Političke snage u Hrvatskoj nisu uspostavile suradnju s političarima u emigraciji, Antom Trumbićem i Franom Supilom, koji su u Londonu potkraj travnja 1915. osnovali Jugoslavenski odbor, predstavnici kojega su sa srbijanskom kraljevskom vladom potpisali Krfsku deklaraciju u srpnju 1917. i sudjelovali u donošenju Ženevske deklaracije u studenome 1918. Sudbina hrvatskih teritorija rješavala se među velikim silama Londonskim ugovorom iz travnja 1915. Italiji je za pristupanje snagama Antante obećana Istra, otoci Cres, Lošinj i Rab, sjeverna Dalmacija do rta Ploče kraj Šibenika, kao i većina dalmatinskih otoka. Dio hrvatskoga teritorija u tim je diplomatskim pregovorima bio namijenjen i Srbiji.Opća i nacionalna enciklopedija - Hrvati/Povijest

Politički život u Hrvatskoj i Austro-Ugarskoj oživio je donekle u kasno proljeće 1917., u svezi sa sazivom austrijskoga parlamenta, odnosno u svezi sa Svibanjskom deklaracijom, koju su 30. svibnja objavili hrvatski i slovenski zastupnici u Carevinskome vijeću, okupljeni u Jugoslavenskome klubu. U njoj je istaknut zahtjev da se zemlje Monarhije u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi ujedine na temelju nacionalnoga i hrvatskoga državnog prava u jednu samostalnu državu pod vlašću Habsburgovaca. Na taj su zahtjev prvi u Hrvatskoj pozitivno reagirali milinovci, pravaška skupina koja je od tada odlučno počela zagovarati program stvaranja jugoslavenske države. Polovicom travnja 1918. ideju o stvaranju zajedničke države južnih Slavena podupro je i Stjepan Radić, koji je do tada zastupao ideju o preuređenju Monarhije u duhu austroslavizma. Rješenju hrvatskoga pitanja u okviru južnoslavenske državne zajednice priključili su se potom i socijaldemokrati, ali Hrvatsko-srpska koalicija nije poduprla Deklaraciju. Svetozar Pribićević, koji je nakon proglašenja amnestije 1917. iznova preuzeo njezino vodstvo, protivio se ideji da bi buduća južnoslavenska država trebala biti neka vrsta širega političkog okvira, u kojem bi bila očuvana hrvatska državnost. Iako je Koalicija svojim negativnim stajalištem kočila proces »nacionalne koncentracije«, ona ga nije mogla spriječiti. U proljeće 1918., kao rezultat sastanka skupine političara održanoga u Zagrebu, objavljena je Zagrebačka deklaracija, koja se zauzimala za stvaranje zajedničke polit. organizacije, kojoj bi zadaća bila stvaranje neovisne, demokratski uređene južnoslavenske države, zasnovane na priznanju »državnopravnih kontinuiteta historičko-političkih teritorija«. Tek u jesen 1918., nakon proboja Solunskoga bojišta, u trenutku kada je Habsburška Monarhija bila pred slomom, Koalicija je pristala na osnivanje Narodnoga vijeća SHS.

Kada je polovicom listopada 1918. SAD odbacio ideju o autonomiji južnih Slavena u Monarhiji, odlučeno je da se sazove Hrvatski sabor, koji je na svojem zasjedanju 29. listopada 1918. jednoglasno prihvatio zaključak o prekidu svih državnopravnih veza s Ugarskom, odnosno s Habsburškom Monarhijom. Zaključak je sadržavao i izjavu da se Hrvatska, zajedno s Rijekom, proglašava posve samostalnom državom, koja pristupa Državi Slovenaca, Hrvata i Srba. Narodnomu vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba Sabor je priznao »ustavnu vlast«. Odluku o obliku vladavine i unutarnjem uređenju Države Sabor je prepustio Ustavotvornoj skupštini. Antanta nije priznala novostvorenu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, a zbog otpora srpske vlade odbijali su priznati legitimnost Jugoslavenskom odboru. To je omogućilo talijanskoj vojsci da započne s okupacijom hrvatskih područja u skladu s Londonskim ugovorom iz 1915. Talijanska okupacija južnih hrvatskih krajeva, ali i onih zapadnijih i sjevernijih hrvatskih krajeva, potaknula je dalmatinsku vladu da zatraži što brže ujedinjenje sa Srbijom.

