Konstantin Veliki (lat. Flavius Valerius Aurelius Constantinus Augustus; Naissus, 28. veljače 272. ili 273. – Nikomedija, 22. svibnja 337.) rimski car 306. – 337.
O Konstantinovim roditeljima
U vrijeme Konstantinova rođenja njegov rodni grad, danas Niš, je bio dio Gornje Mezije. Konstantinov otac Flavije Valerije Konstancije rodom iz istočnih oblasti Ilirika, bio je karijerni vojnik, a majka Julija Helena vjerojatno je podrijetlom iz Drepana u Bitiniji na sjeverozapadu Male Azije, gdje je danas tursko selo Hersek. Poslije je Konstantin Drepan preimenovao u Helenopol. Još je dva grada nazvao po majci, a možda i pokrajinu Helenopont. Helena je bila niskog roda, prema nekim svjedočanstvima, krčmarica u roditeljskoj gostionici.
Konstantinov otac Konstancije, tada stožerni časnik cara Aurelijana (270. – 275.), najvjerojatnije je mladu Helenu upoznao 271. godine, ako je točna pretpostavka da se u to vrijeme nalazio u Maloj Aziji. Po svemu sudeći, Helena je postala Konstancijeva priležnica i on se njome nikad nije oženio. Priležništvo je bilo uobičajeno među rimskim vojnim odličnicima. Uostalom, tadašnji je zakon branio muškarcima višeg društvenog položaja da stupaju u brak sa ženama nedostojnog zanimanja i lošeg ugleda.
Konstantinovo stasanje
Tijekom vojničke službe Konstancije je upoznao nešto starijeg Diokla, budućeg Dioklecijana, koji je također služio pod Aurelijanom i Probom. Čini se da se među Konstancijem i Dioklom razvilo prijateljstvo i povjerenje. Nako što je Dioklo postao car, a u borbi za prijestolje mu je nedvojbeno podršku pružio Konstancije, novi je vladar postavio svog druga za namjesnika u Dalmaciji (285.). Bio je to jasan pokazatelj naklonosti jer je to bila Dioklecijanova rodna pokrajina.
Helena i Konstantin jamačno su se pridružili Konstanciju u namjesničkoj palači u Saloni, dalmatinskoj prijestolnici. Tu je otac sinu mogao priuštiti ono što sam možda nije imao jer su carevi s kraja 3. i početka 4. stoljeća bili uglavnom slabije obrazovani ili neuki seljački sinovi koji su se na društvenoj ljestvici uspeli zahvaljujući uspješnoj karijeri u vojsci. Dakako, časnički je sin Konstantin zasigurno počeo prolaziti i osnovnu vojničku obuku. Uto se dogodila još jedna, velika promjena u Heleninu i Konstantinovu životu. Maksimijan, Dioklecijanov sucar na Zapadu, imenovao je Konstancija svojim prefektom pretorija. Zapadni je car stolovao u Mediolanu (današnji Milano) u Italiji i Treverskoj Augusti (današnji Trier) u Galiji, a prefekt pretorija morao je pratiti svoga cara i ići kamo god bi ga on poslao. Štoviše, kako bi Konstancija što čvršće vezao uz sebe, Maksimilijan ga ženi svojom pokćerkom Teodorom. Konstancije je tako morao napustiti priležnicu Helenu koja se iz Salone uputila natrag u Niš, a s njom je pošao i Konstantin. Uz vojne poslove, Konstancije je u Galiji imao vremena zasnovati brojnu obitelj sa svojom suprugom Teodorom. Imali su šestero djece, tri sina (Dalmacija, Konstancija i Hanibalijana) i tri kćeri (Konstanciju, Anastaziju i Eutropiju). Konstantin je polubraći u polusestre upoznao tek mnogo kasnije, u Britaniji. Godine 293. Maksimilijan je u dogovoru s Dioklecijanom posinio Konstancija i uzdigao na položaj cezara, nižeg suvladara s poglavitom nadležnošću nad Galijom i Britanijom. Konstantina je pak Dioklecijan pozvao u svoje sjedište u Nikomediji pa se on odjednom našao u najvećem sjaju i usred intelektualno vrlo živahne sredine jer su Dioklecijanov dvor pohodili i poganski i kršćanski umnici, učenjaci, pjesnici i drugi ljudi od pera. Otprilike dvadesetogodišnji Konstantin primio je na dvoru temeljitu naobrazbu iz latinske književnosti, grčkog jezika i filozofije, a napredovao je i u vojnoj službi penjući se časničkim činovima sve do tribuna prvog reda (305.). Iskazao se na bojnom polju, u vojnama protiv Karpa na Dunavu (296.) i Perzijanaca u Siriji te ponovno protiv Perzijanaca u Mezopotamiji (296. i 298.).
U posjedu carskog grimiza
Kad je Galerije 299. poslan da čuva donjodunavsku granicu protiv navala Karpa i Sarmata, Konstantin je ostao s Dioklecijanom u Siriji. U Dioklecijanovoj je pratnji, jašući na počasnom mjestu tj. caru zdesna, 302. posjetio Egipat, a potom se s njim u jesen vratio u Nikomediju. Tu je dočekao carevu odluku o pokretanju dotad najopsežnijih progona kršćana u veljači 303. godine. Konstantin je jamačno pratio Dioklecijana u proljeće 303. na putovanju u Italiju, gdje je car potkraj godine u Rimu sa svojim sudrugom Maksimijanom proslavio dvadesetogodišnjicu vlasti, desetogodišnjicu tetrarhije i pobjedu nad Perzijom. Vraćajući se iz Rima u Nikomediju u ljeto 304. duž dunavske granice, Dioklecijan se teško razbolio. Jedva je preživio zimu 304. i 305., ali se ipak nekako oporavio. Pod utjecajem tek preboljele bolesti i Galerijeva ustrajna nagovaranja, vremešni je car odlučio odstupiti s vlasti. S njim se carskog položaja, kako je dogovoreno, odrekao i Maksimijan. Novi su carevi postali dotadašnji cezari, Konstancije i Galerije. Kad se u razgovoru između Dioklecijana i Galerija postavilo pitanje o tomu tko će biti dvojica novih cezara, caru se prirodno učinilo da to budu Maksimijanov sin i Galerijev zet Maksencije i Konstancijev izdanak Konstantin. No Galerije je imao druge planove. Nije mu se milio Konstantin, a još manje Maksencije. Kad je osvanuo 1. svibnja 305., dan kad su se carskog grimiza istodobno odrekli Dioklecijan i Maksimijan, svi vojni zapovjednici i predstavnici vojske koji su se okupili tom svečanom prigodom u Nikomediji očekivali su da će Dioklecijan sljedećim cezarima proglasiti Konstantina i Maksencija. To se na zaprepaštenje nazočnih nije dogodilo, nego su odabrani Galerijevi ljudi, njegov prijatelj Sever i nećak Maksimin, Maksimin Daja. Konstantin se zasigurno osjećao izigrano, ali nije imao izbora. Ubrzo je Konstancije zatražio od Galerija da mu pošalje sina radi predstojećeg pohoda u Britaniji protiv Pikta. I doista, Konstantin je stigao ocu u Bononiju (Boulogne) prije njegova polaska u Britaniju. Kasnija je priča to Konstantinovo putovanje pretvorila u pustolovni bijeg od Galerija. Po svemu sudeći, Konstantin je putovao služeći se blagodatima državne poštanske službe koja je stajala na raspolaganju carskim dužnosnicima. S ocem je Konstantin stigao u Eborak (današnji York) odakle su napali Pikte u današnjoj Škotskoj. Konstanciju je zdravlje bilo sve slabije pa je naposljetku i preminuo 25. srpnja 306. Konstantin je stalno bio uz oca, što je očito bilo smišljeno kako bi se predstavio kao njegov nasljednik, a čim je otac izdahnuo, Konstantina je očeva vojska proglasila carem. Konstantinovu su vlast prihvatili u Britaniji i Galiji, ali ne i u Hispaniji kojom je Konstancije vladao tek nešto više od godinu dana. Novi se car pokazao mudrim pa je najprije obustavio progone kršćana na svome području i obnovio sva njihova prava te je, želeći izbjeći titulu uzurpatora, prema običaju poslao Galeriju svoju sliku ovjenčanu lovorom, izvješćujući ga o svom zacarenju. Galeriju, koji je nakon Konstancijeve smrti postao prvi car, ovo se nije nimalo dopalo. Navodno je u prvi mah u bjesnilu spalio Konstantinovu sliku, no pritisnut okolnostima priznao je svršen čin. Ipak, Konstantinu je poslao carski grimiz samo s naslovom cezara, a za novog cara na Zapadu postavio je Severa. Konstantin je naslov prihvatio, čime je njegova vlast dobila ozakonjenje u Britaniji, Galiji i Hispaniji. Uskoro je prešao u Galiju, dovršio utvrde čiju je gradnju započeo njegov otac i naložio popravak državnih cesta. U zimi 306. i 307. ratovao je na donjoj Rajni protiv germanskih Franaka koji su bili provalili u Galiju. Prvu je vladarsku pobjedu proslavio u Treverskoj Augusti kada su zarobljeni franački kraljevi s ostalim zarobljenicima bačeni zvjeradi u gradskom amfitetru. U međuvremenu su se prilike u Carstvu zamrsile. Maksencije se u Rimu domogao grimiza uz pomoć pretorijanaca. Isprva se i on nadao priznanju Galerija, no kad je shvatio da do toga neće doći, nego da po Galerijevu nalogu Sever u Mediolanu sprema pohod protiv njega, pozvao je iz mirovine oca Maksimijana koji je nakon silaska s vlasti živio na svom imanju u Kampanji ili Lukaniji. Otac mu se odazvao, uzevši opet carski naslov. Sever je 307. krenuo na Rim, ali su ga vlastiti vojnici napustili i ubili, podmićeni Maksencijevim obećanjima i pridobiveni njegovim ugledom jer su mnogi još bili služili pod njim. Budući da je Maksenciju i Maksimijanu prijetila opasnost od Galerija koji se osobno spremao u pohod na Rim, Maksimijan je u ljeto 307. pošao Konstantinu u Galiju kako bi s njim sklopio savez. Konstantin je prihvatio i Maksimijan ga je sada službeno proglasio carem pa su sada na Zapadu bila tri cara (Konstantin, Maksencije i Maksimijan). Savez je zapečaćen i Konstantinovim vjenčanjem s Maksimijanovom kćeri Faustom.
Uspon do uloge jedinog cara mini|Konstantinov slavoluk u Rimu Dok se sve to odigravalo, Galerije je u kasno ljeto upao u Italiju i opsjeo Rim koji je branio Maksencije. Uvidjevši neučinkovitost opsade i pobojavši se da ga ne snađe Severova sudbina, Galerije se povukao i zatražio pomoć Dioklecijana. Dioklecijan se dao nagovoriti i u studenome 308. sazvao je u Karnuntu u Panoniji sastanak koji je trebao spasiti tetrarhiju. Tijekom toga se zbio razdor između sina i oca kad je Maksimijan u Rimu pokušao izgurati Maksencija s vlasti, ljubomoran što je po položaju i moći niži od njega. Preračunavši se da će mu vojska pružiti podršku, morao je pobjeći, a utočište mu je pružio Konstantin. na sastanak u Karnuntu stigli su Galerije, Dioklecijan i Maksimijan. Ondje je za cara, umjesto mrtvog Severa, proglašen Licinije koji je dobio zadatak da se obračuna s Maksencijem. Maksimijan se opet morao odreći carskog naslova, a Konstantinu je ponovo priznata cezarska dužnost. No Konstantin za to nije mario, nego se u svojim oblastima i dalje nazivao carem. Godine 308. ratovao je protiv germanskih Bruktera, sagradivši pokraj Agripinskih Kolonija (današnji Köln) veliki most na Rajni preko kojeg je prešao na neprijateljsko tlo. Naslovom cezara više se nije zadovoljavao ni Galerijev suvladar Maksimin Daja, ljutit što je Licinije odmah, takoreći preko reda, bio proglašen carem. Galerije je isprva pokušao priliku riješiti tako što je i Konstantinu i Maksiminu Daji dodijelio naslov sinova Augusta, svojevrsno prijelazno dostojanstvo između cezara i cara, no to nije bilo dovoljno. Konstantin je na Zapadu redovito koristio naziv cara pa se u proljeće 310. carem proglasio i Maksimin Daja. Galeriju nije preostalo ništa drugo nego prihvatiti stanje kakvo jest. Tako su u Rimskom Carstvu postojala čak četvorica priznatih careva (Galerije, Licinije, Konstantin i Daja) i jedan nepriznati (Maksencije). Maksimijan je teško podnosio činjenicu što je ostao bez carskog naslova. Konstantin mu je omogućio da sudjeluje u državnim poslovima jer mu je bio tast, a vjerojatno je i trebao njegovu pomoć ako bi bio prisiljen ratovati na dva bojišta. Kad je u ljeto 310. krenuo na donju Rajnu gdje su Franci ponovno stvarali poteškoće, Maksimijana je s dijelom svoje vojske spremio na jug Galije kako bi se zaštitio od mogućeg upada Maksencija kojeg Licinije, zauzet na drugim stranama, nikako nije uspijevao napasti.