Primorska Hrvatska, Kneževina Hrvatska ili Dalmatinska Hrvatska naziv je za kneževinu koja se, počevši od 9. stoljeća, nalazila na području nekadašnje rimske pokrajine Dalmacije, a izvorno je obuhvaćala prostor od Velebita do Cetine, kao i u unutrašnjosti do Neretve (župe Imota i Livno), preko Vrbasa i Vlašića (župa Pliva) do porječja rijeke Bosne, te dobar dio gornjeg Pounja (župa Pset). Neki povjesničari su romantičarski pokušavali taj prostor proširiti na zapadu čak na područje Istre (južno od rijeke Raše te istarske otoke Cres i Lošinj), no kako ne postoje relevantni povijesni izvori, suvremena povijesna znanost odbacuje takve tvrdnje. Zapadna se granica tek mnogo kasnije u doba kralja Dmitra Zvonimira prostirala do kvarnerskog otoka Krka. Usto, u to je područje kneževina pripadala i stara pokrajina Gacka, koja se protezala u unutrašnjost do Une i Kupe. Pokrajina Gacka bila je podijeljena na tri župe: Gacku, Liku i Krbavu. Njome je upravljao ban, dok je svim ostalim krajevima upravljao izravno knez.
Pleme Hrvati u Dalmaciji se spominju nakon što su Slaveni došli na ove prostore i nakon ratova koji je Karlo Veliki vodio. Osnovali su Primorsku Hrvatsku pokorivši ostale Slavene u Dalmaciji, a s vremenom ime Hrvat su prihvatili i ostali Slaveni u tadašnjoj Dalmatinskoj Hrvatskoj, postupno se šireći prema sjeveru i zapadu. Hrvatska je bila vazalna zemlja Franačke za vrijeme Karla Velikog, a kasnije i Istočne Franačke.
Okruženje i počeci
Uz ovako definiranu Dalmatinsku Hrvatsku smjestilo se još nekoliko slavenskih država, koje se zajedno s Dalmatinskom Hrvatskom ponekad nazivaju Sklavinije. Tu je ponajprije bila Paganija ili Neretvanska krajina, koja se prostirala od Cetine do Neretve, a pripadali su joj i otoci Brač, Hvar, Korčula, Mljet, Vis i Lastovo. Dalje na jug bilo je Zahumlje (između Neretve i Dubrovnika), Travunja (od Dubrovnika od Boke kotorske) i Duklja (na prostorima današnje Crne Gore). U unutrašnjosti, u gornjem porječju rijeke Bosne, se navodi područje Bosne, a sjeverno od Kupe Panonska Hrvatska (obično samo Panonija).
Do 9. stoljeća od decentraliziranih teritorijalnih zajednica kojima upravljaju rodovski poglavari, stvara se jezgra hrvatske države pod zajedničkom vlašću knezova u porječima Cetine, Krke i Zrmanje s centrima u Biogradu, Ninu, Solinskom polju i Kninu. Priobalni gradovi Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor, zajedno s otocima Rabom, Krkom i Osorom (današnji Cres i Lošinj) ostaju u bizantskoj vlasti i od 9. stoljeća čine Temu Dalmaciju, kojom upravlja carski namjesnik u Zadru. To je bio plod Aachenskog mira sklopljenog 12. siječnja 812. godine, kojim su sve snažniji Franci podijelili vlast na Jadranu s Bizantom i to tako da su dalmatinski gradovi s većinski romanskim stanovništvom i otoci pripali Bizantu, a hrvatski kopneni dio franačkom interesnom području.
