Otto Koloman Wagner (Penzing kraj Beča, 18. srpnja 1841. – Beč, 11. travnja 1918.), austrijski arhitekt. Jedan od najznačajnijih prvaka rane moderne u arhitekturi, aktivan uglavnom u Beču (Bečka secesija). Njegove secesijske zgrade i spisi o urbanističkom planiranju donijeli su mu svjetsku slavu.

Životopis

Otto Koloman Wagner rođen je 13. srpnja 1841.u Penzingu, predgrađu Beča. Njegov otac, Rudolf Siemeon Wagner, sudski bilježnik u mađarskoj kancelariji, i majka Susanne živjeli su u okruženju više srednje klase. Rudolf Wagner umro je od plućne bolesti kada je njegov sin imao samo pet godina (vjerojatno glavni razlog vrlo jake veze između Otta i majke). Unatoč financijskim poteškoćama uzrokovanim očevom smrću, Otto je dobio dobro obrazovanje. Od 1850. dvije je godine pohađao Bečku akademsku gimnaziju, a zatim gimnaziju samostana Kremsmünster. Između 1857. i 1862. studirao je na Kraljevskoj akademiji za arhitekturu u Berlinu i Beču, prvo na Politehničkom institutu, a zatim na Akademiji likovnih umjetnosti, gdje su mu profesori bili August Sicard von Sicardsburg i Eduard van der Nüll. mini|lijevo|Postaja podzemne željeznice na Karlsplatzu, Beč (1898.) God. 1864. postao je dijelom užeg kruga Ludwiga Förstera i Theophila von Hansena, te je počeo razvijati vlastite historicističke građevinske nacrte. U početku je radio u stilu neobaroku i neorenesansni, a oko 1890. godine prihvaća principe Jugendstila i postaje zagovornik „arhitektonskog realizma”, teorijskog stava koji mu je omogućio da ublaži oslanjanje na povijesne oblike. Wagner je bio duboko zainteresiran za urbano planiranje i projektirao je novi plan za grad Beč (Groẞstadt, „Velegrad”)Harald R. Stühlinger, Wagner Otto (1841.-1918.), Encyclopedie Universalis, Pristupljeno 5. srpnja 2026., ali izgrađena je samo gradska željeznička mreža, Wiener Stadtbahn. Godine 1893. osvojio je nagradu za urbanističko planiranje grada Beča.

God. 1894. postao je profesorom arhitekture na Bečkoj akademiji likovnih umjetnosti, a 1895. je objavio djelo pod naslovom Moderna arhitektura, u kojem je iznio svoje stavove i želju da napusti povijesne stilove u korist novih urbanih i demografskih zahtjeva. Ovaj „udžbenik” se temeljio se na tekstu njegovog inauguracijskog govora Akademiji 1894. god., a koji ohrabruje upotrebu novih materijala i novih oblika kako bi se odrazila činjenica da se i samo društvo mijenja. Izjavio je kako „novi ljudski zadaci i perspektive zahtijevaju promjenu ili rekonstrukciju postojećih oblika”. U potrazi za tim idealom, projektirao je i gradio građevine koje su odražavale njihovu namjeru (funkciju), poput stroge stambene zgrade Neustiftgasse u Beču.

Podržavao je mlade umjetnike bečke secesije i prihvatio njihova načela u svojim djelima poput bečkih stanica podzemne željeznice. Godine 1897. Otto Wagner, Gustav Klimt, Joseph Maria Olbrich, Josef Hoffmann i Koloman Moser (koji su također bili povezani sa Školom primijenjenih umjetnosti, danas Sveučilište primijenjenih umjetnosti) osnovali su umjetničku skupinu poznatu kao Bečka secesija. Iz ideja ove skupine razvio je stil koji je uključivao kvazi-simboličke reference na nove oblike modernosti.

