mini|<center>Sophilos iz Atene, Dinos vaza, detalj, oko 580. pr. Kr. - najstariji potpis na umjetničkom djelu u Europi. Umjetnost stare Grčke je razdoblje grčke umjetnosti od 9. stoljeća pr. Kr. do 1. stoljeća (razdoblje Stare Grčke) na područjima gdje su obitavali Heleni.
Kultura drevne Grčke
mini|lijevo|250px|<center>Rasprostiranje Stare Grčke oko 550. pr. Kr. Grci ili Heleni, kako oni sami sebe zovu, nisu bili jedan veliki narod nego niz plemena, vezanih Egejskim morem, koja su imala sličan jezik (tzv. linearno B pismo) i religiju (svemoćne bogove koji su bili prepuni vrlina, ali i ljudskih mana). Između drugog i prvog tisućljeća prije Krista plemena Jonjana i Ahejaca nastanila su se na krajnjem jugu Balkana. Kasnije im se pridružuju Mikenjani i Dorani (naseljeni uglavnom na grčkom kopnu), te Jonjani (samo na obali i otocima Egejskog mora), a kasnije i Spartanci, Tebanci, Atenjani, Korinćani itd. Svi zajedno nazivaju se Helenima. Nazive Grk i grčki poprimili su kasnije od Rimljana koji su imenom jednog plemena nazvali sve Helene.
Grčka umjetnost obuhvaća umjetnost koja je nastala na području grčkog kopna, Jonskih otoka, Male Azije i Južne Italije. S vremenom im je na jugu Balkana postalo tijesno pa su već u ← 8. st. počeli osnivati kolonije širom Sredozemlja (Sicilija, Italija, Španjolska, Mala Azija, pa i Dalmacija). Na prostorima svojih kolonija Grčka je civilizacija nastavila cvasti, ponekad čak i uspješnije nego na nekim krajevima same Grčke.
Uobičajena je podjela grčke umjetnosti na: Geometrijski stil (← 10. – 7. st.), Arhajsku umjetnost (← 650. – 480.), Klasično ili Zlatno doba (480. pr. Kr. – 336.) i Helenizam (336. pr. Kr. – 30.). mini|<center>Detalj geometrijske amfore s prikazom pogreba iz Dipilona kraj Atene, 8. st. pr. Kr., 155 cm visoka, Atena.
Geometrijski stil
Tijekom 12. pa sve do 7. st. pr. Kr. (tzv. mračno doba grčke) traje raspadanje kretske i mikenske baštine i skoro da se gase umjetničke djelatnosti. U isto vrijeme Grčka civilizacija se formirala i polako oblikovala. Svaka zajednica je razvijala svoj centar koji je prerastao u grad-državu (polis) kojim je upravljalo vijeće bogatijih staraca. Umjetnost stoljećima ne nalazi značajnijeg izraza, izuzevši keramiku, koja je ionako vezana za praktičnu uporabu. Nastale su nebrojene vrste različitih oblika vaza od kojih su neke još uvijek služile kao urna za odlaganje pepela pokojnika.Grci počinju oslikavaju svoje vaze svim nama poznatim geometrijskim oblicima: spiralama, rozetama, prepletima - pleterima, meandrima, trokutima, krugovima, svastikama - raspoređenim u horizontalne trake (kao u Mikenskom Palas stilu). Takvo ukrašavanje nazivamo geometrijski stil. Kasnije se odustaje od puke geometrije i javlja se ljudski lik, ali još uvijek u strogom geometrijskom obliku (kao kod vaze iz Dipilona).
mini|lijevo|<center>Protokorintski aryballos u obliku sove, orijentalni stil, 620. pr. Kr., München. Keramika od 6. st. ima prepoznatljive organske linije ukrasa i likove koji podsjećaju na istočnjačku umjetnost.
Zato tu keramiku nazivamo - orijentalni stil. To je najzastupljenija keramika u arhajskom razdoblju. mini|desno|<center>Exekias, Dionizov brod, slika na plitici, oko 530. pr. Kr., 13,6x30,5 cm, München.
Arhajsko razdoblje
Između 8. i 7. stoljeće pr. Kr. kod Helena se javlja osjećaj nacionalnog jedinstva. Tome doprinose Homerovi spjevovi, rani nastanak zajedničkih svetišta cjelokupnog grčkog pučanstva (Delfi, Olimpija), a od ← 776. i redovno održavanje olimpijskih igara kao manifestacije panhelenskog natjecateljskog duha. Gomilajuće bogatstvo i prekomorski kontakti u 7. i 6. stoljeću pr. Kr. doveli su do pojave moćnih pojedinaca (tirani) u mnogim polisima. Doba tirana je vrijeme urbanog razvoja, prvih zakona na pločama, te monumentalne arhitekture i skulpture.
