Srbi su južnoslavenski narod koji čini najveću nacionalnu i etničku manjinu u Republici Hrvatskoj. Po popisu stanovništva iz 2021. godine ima ih 123 892 i čine 3,2 % stanovništva Hrvatske. Na popisu iz 2011. godine bilo ih je 186 633 i činili su 4,4 % stanovništva Hrvatske. Na popisu iz 2001. godine bilo ih je 201 631 i činili su 4,5 % stanovništva Hrvatske. Njihov broj je bio znatno veći 1991. godine, prije Domovinskoga rata, kada ih je bilo 581 663 i kada su činili 12,2 % stanovništva.
Nakon više stoljeća mirnoga suživota bez većih sukoba s većinskim Hrvatima, tijekom 20. stoljeća su između Hrvata i Srba nastale znatne napetosti, nakon propasti Austro-Ugarske, te kasnijih uzastopnih velikih geopolitičkih nestabilnosti u Europi tijekom 20. stoljeća (izbijanje Prvoga svjetskog rata i potom propast nekoliko velikih imperija na njegovom kraju; početak Drugoga svjetskog rata 1940-ih; raspad Istočnog bloka početkom 1990-ih godina). Hrvati općenito nisu bili zadovoljni položajem svoje nacije u okviru Kraljevine Jugoslavije, kao ni poslije u okviru SFRJ, dok su Srbi u Hrvatskoj pokazivali dosta entuzijazma za situaciju u kojoj su se nalazili u državnoj zajednici što je obuhvaćala i njihove sunarodnjake u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Srbi su našli izrazito pogođenima nastankom Nezavisne Države Hrvatske za vrijeme II. svjetskoga rata, a potom je među njima bili vrlo rašireno i nezadovoljsvo ostvarivanjem samostalnosti Republike Hrvatske u vrijeme raspada SFRJ početkom 1990-ih godina. Hrvatsko-srpske napetosti su u ratnim okolnostima eskalirale do ozbiljnih ratnih sukoba i velikih ljudskih i materijalnih žrtava.
Osobito kao posljedica ratnih događaja u svezi s osamostaljenjem Republike Hrvatske, smanjen je udio Srba u stanovništvu Hrvatske, makar u tomu ratu nije broj poginulih Srba bio izrazito velik, već naprotiv manji nego li u I. i u II. svjetskom ratu. Vlasti pobunjeničke tzv. Republike Srpske Krajine formirane na dijelu područja Hrvatske – iz kojega su za vrijeme Domovinskog rata protjerani praktično svi ne-Srbi – su 1995. godine za vrijeme Operacije Oluja bile provele organiziranu evakuaciju cjelokupnoga srpskoga pučanstva. Mnogi od evakuiranih se potom nisu vratili. Tijekom rata Srbi su u samoproglašenoj RSK bili izloženi snažnoj propagandi, te su praktično jednoglasno podržavali sve odluke i aktivnosti vlasti RSK; a kada su ih one pozvale na evakuaciju, najvećim dijelom su se odazvali – dijelom i stoga što su doista povjerovali propagandi da će ih Hrvati pobiti. Oni Srbi koji su se potom odlučili vratiti, prihvaćeni su kao građani Republike Hrvatske, nisu bili izloženi nekim osvetama i kaznama (izuzev stanovitog broja ratnih zločinaca), a za one čije je imovina bila oštećena, bile su osigurane naknade štete i obnove kuća.Anton Nazor, Andrijana Perković Paloš, "Analysis of the reasons for the departure of a part of the Serb minority from Croatia during Operation Storm in August 1995", ST-Open Vol 3., 2022.
Demografska povijest Srba u Hrvatskoj Podrijetlo Srba u Hrvatskoj u novom vijeku nalazi se prvenstveno u povijesnoj regiji Hercegovini (uključujući Staru Hercegovinu), iz koje su pravoslavne obitelji koje su govorile istočnohercegovački dijalekt štokavskoga u 16. i 17. stoljeću masovno migrirale prema sjeveru i zapadu.<ref>Ivić, Pavle (1972). "Balkan Slavic Migrations in the Light of South Slavic Dialectology". In Henrik Birnbaum, Speros Vryonis (ed.), Aspects of the Balkans: Continuity and Change - Contributions to the International Balkan Conference held at UCLA, October 23–28, 1969. De Gruyter Mouton. pp. 66–86.</ref> Etnojezični slavenski doseljenici bili su u suvremenim izvorima različito nazivani kao Rašani, Vlasi, Morlaci, Srbi ili Uskoci. Znanstvenici poput Marka Šarića naglašavali su da se naziv Vlah nije koristio u etničkom kontekstu, već radi označavanja "određene [pastoralne] društvene strukture i načina života". Etnogeneza te skupine u Hercegovini bila je rezultat interakcija između Slavena i izvornih Vlaha, koji su se izmiješali s okolnim slavenskojezičnim stanovništvom, dok su drugi Slaveni u regiji također usvajali pastoralni način života.Pijović, Marko (2018). Vlachs in the Ragusan sources until the 14th century, pp. 315-335. Šarić karakterizira nastali migrantski val kao "heterogen“ po svojoj prirodi.
Doseljavanje na poticaj Osmanskog Carstva Balkanski su se Vlasi doselili u Hrvatsku u istim migracijskim valovima kojim su došli na područje današnje BiH.Page of the Association of Croatian High School Teachers Dr. Mirko Valentić: On the ethnic roots of Croatian and Bosnian Serbs Tako se već 1530. spominje veći broj Vlaha u nekim mjestima u središnjoj Hrvatskoj, kao što su Unac i Srb. Ti migracijski valovi nisu bili spontani i nekontrolirani, nego je bila uvijek riječ o "strogo usmjerenoj turskoj kolonizaciji ili planskoj turskoj politici, koja kolonizacijom stočarskog vlaškog stanovništva nastoji odmah popuniti osvojene krajeve iz gospodarskih i strateških razloga." Osmansko Carstvo nije slučajno koristilo Vlahe u te svrhe, jer su bili "nesjedilački, pokretljiv svijet' ", i kao takvi su imali osobitu ulogu u osvajanju novih prostora i u njegovu naseljavanju.
Izvorište odakle su došli balkanski Vlasi bilo je područje balkanskih planina i balkansko-bizantske civilizacije, odakle su selili prema zapadu, a najčešće su išli trima velikim pravcima. Prvi migracijski pravac je "išao sjevernom padinom Dinarida, poglavito iz hercegovačkog sandžaka preko velikih krških polja: Livanjskog i Glamočkog"; drugi migracijski pravac je vodio preko "Banjaluke, Ključa i Petrovca u Pounje", a treći migracijski pravac je išao "iz Hercegovine dolinom rijeke Drine i Bosne u Srijem i Slavoniju", gdje su osmanske vlasti osnovale sandžak i Pakrački sandžak. Kolonizacija Vlaha za vrijeme osmanske vlasti je trajala do sredine 16. stoljeća.
Opadanje snage Osmanskog Carstva krajem 16. stoljeća, Mlečani i Habsburzi, doseljavanje nakon pada habsburške Kraljevine Srbije (1718. – 1739.),
Na Bečkoj konferenciji 1577. se odlučilo ojačati hrvatsko ratište uspostavom uredno opskrbljene i plaćene Vojne krajine, a uslijedile su pobjeda u Bitci kod Siska 1593. i sklapanje Žitvanskog mira 1606. Postalo je očitim opadanje vojne i gospodarske moći Osmanskog Carstva, te da se za one na turskoj strani "doista primiče kraj pljačkama i obilnu plijenu što su ga više od stotinu godina nemilosrdno uzimali s ove strane hrvatske obrambene linije". Na poziv austrijske strane, dio Vlaha prelazi k novim gospodarima, koji im nude sličan (donekle, u odnosu na široke slojeve zemljoradničkog stanovništva) povlašteni status kakvoga su do tada uživali na turskoj strani. Vlasti iz Beča Vlasima dijele "opustjelu zemlju hrvatskoga plemstva i svećenstva vežući doseljene Vlahe različitim povlasticama uz krajiške generale i Dvorsko ratno vijeće u Grazu". Time je nakon turske, došao val austrijske kolonizacije Vlaha u Hrvatsku koja je trajala u 16. i 17. stoljeću.
Slično je na području Dalmacije postupala mletačka vlast: s područja u Bosni koja su ostala pod vlašću Osmanlija doseljavala su se na područja pod kršćanskom vlašću kako katolici, tako i pravoslavci.
Prvi balkanski Vlasi koji dolaze na slobodni teritorij, pod kršćanskom vlašću, su bili oni koji su u 16. st. došli iz Hercegovačkog sandžaka na područje današnje Dalmacije i Like. To je bilo dijelom mletačke kolonizacije balkanskih Vlaha.
Hrvatski sabor je pokušao 1629. riješiti balkanskovlaško pitanje posebnim zakonom kojim bi ih se stavilo u okvire Hrvatskog Kraljevstva, no balkanski Vlasi su se izravno nagodili s Habsburzima izborivši Vlaške statute.
Početkom 18. stoljeća je veliki dio Srbije došao u sastav Kraljevine Srbije (1718. – 1739.) pod Habsburškom vlašću, da bi austrijske vlasti nakon napuštanja toga područja organizirale evakuaciju znatnog dijela stanovništva toga područja na teritorij današnje Vojvodine i u Hrvatsku. Dolazak znatnog broja etničkih Srba s pravoslavnim klerom u velikoj je mjeri smanjio utjecaj grkokatolištva u Hrvatskoj, te pospješio identifikaciju pravoslavnih Vlaha sa srpstvom – kakav je bio slučaj i u drugim područjima pod jurisdikcijom Srpske pravoslavne crkve.
Kad je mletačku vlast u južnim hrvatskim krajevima zamijenila austrijska pa 1805. Napoleonova, došlo je do promjene crkvene organizacije. Onaj dio kršćanskih vjernika grčkog obreda koji su dotad djelovali pod krovom rimokatoličke Crkve izuzeti su od njene nadležnosti odlukom francuskih vlasti. Iste su dale utemeljiti dalmatinsku biskupiju vjernika grčkog obreda, utemeljili su konsistoriju i bogosloviju. Napoleon je za episkopa (biskupa) odredio Benedikta Kraljevića koji je prije bio metropolit dabrobosanski. Nosio je naslov biskupa "Dalmacije i Boke Kotorske". Odlaskom francuskih vlasti 1813. i dolaskom austrijskih nije se promijenila nova crkvena organizacija.Razvitak Pravoslavlja u Hrvatskoj od IX. stoljeća do 1918./1922. (I. dio)
Habsburška Monarhija i Austro-Ugarska mini|250px|desno|Zemljovid Vojne krajine Izgradnja srpskog identiteta u Vlaha na području Hrvatske počela je u 18. st. pod utjecajem Srpske pravoslavne Crkve; ponajviše djelovanjem domaćih pravoslavnih svećenika Karlovačke mitropolije koji su se školovali u manastirima izvan Hrvatske (Ugarska) pod vodstvom svećenika SPC koji su u južnougarske krajeve došli velikim seobama Srba 1690. i 1737. 1695. je srpski patrijarh Arsenije III. Čarnojević organizirao crkvenu hijerarhiju Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj, čime je zahvatio i pravoslavne Vlahe. Pri tome je dio (Vojna krajina) podredio Gornjokarlovačkoj eparhiji (biskupiji), a drugi dio (Varaždinski generalat i civilnu Hrvatsku) 1705. je podredio Pakračkoj eparhiji.Predgovor Mirka Valentića u : Mile Bogović: Katolička Crkva i Pravoslavlje u Dalmaciji za vrijeme mletačke vladavine, Kršćanska sadašnjost/Školska knjiga, Zagreb, 1993., str. V-VI
Srbiziranje Vlaha u južnoj Hrvatskoj je bilo posljedicom što su se pravoslavni Vlasi iz južnih hrvatskih krajeva pod mletačkom upravom hijerarhijski povezali sa Srpskom pravoslavnom Crkvom u sjevernoj Hrvatskoj, što je pojačalo obrednu i crkvenu povezanost Vlaha s tim iz Srbije doseljenim Srbima.
Hrvatsko plemstvo okupljeno u Hrvatskom saboru i katolička crkvena hijerarhija su ohrabrivali pristupanje Vlaha u grkokatolištvo, što je u većini područja prilično grubo prekinuto najprije krajem 17. stoljeću znatnim doseljavanjem Srba iz Srbije 1691. godine na poziv austrijskih vlasti, a potom definitivno u 18. stoljeću, nakon velike seobe Srba s područja bivše Kraljevine Srbije (1718. – 1739.), kada su brojne grkokatoličke župe i druge ustanove silom preuzete od strane srpskog pravoslavnog klera – čije je djelovanje tada i poslije ostalo pod zaštitom središnjih austrijskih vlasti.
U 19. stoljeću – kada diljem Europe na podlozi stoljećima starih etničkih pripadnosti sazrijevaju moderne nacije – i razvitak srpske nacionalne svijesti u pravoslavaca na području Hrvatske i Mađarske dobiva novi zamah. 1835. Božidar Petranović u Zadru počinje tiskanje Srbsko-dalmatinskog magazina. Sljedećih trideset godina Srbi i Hrvati zajedno surađuju u narodnjačkom pokretu, protiv autonomaškog, talijanaškog, a neutralnim narodnim imenom izbjegava se slabljenje pokreta.