alt=|mini|Lokomotiva serije 1141, HŽ Cargo HŽ serija 1141 (izvorna numeracija JŽ 441, tvornička oznaka ASEA Rb1, nadimci Asea, Šveđanka) je električna lokomotiva Hrvatskih željeznica za sustav napajanja 25 kV 50 Hz. Lokomotive je između 1967. i 1969. za potrebe tadašnjih Jugoslavenskih željeznica gradila ujedinjena tvrtka ”Traktion-Union”, koju su činile švedska ASEA, švicarski Secheron i austrijski Elin-Union, a od 1968. proizvodnju je prema licenciji tvrtke ASEA preuzela zagrebačka tvornica “Rade Končar”, uz niz kooperanata iz redova jugoslavenske industrije.
Riječ je o univerzalnoj električnoj lokomotivi, namijenjenoj za vuču putničkih i teretnih vlakova. Lokomotive serije 441 prometovale su na željezničkim prugama na području cijele bivše Jugoslavije, osim Slovenije. Do 1987. godine izgrađeno je ukupno 285 vučnih jedinica u sedam različitih podserija te je serija JŽ 441 predstavljala najbrojniju seriju lokomotiva u posjedu Jugoslavenskih željeznica. Danas se, osim u inventarskom parku Hrvatskih željeznica, ova serija lokomotiva nalazi u posjedu željezničkih uprava država nastalih raspadom Jugoslavije – Bosne i Hercegovine, Srbije, Makedonije, ali i Rumunjske te Turske.
Povijest
Odluka o nabavi serije JŽ 441
Nakon dovršetka elektrifikacije željezničke pruge Zagreb – Rijeka, kao i niza pruga na području Slovenije istosmjernim sustavom napajanja naponom 3 kV, Jugoslavenske željeznice 1960-ih godina odlučile su nastaviti elektrifikaciju ostalih pruga tada najsuvremenijim sustavom električne vuče izmjeničnog napona 25 kV 50 Hz. Prva pruga koja je trebala biti opremljena novim sustavom napajanja bila je pruga Zagreb – Beograd, u to vrijeme najvažnija željeznička pruga na području bivše Jugoslavije.Railfaneurope: Elektrifikacija u Hrvatskoj (pristupljeno 20. listopada 2018.) S obzirom na to da su do tada na mreži Jugoslavenskih željeznica korištene isključivo električne lokomotive građene za istosmjerni napon 3 kV, za potrebe vuče na novoelektrificiranim prugama bilo je nužno nabaviti nove lokomotive prilagođene izmjeničnom sustavu napajanja. Raspisan je natječaj na kojem je pobijedila udružena tvrtka “50 Hz Traktion-Union” s unaprijeđenom izvedbom prototipske električne lokomotive serije Rb, koju je švedska tvrtka ASEA 1962. godine izgradila za Švedske željeznice.Railfaneurope: HŽ 1141 (pristupljeno 20. listopada 2018.) Riječ je o četveroosovinskoj monofaznoj lokomotivi za izmjenični sustav napajanja 25 kV 50 Hz, snage 4000 kW i najveće vozne brzine 120 km/h. Lokomotive su univerzalne namjene, pogodne za vuču teških teretnih i brzih putničkih vlakova na brdskim i nizinskim prugama.Ožanić, Marijan: Razvoj Končareve tiristorske lokomotive (1) – Uvodna razmatranja (objavljeno 1. ožujka 2018., pristupljeno 20. listopada 2018.) Jugoslavenske željeznice su lokomotive izvedbe Rb odabrale prije svega iz razloga što su predstavnici domaće industrije bili u stanju proizvesti takav tip lokomotive na osnovi priložene licencne dokumentacije.
