Rat na Kosovu ili Rat na Kosovu i Metohiji (albanski: Lufta e Kosovës) označava oružani sukob između Srba i Albanaca od 1996. do 1999. Cilj Srba bio je zadržavanje Kosova u Srbiji, dok su Albanci željeli neovisnost za Kosovo. Nakon vojne intervencije snaga NATO-a protiv Srbije Vojska Jugoslavije povukla se s Kosova koje je stavljeno pod UN-ov protektorat.
Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (MKSJ) u raznim je presudama zaključio da je srpski vojni i politički vrh izvršio zločin protiv čovječnosti i ratne zločine tijekom rata na Kosovu. Između ostalog, Nikola Šainović, zamjenik premijera SR Jugoslavije, Sreten Lukić, voditelj Ministarstva unutarnjih poslova i Nebojša Pavković, zapovjednik Vojske Jugoslavije, osuđeni su zbog "deportacije, prisilnog premještanja stanovništva, ubojstva, progona zbog rasne, religiozne ili političke osnove (zločin protiv čovječnosti)".MKSJ-ova presuda Milutinoviću i drugima 2009., str. 486-489, 512-513 Srbijanska policija i tajne službe su aktivno surađivale u prikrivanju masovnih ubojstava, zakapajući leševe žrtava ratnih zločina na tajnim lokacijama u Srbiji i paleći ih. Kasnijih godina, dio tajnih grobnica je otkriven, te su žrtve ekshumirane. S druge strane, i Haradin Bala, zapovjednik OVK, proglašen je krivim zbog zločina protiv čovječnosti i kršenja pravila ratovanja, a u studenom 2020. godine je kod MKSJ stupila na snagu i optužnica protiv bivšeg lokalnog zapovjednika kosovskih gerilaca Hashima Thaçija, tužiteljstvo ga tereti da je suodgovoran za ubojstva preko 100 civila raznih etničkih pripadnosti - koji je u tom trenutku bio predsjednik Kosova.
Slobodan Milošević je 1989. održao govor na Gazimestanu. Deset godina kasnije rat na Kosovu bio je posljednji rat u koji je bila uključena Srbija i kraj Miloševićeve vladavine u Srbiji. Stoga se često spominje da je "na Kosovu sve započelo, na Kosovu je sve i završilo".Review of Between Serb and Albanian: A History of KosovoDr. R. Craig Nation, "Rat na Balkanu 1991-2002." ; str. 223
Nemiri na Kosovu od 1981. Smatra se da je raspad Jugoslavije počeo malo manje od godinu dana nakon smrti Josipa Broza Tita kada u proljeće 1981. godine Kosovski Albanci zahtijevaju status republike za Kosovo. Tijekom masovnih demonstracija koje će biti zaustavljene samo proglašenjem opsadnog stanja 9 ljudi će poginuti, a 250 će biti ozlijeđeno.6 More Yugoslavs Sentenced For Ethnic Rioting in Kosovo Kao odgovor na pojavu "Albanskog nacionalizma" dolazi do rasta srpskog nacionalizma koji poziva na zaštitu "ugroženih" Srba na Kosovu. Borbeni krik tih poziva će postati navodno silovanje (žrtva kao i istražitelji govorila je i o samoozljeđivanjuSabrina P. Ramet, Angelo Georgakis. Thinking about Yugoslavia: Scholarly Debates about the Yugoslav Breakup and the Wars in Bosnia and Kosovo, pp. 153, 201. Cambridge University Press, 2005. i o silovanjuJasna Dragović-Soso, Saviours of the Nation?: Serbia's Intellectual Opposition and the Revival of Nationalism, pp. 132-135. C. Hurst & Co, 2002. ) bocom kosovskog Srbina Đorđa Martinovića od strane Albanaca. Manje od mjesec dana nakon ovog događaja (25. svibnja 1985,) SANU je počela raditi na svom poznatom memorandumu o srpskoj situaciji u Jugoslaviji.
24. rujna 1986. glavne točke kontroverznog memoranduma SANU izlaze u Večernjim novostima u kojima autori između ostalog pišu ovo o stanju na Kosovu:
Predsjednik Srbije Ivan Stambolić je odmah po objavljivanju izjavio da je memorandum "smrtonosni ratni manifest za srpske komesare", ali taj njegov protest prolazi bez reakcija. Sljedećih dvanaest mjeseci prolazi u porastu srpskog nacionalizma i borbi za vlast koja završava smjenom Stambolića koji je jasno osudio memorandum i Miloševićev govor na Kosovu ("Nitko ne sme da Vas bije"). On je na glasovanju lige komunista Srbije poražen od Miloševića koji postaje novi čelnik srpske komunističke partije.
