Michael Curtiz (Budimpešta, 24. prosinca 1886. – Hollywood, 10. travnja 1962.), mađarsko-američki filmski redatelj.
Režirao je oko 50 filmova u Europi i više od stotinu u Americi, a među najboljima su Pustolovine Robina Hooda, Anđeli garava lica, Casablanca, Yankee Doodle Dandy i Bijeli Božić. Žanrovi s kojima se najviše bavio su drame, romanse, melodrame, mjuzikli, biografije, povijesni filmovi, romantične komedije, tradicionalni vesterni, glazbene drame, ratne drame, avanture, kriminalističke drame. Proslavio se u zlatno doba studija Warner Bros. u tridesetima i četrdesetima gdje je zaradio reputaciju uspješnog redatelja, ali i postao poznat po zahtjevnosti na setu. Curtiz je bio među onima koji su u Hollywood uveli vizualni stil koristeći umjetničku rasvjetu, intenzivno i fluidno kretanje kamere, snimke iz zraka uz korištenje krana i neobične kutove kamere. Uvijek je obraćao pažnju na ljudski interes svake priče, navodeći da su "ljudski i temeljni problemi stvarnih ljudi" osnova svake dobre drame. Međutim, karijera mu se našla u silaznoj putanji krajem četrdesetih kad se pokušao odvojiti od studija i pokušati s neovisnom produkcijom, ali je nastavio raditi sve do smrti.
Rani život
Curtiz je rođen kao Manó Kertész Kaminer u židovskoj obitelji u Budimpešti, u Mađarskoj (tada Austro-Ugarska). Tvrdio je da se rodio 24. prosinca 1886. I datum i godina su diskutabilni: jednom je rekao kako je pobjegao od kuće kako bi se pridružio cirkusu te da je bio član mađarske mačevalačke reprezentacije na Olimpijskim igrama 1912., ali čini se ipak da je odrastao u konvencionalnoj obitelji koja je pripadala srednjem staležu. Curtiza je kazalište privuklo kad je bio dijete u Mađarskoj. Sagradio je malo kazalište u podrumu svoje obiteljske kuće kad mu je bilo 8 godina, gdje su on i pet njegovih prijatelja režirali predstave. Postavili su pozornicu sa scenografijom i rekvizitima, a Curtiz je režirao. Nakon što je s 19 godina diplomirao na fakultetu, zaposlio se kao glumac u putujućem kazalištu. Nakon toga je neko vrijeme bio pantomimičar u cirkusu, a potom se pridružio drugoj grupi putujućih glumaca. Igrali su Ibsena i Shakespearea na raznim jezicima, ovisno o tome u kojoj su zemlji bili. Nastupali su diljem Europe, uključujući Francusku, Mađarsku, Italiju i Njemačku, a on je na kraju naučio pet jezika. Imao je razne odgovornosti:
„Morali smo učiniti sve - napraviti plakate za račune, tiskati programe, postavljati kulise, popravljati garderobu, ponekad čak i urediti stolice u gledalištima. Ponekad smo putovali vlakovima, ponekad kočijama, a ponekad na konjima. Ponekad smo glumili u gradskim vijećnicama, ponekad u malim restoranima bez ikakve scenografije. Ponekad smo predstave održavali na otvorenom. Ti putujući glumci bili su najljubaznije ljude osobe koje sam ikad poznavao. Učinili bi sve jedno za drugo.“
Pohađao je sveučilište Markoszy i Kraljevsku akademiju kazališta i umjetnosti u Budimpešti, nakon čega je 1912. počeo s glumačkom i redateljskom karijerom kao Mihály Kertész u Mađarskom narodnom kazalištu.
