Građanin Kane (eng. Citizen Kane) je film Orsona Wellesa iz 1941. Priča prati život i karijeru Charlesa Fostera Kanea, čovjeka čija je karijera u izdavačkom svijetu počela kao idealistička društvena djelatnost, ali se postupno pretvorila u nemilosrdnu potjeru za moći pod svaku cijenu. Prepričana većinom kroz prisjećanja, priča se otkriva kroz istraživanje novinskog reportera koji pokušava otkriti misteriju koja se krije iza magnatove posljednje riječi, "pupoljak".
Građanin Kane smatra se jednim od najinovativnijih djela u povijesti filma. Američki filmski institut proglasio ga je 2007. najboljim američkim filmom svih vremena.
Glavni junak filma, Kane, stvoren je prema uzoru na novinskog magnata Williama Randolpha Hearsta. Od premijere, film se nije spominjao u Hearstovim novinama.
Glumci Glumac Uloga Orson Welles Charles Foster Kane William Alland Jerry Thompson Georgia Backus Bertha Anderson Fortunio Bonanova Signor Matiste Ray Collins Jim W. Gettys Dorothy Comingore Susan Alexander Kane Joseph Cotten Jedediah Leland George Coulouris Walter Parks Thatcher Agnes Moorehead Mary Kane Erskine Sanford Herbert Carter Gus Schilling Glavni konobar Harry Shannon Kaneov otac Everett Sloane G. Bernstein Paul Stewart Raymond Buddy Swan Mladi Charles Foster Kane Ruth Warrick Emily Monroe Norton Kane Philip Van Zandt G. Rawlston
Sinopsis
Medijski magnat Charles Foster Kane (Orson Welles) na samrti izgovara riječ "pupoljak". Posmrtni dokumenti u novinama opisuju događaje u njegovom javnom životu. Urednik dnevnika naloži reporteru, Thompsonu (William Alland) da razotkrije Kaneov privatni život i osobnost, posebno da otkrije značenje koje se krije iza njegove zadnje riječi. Reporter intervjuira mnoge njegove prijatelje i suradnike, a priča o Kaneu se razotkriva u seriji prisjećanja. lijevo|mini|260px|Scena iz filma Thompson prvo prilazi Kaneovoj drugoj ženi, Susan Alexander (Dorothy Comingore), koja mu odbija išta reći. Thompson tada odlazi knjižnicu g. Thatchera (George Coulouris). Thompson ondje saznaje o Kaneovom djetinjstvu. U prvom flashbacku, Kane je kao dijete prisiljen napustiti svoju voljenu majku (Agnes Moorehead) nakon što je postao iznimno bogat te biva poslan da živi s bankarom, g. Thatcherom, unatoč bojazni svog oca.
Druge scene iz prošlosti prikazuju kako Kane ulazi u novinski biznis i njegovu potragu za profitom s niskokvalitetnim "žutim novinarstvom". Preuzima kontrolu nad novinama i unajmljuje najbolje svjetske novinare (koje uzima od rivala Inquirera, The Chroniclea). Bilježe se njegovi pokušaji da poveća moć, uključujući njegov brak s predsjednikovom nećakinjom i njegovu kampanju za ured guvernera. Skandal "ljubavno gnijezdo" uništava i njegov brak i političke aspiracije. Kane se ponovno ženi, ali njegova dominantna osobnost uništava njegove odnose i udaljava ga od voljenih osoba.
Unatoč brojnim Thompsonovim intervjuima s ljudima iz Kaneova života, on ne uspijeva riješiti misteriju; zaključuje kako će "Pupoljak" ostati enigma. Međutim, kamera prelazi preko radnika koji spaljuju neke Kaneove osobne stvari. Jedan baca stare saonice, s riječju "Pupoljak" na njima, u vatru; iste one saonice koje je Kane vozio kao dijete na dan kad ga je majka poslala tutoru. Nakon toga se prikazuje dimnjak iz kojeg izlazi crni dim. Za gledatelja ovo rješava zagonetku što je to "Pupoljak".
Film završava onako kako je i počeo, s natpisom "Zabranjen neovlašten ulaz". Posljednji kadar prikazuje slovo "K" na vrhu željezne ograde.
