Intelektualno vlasništvo kategorija je vlasništva koja uključuje nematerijalne kreacije ljudskog intelekta. Postoje mnoge vrste intelektualnog vlasništva, a neke zemlje priznaju više od drugih. Najpoznatije vrste su patenti, autorska prava, zaštitni znakovi i poslovne tajne. Suvremeni koncept intelektualnog vlasništva razvio se u Engleskoj u 17. i 18. stoljeću. Izraz "intelektualno vlasništvo" počeo se koristiti u 19. stoljeću, iako je tek krajem 20. stoljeća intelektualno vlasništvo postalo uobičajeno u većini svjetskih pravnih sustava.
Glavna svrha zakona o intelektualnom vlasništvu je poticanje stvaranja širokog spektra intelektualnih dobara. Kako bi se to postiglo, zakon daje ljudima i tvrtkama vlasnička prava na informacije i intelektualna dobra koja stvaraju, obično na ograničeno vremensko razdoblje. To daje ekonomski poticaj za njihovo stvaranje, jer omogućuje ljudima da imaju koristi od informacija i intelektualnih dobara koje stvaraju, te im omogućuje da zaštite svoje ideje i spriječe kopiranje. Očekuje se da će ovi ekonomski poticaji stimulirati inovacije i pridonijeti tehnološkom napretku zemalja, što ovisi o stupnju zaštite koji se daje inovatorima.
Nematerijalna priroda intelektualnog vlasništva predstavlja poteškoće u usporedbi s tradicionalnim vlasništvom poput zemlje ili dobara. Za razliku od tradicionalnog vlasništva, intelektualno vlasništvo je "nedjeljivo", budući da neograničeni broj ljudi može "konzumirati" intelektualno dobro, a da se ono ne iscrpi. Dodatno, ulaganja u intelektualna dobra pate od problema prisvajanja: vlasnici zemljišta mogu okružiti svoju zemlju robusnom ogradom i unajmljuju naoružane čuvare da je štite, ali proizvođači informacija ili literature obično ne mogu učiniti malo da zaustave svog prvog kupca da to replicira i proda po nižoj cijeni. Balansiranje prava tako da su dovoljno jaka da potiču stvaranje intelektualnih dobara, ali ne toliko jaka da sprječavaju široku upotrebu dobara primarni je fokus modernog prava intelektualnog vlasništva.
Povijest
Statut monopola (1624.) i Britanski statut Anne (1710.) smatraju se izvorima patentnog prava i autorskog prava, čime je čvrsto uspostavljen koncept intelektualnog vlasništva.
"Književno vlasništvo" bio je izraz koji se pretežno koristio u britanskim pravnim raspravama 1760-ih i 1770-ih o tome u kojoj su mjeri autori i izdavači djela također imali prava koja proizlaze iz običajnog prava vlasništva (Millar protiv Taylora (1769), Hinton protiv Donaldsona (1773.), Donaldson protiv Becketa (1774.)). Prva poznata upotreba izraza intelektualno vlasništvo datira iz tog vremena, kada je članak objavljen u Monthly Reviewu 1769. koristio taj izraz. Prvi jasan primjer moderne uporabe datira još iz 1808., kada je korišten kao naslov naslova u zbirci eseja.
Njemački ekvivalent korišten je s osnivanjem Sjevernonjemačke konfederacije čiji je ustav konfederaciji dao zakonodavnu moć nad zaštitom intelektualnog vlasništva (Schutz des geistigen Eigentums). Kada su se administrativna tajništva uspostavljena Pariškom konvencijom (1883.) i Bernskom konvencijom (1886.) spojila 1893., smjestila su se u Bernu, a također su prihvatila termin intelektualno vlasništvo u svom novom zajedničkom nazivu, Ujedinjeni međunarodni uredi za zaštitu intelektualnog Vlasništvo.
Organizacija se nakon toga preselila u Ženevu 1960., a naslijedila ju je 1967. osnivanjem Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WIPO) ugovorom kao agencije Ujedinjenih naroda. Prema pravnom znanstveniku Marku Lemleyu, tek se u ovoj točki izraz počeo stvarno koristiti u Sjedinjenim Državama (koje nisu bile stranke Bernske konvencije), i nije ušao u popularnu upotrebu tamo sve dok donošenje Bayh–Doleovog zakona 1980. godine.
