Podrijetlo Hrvata je tema o kojoj je formirano više teorija i koja već stotinama godina zaokuplja znanost. Sama je tema višeznačna i na nju možda nikada neće biti moguće dati jednostavan i definitivan odgovor osim sintezom multidisciplinarnog pristupa.
Vrlo stara legenda zabilježena u bizantskom diplomatskom priručniku De Administrando Imperio iz 10. stoljeća govori o doseljavanju Hrvata pod vodstvom petorice braće (Klukas, Lobelos, Muhlo, Kosentzis i Hrobatos) te dvije sestre (Tuga i Buga), pa je moguće da od jednog od braće koji se zvao Hrobatos (»Hrvat«) potječe ime za narod – Hrvati. Slavenski doseljenici su postupno prihvaćali kršćanstvo počev od doseljavanja u 7., pa do 9. stoljeća (kada se bilježi prestanak poganskih ukopa), u kontaktu s misionarima i domorodačkim stanovništvom koje je u većoj ili manjoj mjeri bilo odranije kristijanizirano. Nakon tog razdoblja u kojem je postojao stanoviti sinkretizam između poganskih i kršćanskih praksi, u vrijeme hrvatske narodne dinastije od 9. do 11. stoljeća kristijanizacija bila planski i temeljito provedena."Pokrštavanje i rana kristijanizacija Hrvata", Trpimir Vedriš, u "Pokrštavanje i rana kristijanizacija Hrvata", Trpimir Vedriš, u "Nova zraka u europskom svjetlu", 2016., 173-200
Postoji nekoliko modela o podrijetlu Hrvata, npr. slavistički, germanistički, iranski, i autohtoni, a tradicionalnoj etnogenezi se suprotstavljaju i različiti modeli transfera malobrojne elite pa čak i identiteta kao socijalne klase, a ne etničke grupe. Istraživanja iz populacijske genetike te arheogenetike podržavaju slavistički model, migraciju od 7. stoljeća te pradomovinu u istočnoj Europi.
Uvod Podrijetlo Hrvata obuhvaća sljedeće aspekte i činjenice koje treba objasniti:
oblikovanje Hrvata kao političke nacije u srednjem vijeku; sam naziv Hrvat, odnosno Horvat i sl; činjenicu da sadašnji Hrvati govore južnoslavenskim narječjima, i da znanost Hrvate smatra slavenskim narodom; polulegendarnu tvrdnju o doseljavanju Hrvata na Jadran; podrijetlo (u genetskom smislu) današnjeg stanovništva Hrvatske, koje se smatra Hrvatima.
U doba srednjovjekovne hrvatske države (u Dalmaciji) bile su nazočne sljedeće skupine:
starosjedilačko, romanizirano stanovništvo (Iliri); Slaveni, romanizirani Iliri i ostali, uglavnom u gradovima koji ostaju pod vlašću Bizanta do 12. stoljeća;Goldstein 2003. doseljeni Slaveni; Hrvati; vladajući sloj (dinastija) hrvatske države;
Prve dvije skupine su bile brojčano oslabljene epidemijom kuge te provalom Avara i Huna.
Ime Hrvat Borna, isprva, nosi naziv kneza Guduščana, ranije se taj pojam poistovjećivao s "Gačanima", stanovnicima Gacke, ali prema nekim autorima, vjerojatno se ipak radi o stanovnicima uz rječicu Guduču, u blizini Bribira, što predstavlja jezgru srednjovjekovne hrvatske države. Narod će već dvadesetak godina nakon Bornine smrti (821.) nositi točno određeno ime – Hrvati.HRT, Hrvatski kraljevi - 1. epizoda
Spomen mini|Greda i zabat s natpisom Branimira, kneza Hrvata (lat. DUX CRUATORVM) Prvi spomen imena Hrvat u pisanom dokumentu je 852. godine na Trpimirovoj darovnici, čiji je original izgubljen, a najstariji je prijepis iz 1568. (Lujo Margetić je 2002. iznio mišljenje da je to zapravo sudski dokument, i da potječe iz 840.Antić 2002.) U kamenu je najstariji natpis na kapitelu iz Crkve sv. Marte u Bijaćima kraj Trogira koji se datira u kasno 8. ili sam početak 9. stoljeća, a uz njega vremenski blizak je i natpis iz Šopota (kod Benkovca), gdje se spominje i Branimir:
+BRANIMIRO COM ... DUX CRUATORVM COGIT...
U stranim se izvorima ime Hrvat spominje tek u 10. stoljeću, u dokumentima splitskih crkvenih sabora i u De administrando imperio bizantskoga cara Konstantina VII. Porfirogeneta.Goldstein 1994.