Učvršćivanje franačke vlasti Pod vlašću Karla Velikog Franci 788. godine zauzimaju Bavarsku, a iste godine u Istri vlada neki Giovanni kao franački vazal. Kako su dotada bavarski vojvode vladali i područjem Karantanije, sada je vlast Karla Velikoga dosezala do hrvatskih zemalja. Krajem 8. stoljeća na sjeveroistoku današnje Italije Franci stvaraju Furlansku marku, a njome vlada markgrof Erik (788. – 799.). Franački ljetopisi navode da je ovaj Erik, krenuvši u rat protiv Avara, morao proći područjem Liburnije, no ondje su ga zaustavili „građani Tarsatike“ (današnja Rijeka), te ga ubili. Povjesničari su donedavno mislili da je riječ o borbi između Hrvata i Erika, no u zadnje vrijeme se dokazuje da je bila riječ o ubojstvu za račun Avara, te da se za Tersatiku ne može, na temelju ovog izvora, znati je li kome do tada pripadala.N. Labus, „Tko je ubio vojvodu Erika“, 2–3 i 12. Labus drži da je Tarsatica tada bila ničija zemlja (ni franačka, ni bizantska, ni hrvatska, ni avarska), a da su Erika ubili avarsko-slavenski izaslanici, kako bi spriječili nastavak njegova puta i sudjelovanje u borbama. Erika je naslijedio Kadolah, koji je poveo 800. godine pohod na Tarsatiku i potpuno je razorio. tako da se kontinuit življenja na tlu Rijeke potpuno prekida, a dio stanovnika se sklanja u gradinu na brdu s desne strane toka Rječine, gdje i ostaje toponim Tarsato>Trsat. Na Božić iste godine papa Lav III. kruni Karla Velikog za rimskog cara, a tada su vjerojatno i primorski Hrvati priznali franačku vrhovnu vlast. Do 803. godine nad Hrvatima je vladao knez Višeslav koji je poznat po Višeslavovoj krstionici, na kojoj je spomenut kao vođa (lat. vuissasclavo dux). Nakon što je 804. godine pokorio i Mlečane, Karlo je odlučio zauzeti i bizantsku Dalmaciju, to jest gradove i otoke koji su ostali u bizantskoj vlasti, no u dugotrajnom ratu Karlo je 810. godine pobijeđen, a Aachenskim mirom Bizantu ostaju gradovi i otoci Teme Dalmacije, a francima unutrašnjost. Na taj su način Bizantinci imali osiguran plovni put prema Veneciji.
U vazalnom odnosu prema Francima mini|desno|300px|Franačko Carstvo (prema podjeli iz 843. u susjedstvu Hrvata. Nakon smrti Karla Velikog, na vlast dolazi njegov sin Ludovik Pobožni (814. – 840.), a u Furlanskoj marki vlada Kadolah koji ulazi u sukob s panonskim Slavenima i Ljudevitom Posavskim. Godine 814., zajedno s knezom Ljudevitom Posavskim (dux Pannoniae inferioris) pošao je u Paderborn pokloniti novome caru prilikom njegova stupanja na franačko prijestolje i knez Borna. 818. na državnom Saboru u Heristallu nazočno je Ljudevitovo izaslanstvo, ali i izaslanstvo Borne, gačanskoga kneza (dux Guduskanorum). Ovaj će u borbama protiv Ljudevita stati na franačku stranu, pridobivajući tako za sebe jaku silu koja će ga moći obraniti u odnosu na Bizant. Nakon prvog neuspjelog pohoda na Ljudevita, umire Kadolah, a nasljeđuje ga markgrof Balderik koji 819. započinje novi pohod preko Karantanije. S juga se diže i Borna, sada imenovan u „Franačkim ljetopisima“ dux Dalmatiae (vođa Dalmacije). Ipak, na Kupi dio njegovih snaga, i to baš njegovi Guduščani, prelazi na stranu panonskih Hrvata. Sljedeće godine Borna prvo šalje izaslanstvo, a onda i osobno odlazi caru na vijećanje o budućim koracima protiv Ljudevita. Upravo je pod Borninom vlašću počelo pridruživanje tadašnje banske Hrvatske, to jest pokrajine Gacke i njezinih triju župa ostatku Dalmatinske Hrvatske, a 821., vjerojatno kao nagradu za vjernost Francima, dobiva pod svoju upravu i dio Liburnije. Na taj je način uspostavljena stvarna središnja vlast nad Dalmatinskom Hrvatskom od ušća Rječine, pa sve do Cetine. Tema Dalmacija ostala je u vlasti Bizanta. Borna umire iste godine, a „Franački ljetopisi“, prigodom smrti, nazivaju ga dux Dalmatiae atque Liburniae (knez Dalmacije i Liburnije), ali taj pojam Liburnije se nije poklapao s antičkom rimskom Liburnijom (od Rijeke Raše do Krke) jer Istarski dio Liburnije sve do Rječine je bo pod upravom germanskh feudalaca Akvilejske patrijaršije. Arheološki nalazi iz toga doba svjedoče o velikom franačkom utjecaju, a nađeni su brojni primjerci franačkoga nakita i oružja, naročito mačeva.
Kao knez Bornu je naslijedio njegov nećak (ili možda unuk) Vladislav (821. – 835.), kad su počele i stoljetne borbe protiv Mlečana. U veljači 821. car Ludovik potvrđuje Vladislava kao kneza Dalmacije na saboru u Aachenu. Njegov nasljednik, knez Mislav (835. – 845.) već od samog početka svoje vladavine ratuje s Mlečanima. Nisu poznate sve pojedinost toga sukoba, no zna se da je 839. dužd Petar Tradonik krenuo s brodovljem prema Hrvatskoj, no na kraju je bio prisiljen sklopiti mir. Iste je godine ugovorio mir i s neretvanskim velikim županom Družakom. Sljedeće godine neretvanski veliki župan Deodat pobjeđuje Mlečane na moru, te se oni poraženi vraćaju u Veneciju. Knez Mislav nije, kao svoji prethodnici, vladao iz Nina, nego iz Klisa. On je bio i prvi poznati hrvatski vladar koji je počeo davati darove splitskoj crkvi, dodijelivši joj plodove sa svoga kliškoga posjeda. Premda je Split, kao i ostali gradovi Teme Dalmacije pripadao bizantskoj vlasti, očito je da su veze tih gradova sa zaleđem u ovo doba postajale sve jače. Od 840. godine morali su se Neretvani i Hrvati boriti, zajedno s Bizantom i Mlečanima protiv zajedničke opasnosti – arapskih gusara koji su opsjedali Boku kotorsku, Dubrovnik i ostale krajeve u Jadranu.
Doba Trpimirovića
Trpimir i osamostaljenje mini|254x254px|Trpimirova Hrvatska Mislava je oko 845. godine naslijedio knez Trpimir koji je i dalje priznavao vrhovnu franačku vlast kralja Lotara (840. – 855.), no na svome je području uspostavio čvrsto državno ustrojstvo, a njegov dvor nije se bitno razlikovao od dvorova ostalih europskih vladara. Tako je na svome dvoru Trpimir imao dvorske svećenike, dvorske komornike, te stalnu pratnju u kojoj su uz ostale bili uključeni i najugledniji župani. Arapski napadi znatno su oslabili Bizant i Veneciju, što je ovaj knez znao iskoristiti te je 846. i 848. osobito protiv Bizanta na kopunu i na moru uspješno ratovao, pobijedivši i bizantskoga arhonta koji je stolovao u Zadru. Između 854. i 860. uspješno brani zemlju od napada Bugara, te ih konačno pobjeđuje na području istočne Bosne. Mlečani su, čini se, bili toliko slabi da za Trpimirove vlasti nisu niti pokušavali napasti Hrvatsku, jer o takvim sukobima ne govori nijedan izvor.
U povelji pisanoj latinskim jezikom (sačuvana u prijepisu iz 1568., i prema novijim istraživanjima datiranoj najkasnije do 840. godine, kojom splitskog biskupiji potvrđuje darovnicu kneza Mislava i daje druge darove, Trpimir se naziva dux Croatorum iuvatus munere divino (knez Hrvata pomoću Božjom), a zemlju kojom vlada naziva regnum Croatorum. Latinski to doslovno znači „kraljevstvo Hrvata“, no može jednostavno označavati i zemlju Hrvata, što je ovdje jedino moguće tumačenje, jer se o kraljevstvu još ne može govoriti. Ipak, ne može se zanemariti ni činjenica da je on vladar „milošću Božjom“, a ne milošću carevom, što bi moglo uputiti na njegovu suverenu vlast nad Hrvatima. Iz ove povelje saznaju se pojedinosti o Trpimirovu dvoru (čak i imena dvorjanika), kao i to da je posjedovao Klis.
U Trpimirovo doba vjerojatno se osniva ninska biskupija nadležna za cijelo područje pod vlašću hrvatskog vladara. On poziva i benediktince iz njihova središta u Montecassinu nedaleko Rima, te osniva prvi benediktinski samostan u Hrvatskoj, u Rižinicama kod Solina s crkvom sv. Petra. Ondje su nađeni kameni ulomci s natpisom pro duce Trepim, što bi moglo značiti da je Trpimir počeo svoju vlast kao ban.I. Mužić, Hrvatska povijest devetog stoljeća, 171. Podižu se i obnavljaju i drugdje brojne crkve. Trpimir je i sam hodočastio u sjevernu Italiju gdje se u poznatom Čedadsko evanđelju, uz imena ostalih europskih vladara (uglavnom germanskih i slavenskih), nalazi i njegovo ime kao domno Tripimiro (gospodin Trpimir), s naslovom koji se tada rado davao najvišim uglednicima. Na Trpimirovu se dvoru, bježeći franačkom vlašću, sklanja i benediktinski monah Gottschalk, koji u svojim spisima ostavlja opis hrvatskoga dvora. On Trpimira naziva „kraljem Sklavina“ (rex Sclavorum), što opet označava njegovu vrhovnu vlast i činjenicu da nije bio ničiji vazal. Gottschalk, usto, stanovnike gradova Teme Dalmacije naziva Latinima, a ostale stanovnike Dalmacije (koju poistovjećuje sa starom rimskom provincijom) dijeli na Dalmate i Sklavine, što je važan podatak o narodnosnom sastavu Trpimirove zemlje.