Detalji o njegovoj ranoj redateljskoj karijeri su oskudni te nije jasno kakvu je ulogu igrao u režiranju nekoliko ranih filmova, ali zna se da je režirao barem jedan film prije nego što je proveo šest mjeseci u danskom studiju bruseći svoje vještine. Početkom Prvog svjetskog rata kratko je služio u topništvu austro-ugarske vojske, ali se 1915. vratio režiranju. Curtiz je napisao o tom razdoblju:
„Opojna životna radost je prekinuta, svijet je poludio...Učili su nas ubijati. Bio sam pozvan u Carevu vojsku...Nakon toga dogodilo se mnogo stvari: uništenje, tisuće zauvijek ušutkanih, osakaćenih ili poslanih u anonimne grobove. Tada je uslijedio slom [Austro-Ugarske]. Sudbina me poštedjela.“
Godine 1915. vratio se režiranju. Te ili sljedeće godine se prvi put oženio, s glumicom Lucy Doraine; par se razveo 1923. Snimio je dokumentarne filmove o prikupljanju sredstava za Crveni križ, a zatim se vratio režiji komercijalnih filmova. Do 1918. godine, nakon što je režirao oko 45 filmova, postao je jedan od najvažnijih mađarskih redatelja. God. 1918. Curtiz je u Dubrovniku režirao film Dama sa suncokretom, prema istoimenoj drami Iva Vojnovića. Curtiz je kratko radio u njemačkoj filmskoj tvrtki UFA GmbH, gdje je naučio režirati velike skupine kostimiranih statista, zajedno s kompliciranim zapletima, brzim tempom i romantičnim temama. alt=Moon of Israel|mini|Poster filma "Moon of Israel" 1924. Curtiz je 1919. napustio Mađarsku kad je filmska industrija nacionalizirana i otišao u Beč gdje je snimio bar 21 film za studio Sascha Films, među kojima i biblijske spektakle Sodoma i Gomora (1922.) i Die Sklavenkönigin (1924.). Kad je objavljen u Americi, film Moon of Israel je privukao Jacka Warnera, koji je angažirao Curtiza za svoj studio s namjerom da režira sličan film za Warner Bros. Braća Warners su bili impresionirani da je Curtiz razvio jedinstveni vizualni stil na koji je snažno utjecao njemački ekspresionizam, s visokim snimkama dizalica i neobičnim kutovima kamere. Film je također pokazao da je Curtiz rado uključivao romantičnu melodramu "protiv događaja od velike povijesne važnosti, jer je svoje likove tjerao u krize i prisiljavao ih na moralne odluke", prema Rosenzweigu.
Curtizu je ponuđeno da bude redatelj u novom filmskom studiju u Hollywoodu, Warner Bros, gdje će režirati sličan fim, Noina arka (1928.). Curtizov drugi brak, opet s glumicom, Lili Damitom, trajao je samo od 1925. do 1926. godine. Kad je otišao u Ameriku, Curtiz je ostavio iza sebe bar jednog nezakonitog sina, za kojeg je plaćao alimentaciju.
Dok je Curtiz pobjegao iz Europe prije dolaska nacizma, drugi članovi njegove obitelji nisu bili te sreće. Obitelj njegove sestre poslana je u Auschwitz, gdje su umrli njezin muž i troje djece. Curtiz je dio plaće uplaćivao u Europski filmski fond, humanitarnu organizaciju koja je pomagala europskim izbjeglicama da se probiju u američkoj filmskoj industriji.
Karijera u SAD-u alt=Noah's Ark|mini|Poster filma "Noah's Ark" 1928. Curtiz je u SAD stigao 1926., gdje je uzeo anglizirano ime 'Michael Curtiz'. U početku mu je nepoznavanje engleskog jezika otežavalo komunikaciju s glumcima i filmskim ekipama, no s vremenom je savladao tu barijeru. Prije nego što je, na primjer, režirao svoj prvi vestern, proveo je tri tjedna čitajući o povijesti Teksasa i životima njegovih važnih ljudi. Smatrao je potrebnim nastaviti s tako intenzivnim proučavanjem američke kulture i navika u pripremi za većinu drugih filmskih žanrova. Bio je prilično zadovoljan što je dospio u Hollywood:
„Sjajno je raditi ovdje u ovoj zemlji. Čovjek ima sve pri ruci s čime može raditi. Redatelj se ne mora brinuti ni o čemu osim o svojim idejama. Može se koncentrirati na njih bez ikakve brige o proizvodnim aspektima.“
Ostvario je dugu i plodnu holivudsku karijeru, režirajući više od 100 filmova raznih žanrova. Tijekom tridesetih, Curtiz je često snimao po četiri filma u jednoj godini, iako često nije bio jedini redatelj na ovim projektima. Dok su se u studiju Warner Brothers trudili kako bi išli ukorak s drugim studijima (uvođenje boje, kao i zvuka), njihovi su režiseri radili često i brzo. Curtiz nije bio iznimka. 1930. godine režirao je film Mammy, s Al Jolsonom; komediju The Matrimonial Bed; Bright Lights, mjuzikl; dramu River’s End; i mjuzikl A Soldier’s Plaything. Među filmovima koje je režirao 1931. godine bili su The Mad Genius i romantična komedija God’s Gift to Women. Curtiz se dodatno afirmirao 1932. godine s filmom 20,000 Years in Sing Sing, maksimalno iskoristivši Spencera Tracyja kao osuđenog zatvorenika. Još impresivniji je bio Mystery of Wax Museum, svojevrsni nastavak Doktora X, s Atwillom i Wrayom koji su se opet borili do smrti. Manje pamtljivih bilo je pet drugih filmova koje je Curtiz režirao te godine: The Keyhole, Female, Goodbye Again, i par filmova u kojima je William Powell glumio privatne detektive, Private Detective 62 (objavljen i kao Man Killer) i The Kennel Murder Case. Društveno svjesni filmovi bili vrlo bitni za studio Warner Brothers 1930-ih, a 1935. Curtiz se pokazao sposobnim režiserom žanra s filmom Black Fury. Režirao je i film Captain Blood (1935.), koji je bio vrlo uspješan. Nominiran je za Oscara za najbolju kameru, stvorio je zvijezdu od glumca Errola Flynna, povećao je bogatstvo Olivije de Havilland i Curtizovu karijeru podigao na sasvim novu razinu.
