umetanje snimljenog DVD-a u video-player ili računalo. Kvaliteta reprodukcije na trenutno korištenim televizorima u pravilu neće biti lošija od kvalitete normalne kabelske televizije(osobito ako su kadrovi pri snimanju korektno uoštreni bez previše mahanja kamerom i zumiranja). Pri tome ne mislimo na HD kvalitetu čija je komercijalizacija stvar bliske budućnosti. Bolje amaterske kamere omogućit će i snimanje pojedinačnih fotografija slabije do skromne razlučivosti (640x480 – 1152x864) na posebnu magnetsku karticu. Lako se može dogoditi, da će kvalitetnije video kamere zahvaljujući jačem optičkom zumu, snimiti bolje "zumirane" fotografije od fotoaparata malog raspona optičkog zuma.
Napredne opcije
Prijelaz između amaterske početne i napredne klase, te poluprofesionalne, teško je definirati. Što je više manuelnih mogućnosti za kontrolu snimanja i naprednih opcija, to je složenije rukovanje kamerom, ali klasa video-kamere bliže je poluprofesionalnoj, uz uvjet da pojedini elementi i funkcije nude višu kvalitetu. Tablica daje poželjne vrste i karakteristike pojedinih sklopova i funkcija, kojima treba težiti onaj, tko želi snimati video profesionalne kakvoće. Elementi su poredani redoslijedom važnosti, koliko je to moguće: Ipak, ne mogu se sve kamere ukalupiti u ovakve preporuke. Danas postoje primjerice kamere koje mogu snimati na DVD, HDD, i SD magnetsku karticu, ali rade u standardnoj a ne u HD rezoluciji.
poželjne vrijednosti: vrsta kamere:HD ili miniDV medij: mini DV ili HDD (Hard Disk Drive) HDD 40-60 GB kvalitetan objektiv dovoljne oštrine crtanja, Zeiss Icon ili drugi vodeći proizvođači precizan sustav uoštravanja, dovoljno brz da prati promjene položaja pokretnog objekta. Neki modeli mogu održavati oštrinu vozila koje se približava ili udaljava sa:50 km/h) svjetlosno jači objektiv (što manja brojka iza ":") fmax= 1:1,2 priključak za izlaz snimke – obavezno DV (uz DV, uvijek će biti prisutna bar jedna alternativna, USB2 ili S-video) bolji sustav stabilizacije protiv nehotičnih pomaka i vibracija kamere, widescreen Hibrid LCD ekran više rezolucije, osjetljiv na dodir (touch screen)dijagonala 3 inča što veći video čip tipa CMOS, eventualno 3 CCD, što više rezolucije1.080i (Full HD) što veći raspon optičkog zuma, što manje donje žarišne dužine 35 -40 x što manji "faktor zuma" (pretvorbeni faktor za analogiju s 35mm filmom) što bolja rezolucija pojedinačnog fotografiranja 2304x1736 px što manji šum slike, što vjernije definiranje bijele boje (vjerna interpretacija boja) rapidno okidanje fotografija (izvodi se s 1 – 3 slike u sek) 2.5-3 slike/sek snimanje fotografija s tri različite ekspozicije, 2,5-3 slike/sek kraće vrijeme "dizanja" kamere iza uključenja (iznosi 0,5 -1,5 sek) 0.5 sek što veći broj opcija za pretapanje kadrova što duža operativnost baterija kod najviše razlučivosti
O korisniku ovisi koliko će mu značiti eventualna dodatna oprema za podvodno snimanje, napredni priključak za vanjsku rasvjetu s automatskim usmjeravanjem teleskopskog mikrofona i sinkronizacijom studijske rasvjete, zvuk u kvaliteti 5+1, snimanje u gotovo potpunom mraku (tj. kod jakosti svjetla od 1 lux-a) i sl. Sve su to danas realne komercijalne ponude.
Objektiv
Sve što je o objektivima poznato iz tehnike foto aparata, vrijedi i za objektive digitalnih kamera. No postoje i razlike:
Općenito videokamere imaju svjetlosno jače objektive od fotoaparata, što je između ostaloga uvjetovano i nemogućnošću primjene dužih ekspozicija zbog toga što videosnimka mora imati 25 sličica u sekundi kako zahtijeva video standard. Također, video objektive odlikuje i veći raspon optičkog zuma, koji se kreće između 12 x i 36 x, pa i više. S digitalnim zumom, za čiju kvalitetu uglavnom važi isto što i za digitalni zum fotoaparata, "ukupan" zum može prijeći i 1000 x. Ipak, treba reći, da kod videosnimki nema jednostavnog načina za naknadno kvalitetnije zumiranje pri obradi snimke, koja postoji kod obrade fotografija. Stoga kod videokamere i digitalni zum ima nekog značaja, ali i ovdje bitan podatak predstavlja optički zum, tj. onaj, koji se ostvaruje mehaničkim pomacima u sustavu leća objektiva.
