Naše malo misto ili skraćeno Malo misto televizijska je serija snimana od 1969. do siječnja 1971. po scenariju Miljenka Smoje. Redatelj je bio Daniel Marušić, a filmski snimatelj Branko Blažina.
Serija prikazuje život u malom dalmatinskom mjestu kroz kroniku mjesta koju piše amaterski kroničar, mjesni poštar (pošćer) Andrija Bombišta (Mirko Vojković), prateći dogodovštine dotura Luigija (Karlo Bulić), njegove nevjenčane žene Bepine (Asja Kisić), Roka Prča (Boris Dvornik), vlajine Anđe (Zdravka Krstulović), Načelnika (Vladimir Medar), Brice (Miše Martinović), Postolara (Antun Nalis) i drugih. Serija vremenski obuhvaća razdoblje od 4. srpnja 1936. do razdoblja prvih gospodarskih liberalizacija prema zapadu nakon Drugog svjetskog rata te prvi procvat turizma u Dalmaciji šezdesetih godina.
Naše malo misto jedno je od najpopularnijih djela hrvatske kinematografije. Prvu sezonu prilikom prvog prikazivanja gledalo je 54% stanovništva u Hrvatskoj (te čak 79,9% u Istri).Vončina, str. 523. Do danas je reprizirano devet puta.
Sadržaj U seriji je dokumentirano i ismijano ponašanje lokalnog stanovništva u svakodnevnim životnim situacijama i u situacijama koje su im se nametnule — rat i novi sustav vlasti.
Povijest Krajem 1960-ih tadašnja Televizija Zagreb (danas HRT) odlučuje snimiti domaću humorističnu seriju kao posve novi projekt, jer dotad u Hrvatskoj nisu snimane humoristične serije ni televizijske komedije. Poticaj je bio i otpor ideji o pozivanju beogradskih uspješnih komičara u Zagreb kako bi pripomogli razvoju humora."Naše malo misto" snimljeno je iz dišpeta, Večernji list/Hrvatsko slovo Na natječaju za scenarij neimenovane serije konkurirali su scenariji Ivana Raosa pod nazivom Žuti, žuti kanarinci (poslije snimljeni kao Prosjaci i sinovi) te Smojino Naše malo misto. Scenaristički dio posla bio je povjeren Miljenku Smoji, koji je već 1969. napisao scenarij za kratku TV-dramu "Meštre Tonov najsritniji dan", koja je služila kao pilot te se pokazala jako uspješnom. Nakon toga Zora Dirnbach, urednica Dramskog programa Televizije Zagreb, naručila je cijelu seriju, za početak šest epizoda. Smoje je isprva bio skeptičan, jer se radilo o cijeloj seriji. Njegove dvojbe riješila je, po vlastitom priznanju, supruga Lepa koja je umjesto Smoje prihvatila ponudu.Kao Luigi i Bepina ili Roko i Cicibela , Jutarnji list, 12. siječnja 2009. Smoje je tijekom ljetovanja sa suprugom u Tučepima skicirao većinu serije i likova. Za redatelja je izabran Danijel Marušić, koji je okupio široku glumačku ekipu. Za glavni ženski lik izabrao je Asju Kisić, koja je već igrala sličnu ulogu u Smojinoj TV drami "Meštre Tonov najsritniji dan" godinu dana prije. Za najupečatljivijeg lika, dotura Luigija, izbor je pao na Karla Bulića. Prvo je u Vranjicu kod Splita snimljena ogledna epizoda, a onda daljnjih pet. Potom je snimljeno još sedam epizoda.
Tijekom prve sezone prikazivanja serija je izazvala golemo zanimanje te odmah dobila odanu publiku u Hrvatskoj te nešto manje u ostatku SFRJ. No, bilo je i kritičkih komentara, pogotovo iz Dalmacije, tako da je druga sezona prikazana tek nakon dugog promišljanja. U drugoj sezoni pritisci cenzure i kritike su se pojačali, no publika i TV-kritika su pokazali još veće zanimanje i gledanost. Nakon što je u epizodi "Hidalgo gre u raj" poginuo Servantes (glumi ga Ivica Vidović), publika je počela slati gnjevna pisma Smoji, Marušiću, ali i glumcima, moleći ih da taj lik ipak ne skonča na takav način. Kritiziran je i prikaz dalmatinskih Malomišćana, koje je Smoje pokazao krivima za smrt boema i pasivnima u trenutku požara. Rastući pritisak cenzure nakon epizode Šporka posla i specijala Zagrebulje te neslaganje Smoje i Marušića uzrokovali su prekid rada na seriji, tako da je umjesto prvotno zamišljene 33 epizode snimljeno njih 13. Na odjavnoj špici posljednje epizode redatelj Marušić napisao je "Adio i nikad više" umjesto uobičajenog "Kraj". Nakon posljednje epizode, u kojoj Bepina na koncu umire, publika je bila u šoku. Zaredala su se pisma i molbe autorima, glumcima, televiziji. Smoje je u Splitu doživio i više neugodnosti te nekoliko manjih fizičkih napada "zbog ubojstva Bepine".
