mini|Alexander von Humboldt Friedrich Heinrich Alexander, barun von Humboldt (Berlin, 14. rujna 1769. – Berlin, 6. svibnja 1859.), njemački prirodoslovac, istraživač i polihistor, mlađi brat pruskog ministra, filozofa i jezikoslovca Wilhelma von Humboldta.
Uvod Kratak opis Humboldtovih putovanja Između 1799. i 1804. von Humboldt je putovao po Južnoj Americi koju je istražio i opisao po prvi put sa znanstvenog gledišta. U svojemu djelu Kosmos u 5 svezaka izvršio je fizički opis svijeta. Humboldt je podupirao mnoge znanstvenike, među kojima su bili Justus von Liebig i Louis Agassiz.
Životinjske i biljne vrste i mjesta nazvane prema Humboldtu Kao rezultat svojih istraživanja von Humboldt je opisao mnoge geografske pojave i prirodne vrste koje su do tada bile nepoznate Europljanima. Vrste nazvane prema njemu jesu: Spheniscus humboldti - Humboldtov pingvin Lilium humboldtii - Humboldtov ljiljan Phragmipedium humboldtii - orhideja Quercus humboldtii - južnoamerički hrast Conepatus humboldtii - Humboldtov tvor Annona humboldtii - novotropsko stablo ili grm Annona humboldtiana - novotropsko stablo ili grm Utricularia Humboldtii - vodeni morač Geranium humboldtii - kačik
Obilježja nazvana prema njemu uključuju Humboldtovu struju, rijeku Humboldt, Istočni i Zapadni Humboldtov lanac. Po njemu je također nazvano mjesečevo more Mare Humboldtianum kao i asteroid 54 Alexandra. Više informacija na Humboldt.
Zaklada Alexander von Humboldt Nakon Humboldtove smrti njegovi prijatelji i kolege osnovali su Zakladu "Alexander von Humboldt" (Stiftung na njemačkom) kako bi nastavili von Humboldtovu velikodušnu potporu mladim znanstvenicima. Iako je prvobitna donacija izgubljena u njemačkoj hiperinflaciji 1920-ih te ponovno u Drugome svjetskom ratu, njemačka je vlada obnovila novčanu potporu zakladi koja ima važnu ulogu u privlačenju stranih istraživača na rad u Njemačku, a omogućuje i njemačkim istraživačima da neko vrijeme rade u inozemstvu.
Humboldtov život i putovanja Rani život i obrazovanje Von Humboldtov otac je bio pukovnik u pruskoj vojsci i pripadao je uglednoj pomeranijskoj obitelji. Za svoju službu tijekom Sedmogodišnjeg rata nagrađen je mjestom kraljevskog dvorskog upravitelja. Oženio se 1766. godine Marijom Elizabethom von Colomb, udovicom baruna von Hollwedea. S njom je imao dvojicu sinova od kojih je mlađi bio Alexander. Djetinjstvo Alexandera von Humboldta nije bilo obećavajuće s obzirom na njegovo zdravlje i intelekt. Njegovi karakteristični ukusi ipak su se ubrzo pokazali. Zbog svoje sklonosti sakupljanja i označavanja biljaka, školjaka i insekata nazvali su ga "mala ljekarna". Nakon neočekivane smrti njegova oca 1779. brigu za obrazovanje preuzela je njegova majka koja je ispunila vjeru s nepokolebljivošću i oštroumnošću. Predodređen za političku karijeru Humboldt je studirao financije šest mjeseci na sveučilištu u Frankfurtu na Odri. Godinu dana kasnije, 25. travnja 1789., upisao se na sveučilište u Göttingenu, tada istaknutom po predavanjima C. G. Heinea i J. F. Blumenbacha. U to su se vrijeme u potpunosti razvile njegove ogromne i raznovrsne sposobnosti, pa je tijekom odmora 1789. prilično jasno naznačio svoja buduća postignuća u znanstvenim putovanjima uz Rajnu te u ondašnjoj izdanoj raspravi, Mineralogische Beobachtungen über einige Basalte am Rhein (Brunswick, 1790.). Njegova urođena strast za dalekim putovanjima potvrđena je prijateljstvom stvorenim u Göttingenu s Georgeom Forsterom, Heineovim zetom i istaknutim pratiocem kapetana Jamesa Cooka na njegovom drugom putovanju. Humboldtova izvanredna oštroumnost i ustrajnost u svrhu vlastitog pripremanja za znanstvenog istraživača upravljale su njegovim istraživanjima koja su rijetku kombinaciju dijelova odmah mogla prikazati na raznovrsan, brz i temeljit način. S tim stavom studirao je trgovinu i strane jezike u Hamburgu, geologiju u Freiburgu kod A. G. Wernera, anatomiju u Jeni kod J. C. Lodera, astronomiju i upotrebu znanstvenih instrumenata kod F. X. von Zacha i J. G. Köhlera. Svoja istraživanja o vegetaciji rudnika u Freiuergu dovela su do objavljivanja njegovog djela Florae Fribergensis Specimen 1793. godine; dok su rezultati dugotrajnog eksperimentiranja na pojavi mišićne razdražljivosti, koju je u to vrijeme otkrio L. Galvani, sadržane u Versuche über die gereizte Muskel- und Nervenfaser (Berlin, 1797.). Potonje djelo Blumenbach je u francuskom prijevodu upotpunio bilješkama.
