Bosna i Hercegovina u ranom srednjem vijeku obuhvaća razdoblje od doseljenja Slavena na područje današnje Bosne i Hercegovine do učvršćenja bosanske banovine u XII. stoljeću. U tom su se razdoblju na prostoru današnje BiH postupno oblikovale nove etničke, političke i crkvene prilike na naslijeđu kasnoantičkoga stanovništva i rimskih upravnih struktura.

Bizantski car i pisac Konstantin VII. Porfirogenet u polovici X. stoljeća prvi spominje Bosnu kao „malenu zemlju” s dvama gradovima, Katerom i Desnekom, u sastavu srpske države. Hrvatska enciklopedija navodi da su do XI. stoljeća postojala dulja razdoblja u kojima je prvotna Bosna pripadala susjednoj hrvatskoj, odnosno srpskoj državi, a nakon smrti dukljanskoga kralja Bodina oko 1101. politički se osamostalila.

Doseljenje Slavena Od druge polovice VI. stoljeća područje današnje Bosne i Hercegovine zahvaćaju sve češći upadi Avara i Slavena, koji su završili njihovim trajnijim naseljivanjem u VII. stoljeću. Hrvatska enciklopedija ističe da je avarsko-slavenskim doseljenjem započeo dug i slabo poznat proces stabilizacije političkih, društvenih i kulturnih prilika te stapanja doseljenoga sa zatečenim stanovništvom.

Na tom su prostoru preživjeli i brojni tragovi starijega, predrimskoga i rimskoga stanovništva, osobito u toponimiji. Imena rijeka Sava, Drina, Bosna, Neretva, Tara, Una i Vrbas te neka planinska imena svjedoče o kontinuitetu starijega jezičnog sloja.

U starijoj historiografiji više se raspravljalo o točnom etničkom sastavu doseljenika i odnosu između Hrvata, Srba i drugih slavenskih skupina, ali suvremeni enciklopedijski prikazi te procese uglavnom prikazuju opreznije, kao dugotrajno i slojevito oblikovanje ranosrednjovjekovnih zajednica.

Prvi spomen Bosne Ime Bosna prvi se put javlja u djelu O upravljanju carstvom (latinski: De administrando imperio) cara Konstantina VII. Porfirogeneta iz polovice X. stoljeća. Ondje se Bosna spominje kao horion Bosona, odnosno malena zemlja s gradovima Katerom i Desnekom. Prema Hrvatskoj enciklopediji, tada se prostirala oko gornjega i srednjega toka rijeke Bosne, približno do područja današnjih Zavidovića.

U historiografiji se rano područje Bosne najčešće određuje kao jezgra oko porječja gornje Bosne, iz koje se kasnije razvila srednjovjekovna bosanska država.

Bosna između susjednih država U ranome srednjem vijeku Bosna nije bila trajno izdvojena politička cjelina, nego se nalazila između utjecaja Bizanta, hrvatskih i srpskih vladara te, potkraj XI. stoljeća, Duklje. Hrvatska enciklopedija navodi da je u drugoj polovici X. stoljeća Bosna nakratko stekla samostalnost, ali da su bila dulja razdoblja u kojima je do XI. stoljeća pripadala susjednoj hrvatskoj, odnosno srpskoj državi. Nakon 1018. priznavala je vrhovnu vlast bizantskoga cara, a između 1081. i 1088. došla je pod vlast dukljanskoga kralja Bodina, koji joj je za upravitelja postavio kneza Stjepana.

Nakon Bodinove smrti oko 1101. Bosna se politički osamostalila. Početkom XII. stoljeća našla se u sferi političkoga utjecaja Arpadovića, a oko polovice XII. stoljeća u njoj je kao ban postavljen slavonski velikaš Borić, prvi poimence poznati bosanski ban. Time započinje jasnije dokumentirana povijest bosanske banovine.

Upravne i zemljopisne cjeline Ranosrednjovjekovni prostor današnje Bosne i Hercegovine nije činio jedinstvenu političku cjelinu. Osim uže Bosne, u izvorima i historiografiji pojavljuju se i druga područja, među kojima su Hum ili Zahumlje, Travunja, Usora i Soli te kasnije Donji kraji. Njihov se politički položaj tijekom stoljeća mijenjao ovisno o odnosima snaga među susjednim vladarima i mjesnim velikaškim rodovima.

Nazivi poput Crvena Hrvatska vezani su ponajprije uz Ljetopis popa Dukljanina, ali Hrvatska enciklopedija napominje da u historiografiji nije razjašnjeno odakle je taj naziv preuzet ni kako ga valja točno tumačiti. Zbog toga se takvi pojmovi u suvremenim pregledima ranoga srednjeg vijeka rabe oprezno.

Crkvene prilike Na području današnje Bosne i Hercegovine u ranome su srednjem vijeku postupno nastajale crkvene ustanove pod jurisdikcijom latinskih i grčkih crkvenih središta. Bosanska, humska i travunijska područja bila su izložena različitim crkvenim utjecajima, ponajprije iz Splita, Dubrovnika, Bara i Carigrada, ovisno o političkim prilikama i promjenama metropolitanske pripadnosti.

Kasnija Bosanska biskupija spominje se kao važna ustanova u razvoju srednjovjekovne Bosne, ali za rano razdoblje podaci su oskudni. Kršćanizacija stanovništva bila je dugotrajan proces i nije se odvijala jednako u svim krajevima.

Arheološki i kulturni tragovi Zbog slabije sačuvanosti vrela i dugotrajnih kasnijih razaranja rano je srednjovjekovlje na području Bosne i Hercegovine slabije dokumentirano od nekih susjednih područja. Ipak, sačuvani su brojni arheološki tragovi kasne antike i srednjega vijeka, a među najpoznatijim spomenicima srednjovjekovne sepulkralne baštine ističu se stećci. Oni se, prema Hrvatskoj enciklopediji, podižu od XII. do XVI. stoljeća, a najstarijim se smatra nadgrobna ploča trebinjskoga župana Grda iz druge polovice XII. stoljeća.

Stoga stećci ne pripadaju najranijoj fazi slavenskoga naseljavanja, nego razvijenomu i kasnome srednjem vijeku.

Vidi također Banovina Bosna Bosna (zemlja) Povijest Bosne i Hercegovine Srednjovjekovna Bosna Hum (država) Travunja Usora i Soli

Literatura

Izvori

Kategorija:Povijest Bosne i Hercegovine Kategorija:Povijest Bosne i Hercegovine (602. – 1102.)