Tijekom njegove profesure arhitekture na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti (1894.-1912.) u njegovoj se specijalnoj školi obrazovao 191 arhitekt, među njima i Adolf Loos, Josef Hoffmann, Jože Plečnik i Antonio Palacios, ali i dvojica velikih hrvatskih arhitekata, Viktor Kovačić i Vjekoslav Bastl. mini|lijevo|200px|Otto Wagner 1904., Stadtchronik, Beč Osobni život i baština

Kao uspješan arhitekt, Wagner je vodio i buran privatni život. Imao je dvoje djece sa Sophijom Paupie (1840.-1912.): Otta (1864.-1945.) i Roberta (1865.-1954.), kojeg je posvojio 1882. Pod pritiskom majke, oženio se Josefine Domhart 1863., s kojom je imao dvoje djece: Susanne i Margarete. Razveo se 1880., ubrzo nakon majčine smrti, a četiri godine kasnije oženio se Louise Stiffel, s kojom je imao troje djece: Stefana, Louise i Christine. Čini se da je svoju ljubav prema majci prenio na svoju drugu suprugu, koja je bila 18 godina mlađa od njega.

Wagner je umro u Beču 1918. godine u dobi od 76 godina u svom stanu u Neubauu, Döblergasse 4., u zgradi koju je sagradio 1912. godine. Pokopan je na groblju Hietzing, u grobnici koju je sam projektirao.

Godine 1925. trg ispred Austrijske nacionalne banke u Alsergrundu preimenovan je u „Trg Otta Wagnera”. Godine 1930. podignut je spomenik u njegovu čast u blizini Akademije likovnih umjetnosti. Od 1985. godine, Otto Wagner se nalazio na novčanicama od 500 šilinga. Bolnica koju je izgradio na visinama Baumgartena (Penzing) preimenovana je 2000. godine u „Bolnicu Otto Wagner”.

Djela

Od 1898. nadalje, tipični elementi historicizma postaju sve manje prisutni u njegovom radu, te ulazi u secesijsko razdoblje karakterizirano ornamentikom velikih razmjera po kojoj je poznat. S vremenom su njegove zgrade postajale sve jednostavnije i teže čistoj formi (funkcionalizam). Wagner se stoga može smatrati pretečom Nove objektivnosti u arhitekturi. Njegova druga vila, projektirana 1905., ali izgrađena 1912.-1913. u Hütteldorfu, kao i Lupusheilstätte i njegova posljednja zgrada u Neubauu, savršeni su primjeri toga.

Zgrada Bečke poštanske štedionice (Wiener Postsparkasse, 1904.-1906.) donijela mu je veliko priznanje i predstavlja pravu preteču arhitektonskog racionalizma. Ne samo da je koristio najmodernije materijale, poput armiranog betona i aluminija, već je uspio i sintetizirati estetiku i funkcionalnost. Od ostalih njegovih građevina ističu se: Lünderbank, stanice gradske željeznice u Beču, sinagoga u Budimpešti, Crkvu sv. Leopolda u Steinhofu i više stambenih objekata.

Vrlo su značajni njegovi pedagoški rad i broji teoretski članci i djela (Moderna arhitektura, Velegrad). Za Hrvatsku je izradio nerealizirani projekt za župnu crkvu svetih Petra i Pavla u Osijeku (1893.)

Tijekom svog života, Otto Wagner primio je nekoliko nagrada i titula. Bio je arhitekt, savjetnik carskog dvora, profesor na Bečkoj akademiji likovnih umjetnosti, počasni predsjednik Društva austrijskih arhitekata, počasni predsjednik Federacije austrijskih umjetnika, počasni član Kraljevskog instituta britanskih arhitekata u Londonu, član udruženja arhitekata u Sankt Peterburgu, Bruxellesu i Amsterdamu, kao i u Portugalu, Mađarskoj i Kanadi, te počasni član Američkog instituta arhitekata (AIA) i potpredsjednik Međunarodnog umjetničkog kongresa.

Izvori

Kategorija:Austrijski arhitekti Kategorija:Austrijski likovni umjetnici Kategorija:Secesijski arhitekti Kategorija:Industrijski dizajneri