mini|lijevo|250px|slika Friedricha Georga Weitscha iz 1806. godine
Putovanja i rad u Europi 1794. godine primljen je u članstvo slavne Weimarske koterije, a u lipnju 1795. doprinio je Schillerovom novom časopisu Die Horen, filozofskoj alegoriji naslovljenoj Die Lebenskraft, oder der rhodische Genius. U ljeto 1790. otputovao je u Englesku u pratnji Forstera. 1792. i 1797. godine bio je u Beču, a 1795. putovao je po Švicarskoj i Italiji u svrhu geoloških i botaničkih promatranja. U međuvremenu se domogao uredskog zaposlenja i imenovan je poreznikom na rudarstvo u Berlinu 29. veljače 1792. Iako je državnu službu dosljedno obavljao ali samo kao naučavanje u znanstvenoj službi, ispunio je svoje dužnosti s toliko vidljivih sposobnosti da se nije samo ubrzo uzdigao na najviši položaj u svojemu odjelu nego je uz to zadužen i za nekoliko važnih diplomatskih zadaća. Smrt njegove majke, 19. studenog 1796., oslobodila ga je da slijedi volju genija, a nakon što je napokon raskinuo svoje službene obveze, čekao je priliku za izvršenje svojeg dugo željenog plana putovanja.
Latinskoamerička ekspedicija Nakon što je kapetan Baudin, kojega je Humboldt službeno pozvao u pratnju, odgodio predloženo krstarenje Humboldt je napustio Pariz i krenuo za Marseille zajedno s Aiméom Bonplandom, predloženim botaničarom spriječene ekspedicije koji se nadao da će se pridružiti Bonaparteu u Egiptu. Načini prijevoza ipak nisu bili na vidiku pa su dva putnika na kraju odustali i krenuli za Madrid. Ondje im je ministar d'Urquijo dao neočekivanu potporu kako bi za svoju ekspediciju odredili španjolsku Ameriku.
Naoružani snažnim preporukama isplovili su u Pizarru iz A Coruñe 5. lipnja 1799. Nakon šest dana stali su na Tenerifama radi uspinjanja na vrh otoka. 16. srpnja stigli su u Cumanu. Ondje je Humboldt promatrao u noći s 11. na 12. studenog spektakularnu kišu meteora (Leonidi) koja oblikuje početnu točku našega poznavanja periodičnost te pojave. Odatle je nastavio s Bonplandom prema Caracasu, a u veljači 1800. godine napustio je obalu u svrhu istraživanja rijeke Orinoco. Tim putovanjem, koje je trajalo četiri mjeseca i pokrilo 2775 kilometara divlje i nenastanjene zemlje, otkrilo se postojanje veze između vodenih sustava rijeka Orinoco i Amazone te točno određivanje položaja razvodnice. 19. ožujka 1800. von Humboldt je zajedno s Bonplandom ulovio električne jegulje od kojih su istraživači dobivali ogromne električne udare tijekom svojega istraživanja.
