Grad Petrinja smješten je na desnoj obali Kupe, na ušću Petrinjčice. Područje grada Petrinje sastavni je dio Sisačko-moslavačke županije i prostire se na površini od 41,64 km2. Okuplja više od 20 tisuća stanovnika.
Riječ je o području, koje većinom obuhvaća brežuljkaste predjele Zrinske i Hrastovačke gore te manje ravničarske, uz rijeke Kupu i Petrinjčicu. Njegovo administrativno područje uglavnom ruralnog karaktera obuhvaća 55 naselja. Gradovi u okruženju Petrinje su: Sisak i Glina, te općine Lekenik, Donji Kukuruzari i Dvor. Sam grad Petrinja smješten je na desnoj obali Kupe, na ušću Petrinjčice. Njegov razvoj i opstanak kroz stoljeća uvjetovan je povoljnim geoprometnim položajem. Naime, grad je smješten na križanju prometnica koje sjeverozapadnu Hrvatsku, pa tako i Zagreb spajaju s Banovinom, odnosno s Bosnom i Hercegovinom, a prostor Korduna i Banovine s Posavinom.
Godine 2020. potres od 6,4 po Richterovoj ljestvici pogodio je područje Sisačko-moslavačke županije, s epicentrom 3 km jugoistočno od Petrinje. Potres, u kojem je stradalo sedam osoba, uzrokovao je teške materijalne štete. Petrinja se od tad nalazi u obnovi, koja sporo napreduje.
Gradska naselja
Na području grada Petrinje nalazi se 55 naselja. To su: Begovići, Bijelnik, Blinja, Brest Pokupski, Cepeliš, Čuntić, Deanovići, Dodoši, Donja Bačuga, Donja Budičina, Donja Mlinoga, Donja Pastuša, Donje Mokrice, Dragotinci, Dumače, Glinska Poljana, Gora, Gornja Bačuga, Gornja Mlinoga, Gornja Pastuša, Gornje Mokrice, Graberje, Grabovac Banski, Hrastovica, Hrvatski Čuntić, Jabukovac, Jošavica, Klinac, Kraljevčani, Križ Hrastovački, Luščani, Mačkovo Selo, Mala Gorica, Međurače, Miočinovići, Mošćenica, Moštanica, Nebojan, Nova Drenčina, Novi Farkašić, Novo Selište, Pecki, Petkovac, Petrinja, Prnjavor Čuntićki, Sibić, Slana, Srednje Mokrice, Strašnik, Stražbenica, Taborište, Tremušnjak, Veliki Šušnjar, Vratečko i Župić.
Zemljopis Petrinja se nalazi na ušću rječice Petrinjčice u Kupu, oko 13 km jugozapadno od Siska i oko 48 km jugoistočno od Zagreba. Najveći je grad na području Banovine, a upravno pripada Sisačko-moslavačkoj županiji. Zemljopisna širina = 45.263 sjeverno, zem. dužina = 16.162 istočno.
Stanovništvo
Popis 2011.
Prema popisu stanovništva iz 2011. godine područje grada Petrinje je imalo 24.671 stanovnika od kojih gotovo 70 % živi u samoj Petrinji (13.801 st.) i prigradskom naselju Mošćenica (2348 st.). Gradu upravno pripadaju još 53 manja seoska naselja među kojima se veličinom izdvajaju Hrastovica (507 st.), Mala Gorica (531 st.) i Nova Drenčina (389 st.). Prema spomenutom popisu nacionalni sastav grada Petrinje bio je sljedeći: Hrvati – 19.280 (82,35 %) Srbi – 2809 (12 %) Ostali – 1324 (5,65 %)
Godina popisa Ukupno Hrvati Srbi Ostali 1961. 27.517 14.942 (54,30 %) 11.955 (43,45 %) 620 (2,25 %) 1981. 33.570 14.621 (43,55 %) 12.617 (37,58 %) 6332 (18,86 %) 1991. 35.565 15.791 (44,40 %) 15.969 (44,90 %) 3805 (10,70 %) 2001. 23.413 19.280 (82,35 %) 2809 (12,00 %) 1324 (5,65 %)2011.24.67120.925 (84,82 %)2710 (10,98 %)1036 (4,20 %)2021.20.165 - - -
Nacionalni sastav grada Petrinje (naseljenog mjesta) Nacionalni sastav grada Petrinje (naseljenog mjesta):Izdanje Državnog zavoda za statistiku RH: Narodnosni sastav stanovništva RH od 1880.-2001. godine godina popisa ukupno Srbi Hrvati Jugoslaveni ostali 1991. 18.706 8445 (45,15 %) 7662 (40,96 %) 1329 (7,10 %) 1270 (6,79 %) 1981. 15.778 4948 (31,36 %) 6202 (39,31 %) 3895 (24,69 %) 733 (4,65 %) 1971. 12.155 4528 (37,25 %) 6779 (55,77 %) 431 (3,43 %) 417 (3,43 %) 1961. 8065 2160 (26,78 %) 5454 (67,63 %) 168 (2,08 %) 283 (3,51 %) 1953. 5858 958 (16,35 %) 4539 (77,48 %) 108 (1,84 %) 253 (4,32 %) 1948. 5.221 732 (14,02 %) 4298 (82,32 %) 0 (0,00 %) 191 (3,66 %)
Uprava Gradsko poglavarstvo: gradonačelnik – Magdalena Komes, zamjenica - Tea Rambovsek Aleksić Gradsko vijeće: predsjednik – Marin Barić, potpredsjednici – Nenad Bužanić i Jasenko Krovinović, članovi: Daniel Berdais, Ljiljana Sigur, Danijel Jagić, Renato Komarica, Ivana Kordić, Ankica Krnjajić Magdić, Stipe Milas, Adrijana Nenadić, Ivan Novak, Josip Pavlović, Andrijana Radučević, Ivana Roksa
Povijest Srednji vijek desno|mini|Kralj i herceg Koloman posebnom poveljom daje povlastice hospitibus nostris in Petrina commorantibus (hrv. našim građanima koji borave u Petrinji)
Smatra se da je Petrinja kao naselje postojala i prije prvog spominjanja imena Petrinja iz 1201. godine,Tadija Smičiklas, Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, Zagreb, 1905., br. 3, str. 10 koje se ne odnosi na mjesto već na rijeku Petrinjčicu. Područje na kojem je utemeljena stara Petrinja najprije je pripadalo pod sisačku biskupiju. Od 1085., odnosno, 1094. postaje posjed novoosnovane zagrebačke biskupije.Lelja Dobronić, Topografija zemljišnih posjeda zagrebačkih biskupa prema ispravi kralja Emerika 1201., JAZU, Zagreb, 1951., br. 983, str. 276-277 Krajem 11. i početkom 12. stoljeća petrinjski kraj postaje sastavni dio Gorske županije, dok je u širem upravnom, odnosno područnom, pogledu tijekom srednjega vijeka smatran dijelom Slavonije.Matija Filjak, Zrin – Zbornik za poviest i obnovu zavičaja, Petrinja, 1942., br. 1, str. 31
Oko 1240. Petrinja je svakako već bila poznato gusto naseljeno mjesto sa znatnim udjelom stranaca (gostiju ili hospites), uglavnom obrtnika i trgovaca. Upravo ti stranci zamoliše 1240. slavonskog hercega i vojvodu Kolomana, brata hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. neka im podijeli „sloboštine, što ih svojim radom zaslužuju“, što je odobrenjem kralj i učinio. Posebnom poveljom Koloman daje povlastice hospitibus nostris in Petrina commorantibus (hrv. „našim građanima koji borave u Petrinji“),Tadija Smičiklas, Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, Zagreb, 1905., br. 4, str. 123-125 što je također dokaz već iznesenih činjenica kako je podjela ovih povlastica „samo određena faza u životu postojećih naselja...“.Tadija Smičiklas, Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, Zagreb, 1905., br. 4, str. 302 Dobivanjem povlastica grad dobiva i širi teritorij od dosadašnjeg, a stanovnici toga izvangradskoga područja (terrestres) smatrani su članovima gradske općine i uživali jednake povlastice kao i građani.Josip Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine 15. do kraja 17. st., Zagreb, 1980., str. 168-178 mini|desno|299px|Listina kojom hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. potvrđuje Petrinji povlastice iz 1240. od hercega Kolomana Po svemu sudeći, Petrinja je jedan od prvih slobodnih kraljevskih gradova koji počinje borbu sa zagrebačkim biskupima radi desetine. Kolonistima slobodnih gradova u Slavoniji, povlasticom iz 1225., potvrđen je običaj (prout most est) prema kojemu imaju pravo sami raspolagati sa svojom desetinom, a herceg Koloman u povelji izdanoj Petrinjcima 1240. ističe kako s „crkvenom desetinom neka rade kako to drugdje običavaju građani“. Dio povlastice iz 1225. po svoj prilici treba „tumačiti kao pravo građana da sami određuju oblik u kojem će plaćati crkvenu desetinu“. Stoga ponešto iznenađuje postupak zagrebačkog biskupa Filipa, koji 1253. izopćuje i proklinje Petrinjce (homines de villa Petrina) što mu odbijaju plaćati desetinu u naravi.Nada Klaić, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, 1976., str. 303-304 Istom 8. studenog 1255., uz posredovanje trogirskoga biskupa Kolumbana koji se našao poslom u Gorama i odsjeo u crkvi sv. Klementa, Filip je građane Petrinje odriješio prokletstva. Oni mu zato svečano obećaše da će ubuduće kod svojih kuća (apud domos suas) svake godine do Martinja s voljom i pošteno plaćati desetinu u žitu, vinu, janjcima i svemu ostalomu što se bičavalo davati kao desetinu.
Tatarske provale već četrdesetih godina 13. stoljeća donose probleme i pustoš po Srednjoj Europi, ponajprije Ugraskoj. Neznatan otpor Tatarima i potpuni poraz Bele IV. i njegova brata Kolomana 1241. godine na rijeci Šajo, razlogom su što kralj i herceg poduzimaju jedino što im preostalo: spas bijegom u Hrvatsku. Bela bježi kroz Hrvatsku tzv. „vojničkom cestom“ (via exercitualis) od Koprivnice preko Križevaca, Zagreba i Topuskog prema Dalmaciji, gdje se uspijeva spasiti na jednom otočiću kraj Trogira.Nada Klaić, Povijest Zagreba, Zagreb, 1982., 1,str. 76 Ima mišljenja da su Tatari na svom putu prošli i pokraj Stare Petrinje, a njezini građani su se istaknuli u borbama protiv osvajača što im kralj Bela IV. ne zaboravlja, jer im uskoro potvrđuje dobivene povlastice.Matija Filjak, Zrin – zbornik za poviest i obnovu zavičaja, 1942., str. 14 Prema nekim izvorima Tatari ne uspijevaju zauzeti i razoriti čvrsto utvrđenu i dobro branjenu Staru Petrinju te ju mimoilaze.D. Pavličević, „Gdje se nalazila Stara Petrinja“, Generacije – časopis za kulturu i umjetnost, Petrinja, br. 3, rujan 1967., str. 3
Smatra se da je možda smrt slavonskoga hercega Bele (1269.), mlađega kraljeva sina, utjecala na „otad najutjecajnijeg velikaša“ Slavonije bana Henrika GisingovcaNada Klaić, Koprivnica u srednjem vijeku, Koprivnica, 1987., str. 49 da prilikom mirenja građana Petrinje i biskupa (1270.) ne spominje Petrinji kao slobodni kraljevski grad, što, drži se, potiče Petrinjce da od novoga hrvatsko-ugarskoga kralja Stjepana V. traže potvrdu povlastica iz 1240., odnosno 1242. godine. Stoga kralj Stjepan V. 27. rujna 1271. godine daje „svima“ na znanje „da su naši gostoprimci iz Petrinje pred nas iznijeli privilegij gospodina Bele, slavnog kralja Ugarske, koji je jednom dan ustvari njihove slobode, s molbom, da ga se udostojimo potvrditi svojim privilegijom.“ Ovim aktom kralja Stjepana V. naznačeno je kako se privilegij iz 1241. potvrđuje od riječi do riječi, a protiv građana Petrinje ni u kom slučaju ne mogu se izvoditi strani svjedoci, nego se „poslovi“ imaju zakonski vršiti zakletvom, kao što je to bio običaj i u drugih kraljevskih gostoprimaca, što se mora poštovati.Nada Klaić, Povijest Hrvata u razvijenom Srednjem vijeku, Zagreb, 1976., str. 303 Iz ove kraljeve potvrde naslućuje se kako „Arpadovići, bar Petrinju formalno ubrajaju građane Petrinje među svoje neposredne podanike...“,CD VI, Zagreb, 1908., str. 100 a Petrinju kao slobodni kraljevski grad. Kralja Stjepana V. već 1272. nasljeđuje Ladislav IV., umjesto kojega Hrvatskom vlada njegov mlađi brat Andrija. Oba ova vladara pod skrbništvom su majke Elizabete, pa uz nju stvarno Hrvatskom (Slavonijom) vlada ban Joakim Pektar. Tijekom 1274. Petrinjci mole kralja Ladislava IV. Napuljskog potvrdu listine kralja Stjepana. Vladar molbu Petrinjaca prihvaća i potvrđuje im već dane privilegije budući da „pravni red i snaga jednakosti traže da se vladar povede za pravednim željama molbenika...samo da to što traže nije u suprotnosti s jednakošću i ne dolazi u suprotnost s tuđim pravom. Listinu kralja Stjepana IV. potrvđujem od riječi do riječi znakom...svog...dvostrukog pečata.“Nada Klaić, Povijest Hrvatsa u razvijenom Srednjem vijeku, Zagreb 1976., str. 304.-305.
20. stoljeće mini|desno|250px|Sisak, Petrinja i okolna naselja. U 20. stoljeću važnost Petrinje slabi u korist susjednoga Siska koji je imao bolji prometni položaj te ga je ranije zahvatila industrijalizacija. Grad je ipak zadržao mjesni značaj kao središte Banovine. Nakon Drugoga svjetskoga rata počinje jači gospodarski razvoj (posebno mesne industrije – „Gavrilović“) te se značajno povećao i broj stanovnika Petrinje (sa 6000 1948. na gotovo 19000 u 1991.). Dolazi i do promjena u etničkoj strukturi te Petrinja od izrazito hrvatskoga postaje grad s podjednakim udjelom Hrvata i Srba. U Domovinskom ratu Petrinja je teško stradala, prvo u borbama, a naročito nakon srpske okupacije koja je uslijedila nakon jednomjesečnog otpora hrvatskih branitelja u rujnu 1991. godine. Grad je oslobođen 6. kolovoza 1995. godine u vojno-redarstvenoj operaciji Oluji.
Velikosrpska agresija i okupacija