David Samuel "Sam" Peckinpah (21. veljače 1925. – 28. prosinca 1984.), američki filmski redatelj koji je stekao slavu vesternom Divlja horda (1969.). Postao je jedan od najvećih redatelja sedamdesetih kroz svoje inovativno i eksplicitno prikazivanje akcije i nasilja, kao i zbog svog revizionističkog pristupu vestern žanru. Peckinpahovi filmovi općenito su se bavili sukobom između vrijednosti i ideala, i pokvarenosti nasilja u ljudskom društvu. Njegovi junaci su vrlo često usamljenici ili gubitnici koji žele biti časni, ali moraju napraviti kompromis kako bi preživjeli u nihilističkom i brutalnom svijetu. Peckinpahova ratoborna narav, označena godinama alkoholizma i narkomanije, u dobroj je mjeri zasjenila njegovu profesionalnu ostavštinu. Mnogi njegovi filmovi poznati su po sukobima iza kulisa s producentima i članovima ekipe, što je naštetilo njegovoj reputaciji i karijeri.
Nekoliko njegovih filmova, kao što su Psi od slame (1971.), Pat Garret i Billy the Kid (1973.) i Donesite mi glavu Alfreda Garcije (1974.) do danas su ostali kontroverzni.
Genealogija
Njegovo podrijetlo seže do u Kaliforniju. Njegov pradjed, Rice Peckinpaugh, bio je trgovac i farmer u Indiani prije nego što se u pedesetim godinama 19. stoljeća preselio u Kaliforniju, u okrug Humboldt i promijenio obiteljsko prezime u "Peckinpah". Obitelj se skrasila u tom području kako bi se bavila sječom stabala. Peckinpahov pradjed s majčine strane bio je Denwer Church, stočar, sudac Vrhovnog suda i kalifornijski kongresmen. David Samuel "Sam" Peckinpah rođen je 21. veljače 1925., kao sin Davida Edwarda Peckinpaha i Fern Louise Church. Peckinpah i nekoliko rođaka su često tvrdili da imaju indijansko podrijetlo, ali su to demantirali preživjeli članovi obitelji.
Životopis
Peckinpah je rođen u Fresnu, Kalifornija, a pohađao je humanističku školu i srednju školu u rodnom gradu. Sa svojim bratom je često markirao s nastave kako bi se bavio kaubojskim poslovima na ranču Denvera Churcha, uključujući hvatanje, žigosanje i strijeljanje. Tijekom tridesetih i četrdesetih, Coarsegold i Bass Lake još su bili naseljeni potomcima rudara i rančera iz 19. stoljeća. Mnogi od ovih potomaka je radilo na Churchovu ranču. U to vrijeme, bilo je to ruralno područje koje je prolazilo kroz ekstremne promjene, a vjeruje se da je se izloženost njima odrazilo na Peckinpahove vesterne.
Dok je bio u srednjoj školi u Fresnu, igrao je za momčad američkog nogometa, ali je zbog čestih tučnjava i nediscipline prisilio roditelje da ga za završnu godinu pošalju na vojnu akademiju. 1943. se pridružio marincima. U manje od dvije godine, njegov bataljun je poslan u Kinu sa zadatkom razoružavanja japanskih vojnika i vraćanja u domovinu nakon Drugog svjetskog rata. Iako mu zadaci nisu uključivali borbu, tvrdio je kako je svjedočio ratnim sukobima između kineskih i japanskih vojnika. Prema njegovim prijateljima, to je bilo nekoliko činova mučenja i ubojstvo radnika iz nasumične snajperske pucnjave. Američkim vojnicima je bilo zabranjeno intervenirati. To je navodno snažno pogodilo Peckinpaha i vjerojatno se odrazilo na prikaze nasilja u njegovim filmovima.
Nakon rata je pohađao Fresno State College gdje je studirao povijest. Kao student je upoznao i 1947. oženio svoju prvu ženu Marie Selland. Kao studentica drame, Selland je upoznala Peckinpaha s kazališnim odjelom, a on se po prvi put zainteresirao za režiranje. Tijekom završne godine, adaptirao je i režirao jednosatnu verziju Staklenog zvjerinjaka Tennesseeja Williamsa. Nakon diplome 1948., Peckinpah je upisao postdiplomski studij drame na Sveučilištu Južne Kalifornije. Prije nego što je magistrirao, proveo je dvije godine kao redatelj u kazalištu Huntington Park Civic u Los Angelesu. Zamolili su ga da ostane još godinu dana, ali Peckinpah je počeo raditi kao scenski radnik na KLAC-TV-u vjerujući da će mu iskustvo na televiziji pomoći u kasnijem filmskom poslu. Čak i tijekom ove rane kazališne karijere, Peckinpah je bio borbene naravi. Navodno je izbačen sa seta The Liberace Showa jer nije nosio kravatu i jer je odbio uputiti prodavača auta tijekom nastupa uživo zbog njegova ponašanja prema scenskim radnicima.
mini|desno|200px|
1954. je angažiran kao pomoćnik casting redatelja za film Pobuna u bloku 11 redatelja Dona Siegela. Film je sniman u zatvoru Folsom. Navodno upravitelj nije htio pustiti producente u zatvor dok nije upoznao Peckinpaha. Upravitelj je poznavao njegovu obitelj još iz Fresna i odmah postao kooperativan. Siegelov rad na lokaciji i korištenje stvarnih zatvorenika kao statista impresionirali su Peckinpaha. S njim će kao pomoćnik raditi na četiri druga filma, Privatni pakao 36 (1954.), Annapolis Story (1955.), Invazija tjelokradica (1956.) i Crimes in the Streets (1956.). U Invaziji tjelokradica, u kojem se Peckinpah pojavio u cameo ulozi, nastupili su Kevin McCarthy i Dana Wynter. Bio je to jedan od najhvaljenijih SF filmova pedesetih. Peckinpah je tvrdio kako je pridonio na prepravljanju scenarija, što nije razjašnjeno do danas. Bilo kako bilo, suradnja sa Siegelom donijela mu je reputaciju scenarista i potencijalnog redatelja.
Dobrim dijelom života Peckinpah je bio alkoholičar i ovisnik o drogama. Prema nekima, patio je i od mentalnog poremećaja, vjerojatno manične depresije ili paranoje. Vjeruje se da su problemi s pićem počeli tijekom vojne službe u Kini, gdje je bio čest gost saloona u Tientsinu i Peipingu. Nakon razvoda od Selland 1960., majke njegovo četvero djece, 1965. se oženio s meksičkom glumicom Begonom Palacios. Burna veza se razvila, a do njegove smrti su se vjenčali čak tri puta. Dobili su jednu kćer. Njegova ličnost navodno se kretala od dragog, slatkorječivog, umjetnički nastrojenog raspoloženja do izljeva bijesa i nasilja tijekom kojih bi verbalno i fizički zlostavljao sebe i druge. Kao iskusan lovac, Peckinpah je bio fasciniran oružjem, a kad je pio, znao je pucati po ogledalima u svojoj kući, što se može vidjeti i u nekoliko njegovih filmova. Peckinpahova teška reputacija s ukusom za nasilje, inspirirana sadržajem većine njegovih popularnih filmova, zasjenila je njegovu umjetničku reputaciju. Njegovi prijatelji i obitelj su tvrdili da to ide na štetu čovjeka koji je zapravo bio mnogo kompleksniji nego što se to općenito misli. Tijekom svoje karijere, Peckinpah je očito stekao iznimnu lojalnost u nekim prijateljima i zaposlenicima. Koristio je iste glumce (Warren Oates, L.Q. Jones, R.G. Armstrong, James Coburn, Ben Johnson, Kris Kristofferson) i suradnike (Jerry Fielding, Lucien Ballard, Gordon Dawson, Martin Baum) u mnogim svojim filmovima, a dosta njegovih prijatelja i suradnika je ostalo uz njega do kraja njegova života.
Nakon vjenčanja s Palacios, Peckinpah je dobar dio života proveo u Meksiku, gdje je kupio i imanje. Navodno je bio fasciniran meksičkim načinom života i kulturom, koje je u filmovima često prikazivao s dosta neobične sentimentalnosti i romantičnosti. Četiri njegova filma, Bojnik Dundee (1965.), Divlja horda (1969.), Pat Garret i Billy the Kid (1973.) i Donesite mi glavu Alfreda Garcije (1974.), u potpunosti su snimljena na lokacijama u zemlji, dok Bijeg (1972.) završava s parom koji bježi u slobodu u Meksiko.
Peckinpah je zadnjih godina svog života bio teško bolestan. Bez obzira na to, nastavio je raditi sve do posljednjih mjeseci prije smrti. Umro je od zatajenja srca 28. prosinca 1984. U to je vrijeme pripremao snimanje originalnog scenarija Stephena Kinga nazvanog "The Shooters".
Televizijska karijera
Na preporuku Dona Siegela, Peckinpah se krajem pedesetih afirmirao kao scenarist televizijskih vestern serija, prodavši tako scenarije za Gunsmoke, Have Gun - Will Travel, Slomljenu strijelu, Klondike i ZaneGray Theater. Adaptirao je i roman The Authentic Death of Hendry Jones, što će se 1961. pretvoriti u film Marlona Branda, One-Eyed Jacks. Od pisanja je prešao na režiranje i snimio epizodu Slomljene strijele 1958. (što se općenito uzima kao njegov prvi redateljski posao) i nekoliko epizoda Klondikea iz 1960. (s Jamesom Coburnom i L.Q. Jonesom).
1958. je napisao scenarij za Gunsmoke, koji je odbijen zbog sadržaja. Prepravio je scenarij, nazvao ga The Sharpshooter i prodao ga Zane Grey Theateru. Epizoda je pobudila zanimanje pa je postala televizijska serija The Rifleman s Chuckom Connoraom. Peckinpah je režirao četiri epizode serije, ali je odustao nakon prve godine.
Tijekom ovog vremena, Peckinpah je osmislio i televizijsku seriju The Westerner s Brianom Keithom i Johnom Dehnerom. Od 1959. do 1960. je bio producent serije, surađivao na scenariju svake epizode, te ih pet i režirao. Hvaljena od kritike, serija je trajala samo trinaest epizoda prije otkazivanja ponajviše zbog sirovog prikaza lakonskog kauboja lutalice Davea Blassingamea (Brian Keith). Epizoda serije kasnije je poslužila kao temelj za film Toma Griesa iz 1968. Will Penny. The Westerner je otada stekao kultni status i učvrstio Peckinpahovu reputaciju kao redatelja na kojega se može računati.
Rana filmska karijera
Kobni suputnici
Nakon otkazivanja Westernera, Brian Keith je dobio glavnu ulogu u vesternu iz 1961., Kobni suputnici. Za redatelja je predložio Sama Peckinpaha, a producent Charles B. Fitzsimons je to uvažio. Prema svim izvorima, niskobudžetni film sniman na lokaciji u Arizoni bio je proces učenja za Peckinpaha, koji se posvađao s Fitzsimonsom (bratom zvijezde filma, Maureen O'Hara) oko scenarija i postavljanja scena. Navodno mu je Fitzsimons onemogućio da dadne upute O'Hari. Kako nije mogao prepraviti scenarij ili montirati film, Peckinpah se zakleo da nikad više neće snimati film ako nema kontrolu nad scenarijem. Kobni suputnici prošao je nezapaženo te je to Peckinpahov najmanje poznat film. mini|desno|200px|
Pucnji poslijepodne
Njegov drugi film, Pucnji poslijepodne (1962.), bio je temeljen na istoimenom scenariju N.B. Stonea Jr. Producent Richard Lyons se divio Peckinpahovu radu na Westerneru i ponudio mu redateljsku stolicu. Peckinpah je uvelike promijenio scenarij i ubacio osobne reference iz vlastitog djetinjstva kad je odrastao na ranču Denvera Churcha, te je čak jedan rudarski gradić nazvao "Coarsegold". Lik Stevea Judda, nekadašnjeg slavnog pravnika, temeljio je na priči o vlastitom ocu, Davidu Peckinpahu. U scenariju, Judd i njegov stari prijatelj Gil Westrum su unajmljeni da prevezu zlato iz rudničke zajednice kroz opasni teritorij. Westrum se nada da će nagovoriti Judda da uzmu zlato za sebe. Na putu, slijedeći Juddov primjer, Westrum polako shvaća da je njegovo samopoštovanje mnogo važnije od profita. Tijekom završnog obračuna, kad se Judd i Westrum suprotstavljaju trojici muškaraca, Judd biva smrtno ranjen, a njegova smrt znači Westrumovo spasenje - katolička tragedija izašla iz vestern žanra. To će postati jedna od glavnih tema u mnogim kasnijim Peckinpahovim filmovima. S ostarjelim zvijezdama vestern žanra Joelom McCreom i Randolphom Scottom u svojim posljednjim filmskim ulogama, film je ostao neprimjećen u Americi, ali je u Europi postao veliki hit. Pobijedivši 8½ Federica Fellinija na Belgijskom filmskom festivalu, film je bio hvaljen od stranih kritičara kao briljantna prerada vestern žanra. Njujorški kritičari također su otkrili Peckinpahov neobični vestern: Newsweek ga je prozvao najboljim filmom godine, a Time ga je uvrstio na popis deset najboljih. Peckinpah, enfant terrible svijeta filma, je stigao. Danas se film smatra jednim od Peckinpahovih najvećih djela.
Bojnik Dundee