Sredinom tridesetih je počeo iznimno uspješni ciklus pustolovnih filmova s Errolom Flynnom u glavnoj ulozi, među kojima su Captain Blodd (1935.), The Charge of the Light Brigade (1936.), Pustolovine Robina Hooda (1938.), Dodge City, The Private Lives of Elizabeth i Essex (1939.), The Sea Hawk i Santa Fe Trail (1940.). Iako su on i Errol Flynn zajedno snimili 12 filmova, prezirali su se i neprestano se svađali kad god bi radili zajedno. Ironično, kratko je bio oženjen Flynnovom prvom suprugom Lili Damitom. Do 1938. Curtiz je postao najpouzdaniji režiser za ostvarivanje profita studija Warner Brothers. Iako je godinu započeo neugodno s filmom Gold Is Where You Find It, uslijedio je film The Adventures of Robin Hood, najveći komercijalni uspjeh studija te godine. Film je nominiran za Oscara kao najbolji film.alt=Casablanca|mini|Reklama za film "Casablanca" (1942.) Njegova najbolja djela iz četredesetih su Morski vuk (1941.), Casablanca (1942.) i Mildred Pierce (1945.). Tijekom ovog perioda je režirao i pro-sovjetski propagandni film Mission to Moscow (1943.), koji je snimljen na zahtjev predsjednika Franklina D. Roosevelta kako bi pomogao ratnim naporima. Druga najbolja Curtizova postignuća bila su Četiri kćeri (1938.), Yankee Doodle Dandy (1942.), Život s ocem (1947.), Mladić s trubom i The Breaking Point (1950.). Jedan od najvećih hitova 1940. bio je The Sea Hawk s Errolom Flynnom u ulozi avanturista na brodu Sir Drakea. Flora Robson glumila je kraljicu Elizabetu I, a Claude Rains bio je španjolski veleposlanik, čiji je posao bio zavesti kraljicu koja je s pravom sumnjala da će španjolska Armada pokušati napasti Englesku. Neki kritičari smatrali su da je priča ekvivalentna stvarnim događajima koji su se tada događali u Europi, opisujući je kao "tanko skrivenu osudu protiv američkog izolacionizma na rubu Drugog svjetskog rata".Curtiz je režirao glazbeni biografski film Yankee Doodle Dandy (1942), film o pjevaču, plesaču i skladatelju Georgeu M. Cohanu. U njemu je glumio James Cagney u ulozi potpuno suprotnoj od one koju je igrao četiri godine ranije u Curtizovim Anđelima s prljavim licima. Tamo gdje je raniji film postao vrhunac karijere za Cagneyjeve portrete gangstera, u ovom filmu, otvoreno domoljubnom mjuziklu, Cagney pokazuje svoje značajne plesne i pjevačke talente. Bila je to Cagneyeva omiljena uloga u karijeri.
Krajem četredesetih je Curtiz postigao dogovor s Warnerima po kojem će studio i njegova vlastita produkcijska kuća dijeliti troškove i profit njegovih budućih filmova. Ti filmovi su prošli loše, međutim nije jasno je li tome razlog bila kriza u filmskoj industriji u tom periodu ili Curtiz koji "koji nije znao oblikovati cjelokupni film". Kako bilo, kao što je sam Curtiz rekao, "Cijenjen si dok donosiš novac na box-officeu. Sljedeći dan te bace na margine." Dugogodišnje partnerstvo između redatelja i studija pretvorilo se u oštru sudsku bitku. Nakon što je prekinuta njegova veza s Warnersom, Curtiz je nastavio režirati kao slobodnjak od 1954. pa nadalje. Njegov posljednji film, Komančerosi objavljen je manje od godinu dana prije nego što je umro od raka 10. travnja 1962. Pokopan je na groblju Forest Lawn Memorial Park u Glendaleu, Kalifornija.
Režijski stil
Priprema Curtiz je uvijek ulagao znatno vrijeme potrebno za pripremu svih aspekata filma prije snimanja.