Vjekoslav "Maks" Luburić (Humac kraj Ljubuškog, 20. lipnja 1913. – Carcaixent, Španjolska, 20. travnja 1969.) bio je ustaški časnik, zapovjednik Koncentracijskog logora Jasenovac i aktivist u hrvatskoj političkoj emigraciji.
Nakon što se pridružio ustaškim emigrantima koji su se u Mađarskoj i Italiji 1930-ih pripremali za borbu protiv Kraljevine Jugoslavije, tijekom II. svjetskog rata napredovao je od najnižeg časničkog čina u ustaškoj vojnici, do generala Hrvatskih oružanih snaga. Pritom se odlikovao osobitom agresivnošću ne samo prema neprijateljskim postrojbama, nego i prema civilnom stanovništvu i, čak, časnicima domobranstva i ustašama – zbog čega je povremeno imao probleme i s njemačkim zapovjedništvima, od kojih je pak u drugim navratima predlagan za njemačka odlikovanja. Kao zapovjednik Ustaške obrane, izrasle iz stražara Koncentracijskog logora Jasenovac, imao je presudnu ulogu u zločinima počinjenima u tom logoru, ali i na drugim mjestima gdje je ta postrojba djelovala. Nakon kraja rata, nastavio je djelovati u tzv. križarima, vodeći gerilske operacije na području Zapadne Slavonije, gdje su postrojbe Ustaške obrane imale glavno područje djelovanja tijekom II. svjetskog rata. Godine 1949. došao je u Španjolsku te ostvario znatan utjecaj među ustaškom emigracijom. Ocjenjujući da Zapad nije zainteresiran za rušenje Jugoslavije, založio se za suradnju sa SSSR-om i pomirbu ustaša s hrvatskim komunistima, radi ostamostaljenja Hrvatske. Ubijen je od strane jugoslavenskih agenata 1969. godine.
Životopis Mladost Vjekoslav Luburić rođen je 20. lipnja 1913. (ili 6. ožujka 1914., po drugim izvorima) u Humcu, malom selu pored Ljubuškog, od oca Ljubomira i majke Marice, rođene Soldo. Pohađa osnovnu školu u svom selu, a nakon toga odlazi u gimnaziju u Mostaru. Gordan Karlić, Višeslav Aralica, Život i djelovanje Vjekoslava Maksa Luburića do proglašenja Nezavisne Države HrvatskeRadovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 58, 2016., str. 316. Pristupljeno 1. ožujka 2021.
Kao početak nasilnih događanja koja su utjecala na daljnji razvoj njegovog života spominjao je smrt svojega oca, inače dobrostojećeg službenika u Ljubuškom kojega su navodno 1918. godine pretukli "Srbi" i polili ga vodom ostavivši ga da se smrzava u podrumu, Luburić je u jednom govoru 1968. godine govorio da je on bio očevidac smrti svojega oca. Povjesničari Karlić i Aralica dovode u pitanje vjerodostojnost Luburićevih tvrdnji o okolnostima smrti njegovog oca, te vjerojatnijim navode da Vjekoslav Luburić i ostali članovi obitelji nisu znali točne okolnosti njegove smrti: Ljubomir Luburić nije pokopan u Ljubuškom, nego se nagađalo da je stradao u Trebinju, te da je pokopan ondje. Vjekoslav Luburić u jednom svojem članku iz 1965. sam tvrdi da je u dobi od 16 godina uz pomoć jednog mještanina pronašao neoznačeni očev grob u Trebinju, i na njemu se zakleo da će se do smrti boriti protiv neprijatelja Hrvatske. Čak ni godina smrti nije sigurna, jer je sam Vjekoslav Luburić u jednom pismu iz 1953. godine napisao da mu je otac poginuo 1919. godine. Gordan Karlić, Višeslav Aralica, Život i djelovanje Vjekoslava Maksa Luburića do proglašenja Nezavisne Države HrvatskeRado, vi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 58, 2016., str. 313, 314, 317. Pristupljeno 8. travnja 2021.
U mostarskoj gimnaziji postaje Vjekoslav Luburić članom hrvatskih domoljubih udruženja, te se upušta u tučnjave s gimnazijalcima Srbima. Dolazi u također u sukob s profesorom povijesti Kostom Leovcem koji je na svojim predavanjima veličao srpsku povijest, i trvrdio kako hrvatska povijest ne postoji. Luburić kao maloljetnik bježi iz Mostara, te se odaje skitnji, zbog koje je uhićen u rujnu 1929. godine i vraćen u Mostar. Nakon dva dana u zatvoru, zapošljava se u Bolesničkoj blagajni pri Javnoj burzi, gdje će raditi oko dvije godine – da bi 5. prosinca 1931. bio osuđen na zatvorsku kaznu od 5 mjeseci. Služenje kazne je izbjegao ilegalnim odlaskom u inozemstvo. Gordan Karlić, Višeslav Aralica, Život i djelovanje Vjekoslava Maksa Luburića do proglašenja Nezavisne Države HrvatskeRadovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 58, 2016., str. 316.-318. Pristupljeno 8. travnja 2021.
