Buckinghamska palača je kraljevska rezidencija u Londonu i administrativno sjedište monarha Ujedinjenoga Kraljevstva. Palača je smještena u gradskoj četvrti Westminster i često je središnje mjesto državnih svečanosti i kraljevskih ceremonija, te ključna točka okupljanja za britanski narod u vrijeme nacionalnoga veselja i žalosti.
Objekt oko koje je izgrađena današnja palača izvorno se nazivala Buckinghamska kuća. Bila je to velika gradska kuća izgrađena za prvog vojvodu od Buckinghama 1703. godine na području koje je bilo u privatnom vlasništvu najmanje 150 godina. Kupio ju je kralj Đuro III. 1761. kao privatnu rezidenciju za kraljicu Šarlotu i od tada je nazivana Kraljičina kuća. Tijekom 19. stoljeća je pod vodstvom arhitekata Johna Nasha i Edwarda Blorea započelo veliko proširenje postojeće zgrade tijekom kojeg su izgrađena tri krila oko središnjeg dvorišta. Buckinghamska palača postala je londonska rezidencija britanskoga monarha nakon dolaska kraljice Viktorije 1837. godine.
Posljednja velika strukturalna proširenja učinjena su u kasnom 19. i ranom 20. stoljeću uključujući Istočno pročelje na kojemu se nalazi dobro poznati balkon s kojega kraljevska obitelj tradicionalno pozdravlja građanstvo. Tijekom njemačkoga bombardiranja u Drugom svjetskom ratu uništena je dvorska kapela, a na njenom je mjestu izgrađena Kraljičina galerija, te je 1962. otvorena za javnost sa zbirkom umjetničkih djela iz Kraljevske zbirke.
Izvorni dizajn većinom sačuvane unutrašnjosti iz ranog 19. stoljeća prema savjetu Charlesa Longa karakterizira značajno korištenje štukaturnog mramora scagliole jarkih boja te plavog i ružičastog lapis lazulija. Kralj Eduard VII. dao je djelomično preurediti palaču u stilu i bojama razdoblja Belle Époque. Mnoge manje sobe za primanje uređene su u kineskome regentskom stilu s namještajem i priborom donesenim iz Kraljevskog paviljona u Brightonu i iz kuće Carlton. Palača ima 775 soba, a krasi ju najveći privatni vrt u Londonu. Svečane sobe, koje se koriste za službene i državničke zabave, otvorene su za javnost svake godine veći dio kolovoza i rujna te nekoliko dana zimi i u proljeće.
Povijest
Prije 1624. U srednjemu vijeku mjesto buduće palače bilo je dijelom zemljišta dvorca Ebury (koji se također naziva Eia). Močvarno tlo natapala je rijeka Tyburn koja i danas teče ispod dvorišta i južnog krila palače.Goring, str. 15. Na mjestu gdje je rijeka bila prohodna (kod Cow Forda) smjestilo se selo Eye Cross. Zemljište cijelog tog područja mnogo je puta mijenjalo vlasnika Povijesno najznačajniji vlasnici kasnoga saskoga doba bili su Eduard Ispovjednik i Edita od Wessexa, a nakon normanskoga osvajanja najznačajniji vlasnik bio je Vilim Osvajač. Vilim je imanje prepustio jednom od najbogatijih plemića tog područja onoga doba Geoffreyu de Mandevilleu, koji ga je zatim poklonio redovnicima Westminsterske opatije.
Godine 1531. engleski kralj Henrik VIII. kupio je od Eton Collegea bolnicu sv. Jakova i pretvorio ju u palaču sv. Jakova,Goring, str. 28. a 1536. preuzeo je imanje Ebury od Westminsterske opatije.Goring, str. 18. Ovi su prijenosi vlasništva po prvi put vratili područje buduće gradnje Buckinghamske palače natrag u kraljevske ruke otkako ju je Vilim Osvajač predao gotovo 500 godina ranije. Različiti vlasnici iznajmljivali su područje od kraljevskih veleposjednika što je dovelo do žestokih spekulacija tijekom 17. stoljeća svaki put kad je istekao ugovor o najmu. Staro je selo Eye Cross već odavno propalo, a područje je s vremenom opustošilo.Wright, str. 76. – 78. Za obnovu su trebala značajna sredstva, stoga je kralj Jakov I. Stuart prodao dio slobodnog posjeda krune, ali je zadržao dio zemljišta od 1,6 hektara gdje je zasadio vrt dudova za proizvodnju svile koji se i danas nalazi na sjeverozapadnome kutu današnje palače.Goring, str. 31., 36. Clement Walker u Anarchia Anglicana (1649.) spominje "novopodignute predionice u Mulberry Gardenu kod sv. Jakov". U kasnom 17. stoljeću imanje je naslijedila Mary Davies bogatog zemljoposjednika Hugha Audleyja.
