mini|Poziv na ustanak ili "Bjelovarac", park Borik u Bjelovaru Vojin Bakić (Bjelovar, 5. lipnja 1915. – Zagreb, 18. prosinca 1992.), hrvatski kipar srpskog podrijetla.
Diplomirao je na Akademiji u Zagrebu (1939.), specijalan tečaj pohađao kod Frane Kršinića. Boravio je u Firenzi i Milanu, sudjelovao na izložbi "Zagrebačkih umjetnika" u Zagrebu (1939.). Na prvoj samostalnoj izložbi (Bjelovar, 1940.) pokazao je crteže i kipove medu kojima su prevladavali ženski aktovi u kamenu, svedenih oblina i zatvorenih volumena.
Poslije 1945. postupno napušta takvo usmjerenje i teži impresionističkoj obradbi površine s izražajnim preljevima svjetlosti i sjene. U tom razdoblju radi portrete, među kojima se psihološkom uvjerljivošću i dojmljivom stilizacijom ističu I. G. Kovačić, 1946., i S. S. Kranjčević, 1948. Sa "Spomenikom strijeljanima u Bjelovaru" (1947.) prvi put se okušava na javnoj narudžbi; izvodi kip jezgrovit poput znaka i izrazitih monumentalnih svojstava. Proces sažimanja i kristalizacije volumena zamjećuje se 1950. na skulpturi "Bik" (Bijenale u Veneciji 1956.), djelu koje nadilazi školničke kategorizacije i u kojem se preklapaju apstrakcija, kubizam i ekspresionizam. Istu tendenciju pokazuju skice za "Spomenik Marxu i Engelsu" (1950.–1953.; nisu izvedene), zapravo prvi slobodniji prijedlozi za rješavanje tradicionalnih kiparskih zadataka. Značajan je "Autoportret", 1952., izrazitih kubičnih karakteristika, a posebno "Spomenik Stjepanu Filipoviću" u Valjevu, velikih dimenzija i krajnje pročišćenosti u okvirima antropomorfnoga motiva. Serijom "Aktova", "Torza" i "Glava" zaokružuje svoja traženja organskih, asocijativnih oblika a 1958. priklanja se izazovima otvorene forme, unutarnjih prostora i svjetlosnih odraza.
mini|Skulptura "Zrcala", rad Vojina Bakića ispred IV. osnovne škole u Bjelovaru. Ciklus "Razvaline" forme označava prijelaznu fazu od punog, čvrstog volumena do ispražnjene ljuske, svojevrsnoga skulpturalnoga negativa. U daljem razvoju Bakić među prvima u nas slijedi načela geometrijske apstrakcije i optičkih istraživanja: u "Razvijenim površinama", 1960.–1964., artikulira stroge i sustavne cjeline sastavljene od nanizanih elemenata, a u "Svjetlonosnim oblicima", 1963.–1964., stvara efektne strukture moduliranjem istovrsnih zrcalnih jedinica, pri čemu upotrebljava i nove materijale (nehrđajući čelik).
Složenu problematiku toga razdoblja pokazuje "Spomenik pobjedi naroda Slavonije" u Kamenskoj , krilatih i lisnatih formi, realiziran nakon deset godina rada, 1958.–1968. Autor je skulpture "Vijenac", koja se od 1971. dodjeljuje pobjednicima Goranovoga proljeća u Lukovdolu.
Novija su mu ostvarenja "Spomenik žrtvama željezničke nesreće u Zagrebu", 1975.–1978., te spomenici u Kragujevcu, Dotrščini (Dolina grobova) i na Petrovoj gori (1982.).
Vojin Bakić je nedvojbeno jedan od najvećih hrvatskih kipara 20. stoljeća, umjetnik europskoga formata: autor koji je uspio u avangardizmu apstrakcije ostvariti monumentalnost i neposrednost koje su, tradicionalistički gledano, obilježja klasične figurativne skulpture.
Životopis Obitelj mini|Spomen-ploča Vojinu Bakiću na pročelju zgrade gdje je rođen.|190px Rođen je u Bjelovaru u imućnoj obitelji Konstantina Bakića i Jelene, rođ. Schnautz. Vojinov otac, Konstantin "Kosta", rođen je u Bjelovaru 1882. godine u imućnoj srpskoj obitelji. Gradio je ceste i imao kamenolom. Preminuo je od upale pluća na Sušaku 1925. godine. Vojinova majka Jelena rođena je u primorskom gradiću Bakru 1889. godine u pomorskoj i brodovlasničkoj porodici. Umrla je 1970. godine. Vojin je bio treće od šestero djece, imao je četvoricu braće i jednu sestru. Izgubio je oca kada je imao samo deset godina, pa je majka sama podizala svu djecu.
