Dvije rasprave o vladi djelo je Johna Lockea iz područja filozofije politike.
U tom djelu Locke nudi svoje objašnjenje funkcije i nastanka države, zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, privatnog vlasništva, građanskih prava i obveza. Njegova teorija ima ulogu opravdavanja pokušaja svrgavanja kralja i uspostave vladavine u kojoj bi ovlasti vladajućeg bile ograničene ustavom. Naime, u vrijeme kada je djelo objavljeno ono daje legitimitet revoluciji vigovaca, koji su bili protiv kralja i protiv konzervativizma. Imajući u vidu cjelokupnu situaciju, Locke se suprotstavlja teorijama koje su u to vrijema dominantne, teorije o postanku države prema kojima suveren ima apsolutnu vlast i vlast o postanku građanskog društva. Zalaže se za državu u kojoj bi bila osigurana sloboda individue i prava razuma, a po njegovom mišljenju takva je ustavna monarhija uz pravo naroda da se silom odupre nasilju onih koji su na vlasti. U ovom djelu on s liberalističkog stajališta iznosi kritiku apsolutističke teorije države Sir Roberta Filmera i Thomasa Hobbesa, koje su u Lockeovo vrijeme bile najraširenije.
Postavke Locke dokazuje da pravo vladanja nije zajamčeno božanskom objavom, a nije ni nasljedno, već proizlazi iz ugovora između ljudi i tada se na temelju toga vlast prenosi na određenu osobu ili skup ljudi. Nadalje tvrdi da se izravno iz teksta Svetog pisma ne vidi da je Adamu Bog dao pravo vladanja nad drugim ljudima i da nije to pravo mogao prenijeti na svoje potomstvo. Još je teži pokušaj otkriti tko je pravi Adamov potomak.
Locke pravi razliku između političke vlasti i vladavine oca nad djetetom, muža nad ženom i gospodara nad slugom. Kada nastoji objasniti nastanak političkog društva polazišna točka mu je prirodno stanje koje ljudi svojevoljno napuštaju kako bi se podvrgnuli vlasti, kaznama i zakonima. Za njega je prirodno stanje nešto poput stanja dobre volje, mira, blagostanja i uzajamnog pomaganja. U njemu su svi ljudi jednaki i imaju potpunu slobodu raspolaganja svojim posjedima, svojom osobnošću, svojim postupcima, ali nemaju slobodu uništenja sebe ili drugih osoba. U prirodnom stanju vlada prirodni zakon, a prekršiteljem zakona smatra se onaj koji neopravdanom primjenom sile ugrožava drugoga i dovodi se u stanje rata, ali postoji opasnost da u takvoj situaciji ugrozi svoj život jer navodi napadnutog na obranu. Ljudi se ponašaju po prirodnom zakonu ako ne ugrožavaju slobodu drugih, a oni koji to čine, bivaju spriječeni na vrijeme. Locke ističe racionalnost koja pobjeđuje stanje rata i smatra ga oličenjem ljudske prirode te je na temelju racionalnosti čovjek sposoban prepoznati prirodni zakon i postupati u skladu s njim.
Postoji značajna razlika između prirodnog stanja i stanja rata. Prirodno stanje podrazumijeva da ljudi djeluju u skladu sa svojim umom, a rat je pak stanje koje nastupa kada neka osoba postupi mimo granica svoga uma i samim time napusti prirodno stanje te vrši zlo nad drugom osobom. Ta osoba čini nešto protuprirodno i ono što ne nalaže racionalno mišljenje čovjeka. Prirodno stanje postoji ako osoba ima osiguranu slobodu i dok netko ne pokušava svoju volju nametnuti drugome te ga podrediti svojoj vlasti. Politička vlast ima pravo donositi zakone, a svrha vlasti je održavanje zajednice i imovine koja je u njenom vlasništvu. No, za njeno potpuno razumijevanje potrebno je krenuti od temelja. Svi se ljudi nalaze u istom prirodnom stanju koje nazivamo stanje savršene slobode, no to stanje ujedno ne znači i stanje samovolje, a čovjeka ono ograničava u tome što nema slobodu nanijeti zlo sebi ili bilo kome drugome. Tako u prirodnom stanju postoji i prirodni zakon koji zabranjuje da netko povređuje drugoga, polazeći od temeljne pretpostavke da su svi ljudi jednaki, stoga na principu te jednakosti ničiji život nije manje vrijedan te ne postoji pravo nekog čovjeka da ubije drugoga.