Antibirokratska revolucija
Porast nacionalizma u Srbiji kao i izbor Slobodana Miloševića za tamošnjeg čelnika komunista je izazvao reakciju Jugoslavenske vojske koja je tada još vjerovala u bratstvo i jedinstvo, tako da je ministar obrane Branko Mamula zahtijevao smjenu Miloševića. Jedino što je dobio je vlastiti otkaz i postavljanje Veljka Kadijevića za novog ministra obrane 15. svibnja 1988. godine. Zadnji propali pokušaj zaustavljanja Miloševića i njegove propagandno-vojno mašinerije nastupa kada Stipe Šuvar, predstavnik Hrvatske u Jugoslavenskom centralnom komitetu, zahtijeva izbacivanje Miloševića, međutim, on neće dobiti dovoljno glasova za svoj prijedlog.
Već prije toga Šuvarovog pokušaja dolazi do puča u Vojvodini kada tamošnji parlament i vlada daju ostavku (6. listopada 1988.) nakon što je JNA odbila rastjerati 100,000 demonstranata iz Srbije koji zahtijevaju njezinu smjenu.Growing Yugoslav Ethnic Protests Lead Province Officials to Resign, The New York Times, 1988-10-07 Članovi parlamenta i vlade su potom zamijenjeni ljudima lojalnim Slobodanu Miloševiću. Sličan pokušaj puča samo 3 dana kasnije propada u Crnoj Gori kada tamošnje demonstrante rastjeruje lojalna policija.YUGOSLAV POLICE FIGHT OFF A SIEGE IN PROVINCIAL CITY Bez obzira na taj u očima Srbije neprijateljski čin crnogorska vlada će pasti u identičnim demonstracijama 3 mjeseca kasnije.Leaders of a Republic In Yugoslavia Resign Novi ljudi u Crnoj Gori tada postaju Momir Bulatović, Milo Đukanović i Svetozar Marović koji su povezani s Miloševićem. Već prije pada crnogorske vlada dolazi do smjene vlade AP Kosova, koja je zamijenjena Miloševićevim ljudima. U samo 3 mjeseca Srbija je tako dobila 4 od mogućih 8 glasova u jugoslavenskom Predsjedništvu, koje je tada upravljalo državom.
Stanovništvo Kosova
Većinsko stanovništvo Kosova činili su Albanci, čiji je prirodni prirast bio mnogo veći od Srba, najveće manjine na tom području. Broj Albanaca se iz desetljeća u desetljeće sve više povećavao, dok se broj Srba smanjivao: 1971. je omjer Srba i Albanaca bio 1:4, dok je 1991. već bio 1:8.
Godina StanovništvoDemographic history of Kosovo, Absoluteastronomy.com Albanci Postotak Srbi Postotak 1961. 963.959 646.604 67,1 % 227.016 23,5 % 1971. 1.243.093 916.168 73,7 % 228.264 18,4 % 1981. 1.584.440 1.226.736 77,4 % 209.798 13,2 % 1991. 1.956.196 1.596.072 81,6 % 194.190 9,9 %
Tijek sukoba Posljedice ukidanja autonomije lijevo|mini|240px|Karta Kosova Tijekom raspada SFRJ, kosovski Albanci su vježbali pasivni otpor, između ostalog bojkotiranjem popisa stanovništva 1991. Ukidanje autonomije Kosova 1989. se brzo odrazilo na tamošnji život Albanaca: jedna od prvih mjera Beograda je bila onemogućavanje pristupa sveučilišta Prištine albanskim studentima, što je dovelo do zatvaranja te institucije za albanske studente u studenom 1991.MKSJ-ova presuda Milutinoviću i drugima 2009., str. 88-89
Također, svi albanski profesori viših škola su otpušteni u lipnju iste godine. Od kolovoza 1991. nije više bilo albanskih profesora u javnom školskom sustavu. Studenti i profesori su više puta prosvjedovali protiv takvih koraka, no srpski odgovori su bili hapšenja i premlaćivanja. Od siječnja 1992., Albanci su počeli improvizirati i održavati (tajne) nastave po kućama.
Srpskoj policiji dozvoljeno je zadržati Albance tri dana u zatvoru bez ikakvih optužbi, te zatvoriti bilo koga na dva mjeseca ako je optužen zbog „vrijeđanja domoljubnih osjećaja“ Srba. Službeni jezik također više nije bio albanski i srpski, nego samo srpski. Mediji na albanskom su potisnuti: suspendirano je financiranje od državnih medija, a albanska televizija i radio emisije su zabranjene.