Rasprostanjenost Hrvatsko se ime sreće i na slavenskomu sjeveru (u Moravskoj i Slovačkoj), uz rijeku Saalu u Njemačkoj, u Austriji i Sloveniji, te na jug do Grčke.
Tako se u Koruškoj nalaze Hrvatski kotar i Chrowat uz gornju Muru; u srednjem su vijeku zabilježena imena mjesta Krobathen, Krottendorf, Krautkogel; Kraut kod Spittala. U Štajerskoj su Chraberstorf, Krawerspach, Chrawat itd.
U Sloveniji su Hrovate i Hrovača. U Njemačkoj uz Saalu su postojali Chruuati, Churbate i Korbetha, zapadno od Leipziga.
Na jugu, u Makedoniji su Arvati kod Donje Prespe, a u Grčkoj su Harvati na Atici i Harvation na Peloponezu;
Nastanak nacionalnog imena Ne zna se odakle dolazi naziv Hrvat (prasl. *Hъrvatъ, Gluhak 2003.). Iznesene su razne teorije, od povezivanja s egipatskim božanstvima,Ivan Cvitanušić: Hrvati su došli iz Egipta i Mezopotamije, Večernji list, 21. 05. 2006. Karpata, do igre riječima Konstantina VII. Porfirogeneta.Konstantin VII. Porfirogenet: De administrando imperio, dostupno na montenegrina.net Najvjerojatnijom se čini veza s nekim iranskim terminima, kao što su Sarmati.
Jedan je argument i naziv ΧΟΡΟΑΘΟΣ (Horoathos) koji se nalazi se na dva kamena ispisana grčkim pismom iz 200. godine, pronađena u luci u grada Tanais na poluotoku Krim, na ušću rijeke Don u Azovsko more, porušenog u 4. stoljeću.
Na primjer, Stjepan Krizin Sakač je pokušao objasniti naziv Hrvat ovakvim nizom: Hrvat-Horvat-Horoat-Horuat-Horohvat-Harahvat-Harahvait-Harahvatiš.
Jezik
Danas Hrvati govore čakavskim, kajkavskim i štokavskim narječjem, s tim da štokavskim ne govore samo Hrvati. U jeziku je, usprkos suprotnim tvrdnjama, u najstarijem sloju posuđenica najviše iz romanskih dijalekata (jarbol, dupin), a vrlo malo iz avarskog ili nekih srodnih jezika (vjerojatno ban).
Iako su Hrvati narod različit od okolnih, jezik kojim govore se ne izdvaja nekim skupom posebnosti iz okolnih slavenskih dijalekata.Matasovć 2008. Tako su npr. vođene velike rasprave je li kajkavski srodniji slovenskim govorima ili štokavskim, a nije se došlo do konačnog zaključka.Brozović 1988.
Jezično gledano, Hrvati su slavenski narod kao i svaki drugi. Imena hrvatskih vladara (Tomislav, Zvonimir) su slavenska; prema tome, svakako se doselila određena masa stanovništva u hrvatske krajeve, koja je sa sobom donijela slavenski govor, koji u to doba i nije bio izdiferenciran u odijeljena narječja i jezike. Izuzev što se zna da je dio starosjedilačkog stanovništva bio romaniziran (v. dalmatski jezik), ne zna se zapravo mnogo o tzv. ilirskom jeziku kojim je to starosjedilačko stanovništvo govorilo. Određena rekonstrukcija je moguća iz naziva lokaliteta i imena ljudi, te spominjanja izvornih riječi u grčkim i latinskim dokumentima; međutim se s pokušajima rekonstrukcije nije za sada daleko odmaklo. S obzirom na to da je rekonstrukcijom tračanskog jezika – koji je u antičko doba bio raširen na širokom području od prostora današnje Rumunjske, do Male Azije – utvrđeno da je on srodan baltičkim jezicima (koji su, pak, srodni slavenskima – te je većina područja na kojima se u starini govorilo baltičkim jezicima, a čije se stanovništvo miješalo sa Slavenima, s vremenom prešla na naki od relativno srodnih slavenskih jezika), ne može se za sada isključiti mogućnost da se na područjima koje danas nastavaju Hrvati govorilo nekim takvim jezikom ili jezicima.
Metodološke premise Povijest ne vodi samo znanju o prošlosti i ne crta nam samo sliku o njoj. Ona uči i snalaziti se u njoj, upućuje na to da se u prošlosti pronalaze uporišta mišljenju i osjećanju u sadašnjosti. Time ona najviše i obogaćuje život.