Na krajnjem hrvatskom sjeveru, u Međimurju, koje je dotad bilo u sastavu ugarskog dijela Austro-Ugarske Monarhije i izloženo snažnoj mađarizaciji, snage Narodnog vijeća Države SHS, ustrojene od dragovoljaca i bivših pripadnika austro-ugarske vojske i mornarice, te posebno hrvatskih domobrana, poslije dva neuspješna pokušaja, uspjele su na Badnjak, 24. prosinca 1918., nakon kratkog okršaja s mađarskim snagama preuzeti kontrolu nad područjem između Mure i Drave. Dana 9. siječnja 1919. u Čakovcu je održana narodna skupština, na kojoj je voljom naroda potvrđeno pripajanje Međimurja novonastaloj Državi SHS. Zahtjev dalmatinske vlade, kao i nemiri koji su izbili na selu, primorali su Središnji odbor Narodnoga vijeća SHS na ubrzano donošenje odluke o ujedinjenju s kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom, unatoč snažnomu protivljenju Stjepana Radića. Ujedinjenje je proglašeno 1. prosinca 1918., suprotno naputku Narodnoga vijeća i bez pristanka Hrvatskoga sabora. Nova je država nazvana Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.

Južnoslavenska ideja

mini|Vitezovićeva Croatia rediviva Prvi zametci sličnih ideja javljaju se na hrvatskom jugu u Dalmaciji tijekom 16. stoljeća (staro dalmatinsko slovinstvo), da bi poslije bile razvijane u djelima mnogobrojnih hrvatskih kulturnih djelatnika (Juraj Križanić, Pavao Ritter Vitezović i dr.). Punu afirmaciju postiže tek u 19. stoljeću, kada je u svoju ideologiju uklapa ilirski pokret te njegove političke sljednice (u prvom redu Narodna stranka). Posebnu važnost za razvoj južnoslavenske ideje imale su teorije Ljudevita Gaja o "ilirskom" etničkom jedinstvu i hrvatskoj povijesnoj posebnosti unutar njega. Tijekom 19. stoljeća postupno se stvara ideja o Hrvatskoj kao južnoslavenskoj Toskani, te Srbiji kao južnoslavenskom Pijemontu, pod čijim bi se zajedničkim vodstvom trebali okupiti ostali južnoslavenski narodi. Iako srpska politika nije bila ni najmanje sklona prihvatiti takvu ideju (jer se njezina politika usmjeravala ideji Velike Srbije), nije ju iz pragmatičnih razloga javno odbacila, a hrvatski političari, iako svjesni mogućih problema, podržavali su je iz straha od talijanskih, mađarskih i njemačkih teritorijalnih presezanja i sve bezočnijih kršenja hrvatskih državnih i narodnih prava.Opća i nacionalna enciklopedija - Južnoslavenska ideja

Na početku XX. stoljeća politika vodećih snaga Austro-Ugarske u očuvanju dualizma ušla je u krizu. Zahtjevi mađarske opozicije za većom samostalnošću Ugarske stvorili su procjep kroz koji su nastupale nove političke snage, osobito u Hrvatskoj, a prevrat u Srbiji 1903. i dolazak Karađorđevića značio je zaokret srpske politike od Austro-Ugarske prema Rusiji. Politika »novoga kursa«, koju su pokrenuli dalmatinski pravaši, prihvativši ideju jugoslavenskog etničkog jedinstva a zadržavši pritom ideju hrvatskoga nacionalnog suvereniteta, okupila je ideološki različite hrvatske i srpske snage u Banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji oko ideje povezivanja svih jugoslavenskih zemalja protiv njemačkoga prodora. Na toj politici, koja je u prvoj etapi trebala postići što samostalniji položaj Hrvatske u Austro-Ugarskoj Monarhiji i učiniti ju čimbenikom ujedinjavanja jugoslavenskih naroda u Monarhiji, oblikovana je Hrvatsko-srpska koalicija pod vodstvom Frana Supila i Svetozara Pribićevića. Vodeće političke snage Srbije, među kojima je najznačajnija Radikalna stranka Nikole Pašića, zastupale su program ujedinjenja srpskog naroda, kojemu su temeljne odrednice bile pripajanje BiH, stjecanje sjeverne Albanije kao izlaza Srbije na more i ujedinjenje s Crnom Gorom, pa je za njih jugoslavenska koncepcija bila dobrodošla kao instrument slabljenja Austro-Ugarske Monarhije i time ispunjenja srpskoga nacionalnog programa. Austrougarskom aneksijom BiH (1908.), sudskim procesom Hrvatsko-srpskoj koaliciji (1909.) i balkanskim ratovima (1912. – 1913.), južnoslavenska ideja definitivno se oblikovala u program stvaranja samostalne jugoslavenske države, koji može provesti ojačana Srbija u izravnome sukobu s Austro-Ugarskom Monarhijom.

Uoči I. svjetskog rata i tijekom njega južnoslavenska ideja, kao element različitih nacionalnih i političkih ideologija, postojala je u različitim oblicima. Kao ideologiju unitarnoga jugoslavenstva u najradikalnijem ju je obliku zastupao pokret »jugoslavenske nacionalističke omladine«, ali i najveći dio srpskih snaga u Monarhiji i neke slovenske skupine. Ideju federalističkoga jugoslavenstva najdosljednije su zastupali Supilo i Jugoslavenski odbor, a nakon proglašenja Države SHS i većina Narodnoga vijeća. Tijekom rata prijetila je opasnost da će se Srbija nagraditi teritorijalnim proširenjem na račun hrvatskih prostora, a Italija na račun Slovenaca i Hrvata, dok bi Austro-Ugarska preživjela amputacije. Zbog toga je ujedinjenje u državu južnih Slavena osiguravalo okupljanje krajeva u kojima žive Slovenci i Hrvati. Većina političkih krugova u Srbiji južnoslavensku su ideju shvaćali kao prošireno srpstvo. Te su se koncepcije razlikovale po shvaćanju uloge oblikovanih nacionalnih individualnosti, po pitanju načina ujedinjenja te po zamislima o unutarnjem ustroju buduće države.

Stvaranje Države SHS

Ubrzana i sve potpunija demokratizacija od proljeća 1917. do sloma Habsburške Monarhije, nastala zbog slabljenja režima, izvela je sve političke snage na otvorenu političku scenu. Moglo se očekivati da će Sabor i političke stranke izvesti dramatičan zaokret s obzirom na otvoreni proces raspadanja režima Monarhije. To se nije dogodilo. Sve su se političke stranke koncentrirale na staroj koncepciji stvaranja države Južnih Slavena pod hrvatskim vodstvom. Nijedna nije zagovarala ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom, već ujedinjenje Hrvatske, Slovenije i BiH, preciznije rečeno, svih slavenskih zemalja pod habsburškom krunom.Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, Zagreb, 1999., str. 54.

Po ugledu na Češku, u južnoslavenskim je zemljama Monarhije krenuo pokret stvaranja državnih organa pod imenom narodna vijeća. Prvo, Narodno vijeće za Dalmaciju, stvoreno je 2. srpnja 1918., zatim 14. srpnja za Hrvatsko primorje i Istru, a potom 16. kolovoza za Sloveniju itd. Najviše tijelo nove države pod imenom Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, konstituirano je 5. i 6. listopada 1918. To tijelo je 8. listopada objavilo da je ono “političko predstavništvo svih Slovenaca, Hrvata i Srba koji žive u Hrvatskoj, Slavoniji s Rijekom, u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, Istri, Trstu, Kranjskoj, Goričkoj, Štajerskoj, Koruškoj, Bačkoj, Banatu, Baranji i Međimurju i po ostalim krajevima jugozapadne Ugarske s programom ujedinjenja... u narodnu slobodnu i neovisnu državu”. Imenovanjem zemalja i pokrajina određena je i veličina države u nastajanju. U raspravama i dokumentima o novoj državi Srbija se još ne spominje. Ova državna ideja identična je s onom koja se od polovine XIX. stoljeća stalno ponavlja u Hrvatskom saboru, zalaganje za ujedinjenje Trojednice i BiH, koja bi se mogla smatrati idejom “Velike Hrvatske”.

mini|Karlov prijedlog preuređenja zemlje "Sjedinjene Države Velike Austrije" Na sjednici Predsjedništva Narodnog vijeća 19. listopada 1918. izabran je državni vrh nove države na čelu s predsjednikom Slovencem Antonom Korošcem i potpredsjednicima Antom Pavelićem, vođom pravaša-milinovaca i Svetozarom Pribićevićem, čelnikom Srba u Hrvatskoj. Kampanja stvaranja odbora Narodnog vijeća uspjela je do kraja listopada 1918. pokriti veći dio teritorija nove države, ali bez svoje vojske i policije tako da je uprava ostala i dalje u rukama poglavarstva starog režima. Istog dana, 19. listopada, Narodno vijeće je istupilo s prvim državnim aktom međunarodnog značenja. Radilo se o odgovoru caru i kralju Karlu kojim Vijeće odbija njegov Manifest od 16. listopada 1918. o rekonstrukciji Austrije u “saveznu državu”, tj. federaciju. Dakle, sada car pristaje na zahtjev bana Jelačića iz 1848., ali bilo je prekasno. Umjesto toga, Narodno je vijeće formiralo suverenu državu izvan sastava Monarhije.