U 1990., oko 123.000 albanskih radnika je dobilo otkaze sa svojih radnih mjesta u vladi, medijima, bolnicama i raznim industrijama. 70 % svih albanskih radnika je pogođeno tim potezom. Srpski i crnogorski doseljenici su preuzeli njihove pozicije. Kao posljedica, zavladala je opća nezaposlenost i Albanci su se masovno iseljavali izvan Kosova kako bi našli poslove u inozemstvu. 1995., preko 75.000 albanskih obitelji nije imalo nijednog zaposlenog člana. Svi preostali zaposlenici prisiljavani su potpisati izjavu o "vjernosti Srbiji".
1993. skupina od 20-ak albanskih pisaca, novinara i intelektualaca organiziralo je 9-dnevni štrajk glađu kako bi prosvjedovali protiv srpske cenzure i kontrole albanskih izdavača. Ibrahim Rugova, „predsjednik“ samoproglašene republike Kosovo, je zagovarao pasivan otpor, ali to nije urodilo nikakvim rezultatima. Albanci su smatrali da su postali građani „drugog reda“ u svojoj vlastitoj pokrajini u kojoj su činili većinsko stanovništvo, tako da je otpor prema Beogradu postajao sve jači i počele su se javljati skupine ljudi koje su zagovarale oružani sukob.
Sukobi od 1996.
Nakon što je na Kosovu počela pobuna Albanaca koji su tražili neovisnost pokrajine od Srbije, započeo je posljednji od ratova u bivšoj Jugoslaviji. Oslobodilačka vojska Kosova (OVK), sastavljena od radikalnih Albanaca, počela je s oružanim napadima na srpske vojnike već 1996. Po nekim mišljenjima, OVK je financirala albanska dijaspora. Beograd je smatrao da je OVK "teroristička organizacija", dok su je pak Albanci doživljavali kao "vojsku oslobođenja". 1998. čak je i američki State Department okarakterizirao OVK kao "terorističku organizaciju". Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je u rezoluciji 1203 izrazila sljedeće:
Human Rights Watch je upozorio da OVK grubo krši ljudska prava zbog otmica i napada nad Srbima, pa i nad Albancima koji surađuju sa srpskim vlastima, te pljački srpskih kuća.UNDER ORDERS:War Crimes in Kosovo, executive summary Službena vlast Beograda je tada optuživala Albance separatiste da planiraju stvoriti Veliku Albaniju. SAD je zadržao sankcije protiv Srbije zbog eskalacije nasilja na Kosovu, iako je prema Daytonskom sporazumu određeno ukidanje svih sankcija. Obrazac je uvijek bio isti: OVK napadne srpsku policiju ili vojsku, koja potom brutalno uzvrati što često rezultira civilnim žrtvama.
Već u veljači 1997., OVK je objavila da je ubila tucet srpskih dužnosnika na Kosovu. 3. lipnja 1997. u Prištini je započeto suđenje 15 Albanaca koji su optuženi da su pripadnici OVK-a. 3. srpnja Švicarska je postigla dogovor sa Srbijom oko povratka 12,000 Albanaca koji su tražili azil natrag na Kosovo. 11. kolovoza 1997. albanske novine objavile su izjavu OVK-a koja preuzima odgovornost za napade na srpske policajce, među kojima su i napad na srpskog službenika državne sigurnosti 3. srpnja kod ceste Podujeve-Kerpimeh i na dva službenika 4. srpnja kod Runika. 2. rujna Vojska Jugoslavije otvorila je vatru na skupinu ljudi koji su pokušavali preći iz Albanije na Kosovo. 13. i 14. rujna dogodila su se dva bombaška napada na policijske postaje u mjestima Kijevo i Luzane za koje je OVK preuzela odgovornost, no nitko nije poginuo. 8. studenog OVK je ponovno preuzela odgovornost za napad granatom na Podujevo. 26. studenog OVK je napala policijsku postaju blizu mjesta Dečani.
Od 28. veljače do 1. ožujka 1998. uslijedili su oružani sukobi Vojske Jugoslavije i OVK u dolini Drenica, u kojima su se našli i mnogi nedužni civili. U području Likošan je nakon toga nastradalo 30 Albanaca i 4 srpska policajca.
3. ožujka 1998. Opća skupština Ujedinjenih naroda izglasala je rezoluciju 52/139 kojom se obazire na stanje na Kosovu: