Izvanzemaljci (vanzemaljci, svemirci), pojam je koji se koristi za označavanje organizama čiji dom nije planet Zemlja, već neki drugi dio svemira. Danas se proučavanjem ovoga fenomena bavi egzobiologija koja do danas nije uspjela naći jedan autentičan dokaz postojanja života izvan Zemlje. Pod ovim pojmom u znanstvenim se krugovima podrazumijeva bilo kakav oblik života u rasponu od najjednostavnijih bakterija do složenih organizama sličnih ljudima.
Dio znanstvenika na osnovi istraživanja smatra da je postojanje živih organizama izvan planeta Zemlje vrlo vjerojatno i da neki oblici života gotovo sigurno postoje u svemiru, ali se svi slažu da ti oblici nisu stigli do planeta Zemlje. Kao moguća pogodna mjesta za razvoj života u svemiru, smatraju se tzv. nastanjivi planeti koje se nalaze na određenoj udaljenosti (sličnoj Zemljinoj) od središta svog zvjezdanog sustava da bi se na njoj razvio život i posjeduju ili su posjedovali tijekom svog razvoja vodu na svojoj površini.
Kandidati u Sunčevom sustavu
U Sunčevu sustavu i dalje postoji nekoliko kandidata za postojanje vanzemaljaca. Ako postoje, onda je jest riječ o jednostavnim oblicima života.
Mars
Danas se Mars spominje kao jedini planet kandidat za vanzemaljce. Mars je nekada, smatra se, imao oceane na svojoj površini, u kojima se mogao lako razviti jednostanični život. Do danas nisu pronađeni izravni dokazi za postojanje života.
Unatoč tomu, ima neizravnih dokaza. Jedan od njih je i meteorit ALH 184001, koji je 1984. pronađen na Allan Hillsu na Antartici, a mikroskopiranjem su nađeni potencijalni fosili organizama, unatoč tome što isto otkriće ostaje sporno do danas.
Europa i Enkelad
Europa i Enkelad su trenutačno najbolji kandidati za postojanje života izvan Zemlje. Europa je Jupiterov mjesec, a Enkelad Saturnov.
Letjelica Galileo je 1996. pronašla dokaze gejzira na Europi, a oni su potvrđeni 2014. i 2016., a također postoji mnogo dokaza za podzemni ocean. Letjelica Europa Clipper trebala bi stići na Europu 2026., a preletom gejzira pokušati naći tragove života.
Kada je u pitanju Enkelad, postoji vrlo velika šansa za ocean vode ispod površine. Početkom 2006. NASA-ina letjelica Cassini snimila je, vjerojatno, tekuću vodu koja izbija iz gejzira na Enkeladu. To je dodatan dokaz oceana. Radarski podaci iz 2014. godine otkrili su rezervoar vode ispod južnog pola, dubine 10-ak km.https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/golemi-ocean-na-saturnovu-mjesecu-krije-zivot-20140404 Podaci iz 2015. su dokazali globalni ocean jer je izmjereno da se Enkelad na nekim mjestima titra više, a negdje manje.
Postoje također određene šanse da život uspijeva na Enkeladu, zbog oceana. Jedan od najbližih preleta Enkeladu Cassini-Huygens napravila je 28. listopada 2015., na udaljenosti od samo 49 km, te je skupio instrumentima neke uzorke iz gejzira te ih analizirao. Na temelju tih podataka 2018. godine nađeni su tragovi organskih molekula težih od 200 atomskih jedinica, makar još nije poznato dolaze li s Enkelada ili s meteora.https://www.tportal.hr/tehno/clanak/novo-otkrice-na-saturnovom-mjesecu-enkeladu-uzbudilo-je-znanstvenu-zajednicu-jesmo-li-sami-u-svemiru-foto-20180630 Prije toga je 2017. otkriven i vodik na Enkeladu, te su nađeni tragovi i amonijaka, ugljikovog dioksida te metana.https://www.telegram.hr/zivot/nasa-je-upravo-objavila-da-na-saturnovom-mjesecu-enceladusu-postoje-uvjeti-za-stvaranje-zivota/
Titan
Titan, jedan od Saturnovih mjeseca, veliki je prirodni laboratorij koji može mnogo pomoći pri otkrivanju postanka života. Vjerojatnost da postoji život na Titanu je vrlo mala, jer je temperatura na površini Titana tek -180 °C zbog velike udaljenosti od Sunca. No zato Titan jedini u Sunčevom sustavu posjeduje 60% gušću atmosferu od Zemlje. Titanova atmosfera sastoji se većim dijelom od dušika (94%) i metana (5%), a u njoj su prisutni i etan, cijanovodik, ugljikov dioksid, ugljikov monoksid u manjim količinama. Osnovna razlika između Titana i rane Zemlje je u vrlo niskoj temperaturi Titana, što rezultira nedostatkom tekuće vode. Nedovoljna temperatura i nedostatak vode održali su vjerojatno Titan milijardama godina istim u prebiološkoj fazi razvoja. Zbog postojanja značajne količine ugljika, Titan je izvrsno mjesto za istraživanje složenih organskih kemijskih reakcija koje su se morale jednom davno odvijati na Zemlji i temelj su svom životu. Razumijevanjem tih reakcija moći će se rekonstruirati čitava kemijska i biološka evolucija života na Zemlji i time razriješiti misterija nastanka života na Zemlji, a možda i u svemiru. Mala sonda Huygens, nazvana po astronomu Christiaanu Huygensu koji je otkrio Titan, zacijelo je u tome puno pomogla sletjevši na površinu Titana 2005. godine. Titan je zapravo primjer neuspjelog pokušaja nastanka života. On je podrška tezi - svuda gdje to uvjeti dopuste, život će nastati i razviti se. Istraživanje provedeno na Sveučilištu Cornell u New Yorku navodi kako bi života u svemiru moglo biti i više nego što mislimo i to u obliku azotosoma, životnih oblika sastavljenih od dušika, ugljika i vodika i sposobnih funkcionirati u tekućem metanu na temperaturama od minus 180 stupnjeva.
Pluton
Daleki Pluton izgubio je status planeta prije 14 godina, no, kako sad stvari stoje, izgleda da su ga znanstvenici itekako podcijenili. Letjelica New Horizons prošla je pored Plutona 14. srpnja 2015. godine i zabilježila nevjerojatnu količinu podataka o njegovim kompleksnoj atmosferi, ledenim planinama koje je formirao nepoznati geološki proces, organske materije na površini i ocean vode ispod površine. Izmaglica oko Plutona znanstvenike je podsjetila na onu oko Saturnovog mjeseca, Titana, koji je jedini mjesec u Sunčevom sustavu koji ima hidrološki proces. Moguće je da u tom oceanu ima više vode nego u svim morima na Zemlji. Plutonov ocean, koji je zbog leda vjerojatno bljuzgav, nalazi se 150 do 200 kilometara ispod ledene površine i dubok je oko 100 kilometara. Kako se iznad tog oceana nalazi toliko puno leda, Pluton i nije najizgledniji kandidat za život ali ne smije se reći i da je to nemoguće. Tekuća voda smatra se jednim od ključnih sastojaka za život.
Iako se nalazi na samom kraju Sunčeva sustava, odnosno 40 puta je dalje od Sunca nego Zemlja, maleni Pluton ima dovoljno radioaktivne topline preostale nakon formiranja planeta da vodu zadrži u tekućem stanju. Znanstvenici su istraživali zašto se područje koje izgleda poput srca nalazi u blizini Plutonova ekvatora. Računalni modeli pokazali su da se to područje najvjerojatnije napunilo ledom zbog čega se Pluton zaokrenuo te mu je napukla kora. To se moglo dogoditi samo u slučaju oceana ispod površine.
Ako zaista na Plutonu postoji život on zasigurno neće biti onakav kakav mi poznajemo. Oblici života koje mi poznajemo mogu tolerirati ekstremnu hladnoću, toplinu i sol, ali ne mislimo da bi mogli tolerirati toliku količinu amonijaka koju Pluton treba da bi spriječio zamrzavanje tog oceana. To je mjesto nemoguće za klice, a još manje za neki drugi oblik života koji poznajemo.
Kandidati izvan Sunčevog sustava
Egzoplaneti Od 1995. izvan Sunčevog sustava je otkriveno mnogo egzoplaneta koji kruže oko zvijezda. Prvi potencijalno nastanjiv egzoplanet otkriven je 2007., a riječ je o planetu Gliese 581 c. Od tada je otkriveno mnogo nastanjivih planeta, a neki od njih smatraju se najboljim kandidatima za život do danas.
Sustav TRAPPIST-1
TRAPPIST-1, također označen kao 2MASS J23062928-0502285, je ultrahladna crvena patuljasta zvijezda koja je malo veća, ali mnogo masivnija od planeta Jupiter ; nalazi se 39,6 svjetlosnih godina (12,1 pc) od Sunca u zviježđu Vodenjak. Otkriveno je oko planete oko zvijezde sedam planeta slične veličine kao Zemlja, što je veći broj nego u bilo kojem drugom planetarnom sustavu. Studija objavljena u svibnju 2017. sugerira da stabilnost sustava nije osobito iznenađujuća ako se uzme u obzir kako su planeti prešli na svoju sadašnju orbitu preko protoplanetarnog diska.
Tim belgijskih astronoma prvi je put otkrio tri planeta veličine Zemlje na orbiti oko patuljaste zvijezde 2015. 22. veljače 2017. astronomi su objavili otkriće još četiri dodatna egzoplaneta oko TRAPPIST-1. U ovom su radu koristili svemirski teleskop Spitzer i vrlo veliki teleskop, a nova otkrića dovela su do ukupnog broja planeta od sedam, od kojih se 3 ( e, f i g ) nalaze su konzervativnoj nastanjivoj zoni. Ostali bi također mogli biti useljivi, jer mogu imati tekuću vodu negdje na površini, a konzervativna nastanjiva zona nije jedina, tu je još i optimistična nastanjiva zona, koja predstavlja produžetak nastanjive zone. Ovisno o definiciji, ukupno čak 6 planeta ( c, d, e, f, g i h ) može biti u nastanjivoj zoni, s procijenjenim ravnotežnim temperaturama od 170 do 330 K (–103 do 57 °C; –154 do 134 °F). U studenom 2018. astronomi su utvrdili da je planet TRAPIST-1e, četvrti po udaljenosti od svoje matične zvijezde, najvjerojatnije oceanski svijet svijet nalik Zemlji i da će "biti izvrstan izbor za daljnja proučavanja, imajući na umu naseljivost".
Međutim, Keplerova promatranja u sklopu programa K2 otkrila su nekoliko bljeska na zvijezdi domaćina. Energija najjačeg događaja bila je usporediva s Carringtonovim događajem, jednog od najjačih bljeska viđenih na Suncu. Kako planeti sustavu TRAPPIST-1 orbitiraju mnogo bliže zvijezdi domaćinu nego Zemlja oko Sunca, takve erupcije mogu izazvati 10-10000 puta jače magnetske oluje od najmoćnijih geomagnetskih oluja na zemlji. Osim izravne štete koju zračenje uzrokuje erupcijama, mogu predstavljati i dodatne prijetnje: kemijski sastav planetarnih atmosfera vjerojatno se redovito mijenja erupcijama, a atmosfere se također mogu dugoročno erodirati. Dovoljno snažno magnetsko polje egzoplaneta moglo bi zaštititi njihovu atmosferu od štetnih učinaka takvih erupcija, ali egzoplanetu nalik Zemlji trebalo bi magnetsko polje u redoslijedu od 10 do 1000 Gausa da bi se zaštitilo od takvih baklji (kao usporedba, u Zemljino magnetsko polje je ≈0.5 Gauss).
Hipotetski, ako bi uvjeti planetarnog sustava TRAPPIST-1 bili u stanju podržavati život, svaki mogući život koji se razvio abiogenezom na jednoj od planeta vjerojatno bi se proširio na druge planete u sustavu TRAPPIST-1 putem panspermije, prijenos života s jednog planeta na drugi. Zbog neposredne blizine planeta u naseljenoj zoni s odvajanjem najmanje oko 0,01 AU jedan od drugog, vjerojatnost prenošenja života s jednog planeta na drugi znatno se povećava. U usporedbi s vjerojatnošću panspermije sa Zemlje na Mars, vjerojatno je da će interplanetarna panspermija u sustavu TRAPPIST-1 biti veća oko 10 000 puta.
Kepler-452b
Kepler-452b (poznat i kao Earth 2.0 ili Earth's Cousin zbog karakteristika) je egzoplanet otkriven pomoću svemirskog teleskopa Kepler. Nalazi se na udaljenosti od 1402 ly i orbitira zvijezdu Kepler-452 u nastanjivoj zoni. Otkriven je dana 23. srpnja 2015., a istog je dana otkriće i objavljeno. Prvi je planet slične veličine kao Zemlja koji kruži oko zvijezde koja je slična, gotovo identična Suncu. Starost egzoplaneta procjenjuje se na 6 milijardi godina.
Planet je za oko 50% veći negoli Zemlja te za oko 5 puta teži, a orbitira u nastanjivoj zoni. Temperatura je oko -8°C, što je malo toplije od Zemlje. Kako se nalazi oko zvijezde koja je po karakteristikama gotovo identična Suncu (G2V tipa, kao i Sunce), prima sličnu količinu svjetlosti, bez obzira na to što je udaljenost za oko 5% veća. Kako je zvijezda stara 6 milijardi godina (za 1.4 milijardi godina starija od Sunca), planet možda sada ima efekt staklenika, te atmosferu gustoće 16-56 zemaljskih atmosfera. Zbog faze u kojoj se zvijezda nalazi, za 500 do 900 milijuna godina nastanjiva zona bit će istisnuta iz staze planeta.
Kepler-186f