mini|<center>Model hrama Afaje u Egini, Gliptoteka u Münchenu. Arhitektura
Glavni oblik grčke arhitekture je hram koji se razvija iz mikenskog megarona - središnjeg pravokutnog prostora sa stupovima. Od drvene "kuće" gdje se sklanjala skulptura božanstva, postepeno je nastala monumentalna kamena građevina na stepenastoj platformi (stilobat), s pravokutnim tlocrtom. Naos ili svetište je temeljni centralni prostor grčkog hrama uokviren kamenim zidovima; ispred naosa stoje stupovi (najprije dva, a kasnije po četiri) koji nose arhitrav pred-prostora (anta), na arhitravu počiva drveni krov na dvije plohe popločan crijepom od opeke koji se i danas koristi na kućama. Kasnije hramovi postaju sve bogatiji, tj. dodaju se pred-prostori sa stupovima i iza naosa, a kasnije i oko cijelog hrama.
S tijesnim i mračnim svetištima, a jasnim i otvorenim pročeljem s ritmom brojnih stupova, grčki hram je više vanjska nego unutarnja arhitektura. Hramovi mogu varirati prema veličini građevine ili regionalnim sklonostima, ali njihove osnovne crte toliko su slične da je podesno sagledati ih u jednoj uopćenoj "tipičnoj" osnovi. To jedinstvo grčkih hramova nazivamo redom, a redovi se razlikuju po svojoj kombinaciji elemenata osnove (stilobata), nosača (zidova i stupova) i tereta (arhitrava i krovišta). Najstariji grčki stil je dorski red koji se potpuno razvija tek u klasičnom razdoblju.
mini|<center>Kouros iz Atike, 600. pr. Kr., mramor, 184 cm visok, New York.mini|lijevo|Peplos Kora s Farosa, 530. pr. Kr., mramor, 121 cm visoka, Atena.
Skulptura
Osim što su isticali dijelove arhitekture jasnim bojama, smještali su i brojne reljefe i skulpture, a s vremenom je ukrašavanje bivalo sve bogatije. Zabat je trokutasti dio hrama iznad arhitrava na pročelju koji je potpuno ispunjen plastikom. Već u najstarijim zabatnim trokutima pojedinačne skulpture se slažu jedna uz drugu tako da tvore jedinstvenu priču, a svaka skulptura je oblikovana u položaju koji odgovara mjestu u kojem će biti smještena.
Za arhajskoga razdoblja egipatska umjetnost vrši direktan utjecaj na kiparstvo Grčke: ruke priljubljene uz tijelo, stilizirane frizure, pripijena odjeća istaknuta plitkim urezima. Zbog straha kipara da ne polome kamen, plitko klesane skulpture su izgledale izrazito ukočeno. Ali, za razliku od Egipćana, Grci tijela svojih "božanstava" ne stiliziraju, već što stvarnije žele prikazati ljudske mišiće i kosti. Stvarni napredak postižu i odvažnim šupljinama između udova – na egipatskim figurama nikad nema šupljina.
Karakteristični kipovi ovog razdoblja su Kourosi i Kore. Kouros je prototip nagog mladića u stojećem položaju potpuno ispruženih ruku i smatra se da predstavlja boga Apolona. Kora je ženski par Kourosu, uvijek mlada i obučena, u stojećem položaju i ponekad u ruci drži voće ili kakav dar. Zamišljeni su na granici, ni ljudi ni bogovi i vjerojatno je to ideja fizičkog savršenstva i životnosti. Usne su im razvučene u lažni osmijeh (kriva linija usana, ali bez podizanja jagodica na obrazima) – tzv. arhajski osmijeh.
mini|<center>Atenski Katharos, 450. – 425. pr. Kr., Louvre, Pariz.
Slikarstvo
U oslikavanju keramike geometrijska ornamentika se polako gubi, a osnovna tematika postaje mitologija, legende i prizori iz svakodnevnog života. Javljaju se dva stila: crne figure na crvenoj podlozi (7. stoljeće pr. Kr) i crvene figure na tamnoj podlozi (6. stoljeće pr. Kr)
Likovi su obavezno u profilu i uspješna su mješavina starogrčke geometrije i orijentalnih organskih likova.
mini|<center>Rekonstrukcija izgleda Akropole u Ateni iz klasičnog doba.
Klasično razdoblje
Nakon grčko-perzijskih ratova (← 490. - ← 479.) u Grčkoj uniji prednjači Atena koja je imala nadaleko najveću flotu i na njoj je počivala obrana Grčke. Flota je pridonijela i gospodarskom razvoju, što je opet omogućilo veliki graditeljski program u Ateni. Pored razvijene političke misli (demokracija) u Ateni se ipak očuvao robovlasnički sustav.