24. studenog dva prijatelja su otplovila za Kubu. Nakon ostanka ondje nekoliko mjeseci stigli su ponovo na kopno kod Cartagene. Uspinjući se uz nabujali tok Magdalene i prelazeći smrznute vrhove Cordillera Real, stigli su 6. siječnja 1802. u Quito nakon zamornog i teškog putovanja. Ondje je njihov ostanak obilježen usponom na Pichinchu i Chimborazo, a zaključen je ekspedicijom na izvore Amazone tijekom puta za Limu. Kod Callaa Humboldt je 9. studenog promatrao tranzit Merkura, a proučio je i plodna svojstva guana čije je uvođenje u Europu uglavnom zaslužno njegovim rukopisima. Burno putovanje morem odvelo ih je do Meksika gdje su ostali godinu dana. Nakon Meksika nakratko su posjetili SAD gdje su iz ušća Delawarea isplovili za Europu, točnije za Bordeaux u koji su uplovili 3. kolovoza 1804.
Postignuća latinskoameričke ekspedicije Humboldt se s pravom može smatrati da je u toj znamenitoj ekspediciji utemeljio nove znanosti poput fizičke geografije i meteorologije. Njegovim opisom (1817.) "izotermalnih linija" odjednom je predložio ideju te pronašao načine uspoređivanja klimatskih uvjeta različitih zemalja. Prvo je istražio stopu smanjivanja prosječne temperature s porastom nadmorske visine i pronašao je, svojim istraživanjem podrijetla tropskih oluja, najraniji znak za otkrivanje sve složenijih zakona koji upravljaju atmosferskim poremećajima na višim širinama. Ipak njegovo ispitivanje geografije biljaka bilo je temeljeno na ondašnjoj neobičnoj ideji proučavanja raspodijeljenog organskog svijeta pod utjecajem različitih fizikalnih uvjeta. Svoje otkriće smanjivanja jačine Zemljinog magnetskog polja od polova prema ekvatoru dojavio je pariškom institutu u memoaru koji je pročitao 7. prosinca 1804., a njegovo značenje je provjereno brzim pojavljivanjem suparničkih tvrdnji. Njegova služba u geologiji uglavnom se temeljila na njegovom pažljivom proučavanju vulkana u Novom svijetu. Pokazao je da se vulkani nalaze u linearnim grupama, vjerojatno odgovarajući ogromnim podzemnim pukotinama. Svojom demonstracijom podrijetla eruptivnih stijena za koje se prije smatralo da su nastale djelovanjem vode jako je doprinio odbacivanju neispravnog mišljenja.
Humboldtova najveća želja bilo je uobličavanje te izdavanje enciklopedijske mase podataka - znanstvenih, političkih i arheoloških - koje je sam sakupio tijekom svojeg odsustva iz Europe. Nakon što je zajedno s Gay-Lussacom kratko putovao po Italiji radi istraživanja zakona magnetske deklinacije te privremenog boravka u rodnom gradu, doselio se u proljeće 1808. u Pariz u svrhu osiguravanja znanstvene suradnje potrebne da se njegovo veliko djelo javno objavi. Ta kolosalna zadaća za koju je mislio da će mu oduzeti samo dvije godine, na kraju mu je oduzela dvadeset i jednu, a čak je i tada ostala nedovršena.
Klicanje Humboldtu Izuzevši Napoleona Bonapartea, Humboldt je sada bio najslavniji čovjek u Europi. Zbor pljesaka pozdravljao ga je sa svih strana. Akademije, domaće i inozemne, bile su nestrpljive kako bi ga počastile svojim članstvom. Pruski vladar Fridrik Vilim III. povjerio mu je čast postavivši ga bez napornog služenja na mjesto kraljevskog dvorskog upravitelja zajedno s plaćom od 2500 talira koja je nakon toga udvostručena. Odbio je 1810. imenovanje za pruskog ministra javnog obrazovanja, a 1814. pratio je savezničke vladare u London. Tri godine kasnije kralj Prusije poziva Humboldta da ga prati na kongres u Aix-la-Chapelle. Ponovno je u jesen 1822. pratio istog monarha na kongres u Veroni kojem je slijedila kraljevska zabava u Rimu i Napulju. U proljeće 1823. godine vratio se u Pariz.