Prve kuće (1624. – 1761.) mini|Gravura Buckinghamske kuće oko 1710. Prva izgrađena kuća na tom području bila je kuća Williama Blakea oko 1624.Wright, str. 83. Sljedeći vlasnik bio je prvi grof od Norwicha George Goring, koji je od 1633. proširio Blakeovu kuću. Od tada je postala poznata kao Goring House, a Goring je uredio veći dio današnjeg vrta tada poznatog kao Goring Great Garde,.Goring, poglavlje V.Harris, str. 21. ali nije dobio pravo vlasništva nad vrtom dudova. Bez Goringovog znanja 1640. dokument "nije bio ovjeren Velikim pečatom prije nego što je Karlo I. pobjegao iz Londona, što je bilo potrebno za zakonsku pravovaljanost".Wright, str. 96. Bio je to kritični propust koji bi pomogao britanskoj kraljevskoj obitelji da vrati vlasništvo nad zemljištem pod kraljem Đurom III.Goring, str. 62. Nakon što u jednom trenutku Goring nije platio predviđenu najamninu kralju,Goring,str. 58. prvi grof od Arlingtona Henry Bennet uspio je otkupiti zakup Goringove kuće i potom preuzeti imanje u najam od kralja nakon što je kuće izgorjela 1674. godine. Iduće je godine na tom zemljištu izgradio novu tzv. Arlingtonovu kuću na mjestu južnog krila današnje palače. Godine 1698. John Sheffield je preuzeo zakup nad imanjem, a kasnije je postao prvi vojvoda od Buckinghama i Normanbyja. Buckinghamsku kuću sagradio je Sheffield 1703. prema projektu Williama Windea. Građevinu je činio veliko trokatno središnje tijelo is dva manja bočna krila.Harris, str. 22. Kuću je na posljetku prodao Buckinghamov nezakoniti sinCharles Sheffield 1761.Robinson, str. 14. kralju Đuri III. za 21 000 funti.Mackenzie, str. 12 and Nash, str. 18. Sheffieldovo pravo zakupa na vrt dudova, čije je vlasništvo još uvijek bilo u vlasništvu kraljevske obitelji, trebalo je isteći 1774.Mackenzie, str. 12.
Od kraljičine kuće do palače (1761. – 1837.) mini|Kuća iz 1819., djelo Williama Westalla. Pod novim kraljevskim vlasništvom zgrada je izvorno bila zamišljena kao privatno utočište za kraljicu Šarlotu, zato je dobila ime Kraljičina kuća. Pregradnja nove građevine započela je 1762.Harris, str. 24. Godine 1775., zakon je dodijelio imovinu kraljici Šarloti u zamjenu za njezina prava na obližnju kuću Somerset, i tamo je rođeno 14 od njezinih 15 djece. Neki primjerci namještaja preneseni su iz kuće Carlton, a drugi su kupljeni u Francuskoj nakon Francuske revolucijeJones, str. 42. 1789. Premda je palača sv. Jakova ostala službena i ceremonijalna kraljevska rezidencija, naziv "Buckinghamska palača" počeo se koristiti najmanje od 1791. Nakon dolaska na prijestolje 1820. godine kralj Đuro IV. nastavio je s obnovom s namjerom da stvori mali, ali udobni dom. Međutim, 1826. godine dok su radovi bili u tijeku, kralj je na nagovor svog arhitekta Johna Nasha odlučio preinačiti kuću u palaču.Harris, str. 30. – 31. Vanjska fasada dizajnirana je imajući na umu francuski neoklasični utjecaj koji je preferirao Đuro IV. Troškovi izgradnje dramatično su porasli, a 1829. kralj je smijenio Nasha s položaja glavnog arhitekta zbog ekstravagancije njegovih projekata. Nakon smrti Đura IV. 1830., njegov mlađi brat Vilim IV. angažirao je Edwarda Blorea da dovrši posao.Harris, str. 33. Vilim se nikada nije uselio u palaču jer je umro prije dovršetka radova. Nakon što je Westminsterska palača uništena u požaru 1834., ponudio je preuređenje Buckinghamske palače u novu zgradu parlamenta, ali je njegova ponuda odbijena.
