Srednjovjekovna Srbija obuhvaća vrijeme od VII. do XV. stoljeća poslije Krista.
Doseljavanje Srba na Balkan i prva država Srbi dolaze u svoje današnje krajeve pod vodstvom Avara u ranom sedmom stoljeću. Po riječima bizantskog cara Konstantina iz desetog stoljeća nakon poraza Avara pri opsadi Carigrada 626. godine Srbi su se pobunili protiv njih i izborili svoju slobodu 629 godine. Nakon toga su zatražili od cara Heraklija da im dodjeli teritorij na području Bizantskog Carstva gdje bi se oni mogli naseliti. Po riječima cara koji je pisao o tim događajima 300 godina kasnije oni nisu bili zadovoljni s dodijeljenim teritorijem oko Soluna pa im je car dao druga područja. To novo područje darovano Srbima obuhvaća gornji tok rijeke Drine i zapad Sandžaka, a iz njega će se, šireći na istok, nastati kneževina Raška. U svom spisu (O upravljanju Carstvom), Konstantin navodi i druge kneževine pod srpskom kontrolom sredinom 10. stoljeća; Travunju, Paganiju i Zahumlje.
Srbi na novom području i Vlastimirovići
O najranijem razdoblju srpske države zna se vrlo malo. Po pisanju cara Konstantina Porfirogeneta, Srbe je doveo knez nepoznatog imena i umro prije 680. godine. Poslije njega vladaju njegovi potomci, a toj obitelji navodno pripadaju i najraniji poznati srpski kneževi: Višeslav, Radoslav i Prosigoj. Sve do vladavine bugarskog kana Presjama (836-852) nema podataka o povijesti Srbije. To se uskoro promijenilo širenjem Bugarske. Tijekom vladavine Presjama oni će asimilirati Makedoniju i napasti srpska područja kojima vlada sin Prosigoja knez Vlastimir. Trogodišnji rat (839-42) će završiti bez pobjednika čime će srpska područja ostati neovisna o Bugarima.
Vlastimira su naslijedili sinovi: Mutimir, Strojimir i Gojnik, a Presjamov nasljednik kan Boris se nakon neuspjeha u ratu protiv Franaka i Hrvata odlučio na osvajački ratom protiv malenog područja na zapadu svoje vlasti. Taj rat je završio srpskom pobjedom i zarobljavanjem bugarskog princa Vladimira. Mirovnim sporazumom su izmijenjeni darovi, a i prvi put se spominje tadašnja sjeverna srpska granica koja se nalazi kod današnjeg grada Novog Pazara. Srbija se tim ratom proširila na istok, zauzela je grad Ras te se od tada počinje nazivati Raškom.
Krajem 9. stoljeća Bizant postiže velike diplomatske uspjehe kada prvo Bugari (870.), a potom i Srbi primaju kršćanstvo (874.). Prva faza pokrštavanja Srba je nepoznata. Po svojoj prilici prvi misionari bili su Metodijevi učenici i svećenici arhiepiskopije iz Splita, koji su upotrebljavali latinski jezik. Izgleda da je kršćanstvo najprije primio gornji sloj srpskog društva, a da je većina stanovništva dugo zadržala svoju staru slavensku pogansku religiju. Pretpostavlja se da su nastanak i obilježavanje porodičnog praznika "slave" - kod Srba, u stvari izmenjeni oblici starog poštovanja predaka (kult predaka).
Nakon smrti Mutimira i njegove braće, srpski princ Petar Gojniković je uz Hrvatsku pomoć osvojio Srbiju (Raška), a potomci Mutimira su se razbježali po Balkanu. Osiguravši istočnu granicu sporazumom prijateljstvu Srbije i Bugarske iz 893 godine Petar Gojniković se odlučuje na napad na hrvatska kneštva južne (Crvene) Hrvatske; Paganiju i Zahumlje. Tu je imao nekih uspjeha i proširio je svoju vlast. Nakon što 912 godine počne veliki rat Bugarske i Bizanta, srpski vladar se dvoumi, ali na kraju ipak podržava Bizant. Ta odluka se pokazaju pogrešnom kada 917 godine bugarska vojska napada i osvaja Srbiju. Sljedećih nekoliko godina prolazi u potpunom rasulu srpske države na čijem čelu se nekoliko puta mijenjaju Pavle Branović i Zaharija. Kako bi napokon ta priča, a ujedno i smanjio nužnost bugarskih vojnih intervencija (920, 922, 924), bugarski car Simeon anektira Srbiju.
Nakon bugarskog poraza u ratu s Hrvatskom i smrti Simeona srpski plemići se vraćaju iz hrvatskog izbjeglištva i na čelu sa svojim knezom Časlavom i obnavljaju svoju državu 931 godine koju su oslobodili od Bugara uz hrvatsku pomoć. Za vrijeme vladavine hrvatskog kralja Miroslava (945-9) i građanskog rata u Hrvatskoj Časlav i njegovi plemići šire svoj savez na manja hrvatska kneštva na teritoriju južne Dalmacije, istočne Hercegovine i sjeverne Crne Gore. Po riječima popa Dukljanina ta državna tvorevina će trajati do 960.godine kada Časlav gine u bitci s Mađarima, a njegov savez se raspada. Jedini povijesni izvor za njegovu vladavinu i državne granice je ljetopis popa Dukljanina. Časlav je bio posljednji poznati član najstarije srpske dinastije.
Od Samuila do Nemanje
Srbija je poslije pada Prvog bugarskog carstva 971. pala pod vlast Bizanta, a zatim je bila u sastavu Samuilova bugarskog carstva da bi poslije 1018. ponovno došla pod vlast Bizanta. Srbijom u 11. stoljeću gospodari Duklja, čiji vladari, počevši od Vojislava, vode upornu borbu za samostalnost od Bizanta. Veći značaj ova država dobiva za vrijeme Mihaila (1050. – 1082.) koji je pomogao u ustanku Đorđa Vojteha u Makedoniji (1072.) i proširio državu na unutrašnjost. Koristeći suprotnosti između Carigrada i Rima te pape te Svetog Rimskog Carstva, dobio je od pape 1077. kraljevsku krunu. Njegov nasljednik Bodin (1082. – 1101.) se oslanjao u svojoj politici na Normane, neprijatelje Bizanta. On je uspio Duklji, u čijem su sastavu već i ranije bili Travunija i Zahumlje, pripojiti još i Rašku (Srbiju), a nakon smrti Dmitra Zvonimira i Bosnu. Osim toga je postigao u Baru stvoriti katoličku nadbiskupiju, koja je kao crkveno središte i kasnije imala veliki značaj. Bodinova vladavina predstavlja vrhunac moći dukljanske države. U sljedećim desetljećima ona se troši u unutrašnjim borbama između članova kraljevske porodice i napadima Srba iz Raške te gubi politički značaj.
Početkom 11. stoljeća, poslije propasti Samuilove zapadnobugarsko/makedonske države, Raška prelazi pod vazalnu vlast Bizanta. Takvo stanje potrajalo je kroz cijelo 11. stoljeće, iako je raški župan Vukan ratovao protiv bizantskog cara Aleksija I. Komnena. U toku 12. stoljeća Bizant je doživio svoj posljednji veliki uspon pod carevima iz dinastije Komnena. Vukanovi nasljednici pokušavali su se osamostaliti u vrijeme bizantsko-ugarskog rata (1127. – 1129.) i kasnije, ali nisu uspjeli. Veliki rat protiv cara Manuela I. Komnena vodio je srpski župan Uroš II., Vukanov unuk. Bizantski car je poslije žestoke bitke na Tari (1150. godine) nametnuo srpskom županu "dvostruko veći jaram pokornosti nego prije", bilježi bizantski kroničar. Urošev nasljednik, njegov brat Desa, također se pokušavao osloboditi vazalskih obveza prema Bizantu. U tom cilju nastojao je osigurati i pomoć ugarskog i njemačkog vladara, ali ga je upravo to koštalo vladarskog trona. Bizantinci su ga zarobili i odveli u Carigrad, no on je kasnije, nekako uspio vratiti se u zemlju. Postoji podatak da je umro u Trebinju i da je sahranjen u samostanu Sv. Petra u Polju.
Stefan Nemanja i početak dinastije Nemanjića
Poslije Dese, a povodom bizantsko-ugarskog rata kod Zemuna 1165. godine prvi put se spominje ime Stefana Nemanje. On je po svoj prilici bio u rodu s raškim županima. Rodio se u Ribnici (Zeta), gdje su mu roditelji bili izbjegli. Nemanju je kršten najprije po latinskom obredu, a po odlasku u Ras, u crkvi Sv. Petra i Pavla i po pravoslavnom obredu. Car Manuel Komnen dovodi Tihomira, sina Zavidina, i njegovu braću Stracimira, Miroslava i već navedenog Nemanju 1166. ili 1168. na vlast u Raškoj. U vrijeme kada je Tihomir, Nemanjin najstariji brat bio raški veliki župan, Nemanja je bio lokalni gospodar. Upravljao je Toplicom, Ibrom, Rasinom i Rekom. Poslije susreta s bizantskim carem Manuelom I. Komnenom, Nemanja je dobio na dar u Dubočicu (područje oko Leskovca). Po već ustaljenom običaju braća (kao lokalni gospodari) se nisu slagali. Nemanjine namjere su bile postati velikim županom, što je i postao 1166. godine porazivši Tihomirovu vojsku. S velikožupanskog mjesta Nemanja je, kao i njegovi prethodnici, gledao kako se osloboditi bizantske potčinjenosti. Učinilo mu se da bizantsko-mletački rat 1171. – 1172. godine pruža za to pogodnu priliku. Međutim, rat je sretno okončan za Bizant, što je omogućilo caru Manuelu I. pohod na Srbiju. Nemanja je izbjegao rat, pregovarao je s carem te je odveden je u Carigrad, ali se vratio kao bizantski vazal i ostao je lojalan caru Manuelu do njegove smrti 1180. godine. Do onda nije uspio počiniti nikakav trajniji uspjeh.
Poslije smrti cara Manuela I. Bizant je zapeo u unutrašnje neprilike što su iskoristili njegovi sjeverni susjedi, pa tako i Nemanja. Od 1183. godine počinje širiti svoju državu. Prvo je osvojio Duklju s primorskim gradovima: Danj, Sarda, Drivast, Skadar, Svač, Ulcinj, Bar i Kotor. Godine 1184. – 1185. Nemanjina braća Miroslav i Stracimir pokušali su osvojiti i Dubrovnik. Sukob je završen potpisivanjem mirovnog ugovora koji je riješio pitanja teritorija i trgovine. Daljnje širenje svojih područja je usmjerio na jug. Do 1190. godine osvojio je Metohiju (Patkovo, Hvosno, Podrimlje, Kostrc, Draškovina) s prizrenskom oblašću, zatim Kosovo (Lab, Lipljan, Sitnica), Skoplje i teritorij na gornjem toku Vardara (Gornji i Donji Polog). Na istoku je pripojio svojoj državi zemlje oko Đunisa (Zagrlata), Niš, Dubočicu, Vranje i Moravu (Binačka Morava). Pod njegovu kontrolu došao je i teritorij između Zapadne i Velike Morave (Levač, Belica, Lepenica). Nemanjina država izlazila je na Jadransko more od Neretve na sjeveru do Lješa, na jugu, na području kneštva bivše Crvene Hrvatske. Nemanjin biograf, njegov sin Stefan Prvovjenčani navodi da je Nemanja osvojio i bizantske gradove Pernik, Zemln (Zemen), Velbužd (Ćustendil), Žitomisk i Stob. Bizantski car Izak II. Anđeo je pokušao povratiti otete zemlje, ali i usprkos pobjedi nije uspio. Nemanja je, uspio osamostaliti se i sina Stefana oženiti bizantskom princezom što mu je dodatno podiglo ugled. Svoju vladavinu završio je dobrovoljnim povlačenjem 1196. s vladarskog trona u korist sina Stefana. Zatim je prešao u svećenike i uzeo je svećenićko ime Simeon.
Uspon kraljevstva
Uspon Stefana i Save Nemanjića
Godina 1199. obilježila je smrt srpskog velikog župana i osnivača dinastije Nemanjića, Stefana Nemanje. Za sobom je ostavio temelje srpske države i tri sina, Vukana, Stefana i Rastka. Rasprava između dva starija brata o pravu na prvenstvo u državnoj upravi prerasla je u sukob. Sve do prvih godina trinaestog stoljeća tinjala je ova borba, ponekad provaljujući u otvorenu netrpeljivost. U prvo vrijeme Vukan je uspjevao održati vlast u Srbiji, djelujući iz svog sigurnog utočišta u Zeti (bivšoj Duklji) koju je naslijedio još od oca.
Najmlađi Nemanjin sin Rastko od samog početka se uključio u presuđivanje koji od starije braće treba biti vladar u Srbiji. Još kao dječaku otac mu je dao novoosvojeni Hum na upravu. Ali, mladi Rastko je već 1191. napustio Hum i otišao je prijeći u svećenike. Od tada nosi ime opata - Sava i po tome je ostao poznat.
Iako je Nemanja odredio Stefana za svog nasljednika koji je bio veliki župan od 1196., Vukan je, uz pomoć ugarskog kralja Emerika, osigurao premoć u Srbiji i protjerao Stefana, 1202. godine. Tako je Vukan postao velikim županom od 1202. do 1203. Nekoliko godina kasnije, 1204. ili 1205. Stefan je uspio, postepeno osvajajući srpske zemlje, preuzeti vlast u Srbiji uz pomoć Bugara. U vrijeme sukoba između Vukana i Stefana, Vukan je bio taj koji je uživao podršku katoličke vlastele u Zeti. Oslanjao se na prijateljstvo Ugarske i pape. Kada je za trenutak pobijedio Stefana priznao je prvenstvo katoličkoj crkvi i vrhovnu vlast ugarskog kralja. Tako se ipak ostvarila Nemanjina želja da Stefan ovlada zemljom, a da Vukan bude "veliki knez" jedne pokrajine. Prenošenje moštiju Stefana Nemanje iz Hilandara u samostan Studenicu pomoglo je pomirenju između dva brata. Glavnu ulogu u tom činu imao je treći brat, Sava.