Glazba 250px|minijatura|desno|Mjesto Ložišća na Braču pojavljuje se na špici serije, iako serija tamo nije snimana.
Za glazbenu podlogu serije "Naše malo misto" zaslužan je Tripo Tomas (1885. – 1975.), skladatelj i glazbenik iz Kotora.Omaž glazbeniku i skladatelju Tripu Tomasu (1885.-1975.), Hrvatsko građansko društvo Crne Gore – Kotor, 22. studenoga 2012. Međutim, poznatu melodiju špice serije, koju izvodi Boris Dvornik, skladao je i aranžirao Pero Gotovac. Ova melodija temelji se na motivima pjesme "Sve se Mare koprcaju", koju lik Roka Prča pjeva u prvoj epizodi serije dok prolazi kroz kalete u Vranjicu, noseći vesla na ramenu.
Glumac Boris Dvornik snimio je pjesmu "Sve se Mare koprcaju" 25. siječnja 1970. godine u "Jugotonu", a ona je kasnije odabrana kao uvodna špica serije. Redatelj Danijel Marušić prvotno je planirao angažirati poznatog domaćeg pjevača zabavne glazbe, no nakon što je čuo Dvornikovu interpretaciju, odlučio je zadržati njegov glas. Dvornikovo pjevanje impresioniralo je ne samo Marušića, već i ostale članove glumačke ekipe, uključujući Karla Bulića, Mirka Vojkovića, Tončija Nalisa, Vladimira Medara i Emila Kutijara.
Nakon što je Marušić predstavio snimku Gotovcu, postignut je dogovor da Dvornik snimi svoju prvu ploču u produkciji "Jugotona". Osim pjesme "Sve se Mare koprcaju," na ploči su se našle još dvije skladbe koje je napisao autor serije Miljenko Smoje, kao i jedna šansona Pere Gotovca. Ploča je bila gotova u drugoj polovici veljače, a planirano je bilo da ju se pusti u prodaju deset dana prije početka emitiranja same serije. Ploča je jako brzo postala tražena među gledateljima.
Produkcija Ogledna epizoda snimljena je u Vranjicu kod Splita, a ostale epizode snimljene su u Starom Gradu na Hvaru i Milni na Braču te u Splitu.
Likovi Glavni likovi Dotur Luigi (Karlo Bulić) — Luigi je lokalni liječnik u Malom Mistu, koji je završio medicinu na studiju u Padovi. Njegov govor mješavina je talijanštine i hrvatskoga. Cinik, raspoložen za šalu, pogotovo kao njegov način borbe protiv društvenih apsurda i nepravde, obožava balote, a ponajviše svoj mir i "gušt", pogotovo čitajući Danteova djela na talijanskom prije spavanja. Živi sa svojom nevjenčanom suprugom Bepinom, u čijoj privrženosti uživa, te čije stalne molbe za ženidbom ustrajno odbija. Jedini je visokoobrazovani stanovnik i jedini predstavnik inteligencije u mjestu. Nakon Načelnikove smrti s Bepinom uzima sebi malog Mirka i šalje ga na studij medicine u Zagreb. Bepinu konačno ženi dan prije njene smrti, kako bi joj ispunio davnu želju.
Lik je Smoje utemeljio na više osoba, najvažnija od kojih je dr. Vicko Galvani (-1941.), Šibenčanin koji se preselio u Kotor 1910. O njemu je pričala Smojina supruga Lepa, koja ga je poznavala kao djevojčica. Govor (mješavina talijanskog i hrvatskog) i stav dotura Luigija prema životu odraz su Boška Lulića-Luligarga, tridesetih godina poznatog splitskog skladatelja i aranžera, kojeg je Smoje poznavao. Smoje je u dotura Luigija utkao arhetip obiteljskog liječnika u malim dalmatinskim mjestima tog vremena te su mnogi drugi liječnici također utjecali na izgradnju lika.Acija Alfirević: Samozatajna a značajna hrvatska filozofkinja (Uz 100. obljetnicu rođenja filozofkinje Marije Brida) , Matica hrvatska - Kolo 3-4, 2013.
Bepina (Asja Kisić) — nevjenčana supruga dotura Luigija. Čitav joj se život okreće oko njega te bezgranično brine i pazi na njega, graničeći s majčinskim stavom, što doturu Luigiju često diže živce. Njegove uspjehe doživljava kao svoje te je izuzetno ponosna na njegovu ulogu liječnika. Uz načelnikovu ženu, jedina je dobrostojeća gospođa u mjestu i pripadnica svojevrsne stare građanske aristokracije, suprotstavljena novoj, socijalističkoj (koju utjelovljuje Anđa Vlajina, kao polupismena ali nevjerojatno ambiciozna komunistkinja). Otac joj je bio ljekarnik. Često sramoti Luigija i izaziva društvene mini-skandale svojom naivnošću i iskrenošću, što joj dugoročno nitko ne zamjera. Iako se doima naivnom, razumije izuzetno dobro malomišćansko društvo, prljave igre i zna sve tračeve u mjestu. Osim što konstantno pita i nagovara Luigija na ženidbu, predbacuje mu i nedostatak drugih oblika bračnog života. Vrlo je emotivna i osjetljiva na djecu. Prema pričanju Lepe Smoje, njen suprug je skicirao lik prema svom vlastitom stalnom nagovaranju Lepe na ženidbu, koju je ona uporno odbijala.
Roko Prč (Boris Dvornik) — prijeratni konobar u mjesnom ugostiteljskom poduzeću, Roko je lokalni šarmer, zafrkant i dobričina. Iako nije punokrvni "vlaj", već "poluvlaj", Tijekom rata odlazi u partizane, te se (unatoč teškoj neobrazovanosti) zahvaljujući svojoj lukavosti, ambiciji, okretnosti i spretnosti vrlo brzo penje na društvenoj ljestvici te postaje direktor nacionaliziranog hotelskog poduzeća te najbogatiji i najmoćniji čovjek u mjestu. Iako je pritom nebrojeno puta prekršio zakone (primjerice, "nacionalizirajući" pokućstvo zatvorenog hotela te njime opremajući svoju novu kuću) te je u prvim poslijeratnim godinama bio spreman izmišljati narodne neprijatelje (poput Galilea, Isejenika i Čimavice) i kulake (pa čak i svog strica) te se s njima obračunavati kako bi stekao ugled u partiji, puno su mu bliži zabave i fešte kao način političkog djelovanja i etabliranja (proljetni kros, ples, vatrogasna vježba). U partizanima se zbližava (unatoč zabrani) s Anđom Vlajinom, prije rata Načelnikovom kućnom pomoćnicom, te se ubrzo žene. Iako je istaknuti član partije u Mistu, ideologiju prihvaća samo javno, kao način napredovanja, dok mu za Božić nedostaju bakalar i fritule. Nakon zauzimanja važnih položaja, od Anđe zahtijeva potpuno posvećivanje djeci i domaćinstvu te odbija njenu želju za političkom karijerom. Blag i previše popustljiv prema djeci.
Roko je isprva bio manja, sporedna uloga, lik za kojeg nitko nije znao što će se dogoditi. No, kako je uloga dobro legla Dvorniku, a lik je postajao sve šarmantniji, uskoro ga je Smoje prometnuo u jednog od najvažnijih likova.
Anđa Vlajina (Zdravka Krstulović) — prijeratna kućna pomoćnica Načelnikove žene, seljanka iz Zagore, koja stiže u Malo Misto kao radna snaga. Arhetipska "Vlajinka", koja ne zna plivati te ne zna društvene običaje urbane sredine i kodeks ponašanja sluškinje, odlaskom u partizane postaje gorljiva komunistkinja, te iako nepismena, postaje upravni referent za prosvjetu u općini nakon rata. Nedostatak znanja i sposobnosti nadoknađuje agresivnošću i ideološkom predanošću. Kao Rokova žena je ljubomorna te mu čak jednom prijeti i revolverom, a kako je prisiljena ostati kući s dvoje djece, nezadovoljna je što nije bila u stanju nastaviti s političkom karijerom. Karikirana kao nova, socijalistička aristokracija, ubrzo i sama dobiva kućnu pomoćnicu, za koju gradi poseban WC "kako bi se prevladale klasne razlike". Uživa u novoj odjeći i inozemnoj robi te kućanskim aparatima, kojima se hvali pred Bepinom.