mini|Četnička zastava Četnici su u Drugom svjetskom ratu djelovali kao više srpskih nacionalističkih i monarhističkih vojnih organizacija koje su djelovale u okupiranoj Jugoslaviji. Najveća i politički najvažnija bila je organizacija tadašnjeg pukovnika Draže Mihailovića, isprva nazvana Četnički odredi Jugoslavenske vojske, a zatim Jugoslavenska vojska u otadžbini (JVuO); uobičajeno se nazivala i Ravnogorskim pokretom. Naziv četnici rabio se i za zasebnu organizaciju Koste Pećanca te za pojedine regionalne skupine koje nisu uvijek bile pod stvarnim nadzorom Mihailovića.

Mihailovićeva je organizacija nastala s namjerom pružanja otpora okupaciji, ali je od početka zastupala strategiju organiziranja i čekanja povoljnijega trenutka za opći ustanak. Nakon kratkotrajne suradnje s partizanima 1941. borba protiv komunističkoga pokreta postala je njezin glavni neposredni cilj. Tijekom rata mnoge su četničke postrojbe, ovisno o području i razdoblju, sklapale sporazume ili surađivale s Nedićevim vlastima u Srbiji, talijanskim i njemačkim okupacijskim snagama te s vlastima Nezavisne Države Hrvatske (NDH).

Politički program pokreta spajao je obnovu monarhističke Jugoslavije s velikosrpskim ciljevima i zamislima o etničkoj homogenizaciji teritorija. Četničke su postrojbe počinile masovne zločine nad muslimanskim i hrvatskim civilima te nad partizanima, njihovim pristašama i njihovim obiteljima. Zapadni Saveznici isprva su priznavali i pomagali Mihailovićev pokret, ali su potporu tijekom 1943. i 1944. preusmjerili partizanima. Glavnina četničkih snaga poražena je 1944. i 1945. godine.

Pojam i organizacije

Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. njezin je teritorij podijeljen između sila Osovine, uz stvaranje NDH i uspostavu njemačke vojne uprave u Srbiji. U takvim je okolnostima naziv četnici obuhvaćao različite pojave. Pećančevi četnici, koji su u početku bili poznatiji od Mihailovićevih, do kraja kolovoza 1941. sporazumjeli su se s njemačkim okupacijskim i srpskim kolaboracionističkim vlastima te postali pomoćna snaga okupacijskoga poretka. Mihailovićeva je organizacija nastala neovisno o Pećančevoj i postupno je postala najvažniji pokret koji se nazivao četničkim.

Na području NDH djelovale su regionalne formacije pod zapovjednicima kao što su Momčilo Đujić, Uroš Drenović i Cvijetin Todić, a u Crnoj Gori i Sandžaku važan je zapovjednik bio Pavle Đurišić. Mnogi su regionalni zapovjednici formalno priznavali Mihailovićev autoritet, ali su zbog slabe veze sa stožerom, lokalnih interesa i ovisnosti o okupacijskim vlastima često samostalno donosili vojne i političke odluke.

U Sloveniji su djelovale manje, s Mihailovićevim pokretom povezane skupine poznate kao slovenski četnici ili Plava garda. Njih ne treba poistovjećivati sa slovenskim protupartizanskim formacijama koje su u tadašnjem govoru nazivane Bijelom gardom.

Nastanak i ustanak 1941.

Nakon kapitulacije Jugoslavenske kraljevske vojske Mihailović je s nekoliko desetaka časnika i vojnika krenuo iz Bosne prema okupiranoj Srbiji. Skupina je 13. svibnja 1941. stigla na Ravnu Goru, gdje je odlučila stvoriti jezgru pokreta otpora. Organizacija se isprva nazvala Četničkim odredima Jugoslavenske vojske. Nakon uspostavljanja veze s jugoslavenskom izbjegličkom vladom organizacija je krajem 1941. dobila naziv Jugoslovenska vojska u otadžbini. Mihailović je u siječnju 1942. imenovan za ministra vojske, mornarice i zrakoplovstva u izbjegličkoj vladi.

U prvim mjesecima stožer je ponajprije popisivao moguće borce, prikupljao oružje i stvarao zapovjednu i kurirsku mrežu. Mihailovićeva je strategija predviđala izbjegavanje preuranjenoga općeg ustanka, jačanje organizacije i čekanje slabljenja snaga Osovine ili savezničkoga iskrcavanja. U kolovozu 1941. osnovan je i Centralni nacionalni komitet, zamišljen kao političko savjetodavno tijelo pokreta.

Mihailovićevi četnici sudjelovali su u ustanku u zapadnoj Srbiji i tijekom ljeta i rane jeseni 1941. na više mjesta surađivali s partizanima protiv njemačkih snaga. Suradnja je propala zbog sukoba oko ratne strategije, političke vlasti i zapovijedanja. Njemačka politika masovnih odmazdi nad civilima dodatno je ojačala Mihailovićevu odluku da ograniči napade na okupatora, a početkom studenoga izbio je otvoreni četničko-partizanski sukob.

Mihailović se 11. studenoga 1941. u selu Divci sastao s predstavnicima njemačke vojne uprave. Ponudio je obustavu borbe protiv Nijemaca i tražio oružje za borbu protiv partizana, ali su Nijemci odbili ponudu i zahtijevali njegovu bezuvjetnu predaju. Sastanak stoga nije završio sporazumom, ali pokazuje da je četničko vodstvo već tada pokušavalo postići tajnu suradnju usmjerenu protiv partizana.

Unatoč Mihailovićevoj ponudi u Divcima, početkom prosinca 1941. njemačke snage pokrenule su Operaciju „Mihailović”, s ciljem uništenja njegova stožera i njegova zarobljavanja. Mihailović je izbjegao zarobljavanje, dok je dio njegovih snaga razbijen ili zarobljen.

Program i ustroj

Mihailovićev je pokret bio monarhistički, antikomunistički i srpski nacionalistički. Jedan od najutjecajnijih programskih tekstova bio je memorandum Homogena Srbija, koji je u lipnju 1941. napisao banjolučki odvjetnik Stevan Moljević. Predviđao je veliku srpsku jedinicu unutar obnovljene Jugoslavije i opsežna preseljenja stanovništva radi njezine etničke homogenizacije. Slične je prijedloge izradio i beogradski četnički odbor. Moljević u vrijeme pisanja memoranduma još nije bio član Mihailovićeva vodstva, pa taj tekst nije bio jedini niti od početka formalno prihvaćeni program svih četničkih skupina; ubrzo je ipak postao član vodstva i jedan od glavnih političkih ideologa pokreta.

Programi i naputci nastali 1941. i 1942. povezivali su stvaranje proširene, etnički homogene srpske jedinice s uklanjanjem nesrpskoga stanovništva s područja koja su joj trebala pripasti. Istodobno je rat zamišljen u etapama: u razdoblju okupacijske nadmoći trebalo je izgraditi organizaciju i ukloniti unutarnje protivnike, ponajprije partizane, a opći napad na okupatora odgoditi do povoljnijega trenutka.

Na Svetosavskom kongresu u selu Ba u siječnju 1944. pokret je prihvatio program obnove ustavne monarhije i federalne Jugoslavije sa srpskom, hrvatskom i slovenskom jedinicom. Taj je program sadržavao demokratske i socijalne formulacije, ali je i dalje predviđao okupljanje svih područja naseljenih Srbima u jednoj, dominantnoj srpskoj jedinici; kongres nije bitno popravio vojni ni politički položaj pokreta.

Formalni zapovjedni ustroj JVuO nije značio i jedinstvenu operativnu kontrolu. Mihailović je postavljao regionalne zapovjednike i nastojao povezati postrojbe u korpuse i brigade, ali su mnoge jedinice ostale vezane uz lokalno područje, zapovjednika i izvore opskrbe. Zbog toga se odnos pojedinih četničkih snaga prema okupatorima, vlastima NDH i partizanima razlikovao prema vremenu i mjestu.

Sukob s partizanima i suradnja sa silama Osovine

Nakon razlaza 1941. borba protiv partizana postala je središnja djelatnost većine četničkih snaga. Suradnja sa snagama Osovine nije nastala jednim općim sporazumom niti je u svakom području imala isti oblik. Razvijala se postupno kroz legalizaciju pojedinih odreda, lokalna primirja, opskrbu, zajedničke operacije i formalne sporazume. Četničko ju je vodstvo često prikazivalo kao privremeno „iskorištavanje neprijatelja”, dok je dugoročno računalo na pobjedu zapadnih Saveznika.

Talijansko okupacijsko područje

Najraširenija suradnja razvila se s talijanskim okupacijskim vlastima u Crnoj Gori, Dalmaciji te dijelovima Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Talijani su četničke jedinice opskrbljivali oružjem, hranom i novcem te ih rabili u protupartizanskim operacijama; dio tih postrojba bio je uključen u Dobrovoljačku antikomunističku miliciju (MVAC). Na području sjeverne Dalmacije i Like važan je motiv dijela lokalnih Srba bila i talijanska zaštita od ustaškoga nasilja, ali je suradnja istodobno služila talijanskoj okupacijskoj politici i četničkoj borbi protiv partizana.

Četničke su snage uz talijansku opskrbu početkom 1943. sudjelovale u borbama protiv glavne grupacije partizanske vojske tijekom operacija na Neretvi. Nakon partizanskoga prijelaza preko rijeke pretrpjele su teške poraze kod Jablanice, Nevesinja i Kalinovika, čime je znatno oslabljen Mihailovićev položaj izvan Srbije.

mini|Talijanski vojnici i četnici kod Jablanice 1943.

Prema Tomasevichu, do talijanske kapitulacije u rujnu 1943. svi su četnički odredi u dijelovima NDH pod talijanskim nadzorom u nekom razdoblju surađivali s Talijanima protiv partizana. Nakon talijanske kapitulacije dio tih odreda uspostavio je izravnu suradnju s njemačkim snagama, ponajprije radi nastavka protupartizanske borbe i očuvanja vlastitih postrojba.

Sporazumi s vlastima NDH

Vlasti NDH i pojedini četnički odredi u Bosni od proljeća 1942. sklapali su sporazume o prekidu neprijateljstava i zajedničkoj borbi protiv partizana. Sporazum između predstavnika NDH i odreda Uroša Drenovića na području Mrkonjić Grada potpisan je 27. travnja 1942.; tijekom svibnja i lipnja slijedili su sporazumi s drugim odredima. Njima su uređivani opskrba streljivom i hranom, liječenje ranjenika, lokalna sigurnost i sudjelovanje u protupartizanskim operacijama.

Krajem 1942. u Glavnom ravnateljstvu za javni red i sigurnost Ministarstva unutarnjih poslova NDH osnovan je Odsjek X, koji je vodio Tomislav Grgić. Zadaća mu je bila održavati i širiti suradnju s četničkim odredima koji su sklopili sporazume s vlastima NDH. Okružnica kojom je djelovanje Odsjeka uređeno nosi datum 7. prosinca 1942.; u starijoj je literaturi taj dokument bio pogrešno datiran 9. listopada.

Ti sporazumi nisu uklonili duboko suprotstavljene nacionalne i teritorijalne ciljeve ustaškoga i četničkoga pokreta, niti su spriječili njihove međusobne sukobe. Bili su prije svega lokalni i taktički dogovori utemeljeni na zajedničkoj borbi protiv partizana te su ovisili o odnosu snaga i politici talijanskih, a poslije njemačkih okupacijskih vlasti.

Zločini nad civilima i političkim protivnicima

Ustaški progon i masovni zločini nad Srbima bili su važna pozadina ustanka i četničkoga organiziranja na području NDH. Međutim, četničko nasilje nije bilo usmjereno samo na oružane snage NDH niti se može svesti na spontane odmazde. Programski dokumenti i zapovijedi povezivali su teritorijalne ciljeve s etničkim uklanjanjem, a četničke su postrojbe provodile organizirane napade na muslimansko i hrvatsko civilno stanovništvo.

U siječnju i veljači 1943. snage pod zapovjedništvom Pavla Đurišića izvele su operacije protiv muslimanskoga stanovništva u Sandžaku i jugoistočnoj Bosni. U izvješćima četničkoga zapovjedništva zabilježeno je spaljivanje sela i ubojstvo tisuća civila, uključujući žene, djecu i starije osobe. U listopadu 1942. četničke postrojbe počinile su masovne zločine nad Hrvatima i Muslimanima u selima oko Gata i Prozora tijekom operacija uz talijanske snage.

Nasilje je bilo usmjereno i protiv partizana, njihovih obitelji i stvarnih ili navodnih pristaša. Četničke su vlasti sastavljale popise osoba za likvidaciju, a posebne skupine poznate kao „crne trojke” izvršavale su atentate i druga djela terora.

Saveznici i operacija Halyard Jugoslavenska izbjeglička vlada priznala je Mihailovića kao zapovjednika kraljevskih snaga u zemlji, dok su britanske vlasti njegov pokret isprva smatrale glavnim pokretom otpora u Jugoslaviji te su mu poslale misiju za vezu. Saveznička se procjena tijekom 1943. promijenila zbog izvještaja o slaboj četničkoj aktivnosti protiv snaga Osovine, suradnji četnika s okupatorima i većoj vojnoj aktivnosti partizana. Nakon Teheranske konferencije zapadna se potpora usmjerila partizanima, a Mihailovićev je pokret izgubio status glavnoga savezničkog partnera u Jugoslaviji.