mini|Godine oslobođenja afričkih država Dekolonizacija Afrike proces je koji je zahvatio taj kontinent poslije Drugog svjetskog rata. Prije toga cijelom su Afrikom vladali Ujedinjeno Kraljevstvo, Portugal, Francuska i Belgija.
Premda je ideja svjetske dekolonizacije realizirana nakon Drugog svjetskog rata, ona se pojavila mnogo prije. Tako je recimo, britanski parlament već 1935. u Zakonu o upravljanju Indijom predvidio neovisnost toga područja.
Afrička dekolonizacija počela je 1922. neovisnošću Egipta, a završila 1994. slomom apartheida.
Politička pozadina
Kada su kolonijalne sile pretrpjele šok pobjede i razaranja nakon 1945. godine, one su blagonaklono gledale na afričke kolonije zbog njihove podrške u ratu i doprinosa savezničkoj pobjedi. Željele su i dalje računati na stalnu lojalnost, kao i na afrička prirodna bogatstva u hladnom ratu koja su se upravo koristila protiv Sovjetskog Saveza i njegovih saveznika. Europsko javno mišljenje bilo je uveliko protiv kolonijalizma. UK je vrlo brzo, 1947. godine prihvatilo neovisnost Indije i Pakistana. Francuska i Nizozemska su se u međuvremenu odlučile boriti za opstanak u jugoistočnoj Aziji, ali bez uspjeha. Nizozemski neuspjeh u težnji za ponovnim osvajanjem Indonezije bio je očit 1950. godine, dok je francuska vojska doživjela spektakularni poraz u Indokini kod Dien Bien Phua 1954. Novi raspored svjetskih sila postao je očit, iako je to bilo nagoviješteno još dvadesetih godina 20. st. u Rifskom ratu. Čak i tada europske sile nisu postale svjesne novog poretka. Francuzi su morali ponovno naučiti lekciju u Alžiru tijekom pedesetih godina 20. st., a SAD su to ponovile u Vijetnamu (iako Južni Vijetnam nije bio američka kolonija) tijekom šezdesetih godina.
Gledano iz duge povijesne perspektive europsko osvajanje i dekolonizacija Afrike odigrali su se velikom brzinom. Samo u tri desetljeća od 1880. do 1910. izvršena su glavna osvajanja, a samo su dva desetljeća bila potrebna (1955. – 1975.) kako bi se pobijedio imperijalizam. Mnogi osnovni uzroci osvajanja sada su se preokrenuli. Poslije 1945. godine kolonijski teritorij nije više imao značajnu ulogu u međusobnom europskom suparništvu. Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države bacili su europske sile u sjenu, a oni nisu imali kolonije u Africi. Ideološko opravdanje kolonijalne vladavine oslabjelo je nestajanjem rasizma i kulturnog šovinizma koji su bili iznimno jaki pokreti krajem 19. st. Više se nije smatralo moralnim činom "civilizirati primitivne narode na drugim kontinentima". Naprotiv, svjetsko javno mišljenje protivilo se držanju kolonija protiv njihove volje. Također, broj afričkih članica UN-a rastao je svake godine.
Ovo su, međutim, bili samo sporedni čimbenici u usporedbi s mijenjanjem ravnoteže vojnih rashoda. Krajem 19. st. poznata korist od afričkih kolonija koju je imala europska sila nije bila tako velika, ali su troškovi osvajanja bili neusporedivo manji. U trećoj četvrtini 20. st. korist od europskih poseda u Africi bila je bolje poznata ali je i dalje bila mala, a troškovi borbe protiv organiziranog osloboditeljskog pokreta bili su veoma veliki. Europska carstva i neeuropska sekundarna carstva imala su golemu prednost od lokalnog monopola na suvremeno naoružanje. Tijekom pedesetih godina 20. st. prednost se promijenila u korist gerilskog ratovanja gdje se i mali broj gerilskih pobunjenika mogao boriti protiv višestruko jače konvencionalne vojske. Primjeri Indonezije, Indokine i Alžira uslijedili su kratko jedan za drugim. Nijedna europska država nije mogla dugo podnositi tolike rashode iako je trebalo dosta vremena kako bi se ta činjenica priznala.
Oblici i izvori afričkog otpora
Primarni otpor
Neki oblik afričkog otpora kolonijalnoj vlasti postojao je od samog početka. Taj otpor pružale su pretkolonijalne državne tvorevine i on je uglavnom bio slab i kratkotrajan.The Cambridge History of Africa, Volume 6, From 1870 to 1905, poglavlje The European partition of Africa: origins and dynamics Primarni otpor obuhvaćao je i jedan podtip otpora stvaranju države, gdje je vodstvo trebalo izgraditi novu političku strukturu. Očigledni primjeri ovih podtipova su Abdel Kader u Alžiru, ustanak Pobuna Madži-Madži u Tanganjici i, u kasnijem razdoblju, pobune naroda Šona i Ndebele u Rodeziji. Konačna pobjeda u borbi za afričku neovisnost imala je svakako korijene u suvremenom nacionalizmu, obliku političke organizacije preuzetog sa zapada ili prilagođenog drugim neeuropskim zemljama (kao što je Indija) s ciljem preuzeti kolonijalnu državu kao okvir za obnovljeni i neovisni afrički politički život.
Primarni otpor je prestao u većem dijelu Afrike prije Prvog svjetskog rata i suvremeni nacionalizam je počeo bilježiti pobjede tek nakon Drugog svjetskog rata. Jedna neprikladna treća kategorija vladala je u tijeku međuratnog razdoblja, ali je bila toliko raznovrsna da ju je teško nazvati kategorijom. Neku vrstu otpora organizirale su elitne političke stranke kao što su Zapadnoafrički nacionalni kongres ili Afrički nacionalni kongres u Južnoj Africi. Ostale vrste prosvjeda bile su različite: štrajkovi, pobune, vjerski pokreti ili mirni otpor kolonijalnoj vlasti izražen preko tiska ili političkih procesa. I pored velike raznovrsnosti oni se ne mogu svrstati ni u primarni otpor ni u suvremeni nacionalizam.
Religija kao pokretač otpora mini|150px|Abdel Kader, vjerski vođa u Alžiru Zajednička religija bila je jedan izvor jedinstva mnogo obuhvatniji od bilo kojeg društvenog okupljanja. Bez sumnje to je jedan od razloga što su najuspješnija nastojanja za stvaranje države — od Abdel Kadera u Alžiru, preko Sanusija do Muhameda Abdelhasana u Somaliji bila zasnovana na religiji s univerzalnim zahtjevima.
Kolonijalni službenici stoga su obraćali veliku pažnju na islam kao na moguću ujedinjujuću silu. U sjevernoj Africi su Francuzi bili posebno aktivni u vjerskoj politici sprječavajući neke vođe, ali pomažući druge koji su se činili naklonjeni europskoj vlasti.
Poziv u ime islama mogao je biti prijetnja i islamskim upravama. Niz vjerskih pobuna u 19. stoljeću u cijelom Sudanu razvidno pokazuje kako religija može ujediniti narod bez obzira na različitost pritužbi i ciljeva. Slični pokreti nisu se pretvorili u opću vjersku pobunu u tijeku kolonijalnog razdoblja, ali pokreti kakvi su bili Hamalija u francuskom Sudanu (kasnije Maliju) i muslimanska bratstva u Egiptu od četrdesetih godina 20. stoljeća osvjetljuju početnu snagu koja je u odgovarajućim uvjetima mogla pretvoriti se u opću pobunu.
Kršćanske sekte, koje su se odvojile od europskih misionara i europske inačice kršćanskog pravovjerja mogle su se okrenuti protiv režima. Baš pred Prvi svjetski rat u Njasalendu (sada Malavi), Elliot Kamwana organizirao je Promatrački pokret po ugledu na američku sektu Jehovinih svjedoka. Kao prvo osnovano društvo, Kamwana je propovijedao o drugom Kristovom dolasku. Pokret se prenio i na druge kolonije. Međutim, dobio je protueuropsku narav kada je Kamwana nagovijestio dugi dolazak za 1914. godinu kada će Kristov dolazak dovesti do odlaska Europljana, kraja oporezivanja i vraćanja afričke samouprave. Uprava Njasalenda je protjerala Kamwanu i pokušala ugušiti njegovu sljedbu, međutim nije uspjela. Promatrački pokret je propovijedao po cijeloj središnjoj Africi i zadržao je jako protueuropsko raspoloženje sve do kraja kolonijalnog razdoblja.
Dalje ka sjeveru, u donjem Kongu, oko 1920. godine drugi kršćanski vođa Simon Kimbangu dobio je prve sljedbenike zbog svoje iscjeliteljske moći. Međutim, 1921. neki njegovi sljedbenici nagovijestili su da će nebeska vrata istrijebiti Europljane. Drugi su tvrdjeli da će se Afroamerikanci vratiti i osloboditi svoju braću i sestre. Belgijske vlasti su osudile Kimbangu na doživotni zatvor, ali je pokret nastavljen uz povremeno iskazivanje protueuropskih osjećaja. Čak su i pravoslavne kršćanske crkve mogle doprinijeti otporu. Godine 1915. svećenik John Chilembwe iz Njasalenda koristio je svoju pastvu kao jezgru otvorene pobune koju je uprava ubrzo ugušila.
Ženski pokret
Čak je i spol ponekad mogao imati ulogu u okupljanju naroda u prosvjedu protiv kolonijalne vlasti. Najpoznatiji je primjer iz 1929./1930. godine bio je niz pobuna u jugoistočnoj Nigeriji poznatih kao rat žena iz plemena Aba. Mnoge su žene, ako ne i većina sudjelovale. Posebna akcija žena bila je moguća jer je narod Igbo imao posebne organizacije žena. Neke od pritužbi žena bile su protiv Igbo muškaraca, posebno onih koji su prihvatili položaj ovlaštenog poglavice pod kolonijalnom upravom. Žene su osjećale prijetnju kao prema ženskom biću, pogotovo u pogledu njihove plodnosti i opstanka njihove djece. Bile su uvjerene da kolonijalne postrojbe ne će pucati u njih što bi učinile pobunjenim muškarcima. Na taj način žene su se osjetile sigurnim od vrste sile koja je prije dva desetljeća porazila muškarce.
Pokret se oslanjao na pritužbe koje su bile stare koliko i osvajanje, i na jasno sjećanje na masovnu smrtnost u tijeku poslijeratne epidemije gripe 1919. godine. Prodiranje zapadne kulture preko kršćanskih misija ili nametanje ovlaštenih poglavica bili su znaci daljnjeg uznemiravanja. Prve akcije žena uslijedile su 1925. godine kada su skupine žena u znak prosvjeda počele plesati i pjevati pred prebivalištem ovlaštenih poglavica. One su govorile narodu da se vrati starom načinu života, da odbaci zapadni način odijevanja i novac kolonizatora. Neke su obećavale da će odbacivanje zapadne kulture natjerati Britance na povlačenje. Britanci su zatim, 1928. godine prvi put uveli oporezivanje muškaraca. Sljedeće godine počeli su prebrojavati i muškarce i žene radi popisa. Žene su smatrale da to znači da će i one biti oporezovane. Još više ih je uznemiravalo to što je lokalni običaj dopuštao samo popisivanje roblja. U najgorem slučaju to je značilo da su i muškarci i žene robovi. Štoviše, brojenje slobodnih ljudi bilo je izazivanje duhova, iskušavanje ubijati žive kao što su to očito činili u doba epidemije 1919. godine.
Godine 1929. žene su organizirale niz pobuna uništavajući domorodačke sudove koje su Britanci osnovali i pljačkajući lokalne trgovine britanskih poduzeća. Na vrhuncu pobune u jednom mjestu se okupilo 10 000 žena s licima obojenim plavom bojom i štapovima obavijenim papratom u rukama, predstavljajući jedinstvo i opasnost. U ovom slučaju vojnici su pucali i ubili više od pedeset žena. Tada je uprava poduzela neke mejre kako bi ublažila neke od njihovih pritužbi i pokret se ugasio, iako je ostala duboka ogorčenost žena sve do duboko u novo desetljeće.
Gospodarski pokreti
Zajednički gospodarski interes bio je još jedan razlog za solidarnost i zajedničku akciju. Potrošači su se mogli ujediniti protiv visokih cijena ili niske kvalitete, a proizvođači su mogli to učiniti iz najmanje dva razloga. S jedne strane, vlasnici farmi kakaoa, radnici na farmama i posjednici mogli su se ujediniti protiv niske cijene kakaoa. Nadničari su se mogli ujediniti tražeći više nadnice.
U većem dijelu kolonijalne Afrike industrija je bila nerazvijena i razbacana. Nadničari su bili samo mali dio ukupnog stanovništva tako da je ujedinjena akcija radnika obuhvaćala samo malen broj ljudi. Prosvjedi protiv odmjeravanja cijena imaju širu osnovu, iako je bilo teško da budu podržavani imali su važnu ulogu u razvoju pokreta za neovisnost. Ovi prosvjedi posebno su bili uobičajeni u vremenu visokih uvoznih cijena od 1945. do 1950. i često su imali vid gradskih pobuna, uz pljačku trgovina stranaca i stovarišta trgovačkih kompanija. Neki su bili mnogo obuhvatniji i imali su podršku. U siječnju 1948. Odbor za borbu protiv inflacije na Zlatnoj obali organizirao je potrošače kako ne bi kupovali pamučne tkanine, mesne konzerve, brašno i alkoholna pića gotovo mjesec dana. Kampanja je konačno primorala trgovačke kompanije smanjiti zaradu i istodobno je podržala političke stranke koje su se borile za samoupravu, pomogavši da Kwame Nkrumah bude izabran na položaj predsjednika vlade 1951. godine.