Povijest patenata ne počinje s izumima, već s kraljevskim potporama kraljice Elizabete I. (1558. – 1603.) za monopolske privilegije. Otprilike 200 godina nakon završetka Elizabetine vladavine, međutim, patent predstavlja zakonsko pravo koje je izumitelj stekao i koje osigurava isključivu kontrolu nad proizvodnjom i prodajom njegovog mehaničkog ili znanstvenog izuma. pokazujući evoluciju patenata od kraljevskog prerogativa do doktrine običajnog prava.
Izraz se može naći korišten u presudi Okružnog suda Massachusettsa iz listopada 1845. u slučaju patenta Davoll et al. v. Brown, u kojem je sudac Charles L. Woodbury napisao da "samo na taj način možemo zaštititi intelektualno vlasništvo, rad uma, proizvodnje i interesa su čovjekovi vlastiti... kao što je pšenica koju uzgaja, ili stada uzgaja." Izjava da su "otkrića ... vlasništvo" seže ranije. Odjeljak 1 francuskog zakona iz 1791. navodi: "Sva nova otkrića su vlasništvo autora; kako bi se izumitelju osiguralo vlasništvo i privremeno uživanje njegovog otkrića, bit će mu dostavljen patent na pet, deset ili petnaest godina. " U Europi, francuski pisac A. Nion spomenuo je propriété intellectuelle u svom Droits civils des auteurs, artistes et inventeurs, objavljenom 1846.
Donedavno je svrha zakona o intelektualnom vlasništvu bila pružiti što manju zaštitu kako bi se potaknule inovacije. Povijesno gledano, pravna se zaštita stoga dodjeljivala samo kada je bila nužna za poticanje izuma, a bila je vremenski i opsegom ograničena. To je uglavnom rezultat toga što se na znanje tradicionalno gleda kao na javno dobro, kako bi se omogućilo njegovo opsežno širenje i poboljšanje.
Podrijetlo koncepta potencijalno se može pratiti unatrag. Židovski zakon uključuje nekoliko razmatranja čiji su učinci slični onima modernih zakona o intelektualnom vlasništvu, premda se čini da pojam intelektualnih kreacija kao vlasništva ne postoji — posebice načelo Hasagat Ge'vul (nepošteno zadiranje) korišteno je za opravdanje ograničenog roka autorsko pravo izdavača (ali ne i autora) u 16. stoljeću.Godine 500. pr. Kr., vlada grčke države Sybaris ponudila je jednogodišnji patent "svima koji bi trebali otkriti bilo kakvu novu profinjenost u luksuzu".
Prema Jean-Frédéricu Morinu, "globalni režim intelektualnog vlasništva trenutno je usred promjene paradigme". Uistinu, sve do ranih 2000-ih globalnim režimom IP-a dominirali su visoki standardi zaštite karakteristični za zakone IP-a iz Europe ili Sjedinjenih Država, s vizijom da se jedinstvena primjena tih standarda u svakoj zemlji i na nekoliko područja uz malo razmatranja društvenih, kulturnih ili ekoloških vrijednosti ili nacionalne razine gospodarskog razvoja. Morin tvrdi da "nastajući diskurs globalnog režima intelektualnog vlasništva zagovara veću fleksibilnost politike i veći pristup znanju, posebno za zemlje u razvoju." Doista, uz Razvojnu agendu koju je WIPO usvojio 2007., skup od 45 preporuka za prilagodbu aktivnosti WIPO-a specifičnim potrebama zemalja u razvoju s ciljem smanjenja distorzija, posebno u pitanjima kao što su pristup pacijenata lijekovima, pristup korisnika interneta informacijama , pristup poljoprivrednika sjemenju, pristup programera izvornim kodovima ili pristup studenata znanstvenim člancima. Međutim, ova promjena paradigme još se nije očitovala u konkretnim pravnim reformama na međunarodnoj razini.
Slično tome, na temelju ove pozadine sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva (TRIPS) zahtijeva od članica Svjetske trgovinske organizacije da postave minimalne standarde pravne zaštite, ali njegov cilj je imati zakon o zaštiti koji je "jedan za sve". o intelektualnom vlasništvu promatralo se s kontroverzama u pogledu razlika u stupnju razvoja zemalja. Unatoč kontroverzama, sporazum je prvi put 1995. opsežno uključio prava intelektualnog vlasništva u globalni trgovinski sustav, te je prevladao kao najopsežniji sporazum postignut u svijetu.