Školovanje Od 1921. do 1932. polazi osnovnu školu i realnu gimnaziju u Bjelovaru. U gimnaziji je prolazio s vrlo dobrim uspjehom. Najviše se zanimao za filozofiju, sociologiju i književnost, a interesirali su ga i strani jezici poput francuskog i njemačkoga, zatim crtanje i kiparstvo. Od malih je nogu pokazivao interes za gradnju nastambi za golubove i zečeve, ali i za crtanje i slikarstvo. Volio je raditi s glinom i gipsom. U gimnaziji je njegovu darovitost opazio profesor crtanja akademski slikar Ante Kuman koji mu je tada bio svojevrsni umjetnički mentor. Prvi put se Vojinovi radovi prikazuju u Bjelovaru 1933. godine za njegovih gimnazijskih dana pred veliku maturu. Izložio je Mojsija u gipsu, ženski torzo iz gline, izrađen prema jednoj djevojci iz razreda, i nekoliko skica i portreta.
Nakon završene gimnazije, Vojin je najprije upisao studij prava, ali mu nije odgovarao, pa je već sljedeće godine 1934., uz pomoć braće Aleksandra i Milana, upisao Umjetničku Akademiju u Zagrebu gdje je 1939. i diplomirao. Od 1940. do 1941. pohađao je specijalni tečaj kod Frane Kršinića i Roberta Frangeša-Mihanovića, a modeliranje mu predaje Ivan Meštrović. Boravio u Firenzi i Milanu te sudjelovao na izložbi "Zagrebačkih umjetnika" u Zagrebu 1939. Na prvoj samostalnoj izložbi u Glazbenom zavodu u Bjelovaru, 1940. pokazao je crteže i kipove medu kojima su prevladavali ženski aktovi u kamenu, svedenih oblina i zatvorenih volumena.
Rat mini|lijevo|„Poziv na ustanak“, park Borik u Bjelovaru, 1947. Ustaše u ljeto 1941. uhapsili četvoro Vojinove braće. Izgubio im se svaki trag i Vojin do podkraj rata nije otkrio što se desilo s njima. Prvo su ih odveli u logor Danicu a zatim su ih pogubili u Jadovnu. Spomen na braću kasnije je oživio u spomeniku "Bjelovarac”, koji je portret najmlađeg brata Slobodana. Vojina su ustaše također uhapsili 1941. godine ispred ulaza u stan u Zagrebu. No kako je već pokazao talent na Likovnoj akademiji izbjegao je sudbinu svoje braće, za njega je tada pismeno intervenirao njegov učitelj i mentor Frano Kršinić i sam se izloživši opasnosti.Maja Hrgović, Vojin Bakić – kipar koji je potreban hrvatskoj kulturi i društvu Novi list, 12. 1. 2014.
Do kraja rata odlazi na Akademiju i pomaže Kršiniću u zahtjevnijim zadacima. Sudjeluje u Drugoj, Trećoj i Četvrtoj godišnjoj izložbi hrvatski umjetnika u NDH u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. 1942. je započeo raditi na Zavodu za stočarstvo Agronomskog fakulteta u Zagrebu gdje izrađuje modele životinja. 1943. Izlaže na Izložbi hrvatske umjetnosti u organizaciji NDH u Berlinu, Bratislavi i Beču. Tad nastaje i serija skulptura Bik i Europa na biku.
Godine 1942. oženio je Ljubu Schneider, kad je ona bila još u srednjoj školi; rodila mu jedinog sina Zorana.
Poslijeratno razdoblje Poslije 1945. postupno napušta dotadašnju tematiku i teži impresionističkoj obradbi površine s izražajnim preljevima svjetlosti i sjene. 1945. oblikuje figuru žetelice na zapadnoj strani kulise koja je tad prekrila spomenik bana Josipa Jelačića na tadašnjem Trgu Republike, povodom 1. kongresa AFŽ-a. Pogođen tragičnom sudbinom braće, želi dati svoj doprinos stvaranju društvenog sjećanja na žrtve fašizma, oblikovanjem spomeničkih rješenja. S kiparima Kostom Angelijem Radovanijem, Rudolfom Ivankovićem i Daliborom Mačukatinom te grafičarom Franom Baće, 1947. dobiva na korištenje radni prostor u bivšem Meštrovićevom ateljeu u Ulici Ivana Gorana Kovačića. U tom razdoblju radi portrete, među kojima se psihološkom uvjerljivošću i dojmljivom stilizacijom ističu I. G. Kovačić, 1946., i S. S. Kranjčević, 1948. te za obe dobio i nagradu Vlade NR Hrvatske. Sa Spomenikom strijeljanima u Bjelovaru 1947. prvi put se okušava na javnoj narudžbi; izvodi kip jezgrovit poput znaka i izrazitih monumentalnih svojstava te je za njega dobio nagradu Vlade FNRJ. Tih godina sudjeluje u nizu izložbi: Prvoj izložbi grupe profesionalnih likovnih umjetnika i Prvoj izložbi ULUH-a u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu; zatim na izložbi Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije 19. i 20 vijeka Beograd – Zagreb – Moskva – Lenjingrad – Bratislava – Prag s Glavom žene i Bikom; Prvoj izložbi Saveza likovnih umjetnika FNRJ u Modernoj galeriji u Ljubljani s portretima Maksima Gorkog, Svetozara Markovića i Ivana Gorana Kovačića. Na kraju tog razdoblja Bakić dobiva još jedno javno priznanje za svoj rad pozivom da izlaže na 25. Biennalu u Veneciji 1950. uz druge izlagače jugoslavenske selekcije. Bakić izlaže maketu bjelovarskog "Spomenika streljanima", portrete Kranjčevića, Kovačića, Žene (Vere Sinobad) te Bika iz 1943.