Zajednica Jugoslavenskih željeznica i “50 Hz Traktion-Union” zaključili su 11. lipnja 1966. godine ugovor o isporuci 95 električnih lokomotiva izvedbe Rb1, uz otkup licence za nastavak proizvodnje lokomotiva u pogonima jugoslavenske industrije. Međunarodnu udruženu tvrtku “Traktion-Union” činile su švedska ASEA kao nositelj licence i glavni dobavljač opreme, švicarski Secheron te austrijski Elin-Union Oerlikon. Pojedini sklopovi lokomotive sastavljani su u pogonima austrijske tvrtke Simmering-Graz-Pauker (SGP) u Grazu. U Beogradu su 24. lipnja 1968. godine Zajednica jugoslavenskih željeznica i domaća industrijska grupacija potpisale ugovor o isporuci 100 električnih lokomotiva za izmjenični sustav napajanja 25 kV 50 Hz, koje će biti građene prema licencnoj dokumentaciji tvrtke “Traktion-Union”. Na čelu grupacije, s najvećim udjelom u proizvodnji bio je zagrebački “Rade Končar”, dok su ostali sudionici bili “Energoinvest” iz Črnuča kod Ljubljane, “Đuro Đaković” iz Slavonskog Broda, Mašinska industrija Niš, “Minel ELVO” iz Beograda te zagrebački “Janko Gredelj”. Okretna postolja: SGP, Đuro Đaković, Elektroputere, Thyssen. MIN je radio glavni okvir i vrata, Minel je radio pantografe, EV ventile, mjenjače smjera, otpornike: kompenzacije, pomoćnog pogona i elektrodinamičke kočnice, sklopnike vuče i kondenzatorske stalke pp, krovne i provodne izolatore, rastavljače i kontrolere. MZT iz Skoplja je dostavljao kočnike i kočnu opremu po licenci Oerlikon. TŽV Gredelj je radio koš lokomotive, stolove i ormare u upravljačnici i ugrađivao zračnu opremu i kočnicu. Energoinvest je radio transformator i prigušnicu. Končar je radio rotirajuće strojeve, elektroormar i motorne stalke s ugradnjom električne opreme u lokomotivu i završno ispitivanje. Glavni prekidač je BBC kao i krovni transformator.
Izvedbe
JŽ 441.0
Osnovna izvedba lokomotive serije JŽ 441 građena je za najveću voznu brzinu od 120 km/h i namijenjena za vuču svih vrsta vlakova.Švaljek, Kožulj, Bošnjak, str. 14 Ukupna masa lokomotiva iznosi 78 t, uz osovinsko opterećenje od 19,5 t po osovini.Švaljek, Kožulj, Bošnjak, str. 16 Prvih 39 jedinica izgradila je između 1967. i 1969. godine udružena tvrtka “Traktion Union” u pogonima SGP-a u Grazu. Josef Pospichal Lokstatistik: JŽ 441-0 (pristupljeno 20. listopada 2018.) Lokomotive su službeno puštene u promet u srpnju 1969., nakon dovršetka elektrifikacije i uspostave električnog sustava vuče na prugama Zagreb – Beograd te Sarajevo – Ploče. Godine 1968. započela je proizvodnja u tvornici lokomotiva “Rade Končar” u Sesvetskom Kraljevcu, prema licencnoj dokumentaciji tvrtke ASEA, uz suradnju niza kooperanata iz redova jugoslavenske industrije. Prva električna lokomotiva proizvedena u Jugoslaviji brojčane oznake 441-040 isporučena je 30. siječnja 1970. zagrebačkom ŽTP-u. Iste godine proizvodnja električnih lokomotiva prebačena je na novu lokaciju na Fallerovom šetalištu u Zagrebu.
Do 1977. godine izgrađeno je ukupno 124 lokomotiva osnovne izvedbe 441.0, kojima su dodijeljene brojčane oznake 441 001-124. Najveći broj vučnih jedinica, ukupno 50, pripalo je ŽTP-u Sarajevo. U posjedu zagrebačkog ŽTP-a nalazile su se 44 lokomotive, ŽTP-u Beograd dodijeljeno je 25 lokomotiva, dok je ŽTP Skopje raspolagalo s 5 lokomotiva podserije 441.0. i nekoliko lokomotiva 441.7. 1987 godine u lokomotivu 441-019 ugrađen je uređaj za pokretanje lokomotiva s biračem napona koji je obavljao funkcije regulacije struje vučnih motora ovisno o faktoru adhezije na način da uređaj regulira struju u povoljnim uvjetima trenja kontinuirano do 600 A kada prelazi u hod stupanj po stupanj sve do maksimalne struje 1800 A. Ako se mogućnost klizanja povećava tada se uključuje električna kompenzacija s hodom birača stupanj po stupanj. Slijedeći krivulju adhezije u sljedećem stupnju sprečavanja klizanja zaustavlja se birač. Nešto prije nastanka klizanja uključuje se "pjeskarenje" a ako ni to ne pomogne uključuje se vraćanje birača sve dok se klizanje ne otkloni. Lokomotiva 441-019 u promet je puštena 1987. i za godinu da je pretrčala 240000 km bez kvara i promjene bandaža.
JŽ 441.3
Druga podserija lokomotive predstavlja unaprijeđenu izvedbu podserije 441.0 te je u vozni park uvrštena pod novom oznakom 441.3. Prvih 12 vučnih jedinica izgrađeno je između 1967. i 1969. godine u pogonima SGP-a u Grazu. Od toga je devet lokomotiva dodijeljeno ŽTP-u Sarajevo, dok su preostale tri lokomotive u posjedu ŽTP-a Beograd. Proizvodnja je nastavljena u pogonima “Rade Končara” u Zagrebu te je beogradskom ŽTP-u tijekom 1970. godine isporučeno dodatnih 14 vučnih jedinica. Josef Pospichal Lokstatistik: JŽ 441-3 (pristupljeno 20. listopada 2018.) Lokomotive podserije 441.3 građene su za najveću voznu brzinu od 120 km/h te su za razliku od osnovne podserije dodatno opremljene elektrodinamičkom kočnicom kočne snage 1740 kW te mogućnošću rada u zaprezi. Masivnije su od osnovne izvedbe te njihova ukupna masa iznosi 82 t, uz osovinsko opterećenje od 20 t po osovini. Ukupno je izgrađeno 26 lokomotiva podserije 441.3, kojima su dodijeljene brojčane oznake 441 301-326. Lokomotiva 441-325 je 1988. godine došla u TŽV Gredelj na GP i rekonstrukciju. Rekonstrukcijom je lokomotiva postala prva robotizirana lokomotiva s funkcijom ispravljanja pogrešaka strojovođe, novi tip protuklizne zaštite u pet stupnjeva, s primjenom električne kompenzacije u pokretanju a ne kod vraćanja birača. Regulaciju brzine lokomotive i struje opterećenja vršilo se u ovisnosti o brutu vlaka i otporima pruge automatskim zauzimanjem položaja birača. Lokomotiva je 18. listopada 1989. bila na bruto probi. Povučena je iz prometa jer se nije dogovorilo oko plaćanja rekonstrukcije robotizacije i autorskih prava.
JŽ 441.4
Treća podserije lokomotive oznake 441.4 istovjetna je prethodnoj izvedbi 441.3, samo što je dodatno opremljena uređajem za podmazivanje vijenca bandaža. Lokomotive podserije 441.4 građene su za najveću voznu brzinu od 120 km/h, uz ukupnu masu 82 t i osovinsko opterećenje od 20 t po osovini. Jednako kao i podserija 441.3, opremljene su elektrodinamičkom kočnicom kočne snage 1740 kW te mogućnošću rada u zaprezi. Prve 24 vučne jedinice izgrađene su između 1967. i 1969. godine u pogonima SGP-a u Grazu. Od toga je 11 lokomotiva dodijeljeno ŽTP-u Sarajevo, dok je preostalih 13 vučnih jedinica u posjedu ŽTP-a Beograd. Josef Pospichal Lokstatistik: JŽ 441-4 (pristupljeno 20. listopada 2018.) ŽTP Zagreb i „Rade Končar“ potpisali su 15. studenog 1985. godine ugovor o nabavi 10 lokomotiva podserije 441-400. Ukupna vrijednost ugovora iznosila je 20 milijardi tadašnjih jugoslavenskih dinara, a osim nabave diodnih lokomotiva, ugovorena je i isporuka 15 tiristorskih lokomotiva serije JŽ 442.Ožanić, Marijan: Razvoj Končareve tiristorske lokomotive (6) – Ispitivanje prototipa lokomotive na poligonima u inozemstvu (1983. i 1984.) i kraj razvoja (objavljeno 26. ožujka 2018., pristupljeno 20. listopada 2018.) Lokomotive su isporučene tijekom 1987. godine te se nakon njihove isporuke u posjedu ŽTP-a Zagreb nalazilo 129 vučnih jedinica serije JŽ 441. Ukupno su izgrađene 34 lokomotive podserije 441.4, kojima su dodijeljene brojčane oznake 441 401-434.
JŽ 441.5
Četvrta podserija lokomotive oznake 441.5 istovjetna je osnovnoj izvedbi 441.0, samo što je dodatno opremljena uređajem za podmazivanje vijenca bandaža. Lokomotive podserije 441.5 građene su za najveću voznu brzinu od 120 km/h, uz ukupnu masu 78 t i osovinsko opterećenje od 19,5 t po osovini. Za razliku od prethodnih izvedbi 441.3 i 441.4, podserija 441.5 nema ugrađenu elektrodinamičku kočnicu niti mogućnost rada u zaprezi. Prvih pet vučnih jedinica izgrađeno je između 1967. i 1968. godine u pogonima SGP-a u Grazu te su isporučene ŽTP-u Zagreb. Proizvodnja je nastavljena u pogonima “Rade Končara” u Zagrebu te je ostalim podružnicama Jugoslavenskih željeznica između 1975. i 1976. godine isporučeno dodatnih 27 vučnih jedinica. Od toga je 19 lokomotiva dodijeljeno ŽTP-u Beograd, sarajevski ŽTP raspolagao je sa 7 lokomotiva, a jedna vučna jedinica bila je u posjedu ŽTP-a Skopje. Ukupno su izgrađene 32 lokomotive podserije 441.5, kojima su dodijeljene brojčane oznake 441 501-532. Josef Pospichal Lokstatistik: JŽ 441-5 (pristupljeno 20. listopada 2018.)
JŽ 441.6 thumb|JŽ 441-607 u Dobovi, 1984.