Kraljica Viktorija (1837. – 1901.) mini|Buckinghamska palača oko 1837. Lijevo je vidljiv mramorni luk koji je bio i svečani ulaz. Buckinghamska palača postala je glavna kraljevska rezidencija 1837. nakon dolaska kraljice Viktorije, koja je bila prvi monarh koji je ondje boravio. Njezin prethodnik Vilim IV. umro je prije njezina završetka.Hedley, str. 10. Dok su svečane prostorije bile pune pozlate i boja, drugi dijelovi nove palače bili su nešto manje luksuzni. Kolale su glasine da su se dimnjaci toliko propuštali dim u prostorije da su se vatre morale gasiti, pa je zbog toga palača često bila hladna.Woodham-Smith, str. 249. Ventilacija je bila toliko loša da su se prostorima širili neugodni mirisi, a kada je odlučeno da se ugrade plinske svjetiljke, pojavila se ozbiljna zabrinutost zbog nakupljanja plina na nižim katovima. Također se govorilo da je osoblje bilo lijeno zbog čega je palača bila prljava. Nakon kraljičine udaje 1840., njezin suprug princ Albert bavio se reorganiziranjem kućnih poslova i osoblja, te rješavanjem projektantskih nedostataka palače.Rappaport, str. 84. Do kraja 1840. svi su problemi otklonjeni, no nakon jednog desetljeća ponovo su započeli građevinski radovi.
Kraljevski par je smatrao da je palača premalena za dvorski život i njihovu sve veću obitelj,Harris, de Bellaigue & Miller, str. 33. pa je 1847. dao izgraditi novo krilo po projektu Edwarda Blorea tako što je zatvorio središnji četverokut.Holland & Hannen and Cubitts – The Inception and Development of a Great Building Firm, published 1920, str. 35. Veliko istočno pročelje danas okrenuto prema trgovačkom centru u dananjici je "javno lice" Buckinghamske palače i upravo je tamo smješten balkon s kojega kraljevska obitelj pozdravlja građanstvo u važnim prilikama i nakon godišnje ceremonije Trooping the Color. U tom je razdoblju također izgrađena plesna dvorana i niz novih svečanih prostorija, a projektirao ih je Nashov učenik James Pennethorne.King, str. 217. Prije smrti princa Alberta palača je često bilamjesto glazbenih zabava,Hedley, str. 19. a najslavniji suvremeni glazbenici svirali su u Buckinghamskoj palači. Poznato je da je skladatelj Felix Mendelssohn tamo svirao u tri navrata.Healey, str. 137. – 138. Johann Strauss II i njegov orkestar svirali su ondje dok su bili u posjetu Engleskoj.Healey, str. 122. Pod vladavinom kraljice Viktorije, Buckinghamska palača je uz uobičajene kraljevske ceremonije, investiture i prezentacije često bila i mjesto održavanja raskošnih kostimiranih balova.
Ostavši udovica 1861. godine, ožalošćena kraljica povukla se iz javnog života i napustila Buckinghamsku palaču kako bi živjela u dvorcima Windsor, Balmoral i Osborne House. Dugi niz godina palača je bila rijetko korištena, čak i zapuštena. Godine 1864. pronađena je poruka pričvršćena na ogradu Buckinghamske palače, u kojoj je stajalo: "Ove zapovjedne prostorije daju se u najam ili prodaju, zbog opadanja poslovanja pokojnog stanara." Na kraju je javno mnijenje uvjerilo kraljicu da se vrati u London, iako je čak i tada radije živjela negdje drugdje kad god je to bilo moguće. Dvorske svečanosti i dalje su se održavale u dvorcu Windsor, kojima je predsjedavala mračna kraljica obično odjevena u crno, dok je Buckinghamska palača ostala zatvorena veći dio godine.Robinson, str. 9.
Početak 20. stoljeća (1901. – 1945.)
Godine 1901. novi kralj Eduard VII. započeo je s novim preuređenjem palače. Kralj i njegova supruga kraljica Aleksandra, oduvijek su bili na čelu londonskog visokog društva, a njihovi prijatelji poznati kao "Kuća iz Marlborougha" smatrani su najeminentnijima i najmodernijim među aristokracijom toga doba. Buckinghamska palača, njezina plesna dvorana, veliki ulaz, mramorna dvorana, veliko stubište, predvorja i galerije preuređeni su u krem i zlatnim bojama razdoblja Belle Époque, a takve su očuvane i danas. Palača je ponovo postala okruženje za veličanstvene zabave, a radikalna preuređenja bila su u suprotnosti s Nashovim izvornim projektom.Robinson (Page 9) asserts that the decorations, including plaster swags and other decorative motifs, are "finicky" and "at odds with Nash's original detailing".