desno|mini|285 px|Spiroheta Treponema pallidum koja izaziva sifilis
Sifilis je spolno prenosiva bolest uzrokovana spirohetom Treponema pallidum podvrste pallidum. Najčešći način prijenosa infekcije je spolnim odnosom; također se može prenijeti s majke na dijete tijekom trudnoće ili porođaja, dovodeći do kongenitalnog sifilisa. Ostale bolesti koje u ljudi uzrokuje srodna Treponema pallidum su frambezija (uzrokovana podvrstom pertenue), pinta (uzrokovana podvrstom carateum) i bedžel (uzrokovana podvrstom endemicum).
Znakovi i simptomi sifilisa ovise o stadiju bolesti (primarni, sekundarni, latentni i tercijarni). Primarni stadij se tipično očituje solitarnim vrijedom, tzv. tvrdim čankirom (bezbolnom ulceracijom kože koja ne svrbi, a rubovi su još na opip čvrsti). Sekundarni sifilis je obilježen difuznim kožnim osipom koji često zahvaća dlanove i tabane, dok u latentnom stadiju sifilisa simptoma nema ili su vrlo oskudni. Tercijarni sifilis je obilježen stvaranjem guma, neurološkim ili srčanim simptomima. Sifilis je poznat pod nazivom "veliki imitator" jer se često očituje atipičnim simptomima. Dijagnoza se obično postavlja pomoću seroloških pretraga krvi, ali se bakterije mogu vidjeti i mikroskopom. Sifilis se učinkovito liječi antibioticima, osobito intramuskularnom primjenom penicilina G (koji se kod neurosifilisa primjenjuje intravenski) ili ceftriaksona, a u osoba koje su alergične na penicilin, peroralnom primjenom doksiciklina ili azitromicina.
Smatra se da je 1999. godine širom svijeta od sifilisa bolovalo 12 milijuna ljudi, od čega više od 90 % u zemljama u razvoju. Nakon što se dramatično smanjila proširenost bolesti, zbog široke dostupnosti penicilina nakon 1940. godine, u novom se mileniju u mnogim zemljama učestalost povećala, često udružena sa zarazom humanim virusom imunodeficijencije (HIV). Ta se pojava djelomice pripisuje spolnim odnosima bez zaštite u skupini muških homoseksualaca, povećanju promiskuiteta, prostituciji i smanjenoj uporabi mehaničkih sredstava za zaštitu od začeća.
U Hrvatskoj je u 2009. godini prijavljeno 36 oboljelih od sifilisa (stopa 0,9/100.000 stanovnika), a u 2010. godini 18 slučajeva. U ordinacijama opće/obiteljske medicine registrirano je u 2010. godini 95 dijagnoza sifilisa. Javnozdravstvena važnost urogenitalnih i spolno prenosivih infekcija; Marina Kuzman ; Hrvatski zavod za javno zdravstvo Ariana Znaor ; Hrvatski zavod za javno zdravstvo, izvor: Hrvatski zdravstvenostatistički ljetopis 2010. Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Zagreb, 2011. (pristupljeno 10. svibnja 2013.)
Znakovi i simptomi Sifilis se može očitovati tijekom jednog od svoja četiri stadija: primarmog, sekundarnog, latentnog i tercijarnog, a može biti i kongenitalan. Sir William Osler ga je nazvao “velikim imitatorom” zbog vrlo različitih načina očitovanja.
Primarni stadij mini|180px|Primarni sifilitični tvrdi čankir na ruci Primarni se sifilis tipično prenosi neposrednim spolnim odnosom sa zaraženom osobom. Oko 3 do 90 dana (u prosjeku 21 dan) nakon zaraze, na mjestu ulaska u tijelo se pojavljuje kožna promjena, koja se naziva tvrdi čankir. To je u tipičnom obliku (40 % slučajeva) pojedinačni, čvrsti, bezbolni kožni vrijed koji ne svrbi, a ima čisto i ravno dno i jasne rubove, širine i promjera od 0.3 do 3 cm. Promjena, međutim, može biti i drugačijeg izgleda. U tipičnim slučajevima prvo se pojavljuje makula koja se preko stadija papule razvija do erozije ili ulkusa. Ponekad promjena može biti višestruka (~40 %), što je učestalije uz istovremenu infekciju HIV-om. Promjene mogu biti bolne (30 %), a mogu se razviti i izvan spolnog sustava (2–7 %). U žena je najčešća lokalizacija vrat maternice (44 %), u heteroseksualnih muškaraca su to penis (99 %) i anus, dok je rektum relativno česta lokalizacija u homoseksualnih muškaraca (34 %). U blizini mjesta infekcije često dolazi do povećanja limfnih čvorova (80 %), i to sedam do 10 dana nakon stvaranja vrijeda. Bez liječenja, lezija može potrajati tri do šest tjedana.
Sekundarni stadij mini|180px|Tipično očitovanje sekundarnog sifilisa, s kožnim osipom na dlanovima mini|180px|Crvenkaste papule i čvorovi na mnogo mjesta na tijelu u sekundarnom sifilisu. Sekundarni se sifilis razvija oko četiri do deset tjedana nakon infekcije. Premda je sekundarni stadij sifilisa poznat po vrlo različitim očitovanjima, simptomi se najčešće pojavljuju na koži, sluznicama i limfnim čvorovima. Na trupu i ekstremitetima, uključujući i dlanove i tabane, može postojati simetrični crvenkastoružičasti osip koji ne svrbi. Osip može postati makulopapularan ili pustulozan. Na sluznicama se mogu stvarati plosnate, bjelkaste, bradavičaste tvorbe koje se nazivaju ravnim kondilomima ili lat. conylomata lata. Sve ove promjene sadrže bakterije i zarazne su. Drugi simptomi mogu biti vrućica, grlobolja, malaksalost, mršavljenje, gubitak kose i glavobolja. Simptomi koji su rijetkost su hepatitis, bolest bubrega, artritis, periostitis, neuritis vidnog živca, uveitis i intersticijski keratitis. Akutni se simptomi obično povlače nakon tri do šest tjedana, ali se u oko 25 % bolesnika pojavljuju recidivi ovih simptoma. Mnogi bolesnici koji imaju simptome sekundarnog sifilisa (40–85 % žena, 20–65 % muškaraca) ne opisuju prethodnu pojavu klasičnog tvrdog vrijeda primarnog sifilisa.
Latentni stadij Latentni je sifilis obilježen serološkim znakovima infekcije, bez pojave simptoma bolesti. U SAD-u se nadalje opisuje ili kao rani (kad je od sekundarnog stadija proteklo manje od jedne godine) ili kao kasni (kad je od sekundarnog stadija proteklo dulje od jedne godine). U Velikoj Britaniji se granicom između ranog i kasnog latentnog stadija sifilisa smatraju dvije godine. U ranom stadiju latentnog sifilisa može doći do recidiva simptoma. Kasni stadij latentnog sifilisa je asimptomatski, a bolesnik nije tako zarazan kao u ranom stadiju latentnog sifilisa.
Tercijarni stadij mini|180px|Bolesnik s tercijarnim (gumoznim) sifilisom. Bista u Musée de l'Homme, Pariz. Tercijarni se sifilis može razviti oko 3 do 15 godina nakon infekcije, a može se podijeliti u tri različita oblika: gumozni sifilis (15 %), kasni neurosifilis (6,5 %) i kardiovaskularni sifilis (10 %). Bez liječenja, tercijarni se sifilis razvija u oko trećine zaraženih osoba. Bolesnici s tercijarnim sifilisom nisu zarazni.
Gumozni sifilis ili kasni benigni sifilis se obično razvija 1 do 46 godina nakon zaraze, u prosjeku nakon 15 godina. Ovaj je stadij obilježen stvaranjem kroničnih promjena guma (patologija), koje su mekana područja nekroze tkiva okružena kroničnom granulomatoznom upalnom reakcijom, a različite su veličine i nalik na tumor. Tipično se razvijaju u koži, kostima i jetri, ali se mogu razviti bilo gdje u tijelu.
Neurosifilis se odnosi na infekciju koja zahvaća središnji živčani sustav. Do nje može doći rano u tijeku bolesti, bez simptoma ili u obliku sifilitičnog meningitisa, ili kasno u tijeku bolesti, u obliku meningovaskularnog sifilisa, opće pareze ili tabes dorsalisa, što je povezano s poremećajima ravnoteže i sijevajućim bolovima u nogama.Kasni se neurosifilis tipično razvija 4 do 25 godina nakon zaraze. Meningovaskularni sifilis se tipično očituje apatijom i konvulzijama, te općom parezom s demencijom i tabes dorsalisom. Također se može pojaviti promjena zjenica, Argyll Robertsonove zjenice, obilježena obostrano malenim zjenicama koje se sužavaju prilikom gledanja u blize predmete, ali ne i pri odgovoru na jaku svjetlost.