Pregled mini|desno|Susan (Dorothy Comingore) sa slagalicom Građanin Kane izazvao je bezbroj interpretacija tijekom proteklih desetljeća. U knjizi Orson Welles: Hello Americans, Simon Callow tvrdi da se Građanin Kane ne bi trebao shvatiti samo kao fikcionalno nego i kao post-fikcionalno djelo: djelo koje privlači publiku da gleda samu sebe dok gleda film. U recenziji iz 1941., Jorge Luis Borges nazvao je Građanina Kanea "metafizičkom detektivskom pričom" u kojoj je "... (njegov) predmet (psihologijski i alegorijski) istraga čovjekove unutrašnjosti, preko djela koje je napravio, riječi koje je izrekao, mnogih života koje je uništio..." Borges je naglasio da "Neodoljivo, beskrajno, Orson Welles prikazuje fragmente života čovjeka, Charlesa Fostera Kanea, i poziva nas da ih spojimo i da ga rekonstruiramo." Kao i, "Film vrvi raznolikostima i nepodudarnostima: prve scene prikazuju blago koje Kane nagomilava; u jednoj od posljednjih, usamljena žena u raskoši, ali s patnjom u licu, sastavlja slagalicu na podu palače koja je u isto vrijeme muzej." Borges ističe: "Na kraju shvaćamo da fragmenti ne tvore jedan sklad: omrznuti Charles Foster Kane je utvara, kaos pojava."
Film kombinira revolucionarnu fotografiju s Oscarom nagrađenim scenarijom (koji su napisali Welles i Henry J. Mankiewicz), i postavu glumaca filmskih debitanata.
Teme
Novinareva misija traženja značenja Kaneove posljednje riječi vodi ga tome da na kraju zaključuje da se čovjekov život ne može rezimirati u jednoj riječi. Dok skuplja dijelove slagalice, shvaća da je "pupoljak" "dio koji nedostaje" u njegovom životu. Film se sastoji od fragmenata Kaneova života, prikazanih u nekronološkom redoslijedu, tako da ih gledatelj može posložiti.
Nakon što ga je napustila druga žena, Kane počinje uništavati njezinu sobu. Zgrabi snježnu kuglu i, kad ju je mislio baciti, ugleda kako u njoj padaju pahuljice snijega, nakon čega promrmlja "Pupoljak" - još jednu uspomenu na događaj.
Druga tema razložena u filmu je limitiranost moći i novca. Iako je Kane nevjerojatno bogat i moćan, ne uspijeva iskoristiti to bogatstvo i moć kako bi pobijedio na izborima za guvernera, promovirati svoju drugu ženu, Susan, kao opernu zvijezdu, ili zadobiti ljubav i odanost onih koji ga okružuju. Na kraju je prikazan kao usamljeni starac, zatvoren u Xanadu, ukrašenu palaču koju je izgradio kako bi zadovoljio svoj ego. Njegove skupocjene stvari ne mogu zamijeniti emocionalni gubitak koji je pretrpio u svom životu.
Druge manje zastupljene teme su rad medija (stvaranje dnevnika, vođenje novina), prevrtljivost vremena (prikazana u raznim uspomenama likova, kao i nemogućnost da se pobjegne od prošlosti) i sjaj i bijeda američkog sna.
Izvori i kontroverze o Hearstu
Glavni izvor za priču Građanina Kanea bio je život medijskog tajkuna Williama Randolpha Hearsta, a kritičari su ocijenili film kao fikcionalnu parodiju Hearstova života. Hearst je često zabavljao slavne ličnosti iz Hollywooda u Dvorcu Hearst (Kalifornija) - ali samo kako bi otkrivao tajne koje bi sljedećeg tjedna bile objavljene u Hearstovim novinama. Zato su mnogi glumci i redatelji u Hollywoodu prezirali Hearsta, a Građanina Kanea su mnogi vidjeli kao "vraćanje duga" za Hearstova iskorištavanja.
Orson Welles bio je inspiriran i drugim figurama tog razdoblja, a film sadrži i neke autobiografske elemente.
Hearst
Najočiglednija referenca na Hearsta dolazi na početku filma, kad Kane (Welles) parafrazira Hearstov komentar o Španjolskom građanskom ratu: "Vi osigurajte slike, ja ću osigurati rat." Kane kaže, "Vi osigurajte poeziju, ja ću osigurati rat."
Jim Gettys
Lik političkog šefa Jima Gettysa temeljen je na Charlesu F. Murphyju, političkom lideru njujorške političke organizacije Tammany Hall, koja je bila Hearstov neprijatelj. U jednoj sceni Gettys prigovara Kaneu što je objavio karikaturu njega u zatvorskoj odjeći s crno-bijelim prugama. Murphy, koji je bio vozač taljiga te je posjedovao nekoliko staja, stvarno je 1903. prikazan na Hearstovoj karikaturi kako nosi zatvorsku odjeću.
Pupoljak
Prema Louisu Pizzitolu, autoru knjige Hearst Over Hollywood, "Pupoljak" je bio nadimak koji je Orrin Peck, prijatelj Williama Randolpha Hearsta, dao njegovoj majci, Phoebe Hearst. Govorilo se da je Phoebe bila bliska, ili čak i bliskija, s Orrinom nego s vlastitim sinom, što je dalo gorak element korištenju riječi u filmu koji govori o dječaku koji je odvojen od majčine ljubavi.