← 5. st. je bilo i vrijeme najdugotrajnijeg književnog stvaralaštva (Sofoklo, Euripid i Aristofan), prvog povjesničara Herodota, i mnogih filozofa (sofisti) i retoričara. Države Peloponeza, pogotovo Sparta, vidjele su prijetnju u sve većoj moći Atene. Rivalstvo gradova poticalo je razvoj ideja, ali nakon nekoliko otvorenih sukoba ← 431. Sparta je objavila rat Ateni. Peloponeski rat se okončao tek 27 godina poslije porazom Atene i bio je katastrofa od koje se Grčka nikada nije oporavila.
Arhitektura
Grčki gradovi su obično bili utvrđeni i imali su odvojeno društveno središte grada oko glavnog trga u dolini (agora) od vjerskog centra koji se razvija iz nekadašnje citadele na brežuljku (akropolu). Agora u Ateni je nepravilan četverokutni trg okružen nizom zgrada različitih funkcija (stoa za skupljanje građana, vijećnica u obliku kazališta, tržnice, sudnice i hramova) koji se ravnaju po terenu.
Akropola se nalazi na brežuljku gdje je još u Mikensko doba bio utvrđeni grad. Sve građevine izgrađene na Akropoli su iz ← 5. st., a najočuvaniji su Partenon, Erehteion, hram božice Nike i svečani ulaz. Na Akropolu se pristupalo kroz monumentalni ulaz – Propileje. Arhitekt Mnesikle uspješno je riješio problem na strmom terenu sagradivši široko stepenište između dva zida modificirano kao dorski hram.
mini|500px|lijevo|Partenon na Atenskoj Akropoli danas. Partenon (← 448. – 432.) arhitekata Iktina i Kalikrata je najveći i najraskošniji dorski hram na području današnje Grčke. Partenon je najbolji primjer hrama dorskog reda: uzdužna građevina od dvije prostorije i vanjskog pravokutnog omotača od stupova; na podnožju sa stepenicama dižu se stupovi sastavljeni od valjkastih tambura sa žljebovima (kaneliri), te kapitelom sastavljenim od ehinusa (kružni jastučić) i abakusa (kvadratne ploče); stupovi nose gredu (arhitrav), a iznad arhitrava je friz sastavljen od triglifa (kamena ploče s kanelirama) i metopa (reljefno obrađene ploče); iznad friza je vijenac koji na pročelju hrama uokviruju zabatni trokut (timpan). mini|Plan Partenona. Cijeli hram napravljen je od kamenih blokova koji priliježu jedan na drugi bez veziva; gdje je bilo potrebno blokovi su vezani metalnim zakovicama. Krov je bio na dvije vode i pokriven je crijepom napravljenim od crvenih rožnjača (gredica), a drvene grede korištene su i za tavanice što je otvaralo veliku mogućnost pravaca.
Posvećen boginji Ateni, Partenon dominira atenskom Akropolom i najskladnija je građevina svih vremena. Odnosi visine njenih dijelova na pročelju - stupovlja (A-B) i vijenca (B-C) jeste u istom odnosu u kojem se odnosi stupovlje prema cjelini (A-C). BC : AB = AB : AC – savršeni omjer, tzv. zlatni rez. Partenon je skladan i zbog toga što su Grci za mjerenje koristili mjere preuzete iz veličine dijelova ljudskog tijela: palac – dlan – pedalj – lakat – ruka – korak. Antičko načelo: "Čovjek je mjerilo stvari!" doživljava svoje uobličenje u grčkom hramu. Čak što više, na Partenonu je ispravljena i optička iluzija sužavanja dugih građevina po sredini tako što su na sredini malo približili i izvukli stupove u prostor.
mini|lijevo|Erehtejon na Akropoli u Ateni, 421. – 405. pr. Kr. U isto vrijeme kada dorski red doživljava svoj vrhunac, počinje se razvijati Jonski red. Kod jonskog reda stup je viši i tanji, kanelire su mu dublje, ima bazu od niza prstenja (najčešće tri), a kapitel mu je ukrašen volutama (spiralni krajevi ehinusa); arhitrav je napravljen od tri horizontalne grede od kojih je svaka gornja malo izbačena u odnosu na donju; friz je išao oko cijelog hrama i bio je potpuno ispunjen reljefima.
Najljepši primjer jonskog hrama je Erehteion preko puta Partenona. Kosi nagib terena i zahtjev za nekoliko svetišta odredili su različite razine unutrašnjih prostorija i različito oblikovanje volumena. Erehteion ima dva trijema (jedan okrenut sjeveru, a drugi jugu), s time da južni umjesto jonskih stupova ima karijatide (slobodno stojeći nosači u obliku ženskih likova). Razvođen volumen i raznolikost dijelova stvaraju mnogolikost pogleda, mnogo življi ritam, i mnogo veću prostornost nego kod bilo kojeg drugog grčkog hrama.
U klasičnom razdoblju javlja se još nekoliko vrsta hramova, kao što su: