mini|Afričke civilizacije prije dolaska Europljana. mini|Bušmani u Bocvani još uvijek žive kao prije 10,000 godina. mini|Nubijske piramide u gradu Meroe, oko 500. pr. Kr. Povijest Afrike nastaje južno od ekvatora i najvjerojatnije, to je rodno mjesto čovječanstva, a na obalama rijeke Nil u Egiptu nastala je kultura Drevnog Egipta koja je obogatila svjetsku povijest. Prije 2500 godina razvili su se brojna kraljevstva u Africi južno od Sahare. Noviji dokazi pobijaju vjerovanja da je područje ostatka Afrike bilo odvojeno od tehnološkog i intelektualnog napretka, čak što više, pokazuju bogatstvo i prilagodljivost afričkih kulturnih tradicija. Sahara je djelovala kao prepreka koja je ovo područje razdvajala od ostatka svijeta sve do pojave arapskih trgovaca u 18. stoljeću. Dolaskom Europljana u 15. stoljeću, trgovina robljem i europski imperijalizam ostavili su dubok trag na ovom kontinentu. Nakon 1950-ih godina sve su afričke zemlje proglasile nezavisnost, iako moderna Afrika nastavlja borbu sa svojim postimperijalističkim naslijeđem i problemima okoliša.
Prapovijesna Afrika
Bliski evolucijski preci današnjeg čovjeka nastanjivali su Afriku već otprilike 5 milijuna godina. Otprilike prije 1,5 milijuna godina oni se razvijaju u napredniju formu (Homo erectus), a Homo sapiens se javlja prije 200,000 godina. Sahara je nekoć bila plodna ravnica bogata biljnim i životinjskim svijetom. No prije mnogo tisuća godina postala je sušna i ljudi su otišli prema jugu te se počeli baviti ratarstvom u savanama.
Koncem paleolitika prostor Afrike nastanjivali su Bušmani i Pigmeji (ekvatorijalna Afrika) i negridsko stanovništvo (sjeverna, zapadna i srednja Afrika). Prva važna civilizacija razvila se u dolini Nila (oko 5000. pr. Kr.), tzv. Drevni Egipat.
Stara carstva
mini|Kraljevstvo Aksum na kraju 3. st.mini|Elmina, grad iz carstva Gana Od 11. st. pr. Kr. na sjevernim obalama Afrike trgovačke centre uspostavljaju Feničani, a tijekom 2. i 1. stoljeće pr. Kr. Rimljani. Naposljetku Rim zauzima sjevernu Afriku od Maroka do Egipta. Raspadom Rimskog Carstva (395.) Egipat pripada istočnom dijelu Carstva, dok zapadni dio sjeverne Afrike zauzimaju Vandali (429.). Bizant je tim prostorom zavladao 533. god., a kraj njegove dominacije označen je arapskim osvajanjima u 7. st.
Sjeveroistočna Afrika imala je dobar položaj za trgovanje s Egiptom i zapadnom Azijom. To je pogodovalo razvoju bogatih carstva, među kojima su bili kraljevstvo Kuš (ili Meroe), ustrojeno u Nubiji (današnji Sudan) oko 1000. pr. Kr., te Aksum (trgovačka zemlja u sjevernoj Etiopiji, oko 100. pr. Kr.-1300.) razvila se iz sličnih razloga.
Kuš (oko 1000. pr. Kr.-350.)
U 8. st. pr. Kr. Kušiti zauzimaju Egipat i ondje uspostavljaju svoju dinastiju. Iz grada Meroa Kušiti su kontrolirali trgovinu u Crvenom moru i uz rijeku Nil 600. pr. Kr. Izvozili su luksuznu robu, primjerice nojevo perje i leopardovo krzno, a podizali su i lijepe hramove te piramide ravnih vrhova na grobovima svojih pokojnika. Njihovo kraljevstvo je srušeno oko 350. pr. Kr. jačanjem Kraljevstva Aksum.
Aksum
Od 300. godine egipatski svećenici uveli su kršćanstvo u Aksum koji je potom poznat kao sveti grad. Tijekom tog razdoblja Aksum je zauzeo carstvo utemeljeno u Merou. Stanovnici Aksuma podizali su visoke kamene stele (spomenike) i njima označavali grobove umrlih kraljeva. Kraljevstvo Aksum u 6. st. biva poprištem vjerskih sukoba, a nestaje u 10. st. arapskim zauzimanjem Crvenog mora.
Gana
Povijesna događanja južno od Sahare odvijala su se uglavnom odvojeno od sjevernog dijela kontinenta. Od 1. tisućljeća prije Krista tu se se odvijale seobe plemena Bantu. U zapadnom dijelu oko 3.i 4. st. nastaje u gornjem toku rijeka Senegala i Nigera država Gana, koja vrhunac procvada doseže od 9. do 11. st. Smještena uz granice današnjih zemalja Mali i Mauritanija, Gana je jedno od najvažnijih afričkih carstva koje je kontroliralo trgovinu zlatom preko Sahare. Ganski kraljevi nosili su zlatni nakit i zlatom ukrašenu odjeću i turbane. Pronađeni zlatni predmeti ukazuju na nevjerojatno bogastvo ovog kraljestva. God. 1076. težak poraz joj nanose Almoravidi te se Gana raspada na niz državica.
Arapski utjecaj
mini|Domorodački ples u čast pokojnika Već do konca 7. st. arapski osvajači sa Srednjeg istoka su zauzeli cijelu sjevernu Afriku, a postupno i istočnu obalu do rijeke Zambezi, čime je velik dio kontinenta potpao pod islamsko-arapski vjerski i kulturni utjecaj. Područje se nalazilo pod vlašću damaškog (poslije bagdadskog) kalifa, a kao vladarske dinastije smijenjivali su se Fatimidi (10. – 11. st,) i Ajubidi (12. – 13. st.). U tom razdoblju islam postaje vladajuća religija. U sjevernoj Africi islam je potpuno zamijenio tradicionalne religije koje često uključuju štovanje predaka. U mnogim dijelovima Afrike zajednice imaju posvećene žrtvenike gdje ostavljaju darove duhovima svojih pokojnih predaka. Tijekom određenih godišnjih svetkovina, u današnje vrijeme pripadnici tih zajednica nose specijalne maske, pjevaju, plešu i kazuju priče u čast svojih predaka.
Od 11. stoljeća i trgovci su pridonosili širenju islama preko Sahare u zapadnu Afriku te duž rijeke Nil do Sudana, a početkom 16. stoljeća sjeverna Afrika dolazi pod vlast osmanlijskih sultana.
Srednjovjekovna Afrika
lijevo|mini|Brončana glava kralja iz Ifea, glavnog grada države Joruba (Nigerija, 12. st.) mini|Država Songaj oko 1500. god. U razdoblju od 1000. do 1500. god. u Africi se pojavljuju brojne nove države, a bitan čimbenik u njihovu nastajanju bila je potreba da se nadziru trgovački putovi i bogatstvo koje se njima prevozilo. Širenje trgovine često je išlo ruku pod ruku sa širenjem Islama. U 16. stoljeću afričke države južno od Sahare došle su u doticaj s europskim istraživačima.
U južnoj Africi, na područjima današnjih država Zimbabvea i Malavija, dolaze do 6. st. Bantu narodi i utemeljuju svoje kulture.
Od 10. stoljeća na području današnje Ugande javila se država Kitwara.
Na području današnje Nigerije postojala je od 12. st. država Benin, a od 13. st. država Joruba.
Od 13. stoljeća u pod-saharskom području jača država Mali koja procvat postiže u vrijeme Muse Velikog početkom 14. stoljeća, a konačno propada u 17. stoljeću. Nasljednik njezine moći je država Songaj, koju su 1591. god. osvojili Marokanci.
Uz jezero Čad postojala je od 7. st. država Kanem, a od 14. st. ondje se razvijaju države Vadaj i Bagirmi. U 14. st. u donjem tijeku rijeke Kongo javlja se istoimena država, a južno od nje je nastala država Ndongo (u današnjoj Angoli). Na području Zaira u 15. i 16. stoljeću razvile su se države Luba, Kuba i Lunda.
Između Europljana i Arapa
mini|Veliki Zimbabve (10. – 15. st.)mini|Shaka (oko 1787. – 1828.), od malenog plemena Zulua je napravio strahovitu vojsku, uveo kratko koplje u borbu, i osvojivši mnoga kraljevstva stvorio naciju Zulu. U razdoblju od 1500. do 1800. afričkom poviješću dominiraju tri procesa: širenje velikih političkih jedinica, širenje islama i sve veće uključivanje Europljana. Do 19. st. Afrikanci su znatno napredovali u razvoju društvenih i političkih oblika, ali je njihova neovisnost bila ozbiljno narušena.
Prve prodore u Afriku izvršili su Portugalci u 15. stoljeću zauzimajući obale Konga i istočne Afrike, te stvarajući naseobine u Angoli i Mozambiku.
U 15. st. u, južnoj Africi, između rijeka Limpopa i Zambezija, ustanovljena je snažna država Monomotapa s utvrđernim glavnim gradom Zimbabveom,.
U 16. st. na području današnje Ugande mjesto Kitware nastaju države Buganda, Karagwe, Kiziba, Toro, Bunjoro i Ankole, a na području današnje Ruande i Burundije nalazila se država Rundi koja u 17. stoljeću postaje Ruandom kojom su vladali Tutsi.
Na području Gane od 17. st. prisutna je država Ašanti, a na području Benina država Dahomej.
Koncem 17. st. istočnom obalom afrike vladali su Arapi. U istočnom Sudanu postojali su sultanati Dar Fur i Sennar, koji u 19. stoljeću ulaze u sastav egipatskog posjeda.