To ujedno vrijedi za otimanje posjeda i oduzimanje nečije slobode. Ljudske sposobnosti su slične tj. ne postoje značajne oscilacije sposobnosti između dvije osobe pa iz toga zaključuje da ljudi ne mogu jedan drugoga podređivati. Kada ne bi postojalo tijelo koje izvršava zakon u slučaju prekoračenja, cjelokupan prirodni zakon ne bi imao smisla jer ne bi branio nevine. Kada to ne bi činio, ne bi bilo razloga da čovjek poštuje zakon jer bi uvidio prednost prekršavanja zakona bez ikakve kazne. Prekršitelj ima biti kažnjen, a čin kažnjavanja predstavlja zakonito donošenje štete, i onaj koji kažnjava drugoga ima potpuno pravo na to i neće biti zakonski prozivan zbog toga. Kažnjavana osoba upućuje na to da ona ne živi po načelu koje nalaže racionalno postupanje te samim time predstavlja opasnost za ostale ljude, a njegovo prekršavanje predstavlja pobunu protiv cijelog naroda koje se obvezalo na poštovanje zakona. Pored prava da kazni prekršitelja, žrtva ima pravo i tražiti odštetu od njega. Općenito pravo kažnjavanja nalazi se u rukama osobe koja vlada i ona može, pozivajući se na vlast, odriješiti nečiju kaznu, ali ne može istu tu osobu osloboditi kazne koju mu ima pravo odrediti nevina osoba koju je oštetio, samo mu ona može eventualno oprostiti. Pravo koje posjeduje žrtva počinitelja nepravde je na dobrobit cijelog naroda. Čovjek koji je ubio drugog čovjeka je objavio rat cijelom narodu jer se odrekao svoga uma i izvršio nasilje nad jednom osobom, a njegov postupak daje ljudima pravo da ga ubiju. ”...i stoga može da bude uništen kao lav ili tigar, kao jedan od ovih divljih zveri s kojima ljudi ne mogu da imaju društvo ni sigurnosti. I na tome se zasnivaju veliki zakoni prirode:’Ko prolije krv čovječju, njegovu će krv proliti čovjek.’” Ovom se izjavom ubojicu spušta na razinu divlje, pohotne zvijeri koja djeluje u skladu s instinktima jer je lišena razuma koji je karakterističan samo ljudima. Umjesto da ljudi budu ponosni na svoju privilegiju, oni je zlorabe i posežu za niskim nagonima, ubijaju jer misle da će tako nešto dobiti.
Različita odstupanja od zakona se na različite načine kažnjavaju. Kako bi se spriječilo osvetoljubivo kažnjavanje i da se u tome ne bi prekoračila mjera, Bog je uspostavio građansku vladu, a ona je tako postala regulirajuće sredstvo prirodnog stanja. Ljudi su članovi prirodnog stanja, sve dok ga sami ne napuste i stupe u političko društvo.
Ako netko napadne nevinu osobu i nanese joj štetu, reći ćemo da je ta osoba napadnuta, no ako ona odgovori na napad razvija se stanje rata, jer nevini ima pravo da uništi drugu stranu. Stanje mira se može uspostaviti tek kada napadač ponudi pomirenje i odredi uvjete na koje će druga strana moći dobrovoljno pristati. Jedan od bitnih razloga istupanja iz prirodnog stanja i priklanjanje društvu je upravo pokušaj da se izbjegne stanje rata. U društvu se obraća autoritetu, onome koji ima vlast i pozivanjem na njega se može doći do kompromisa. Ako ne postoji vladar u društvu ljudi se pozivaju na Božje zakone i na taj način rješavaju sporove. Čovjek je slobodan u društvu, a to mu daje pravo da niti jednoj osobi ne može poslužiti kao rob. Svatko raspolaže svojom voljom i osobošću onako kako on to želi. Uz ovu slobodu postoji i sloboda ljudi pod vladom, postoji određeno pravilo po kojem se treba živjeti, ono je isto za sve pripadnike toga društva, pa u skladu s time čovjek nije pod nikakvim ograničenjem, osim pod onim koje nalaže prirodni zakon.
“Jer, čovjek budući da nema vlast nad svojim životom, ne može ugovorom ili vlastitom saglasnošću da sebe učini nečijim robom, niti da sebe stavi pod arbitrarnu vlast drugoga da mu on oduzme život kad mu je volja.” Stanje ropstva po svojoj prirodi jedino je usporedivo sa stanjem rata, jer rob nije ništa drugo no zakonit zarobljenik osvajača.