No upravo zato posežu za njom i ideologije, zasnivajući jednostran pogled na svijet i siromašeći time istančanost snalaženja u prošlosti, a ukalupljujući razmišljanje i osjećanje u sadašnjosti. Ideologija u povijesti traži svoje argumente i nalazi slike kojima mobilizira i usmjeruje. Njoj, dakako, nije do utemeljenosti povijesnoga suda niti do svestrane mnogoslojnosti povijesne dokumentacije i argumentacije, nego traži dokaze da je bilo upravo onako kako se i bez dokaza osjeća da je moralo biti. Sve to ne može ostati bez posljedica za povijesno rasuđivanje, osobito ako se ne luči jasno između jednoga i drugoga, znanosti i ideologije. Treba stoga u povjesničkom razlaganju i pri sudu o raznim odgovorima što se daju na povijesna pitanja razlikovati znanstveno utemeljene pokušaje da se cjelovito opiše i objasni koji povijesni tijek od ideoloških zahvata kojima se jednostrano odabire i usmjerava mišljenje i osjećanje. Prvi se mogu zvati modelima, a drugi ideologemima.Ivan Supičić (ured.): Hrvatska i Europa: Rano doba hrvatske kulture, AGM, Zagreb, 1997.; Radoslav Katičić - "O podrijetlu Hrvata", str. 149–167
Svako pitanje o podrijetlu, i pojedinca, i roda, i naroda, pobuđuje veliku pozornost. U podrijetlu se, tako se misli i osjeća, očituje prava narav, iz njega se izvodi identitet. Koliko god se narav doista i zasniva na postanku, opet ima u tome što se podrijetlu pridaje tolika važnost dobra mjera iracionalnosti. Nije naime tako da bi za razumijevanje naravi i utvrđivanje identiteta prvotno i najdavnije podrijetlo bilo najvažnije ili čak odlučno. Ipak mnogi osjećaju tako, premda se narav zasniva i identitet određuje svim razvojem i rastom što vodi do njega, a ne samo ili najviše prvim početcima. U europskoj je pak kulturi, još tamo od rasapa Rimskoga Carstva, zajedničko podrijetlo naroda, u pravilu fiktivno i utemeljeno samo na legendarnoj predaji, osnovno načelo njegove identifikacije i političke organizacije. Nije dakle čudno što su mnogi i danas skloni tako misliti i osjećati, iako bi svima razumski već davno moralo biti jasno da je važna tradicija koja se nosi, a ne podrijetlo, i da tu tradiciju ne čine samo neki davni početci nego i sve ono što se s njome zbivalo dok se prenosila s pokoljenja na pokoljenje u dugom nizu mnogih stoljeća.
Kada je dakle riječ o podrijetlu naroda, mnogo je pobuda da se u vezi s time stvaraju ideologemi, a dogodit će se onda da oni utječu na konstrukciju znanstvenih modela kojima se pokušava odgovoriti na to pitanje i na izbor među takvim alternativnim modelima. No i onda kada su modeli pod jakim utjecajem ideologema ili čak posve u njihovoj vlasti, opet je razlika između modela i ideologema i jasna i bitna. Odgovor, koji se daje modelom nikad se ne smatra konačnim i iscrpnim. Koliko god impozantna bila konstrukcija, kojom se modelira povijesna slika, ne prestaje se gledati i na to kako je utemeljena i nije li na njoj potrebna kakva promjena ili dopuna.
Pismena vrela mini|Rimska provincija Dalmacija Imajući sve to na umu, pojedinac se može sada obratiti svojem konkretnom predmetu, podrijetlu Hrvata kao znanstvenom problemu. Budući da se radi o povijesnom pitanju, treba prvo razmotriti kako stoji s pisanim vrelima za nj. Razmjerno su obilna i svakako dovoljna da se na njima zasnuje cjelovita i u glavnim crtama pouzdana povijesna slika za sva razdoblja rimske provincije Dalmacije sve do sloma antičkoga života. U to doba nema traga Hrvatima u njoj. A Slaveni se javljaju na samom kraju, na prijelazu iz 6. u 7. stoljeće, kao opasan neprijateljski narod koji je počeo prodirati u nju. O tome kako su Slaveni Dalmaciju konačno osvojili razabire se tek nešto malo iz zapisa u španjolskim i etiopskim ranosrednjovjekovnim kronikama. Te slabo određene i u pojedinostima teško razumljive vijesti dolaze dakle iz velike prostorne daljine, dok bizantska vrela šute zabavljena sudbonosnim zbivanjima, a domaćih uopće nema. Tek u 9. stoljeću progovaraju franačka i s njima domaća vrela. Tada je u nekadašnjoj rimskoj Dalmaciji već prisutan gentilno organiziran narod Hrvata (lat. gens Chroatorum), kojim vlada knez, a zove se još i Slaveni (lat. Sclavi) i Dalmatinci (lat. Dalmatini). O tome kako su se tamo našli nema iz 9. stoljeća nikakve vijesti.
"O upravljanju carstvom" iz 10. stoljeća