Krajem 1950. godine, odlazi na stipendiju u Pariz, no iako mu je Vlada FNRJ dodijelila tromjesečnu stipendiju, vraća se nakon mjesec dana s obrazloženjem da stipendiju prekida zbog povratka u Hrvatsku kako bi dovršio spomenik za Kolašin. Preostala dva mjeseca stipendije u Parizu koristi 1951., ali tada kao stipendist francuske vlade, na prijedlog vlade FNRJ. Žena mu Ljuba okončala je svoj život 1951. samoubojstvom i on je ostao sam s osmogodišnjim djetetom, Zoranom.
Odmak od socrealizma mini|Autoportret 1952. Zahlađenje odnosa sa Sovjetskom Rusijom 1948. stvorilo je preduvjete za oslobađanje od nametnutih kanona socijalističkog realizma u ikonografiji poratne umjetnosti. Bakić 1950. dovršava spomenik za Kolašin u Crnoj Gori i radi na spomeniku za Čazmu, ali istovremeno osjeća snažnu potrebu da se oslobodi realizma, pa se čak kaje što je napravio kolašinski spomenik. Bakić se intuitivno opredjeljuje za modernizam, za istraživanje forme nauštrb pripovijedanja sadržaja te na traganje za novim mogućnostima kiparskog izraza. To je nastalo iz prirodnog poriva njegova unutarnjeg stvaralačkog bića, bez potrebe da polemizira, da se priklanja grupama istomišljenika ili umjetnicima koji su uskoro otvoreno zagovarali promjene. Objavom manifesta grupe EXAT51 na plenumu ULUPUH-a 1951., članovi će postaviti temelje za radikalni prekid sa socijalističkim realizmom. Bakić je bio veoma blizak nekim članovima te grupe (Picelj, Srnec) s kojima je kasnije zajedno izlagao. Međutim, njegovo kretanje u apstrakciju išlo je drugim smjerom, slijedeći liniju apstrahiranja organskog oblika. Ponovno se vraća temama kojima se bavio u prijeratnom i ratnom razdoblju — torzo, ženski akt, portret, animalizam, ali traži nova oblikovna rješenja. U tom procesu upornog traženja novog puta u jednoj kratkoj fazi koja počinje 1951. i traje do 1953. nastaju skulpture pojednostavljena volumena, čiju površinu definira ravnim plohama koje se spajaju u oštrim bridovima koje podsjećaju na kubističko građenje oblika (Autoportret 1952. ,studija za Spomenik Marxu i Engelsu 1950. – 1953., Agitator, studije za Spomenik Stjepanu Filipoviću, spomenik u Gudovcu). Na izradi studije za spomenik Marxa i Engelsa za istoimeni beogradski trg radio je tri godine. Bilo mu je iznimno važno da spomenički zadatak modernizira, a kiparski problem oblikovanja ideološkog sadržaja riješi na novi način. Prijedlog je odbijen a brončani odljev je poklonjen Titu. No kontroverze koje su nakon toga nastale potaknule su nastanak prvog sustavno i kritičkog promišljanja vrijednosti i karaktera dotadašnjeg načina oblikovanja spomeničke baštine u Hrvatskoj.
Istraživanje apstrakcije Od 1953. do 1958. godine, nastaju radovi u tematskim ciklusima: Portret, Torzo, Ljubavnici, Bik, Ptica kojima Bakić istražuje apstrakciju organičkog porijekla. Traga za idealnim oblikom, kleše kugloidne i elipsoidne, pune sferične volumene, a elementi fizionomije, detalji lica naznačeni su tek škrtim naznakama krajnje pojednostavljena volumena. Volumen oblikuje od žive jezgre mase, do napete površine forme koja teži sintezi.