Kardiovaskularni sifilis se obično razvija 10–30 godina nakon zaraze. Najčešća mu je komplikacija sifilitični aortitis, koji može dovesti do razvoja aneurizme.
Kongenitalni sifilis Kongenitalni sifilis može nastati tijekom trudnoće ili porođaja. Dvije trećine sifilitične djece se rađa bez simptoma bolesti. Česti simptomi koji se razvijaju tijekom nekoliko prvih godina života su:hepatosplenomegalija (70 %), osip (70 %), vrućica (40 %), neurosifilis (20 %) i pneumonitis (20 %).Ako se ne liječi, u 40 % takve djece se može razviti kasni kongenitalni sifilis, a obuhvaća između ostaloga: deformaciju korijena nosa sedlasti nos, Higoumenakisov znak, sabljastu potkoljenicu ili Cluttonove zglobove.
Uzrok Bakteriologija mini|250px|Histopatološki prikaz spiroheta Treponema pallidum pomoću modificranog Steinerovog bojenja srebrom
Treponema pallidum podvrsta pallidum je bakterija spiralnog oblika koja je Gram-negativna i vrlo pokretljiva. Preostale tri bolesti koje u ljudi mogu uzrokovati bakterije srodne Treponemi pallidum, su frambezija (podvrsta pertenue), pinta (podskupina carateum) i bedžel (podvrstaendemicum). Za razliku od podvrste pallidum, one ne uzrokuju neurološku bolest. Ljudi su jedini poznati prirodni rezervoar podvrste pallidum. Ona bez domaćina ne može preživjeti dulje od nekoliko dana. Razlog tome je njezin kratki genom (1.14 MDa) koji ne može uspostaviti metaboličke putove nužne za stvaranje svih potrebnih makronutrijenata. Vrijeme podvostručenja je dugo, dulje od 30 sati.
Prijenos Sifilis se prenosi spolnim odnosom ili tijekom trudnoće s majke na fetus; spirohete mogu ući u tijelo kroz neoštećene sluznice ili kroz oštećenu kožu. Zbog toga se bolest može prenositi ljubljenjem blizu lezije, kao i oralnim, vaginalnim i analnim spolnim odnosom. Oko 30 do 60 % osoba izloženih primarnom ili sekundarnom sifilisu će se zaraziti ovom bolešću. Zaraznost ove bolesti naglašava činjenica da u osobe zaražene sa samo 57 bakterija postoji 50 %-tna mogućnoat zaraze. Većina (60 %) novih slučajeva u SAD-u se pojavljuje u homoseksualnih muškaraca. Bolest se može prenijeti putem krvnih derivata. Međutim, oni se u mnogim zemljama prije primjene testiraju, tako da je opasnost od zaraze malena. Čini se da je opasnost od prijenosa putem zajedničkih igala ograničena. Do zaraze sifilisom ne može doći putem zahodskih dasaka, dnevnih aktivnosti, toplih kupki ili zajedničkog jedaćeg pribora i odjeće.
Dijagnoza mini|200px|Plakat kojim se poziva na testiranje na sifilis, koji prikazuje muškarca i ženu, glava pognutih od stida (oko 1936.) Dijagnozu sifilisa je u ranom stadiju teško postaviti. Ona se potvrđuje ili pomoću pretraga krvi ili neposrednim pronalaženjem pomoću mikroskopa. Pretrage krvi koriste se češće, jer se lakše izvode. Dijagnostičkim testovima nije moguće razlikovati o kojem se stadiju bolesti radi.
Pretrage krvi Pretrage krvi se dijele na netreponemske testove na sifilis i na treponemske testove. Netreponemski se testovi izvode na početku obrade i obuhvaćaju venereal disease research laboratory (VDRL) i brzi plazma reagin test. Međutim, jer su ovi testovi ponekad lažno pozitivni, potrebno je nalaz potvrditi treponemskim testom, poput eng.treponemal pallidum particle agglutination(TPHA) ili fluorescent treponemal antibody absorption test (FTA-Abs). Do lažno pozitivnih nalaza netreponemskih testova mogu dovesti neke virusne infekcije, poput vodenih kozica i ospica, kao i limfom, tuberkuloza, malarija, endokarditis, bolest vezivnog tkiva i trudnoća. Testovi na treponemska protutijela obično postaju pozitivni dva do pet tjedana nakon zaraze. Dijagnoza neurosifilisa se postavlja na osnovi nalaza velikog broja leukocita (pretežno limfocta) i visokih razina bjelančevina u cerebrospinalnoj tekućini, a u okolnostima poznate zaraze sifilisom.
Direktne metode dokazivanja