Prema Lockeu svako je vlasništvo opravdano time što je čovjek upotrijebio svoje radne sposobnosti da pretvori dio zemlje u nešto korisno sebi i drugima. Na taj način njegovo imanje doprinosi i zajednici u kojoj živi, ali uz uvjet da čovjek nije samo za sebe uzeo imanje već da postoji i za druge. Ako upotrijebimo rad na zemlji koja već nakome pripada, u tom slučaju ona ne može biti naša. S toga on naglašava prisvajanje tj. uspostavljanje autoriteta nad stvari koja prvobitno nije ničija. No, Locke shvaća pravilo ljudi da u prirodnom stanju raspolažu blagodatima svoga rada kao privatnim vlasništvo. Tako temelj privatnog vlasništva postavlja u prirodnom pravu čovjeka da slobodno raspolaže sobom kao osobom i svojim radnjama. Prekomjerno posjedovanje bi pak ugrozilo jednakost, ali svojom razboritošću ljudi se uspjevaju oduprijeti toj opasnosti. Ideja vlasništva ja po svemu sudeći pravo na posjedovanje nečega, a ideja nepravde je narušavanje tog prava. Ideja vlasti u svojoj biti ima društvo u kojem se podvrgavamo izvjesnim pravilima koja ujedno ograničavaju apsolutnu slobodu prirodnog stanja. Svijet je zajedničko dobro svih ljudi te pošto smo svi rođeni jednaki, imamo jednaka prava glede uživanja u dobrima koje nam život pruža. Mora postojati način kako bi to korisno upotrijebili, način na koji ćemo te pogodnosti podrediti sebi prije nego što ona postanu vlasištvo drugog čovjeka. Pošto je čovjekova osobnost isključivo njegovo vlasništvo, rad koji proizlazi je također njegov, a timei rezultat toga rada pripada samo njemu. Rad je ključna stvar kojom čovjek vrši selekciju na zajedničko i s druge strane privatno vlasništvo. Mogućnost prisvajanja zahtjeva uvođenje privatnih posjeda koji su uvedeni radi ponovnog uspostavljanja jednakosti. Iako smo svi rođeni jednaki ne znači da trebamo imati jednaku površinu zemlje u vlasništvu, već znači da naš rad jednako vrijedi da ćemo za isti napor biti jednako nagrađeni. Jednakost po rođenju nije isto što i jednakost po dobitku već znači da nam se svima pruža ista prilika da napredujemo u životu. Našim radom doprinosimo zajedničkom dobru.
U situacijama kada čovjek postane pohlepan i prisvoji si količinu dobara koju ne može iskoristiti, pa propadne, on je prekršio zakon. Povreda je u tome što je prisvojio nešto što bi isto tako moglo biti vlasništvo njegovog susjeda, pošto svi imaju jednako pravo da to dobro svojim radom prisvoje. Ako na nešto upotrijebimo više rada, taj će proizvod imati i veću vrijednost. U finalni proizvod trebamo ubrojiti sav napor i rad proizvođača koji su proizveli dijelove i omogućili da na kraju imamo proizvod koji ćemo upotrijebiti kao cjelinu. “Priroda i zemlja same po sebi pružaju uglavnom bezvredne predmete. “, svojim radom doprinosimo unapređenju života. Nešto zakonski pripada čovjeku ako je uzeto za postizanje dobrobiti, u protivnom je pljačka. Da bi se spriječilo propadanje proizvoda koji su služili kao sredstvo razmjene, uveden je novac kao trajno dobro, koje se vremenom ne može pokvariti. Novac omogućava da se posjedi šire, a oni se zasigurno neće širiti tamo gdje nema vrijednosti, nema osnovice na kojoj bi se novac zaradio. Prije uvođenja novca, čovjek je radio manje jer nije bilo potrebe da radi i proizvodi više jer bi proizvodi propadali, pošto ih ne bi stigao upotrijebiti. Situacija se sada okrenula, čovjek radi više kako bi zaradio više novca, kojeg može uštedjeti i ne mora brinuti da će prekršiti zakon ako ga pravovremeno ne potroši. Pravo na vlasništvo zapravo proizlazi iz prirodnog zakona, ali postoji izvjesna regulacija onoga što se može prisvojiti. Prema toj regulativi je postignut balans prirodnog stanja, a vlasništvo je prisutno u umjerenoj količini. No, prirodna ravnoteža lakše je primjenjiva na vremena kada je populacija na Zemlji bila znatno manja i kada ograničenja vlasništva nisu bila toliko bitna te je svatko mogao prisvojiti zemlju da je obrađuje i uživa njene plodove. Porastom stanovništva javila se i potreba za mjerodavnim instrumentom razmjene, tj. novcem, čijom se prisutnošću ukida drugo ograničenje vlasništva. Iz otkrića novca slijedi niz drugih stvari, kao što je podjela rada, raspodjela zemlje, razvoj trgovine, unaprijeđuje se obrađivanje zemlje. Te sam gospodarski razvoj vapi za uspostavljanjem države koja će garantirati sigurnost posjeda.