Hearstova reakcija
Kad je čuo za film, Hearst je ponudio studiju RKO Pictures 800 tisuća dolara da uništi film i spali negativ. Iako se često govori kako je Hearst bio uzrujan jer je film govorio o njemu, alternativna teorija govori da je Hearst bio uzrujaniji zbog prikazivanja njegove ljubavnice, Marion Davies (kao netalentirane pjevačice Susan Alexander), nego samog sebe. Davies je bila glumica u jeftinim komedijama koju je Hearst progurao u kostimirane drame, dok su je mnogi smatrali nedoraslom toj razini. Roger Ebert u svojem komentaru na DVD-u Građanina Kanea, sugerira da lik Alexander dijeli malo toga s Davies, te da je ona sličnija Ganni Walaski, ljubavnici i kasnijoj supruzi Harolda Fowlera McCormicka, bogataša iz Chicaga. McCormick je trošio tisuće dolara na njezine satove pjevanja te joj je čak sredio glavnu ulogu u operi Zaza, 1920. Za razliku od Alexanderove, Walska se posvađala s redateljem Pietrom Ciminijem tijekom proba kostima i napustila produkciju prije nego što se pojavila u njoj. Kao Alexanderova, imala je grozan glas, koji se sviđao samo McCormicku. Drugi izvori kažu da je uloga Susan Alexander - i njezino grozno operno pjevanje - kombinacija Hope Hampton, Daviesove, Walske i priče o Samuelu Insullu, koji je 1929. sagradio čikašku operu Civic Opera House za svoju kćer, koja se nadala da će postati slavna i pjevati u operi Metropolitan, što se nije dogodilo.
Kad je RKO odbio Hearstovu ponudu da uništi film, Hearst je bio tako bijesan da je zabranio svojim medijima da recenziraju ili uopće spominju film. Dokumentarac The Battle Over Citizen Kane svaljuje krivnju zbog relativnog neuspjeha Građanina Kanea na Hearstova leđa. Iako je na box-officeu prošao dosta pristojno i postao šesti najuspješniji film godine, njegovi autori bili su pomalo razočarani. U The Chief: The Life of William Randolph Hearst, David Nasaw ističe Hearstove akcije nisu jedini razlog Kaneova neuspjeha, nego i: inovacije koje je Welles uveo s naracijom, kao i mračna poruka u srcu filma (da je potraga za uspjehom u konačnosti isprazna), što je značilo da popularna publika nije mogla cijeniti njegove vrijednosti.
U BBC-ovoj seriji dokumentaraca o Wellesovoj karijeri iz 1982., Welles je tvrdio mu je tijekom prvog tjedna prišao policajac i rekao mu: "Nemojte ići u svoj hotelsku sobu večeras; Hearst je podmetnuo neodjevenu ženu da se baci u vaše krilo kad uđete, što će poslikati fotograf. Hearst ih planira objaviti u svim svojim novinama." Welles je zahvalio čovjeku i ostao vani cijelu noć. Međutim, nije potvrđeno da li se to stvarno dogodilo. Welles je opisao i njegov jedini susret s Hearstom: u dizalu u zgradi u San Franciscu, gdje je film premijerno prikazan. Welles mu je ponudio besplatne karte, ali je tajkun odbio odgovoriti; Welles je kasnije izjavio da bi Charles Foster Kane vjerojatno prihvatio ponudu.
Iako su Hearstovi napori naštetili uspjehu filma, oni su mu se vratili tijekom vremena, jer je gotovo svaka referenca na Hearstov život i karijeru uključuje referencu na film. Ironija Hearstovih pokušaja je u tome da se film danas uvijek povezuje s njim. Ova veza se dodatno pojačala s velikom biografijom W. A. Swanberga iz 1962., Građanin Hearst.
Razlike u odnosu na Hearsta desno|mini|260px|Glumica Dorothy Comingore Welles je inzistirao da postoje razlike između dvojice muškaraca. 1968. je rekao Peteru Bogdanovichu, "Znaš, prava priča o Hearstu se dosta razlikuje od Kaneove. I sam Hearst - kao čovjek, mislim - je bio puno drugačiji." U svojem dokumentarcu F for Fake, Welles tvrdi kako se Kane originalno trebao temeljiti na Howardu Hughesu (kojeg je trebao glumiti Joseph Cotten), ali se kasnije predomislio i stvorio lik Kanea po uzoru na Hearsta. Hearstov biograf, David Nasaw, smatra kako je Hearst na filmu prikazan nedolično: