Perzepolis

mini|300px|Rekonstrukcija palače u Perzepolisu

Perzepolis (staroperz. Parsa, perz. تخت جمشید/پارسه; Taht-e Džamšid ili Tahsti Džamšid; „Čehel Minar“), bio je ceremonijalni glavni grad Perzijskog Carstva u doba iranske dinastije Ahemenida. Nalazi se sjeveroistočno od modernog grada Marvdashta u provinciji Fars u Iranu. Najraniji ostaci Perzepolisa datiraju iz 515. pr. Kr., odnosno iz doba vladavine Darija I. Velikog koji je dao izgraditi grad. Kompleks Perzepolisa nalazi se na uzvišenoj terasi, a sastoji se od nekoliko kraljevskih palača, riznice i popratnih građevina, te dvije goleme ceremonijalne dvorane; „dvorane od stotinu stupova“ i apadane, koja je mogla primiti 10.000 ljudi. Kolosalna apadana i dvostruka monumentalna stubišta ukrašena reljefima najprepoznatljiviji su elementi perzijske arhitekture iz tog doba. Godine 1979. Perzepolis je uvršten na popis Svjetske baštine UNESCO-a prema I., III. i IV. kategoriji.

Etimologija

Starim Perzijancima grad je bio poznat kao Parsa, što znači „Grad Perzijanaca“. Naziv Perzepolis grčka je inačica (Πέρσης πόλις) staroperzijskog imena, a znači Perses polis odnosno „Perzijski grad“. Ruševine su bile poznate Sasanidima pod nazivom „st stwny“ (sto stupova), a od 13. stoljeća „Čehel minar“ (četrdeset stupova). Prema modernom perzijskom jeziku, poznat je kao Parseh ili Taht-e Džamšid („Džamšidov tron“), što vuče podrijetlo od mitološkog junaka Džamšida.

Prvi glavni grad Perzijskog Carstva iz dinastije Ahemenida bio je Pasargad. Oko 512. pr. Kr. kralj Darije Veliki započeo je izgradnju masivnog kompleksa palača Perzepolis, koji su kasnije nadograđivali njegov sin Kserkso I., odnosno unuk Artakserkso I. Iako su administrativni centri Perzijskog Carstva u to vrijeme bili Suza, Babilon i Ekbatana, Perzepolis je imao ceremonijalnu ulogu glavnog grada u kojem se slavila perzijska Nova godina. Budući da je sagrađen u planinskom krajoliku, Perzepolis nije bio previše ugodan za stalno prebivalište, pa je korišten uglavnom u proljeće. Godine 330. pr. Kr. u vrijeme azijskih osvajanja Aleksandar Makedonski osvaja i pljačka grad, nakon čega u Kserksovoj palači izbija požar koji uništava većinu kompleksa, što povjesničari uglavnom pripisuju osveti Grka iz makedonske vojske za perzijsko rušenje Atene u doba grčko-perzijskih ratova. Od 316. pr. Kr. Perzepolis i dalje ima ulogu glavnog grada, u okviru novih helenističkih kraljevstva nastalih nakon Aleksandrove smrti. Od doba dinastije Seleukida značaj grada opada, no u 3. stoljeću obližnji grad Istahr postaje središtem Sasanidskog Carstva.

Gradnja

Nakon što je nastavio Kirovu gradnju Pasargada i uređivanje Suze, Darije Veliki odlučio se za gradnju novog glavnog grada, što se često tumači kao pokušaj da se Perzepolis vezuje uz njegovo ime, isto kao što se Pasargad vezivao uz ime Kira Velikog.

Novi grad trebao je imati političku i ceremonijalnu važnost, pa su u okolici grada pronađeni brojni zapisi koji navode legitimnost vladavine Darija Velikog, koji je došao na vlast zbacivši uzurpatora Smerdisa koji se predstavljao kao brat Kambiza II. Monumentalna palača građena je po uzoru na Kirovu palaču u Pasargadu, kao i okolni vrtovi kompleksa. Babilonski zapisi navode kako je Pasargad bio vrlo aktivno urbano i gusto naseljeno središte Perzijskog Carstva, koje je imalo odlične trgovačke odnose s babilonskim gradovima.Pierre Briant, str. 99. Povjesničar Pierre Briant tvrdi kako je prilikom gradnje Perzepolisa obustavljena sva gradnja u Pasargadu i Suzi, jer su sva sredstva bila mobilizirana za gradnju nove metropole. Navodi i kako je novi glavni grad trebao simbolizirati „ponovno rođenje Perzijskog Carstva“.Pierre Briant, str. 182.

Darije je za lokaciju kompleksa izgrabrao uvišenje doline na jugozapadnoj padini planine Kuh-e Rahmat, koja od tada postaje simbolom ahemenidske dinastije. Darije je podigao vlastitu palaču (tačaru), apadanu, riznicu, te gradske zidine, no teško je utvrditi kada je pojedina građevina bila završena. Jedan od dokaza koji može poslužiti za kronologiju gradnje je zapis iz 509. pr. Kr. koji spominje izgradnju gradskih zidina.

Gradnju pojedinih objekata završili su njegovi nasljednici.Pierre Briant, str. 181. Primjerice, njegov sin Kserkso I. dodao je na sjever kompleksa Vrata svih naroda, vlastitu palaču hadiš, a možda čak i tripilon. Kserksov sin Artakserkso I. 460. pr. Kr. dodaje i garnizon, vlastitu palaču, te završava „dvoranu od stotinu stupova“.Pierre Briant, str. 590. Neki objekti ostali su nezavršeni, poput procesijskog puta i „nezavršenih vrata“ na sjeveru kompleksa, a pripisuju se uglavnom Artakserksu III.Werner F. Dutz & Sylvia A. Matheson, str. 71. Kasnije su u stijene sjeveroistočne planine urezane dvije kraljevske grobnice, te jedna nezavršena koja se pripisuje Dariju III.

Za razliku od mnogih drugih monumentalnih građevina antičkog doba poput Partenona u Grčkoj ili Koloseja u Rimskom Carstvu, Perzepolis nisu gradili robovi već (vjerojatno darikom) plaćeni radnici iz svih zemalja carstva; Babilonije, Karije, Jonije, Asirije, Egipta, itd.Georges Cameron, „Pločice iz riznice u Perzepolisu“ (Persepolis Treasury Tablets), Izdanja Orijentalnog instituta, Chicago (1948.)

Razdoblja gradnje dijele se na pet periodaMarco Prins & Jona Lendering, Persepolis, Livius.org (pristupano 11. svibnja 2009.): 1. Darijev period (518. – 490. pr. Kr.) Terasa kompleksa Apadana (dvorana za prijem) Riznica Gradske zidine 2. Darijev i Kserksov period (490. – 486. pr. Kr.) Tačara (Darijeva palača) Monumentalno (istočno) stubište Vrata svih naroda Sjeverno stubište 3. Kserksov period (486. – 465. pr. Kr.) Hadiš (Kserksova palača) „Harem“ Tripilon „Palača D“ 4. Period Artakserksa I. (465. – 424. pr. Kr.) „Dvorana od stotinu stupova“ Artakserksova palača Garnizon 5. Period Artakserksa II., Artakserksa III. i Darija III. (424. – 330. pr. Kr.) Grob Artakserksa II. Palača Artakserksa III. „Dvorana od 32 stupa“ Grob Artakserksa III. Procesijski put Nedovršena vrata Nedovršena grobnica

Uništenje mini|desno|Aleksandar Makedonski, koji je uništio Perzepolis

Zemljopisno zaštićen u središtu Perzijskog Carstva, Perzepolis kao kompleks nije imao solidnu obranu. Osim toga, u podnožje planine Kuh-e Ramat predstavlja slabu točku jer na istoku postoji blagi pad koji ne pogoduje obrani, pa je ta strana bila zaštićena bedemima i kulama.Werner F. Dutz & Sylvia A. Matheson, str. 12.

Uništenje Perzepolisa 330. pr. Kr.Werner F. Dutz & Sylvia A. Matheson, str. 23. uglavnom se pripisuje Aleksandru Makedonskom, što u svojim djelima spominju antički povjesničari Plutarh, Diodor sa Sicilije i Kvint Kurcije Ruf. Neki arheološki nalazi potkrepljuju njihove navode, no njihova verzija uništenja grada se ponekad osporava od strane nekih modernih povjesničara.

Razlozi uništenja Perzepolisa su i dalje predmet povijesne rasprave. Antički povjesničari tvrde kako je Aleksandar spalio Perzepolis za vrijeme pijanstva, navodno je na nagovor jedne grčke hetere (prostitutke) bacio baklju u Kserksovu palaču (hadiš), kako bi udovoljio svojim grčkim saveznicima osvetu za Kserksovo spaljivanje Atene u doba grčko-perzijskih ratova. Ovoj priči idu u prilog arheološki dokazi prema kojima su Kserksova palača i obližnji tripilon više oštećeni od ostatka kompleksa.Werner F. Dutz & Sylvia A. Matheson, str. 73.

Moderni povjesničari spaljivanje Perzepolisa pripisuju Aleksandrovoj želji da na simboličan način pokaže kraj perzijske dominacije regijom.I. Alexandre et Aristote ; destruction de Thèbes (333), Mediterranee-Antique.info Drevni spisi iz doba helenističkog doba navode kako se Aleksandar Makedonski kasnije jako kajao zbog uništenja Perzepolisa, koje je smatrao lošim političkim primjerom.Pierre Briant, str. 871.

Ostava

Perzepolis su poslije helenističkog doba Seleukidske dinastije nastavile koristiti iranske dinastije poput Parta i Sasanida, koje su ga smatrale simbolom perzijske kulture i moći. Prema perzijskim zapisima iz doba Sasanidskog carstva, kralj Hormizd I. je u Perzepolisu priređivao svečane gozbe, što upućuje kako je kompleks korišten stoljećima nakon makedonskih osvajanja. Također, arhitektura Perzepolisa je snažno utjecala na sasanidsku arhitekturu što je vidljivo na palači u Firuzabadu. Dvorana za audijencije, otvorena s prednje strane, postala je kasnije uobičajenom u islamskoj arhitekturi. Kompleks je poslije teško stradao i u navalama Arapa u 7. stoljeću, odnosno Mongola početkom 13. stoljeća nakon čega biva potpuno napušten.

Ruševine su bile poznate Sasanidima pod nazivom „st stwny“ (sto stupova), a od 13. stoljeća „Čehel minar“ (četrdeset stupova). Sadašnji naziv „Taht-e Džamšid“ (Džamšidov tron) vuče podrijetlo od mitološkog junaka Džamšida. Lokalitet je postao odredištem mnogih posjeta sa zapada između 13. i 18. stoljeća. Primjeri su: Godine 1318. mletački misionar Odorik iz Pordenone na putu prema Kini posjećuje Čehel minar, bez stupanja na ruševine. Njegov se posjet smatra prvim europskim posjetom Perzepolisu. Stoljeće i pol kasnije još jedan mletački putnik (Giosafat Barbaro) posjećuje ostatke Perzepolisa. Portugalski misionar Antonio de Gouvea posjećuje ruševine 1602. godine, a u svojim zapisima spominje klinasto pismo i „životinje s ljudskim glavama“. Španjolski veleposlanik Don Garcia de Silva y Figueroa kod perzijskog šaha Abasa I. opisuje ruševine u pismu iz 1619. godine, te na temelju grčkih tekstova objašnjava jasnu vezu između Perzepolisa i Čehel Minara. Između 1615. i 1626. Rimljanin Pietro Della Valle posjećuje mnoge istočne zemlje i prepisuje klinasto pismo koje će kasnije biti dešifrirano. Englezi Anglais Dodmore Cotton i Sir Thomas Herbert od 1628. do 1629. putuju istokom s ciljem dešifriranja drevnih pisama. Između 1664. i 1667. Francuzi Jean Thévenot i Jean Chardin posjećuju Perzepolis. Thévenot u svom „Voyage au Levant“ (Putovanje Levantom) pogrešno zaključuje kako su ruševine premale da bi služile kao palača perzijskih kraljeva, no Chardin jasno identificira objekte na kompleksu. Godine 1694. Talijan Giovanni Francesco Gemelli-Carreri mjeri i bilježi sve dimenzije ruševina, te proučava drevne natpise. Nizozemac Cornelis de Bruijn 1704. posjećuje i istražuje ruševine Perzepolisa; godine 1711. objavljuje knjigu Reizen over Moskovie, door Persie en Indie, a 1718. godine Voyages de Corneille le Brun par la Moscovie, en Perse, et aux Indes Occidentales.

Arheološke ekspedicije

U 19. i 20. stoljeću raste broj znanstvenih ekspedicija u Perzepolis:Werner F. Dutz & Sylvia A. Matheson, str. 78. Sredinom 1820-ih britanski veleposlanik John Macdonald Kinneir djelomično iskopava palaču Artakserksa I. odnosno prvu sfingu. Godine 1840. i 1841. slikar Eugene Flandin i arhitekt Pascal Coste, pridruženi veleposlanstvu Francuske, nekoliko puta posjećuju ruševine u Perziji, uključujući Perzepolis. Prva istraživanja provedena su 1878. godine kada je Motamed-Od Dowleh Farhad Mirza, guverner Fars provincije, otkopavao „dvoranu od stotinu stupova“. Ubrzo nakon toga, Franuzi Charles Chipiez i Georges Perrot provode veliko istraživanje lokacije. Kroz temeljit studij arhitekture otkopanih ruševina i otpada, Chipiez počinje praviti prve poznate rekonstrukcije palača i spomenika iz ahemendiskog doba. Njemački učenjak Franz Stolze istražuje arheološke lokalitete u Fars provinciji i objavljuje rezultate 1882. godine. Dvoje francuskih arheologa, Jane i Marcel Dieulafoy, provode dvije arheološke misije u Perziji (1881. – 1882. i 1884. – 1886.). Oni su prvi posjetitelji lokacije koji su u Europu donijeli fotografije Perzepolisa, te mnogo arheoloških predmeta.

Perzepolis

Źródło i licencja