Narodi Bantu nisu na prostorima Južnoafričke Republike nikada ustanovili centraliziranu državu sve do početka 20. st. kada su ustrojili moćnu državu pod vodstvom naroda Zulu.
Trgovina robljem
Od 1470. god. Portugalci su s Beninom u zapadnoj Africi počeli trgovati bakrom, broncom, zlatom i robovima. Portugalci su 1480-ih godina stigli do otoka Sao Tome u Gvinejskom zaljevu, tik uz obalu zapadne Afrike. Osnovali su plantaže šećera i prisiljavali afričke zarobljenike (uglavnom otete u Sengalu i Gambiji) da na tim plantažama rade kao robovi. To je bio početak europske dominacije u Africi.
Kolonijalizam
mini|Dolazak Jana van Riebeecka, osnivača Cape Towna, u Afriku (1652.) mini|Auguste Francois Biard, Trgovina robljem (1840.) U razdoblju od 1800. do 1880. Afriku su oblikovala urođenička društva i njihovi vladari, slijedeći vlastite ambicije. Europljani su kontrolirali svega nekoliko uporišta na priobalnom području. Međutim, gospodarski i politički razvoj je nagovijestio neizbježnu podjelu Afrike među europskim silama. Europljani su kolonizirali područja u Africi, uvodili kršćanstvo i preuzeli upravljnje gospodarstvom. Europljani su u Afriku slali misionare radi osnivanja škola i crkava te radi preobraćenja Afrikanaca na kršćanstvo. Oni su ujedno pokušali ukinuti tradicionalne afričke religije, često kažnjavajući one koji su ih prakticirali. Ropstvo je tada bilo na svom vrhuncu jer su Europljani koristili afričku radnu snagu na poljima i u rudnicima, no sve su sirovine slali na preradu u Europu i Ameriku, gdje je dobit bila mnogostruko veća.
U 17. st. Britanci zaposjedaju obale Gane, a Francuzi ušće Senegala. God. 1652. u južnoj Africi Nizozemci stvaraju koloniju Kaapland. Stanovnici ove kolonije su se ubrzo identificirali kao poseban narod (Buri ili Afrikaneri) i postaju jedini bjelački narod na prostoru Crne Afrike.
Usporedo s osvajanjima započinje i golem izvoz crnog roblja u Ameriku. Pravo kolonijalno zaposjednje Afrike završeno je u 19. stoljeću, kada prevlast i status kolonijalnih velesila prisvajaju Francuska i Velika Britanija.
Britanci na prijelazu iz 18. u 19. st. zauzimaju Gambiju, Sijera Leone i Zlatnu Obalu, a 1806. i Kaapland (što je prouzročilo Burske ratove). U drugoj polovici 19. st. zauzimaju dijelove zapadne Afrike (Lagos, dijelove Nigerije), a istočni dio Somalije (1884.) i obalu Kenije proglašavaju Istočnoafričkim protektoratom (1895.). Također, na jugu kontinenta zauzimaju Basuto (1886.), Bocvanu (1889.), Svaziland (1903.), Rodeziju i Njasu (1890. – 1900.), a 1882. god. nameću svoj protektorat i Egiptu.
Posjedi u Senegalu bili su polazište francuskih osvajanja u Africi, a još 1677. god. zauzeli su otok Gorée i Kapverdske otoke. U 19. st. osvojeni su Alžir (1847.), Tunis (1881.), Gvineja (1886.), Obala Bjelokosti (1891.), Senegal (1895.), Maroko (1901.) te prostor današnjih država Malija, Čada, Burkine Faso, Benina i Srednjoafričke Republike. U istočnoj Africi zauzeli su dio Somalije, a današnja Rebublika Kongo postala je francuskom kolonijom 1912. god.
Njemačka je kolonijalnu ekspanziju u Africi započela koncem 19. st. God. 1884. nametnut je protektorat Kamerunu i jugozapadnoj Africi, Togu (1885.), Ruandi-Urundiju (1889.), a 1890. stvorena je Njemačka Istočna Afrika (današnja Tanzanija).
Prostrano područje današnje DR Konga zauzela je Belgija, a manje uspjehe u kolonijalnom širenju imala je Italija (Eritreja i Somalija).
Podjela Afrike
mini|Europske zone interesa u Africi 1914. god. Afrika je podijeljena u nevjerojatno kratkom razdoblju od 1880. do 1910. god. Samo su Abesinija i Liberija zadržale potpunu neovisnost. Razdioba je dovršena preuzimanjem njemačkih kolonija nakon Prvog svjetskog rata, kada je prvi put uspješno uvedena kolonijalna uprava.
Teritorijalnu razdiobu Afrike službeno su potvrdile velike sile Berlinskim kongresom 1885. god., kada su određene i zone utjecaja pojedinih velesila.
Afrička dijaspora