Standardna razlučivost
Podrazumijeva razlučivost od 720x576 piksela (SD – Standard Definition), kakvu imaju AVI datoteke komprimirane DV codec-om (program i standardi za definiranje i konverziju multimedijalnih zapisa). U primjeni su dvije vrste omjera stranica video-slike i to klasični 4:3 i široki (wide screen) 16:9, koji je danas uobičajen. Navedena razlučivost 720x576 piksela bit će neiskorištena u oba slučaja, jer će kod omjera 4:3 ostati neiskorišten lijevi i desni, a kod 16:9 gornji i donji rub CCD ili CMOS čipa. Pri prijenosu na televizor, nude se dva sustava slaganja slike na ekranu, od kojih naše televizije koriste PAL. Normalna razlučivost osigurava donedavno uobičajenu, normalnu kvalitet slike na TV-ekranu.
HD visoka razlučivost
Visoka razlučivost (High Definition) dolazi u dvije standardne razlučivosti – HD (1280x720) i Full HD (1920x1080). Došla je u punu primjenu na stranim tržištima s HD televizorima (u Hrvatskoj samo kod IPTV-a), te na računalima i mobitelima putem servisa poput YouTube. Vlasnici HD televizora koji prate samo zemaljsku televiziju na području Hrvatske još su uvijek osuđeni na televizijski program SD razlučivosti. Gotovo sve moderne videokamere snimaju barem u Full HD razlučivosti, a jači modeli i u UltraHD/4K.
Vrsta korištenog medija
HDD (tvrdi disk)
To je najnovija vrsta medija u videokamerama, namijenjena prije svega pohrani videa u HD kvaliteti. Na disk kapaciteta 60 GB staje oko 5 sati videa HD 1080i kvalitete, odnosno potreba memorijskog prostora za HD video iznosi oko 12 GB/h videa, Za sada malobrojni modeli HD kamera nude i alternativno snimanje na DVD (6 sati videa standardne kvalitete). Snimamo li na tvrdi disk sandardnu kvalitetu, već na disk od 30 GB staje preko 37 sati sirovog snimka, što daje memorijsku potrebu od oko 0,81 GB/h. Baterije ćete u tom vremenu morati izmijeniti 5-6 puta. Tvrdi disk je po konstrukciji osjetljiv elektronsko-precizno-mehanički uređaj, prilično osjetljiv na udarce i vibracije. pa si takve i videokamere s HDD medijem. Stoga valja pripaziti da kameru ne izlažemo vibracjiskim stresovima (kamera na tvrdoj polici autmobila u vožnji i sl) ili udarcima, iako bi specijalni HDD za ugradnju u kameru trebao biti prilagođene robustnije izvedbe. Prenosite je u dobro tapeciranoj torbici.
Mini DV
lijevo|320px je kratica za Digital-Video magnetske trake, koje danas u pravilu koristi većina videokamera standardne razlučivost, uključivo gornju klasu naprednih amaterskih, pa i poluprofesionalnih. Čitati ih mogu svi VCR-uređaji s oznakom (logom) DV. Nakon reproduciranja traku treba premotati na početak. Natezanje trake koja zapinje pokretanjem iz sredine ili na kraju, može izazvati distorziju snimke. Odlažite ih u kutijama u vertikalnom položaju. Izvorni snimak se sprema u tzv. AVI analognom video formatu (u video-datotekama s nastavkom AVI) velikih memorijskih potreba, koje su približne potrebama HD snimaka, pa i veće. Tržište nudi trake na koje staje 60 ili 90 min. ozvučenog videa. Traka od 60 min ima kapacitet od oko 13 GB, dakle toliko iznosi i memorijska potreba /h nekomprimirane AVI snimke. Nakon prijenosa na računalo, AVI snimak se digitalizira i komprimira, dakle konvertira u tzv. DV (Digital Video) format razlučivosti 720 x 576 piksela. AVI snimak s mini DV trake može se direktno uputiti i na uobičajene analogne televizore, gdje će imati kvalitetu slike poput kabelske televizije (dakako u standarnoj kvaliteti).
Spomenimo usput, da na TV ekranima elementi slike koji odgovaraju pikselima nisu kvadratični, nego pravokutni nejednakih stranica po visini i širini. Stoga pri slanju slike na televizor softver izvodi automatsku prilagodbu.
Za konverziju u DV format, koja se obavlja na računalu, vrlo je važan izbor načina prijenosa AVI datoteke (koja u sebi integrira sliku i zvuk) na računalo. Za svaku je preporuku da se prijenos izvrši putem tzv. "i.link" veze, koja bi trebala osigurati prijenos bez gubitka kvalitete.