Prava
Prava intelektualnog vlasništva uključuju patente, autorska prava, prava industrijskog dizajna, trgovačke znakove, prava biljnih sorti, trgovačku odjeću, oznake zemljopisnog podrijetla, a u nekim jurisdikcijama i poslovne tajne. Postoje i više specijalizirane ili izvedene vrste ekskluzivnih prava sui generis, kao što su prava na dizajn strujnih krugova (koja se u SAD-u nazivaju pravima maskiranja), potvrde o dodatnoj zaštiti za farmaceutske proizvode (nakon isteka patenta koji ih štiti) i prava na baze podataka (u europsko pravo). Izraz "industrijsko vlasništvo" ponekad se koristi za označavanje velikog podskupa prava intelektualnog vlasništva uključujući patente, trgovačke znakove, industrijske dizajne, uporabne modele, žigove usluga, trgovačka imena i zemljopisne oznake.
Patent Patent je oblik prava koje vlada dodjeljuje izumitelju ili njegovom nasljedniku, dajući vlasniku pravo da isključi druge iz izrade, upotrebe, prodaje, ponude za prodaju i uvoza izuma na ograničeno razdoblje od vrijeme, u zamjenu za javno objavljivanje izuma. Izum je rješenje određenog tehnološkog problema, koji može biti proizvod ili proces, i općenito mora ispuniti tri glavna zahtjeva: mora biti nov, neočit i mora postojati industrijska primjenjivost. Kako bi obogatili korpus znanja i potaknuli inovacije, vlasnici patenata imaju obvezu otkriti javnosti vrijedne informacije o svojim izumima.
Autorsko pravo Autorsko pravo daje kreatoru izvornog djela ekskluzivna prava na njega, obično na ograničeno vrijeme. Autorsko pravo može se odnositi na širok raspon kreativnih, intelektualnih ili umjetničkih oblika ili "djela". Autorsko pravo ne pokriva same ideje i informacije, već samo oblik ili način na koji su izražene.
Prava na industrijski dizajn Pravo na industrijski dizajn (ponekad se naziva "pravo na dizajn" ili patent na dizajn) štiti vizualni dizajn predmeta koji nisu čisto utilitarni. Industrijski dizajn sastoji se od stvaranja oblika, konfiguracije ili sastava uzorka ili boje, ili kombinacije uzorka i boje u trodimenzionalnom obliku koji sadrži estetsku vrijednost. Industrijski dizajn može biti dvodimenzionalni ili trodimenzionalni uzorak koji se koristi za proizvodnju proizvoda, industrijske robe ili rukotvorine. Općenito govoreći, to je ono što čini proizvod privlačnim i kao takav povećava komercijalnu vrijednost robe.
Prava oplemenjivača bilja Prava oplemenjivača bilja ili prava biljnih sorti su prava na komercijalno korištenje nove sorte biljke. Sorta, između ostalog, mora biti nova i različita, a za registraciju se uzima u obzir procjena sadnog materijala sorte.
Zaštitni znak Zaštitni znak je prepoznatljiv znak, dizajn ili izraz koji razlikuje proizvode ili usluge određenog trgovca od sličnih proizvoda ili usluga drugih trgovaca.
Trgovačka odjeća Trgovački izgled pravni je izraz umjetnosti koji se općenito odnosi na karakteristike vizualnog i estetskog izgleda proizvoda ili pakiranja (ili čak dizajna zgrade) koje potrošačima označavaju izvor proizvoda.
Poslovne tajne Poslovna tajna je formula, praksa, proces, dizajn, instrument, obrazac ili skup informacija koje nisu opće poznate niti se razumno mogu utvrditi, pomoću kojih tvrtka može steći ekonomsku prednost nad konkurentima i kupcima. Nema službene državne zaštite; svaka tvrtka mora poduzeti mjere za čuvanje vlastitih poslovnih tajni (npr. formula njegovih bezalkoholnih pića poslovna je tajna za Coca-Colu.)
Motivacija i opravdanje