Prva emigracija i pristupanje ustašama Krajem 1932. godine odlazi Luburić u Zagreb, gdje se uzdržava radeći kao konjušar, te potom 1933. god. u blizini Subotice prelazi ilegalno u Mađarsku. Ondje odmah odlazi u Janka Pusztu, gdje se na vojnoj obuci okupljaju prvi ustaše. Sam datum dolaska nije siguran. Karlić i Aralica smatraju kraj 1932. ili početak 1933. kao najvjerojatnije razdoblje za ovaj događaj, iako se i 1931. spominje kao godina njegovog pristupanja ustašama, u knjizi Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945.Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., , str. 240.-242. Gordan Karlić, Višeslav Aralica, Život i djelovanje Vjekoslava Maksa Luburića do proglašenja Nezavisne Države HrvatskeRadovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 58, 2016., str. 318. (uhićenja), 319. (bijeg) i 322. (procjena dolaska u Jankovac) Pristupljeno 8. travnja 2021. O njegovom djelovanju u Janka Puszte (Jankovac) nema dovoljno informacija, iako postoje navodi da je radio u bliskom kontaktu sa zapovjednikom Vjekoslavom Servatzyem, kao tajnik ili ekonom. Gordan Karlić, Višeslav Aralica, Život i djelovanje Vjekoslava Maksa Luburića do proglašenja Nezavisne Države HrvatskeRadovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 58, 2016., str. 325. Pristupljeno 1. ožujka 2021. Tamo dobiva nadimak Maks, koji je nastavio koristiti i kasnije u životu. Nakon zatvaranja logora u Jankovcu, krajem 1934., ostaje u Mađarskoj. Narednih godina radi u Budimpešti kao građevinar i potom službenik. Ostaje u stanovitoj vezi s ustašama, te će tijekom narednih godina u Mađarskoj upoznati Antu Moškova, Ivu Franka i Mladena Lorkovića. Od 1938. do 1941. radi u mađarskoj državnoj zadruzi za sijeno i slamu, posao koji mu je omogućavao putovanja po državi. Tijekom te godine upoznao je i članove mađarskih Strelastih križeva. Gordan Karlić, Višeslav Aralica, Život i djelovanje Vjekoslava Maksa Luburića do proglašenja Nezavisne Države HrvatskeRadovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 58, 2016., str. 336. (ostanak u Mađarskoj), 340. (građevinar, Ivo Frank), 341.-343., Pristupljeno 8. travnja 2021.
Nezavisna Država Hrvatska mini|Vjekoslav Luburić
Nakon proglašenja NDH, 10. travnja 1941., Vjekoslav Luburić se sredinom travnja vraća se u zemlju kako bi se stavio na raspolaganje novoj vlasti. Prvo postaje pomoćnik generala Servatzyja koji vodi opskrbu novoosnovanim vojnim snagama NDH. Mjesto gdje je zapravo radio službeničke poslove za vojsku ga nije zadovoljavalo, te je uskoro prešao pod zapovjedništvo Mije Babića, koji je Anti Paveliću u talijanskoj emigraciji služio kao izvšitelj ubojstava neposlušnih ustaša. Nakon što Mijo Babić stradava od metka srpskih ustanika 3. srpnja 1941. godine za vrijeme Ustanka srba u Hercegovini, Vjekoslav Luburić preuzima zapovijedanje njegovim ljudima. Već ranije, kada 30. lipnja 1941. godine manja grupa Srba u Lici napada jednu vojnu patrolu, Luburić dobiva nalog da povede kaznenu ekspediciju s oko 150 ustaša i 200 domobrana, koja će po Lici počiniti narednih dana znatne zločine nad lokalnim Srbima, te umjesto smirivanja situacije zapravo pridonijela da nastane još i ustanak Srba u Lici.
U kolovozu 1941. je na čelu III. uprave Ustaške nadzorne službe, sa zadatkom da osnuje logor Jasenovac. Potkraj rujna 1941. bio je gostom Gestapoa u Njemačkoj, gdje se upoznao s organizacijom sabirnih logora. Po povratku iz Njemačke organizira logore u NDH po njemačkom uzoru; u tim će logorima biti ubijeni desetci tisuća ljudi, te oni postaju sinonimom ustaške vladavine, a Vjekoslav Luburić kao njihov zapovjednik najpoznatiji i najozloglašeniji predstavnik ustaškog terora.
U studenom 1941. dobiva Luburić čin ustaškog satnika,Damir Jug, Oružane snage NDH, 2004., str. 217. a 1942. dobiva čin ustaškog bojnika. Nakon što je početkom 1943. god. raspuštena Ustaška nadzorna služba (naime je obavještajne poslove u NDH preuzeo njemački Gestapo), njena dotadašnja III. uprava nastavlja djelovati pod nazivom "Ustaška obrana", i dalje pod zapovjedništvom Maxa Luburića. Ta će postrojba s vremenom rasti i dobivati složene zadaće, koje su uključivale protupartizanske akcije, aktivnosti – uključujući likvidacije – protiv nepoćudnih ustaša i domobrana, te represalije protiv civila. Već u listopadu 1942. god. Luburiću podređeni Ljubo Miloš predvodi stražare Jasenovca u napad na civile u obližnjem Crkvenom Boku i susjednim selima, gdje čine teške zločine protiv nenaoružanih Srba.
Tisuće djece umrlo je u logorima uspostavljenim pod Luburićem, u kojemu su prehrana, smještaj i zdravstvena zaštita bili neodgovarajući. Samo u dječjem logoru Sisak broj umrle djece iznosio je između 1152 i 1631.Logor u Sisku , Spomen područje Jasenovac, pristupljeno 14. siječnja 2017.
Diana Budisavljević u svojem Dnevniku zapisuje o posjetima Sabirnom logoru Jasenovac (dijelu logora u Staroj Gradišci) koje je prateći ekipu od desetak sestara i članova vodstva Hrvatskog crvenog križa obavila od 9. do 15. srpnja 1942. godine: