mini|200px|Frenološko mapiranje mozga. Frenologija je bila jedan od prvih pokušaja da se koreliraju mentalne funkcije s određenim dijelom mozga. Filozofija uma je grana suvremene analitičke filozofije koja proučava prirodu uma, mentalnih događaja, mentalnih funkcija, svijesti te njihov odnos s tijelom, osobito s mozgom.
Dualizam i monizam dvije su glavne škole misli koje pokušavaju riješiti problem uma i tijela. Dualizam je stajalište koje tvrdi da su um i tijelo na neki kategorijski način odvojeni jedno od drugoga. Može se pratiti od Platona, AristotelaRobinson, H. (1983): ‘Aristotelian dualism’, Oxford Studies in Ancient Philosophy 1, 123–44.Nussbaum, M. C. (1984): ‘Aristotelian dualism’, Oxford Studies in Ancient Philosophy, 2, 197–207.Nussbaum, M. C. and Rorty, A. O. (1992): Essays on Aristotle's De Anima, Clarendon Press, Oxford. te Sankhya i Joga škole hinduističke filozofije, ali najpreciznije ju je formulirao René Descartes u 17. stoljeću. Dualisti substancija tvrde da je um neovisna postojeća supstanca, dok dualisti svojstava kažu da je um grupa neovisnih svojstava koja proizlaze iz mozga i ne mogu se reducirati na njega, ali nije distinktivna supstancija.Hart, W.D. (1996) "Dualism", in Samuel Guttenplan (org) A Companion to the Philosophy of Mind, Blackwell, Oxford, 265-7.
Monizam je pozicija da um i tijelo nisu ontološki različite vrste entiteta. Tu je perspektivu prvi put predložio u zapadnoj filozofiji Parmenid u 5. st. pr. Kr. i bila je kasnije usvojena kod racionalista Barucha Spinoze.Spinoza, Baruch (1670) Tractatus Theologico-Politicus (Teološko-politička rasprava). Fizikalisti tvrde da postoje samo entiteti postulirani fizikalnom teorijom, i da će um biti eventualno biti objašnjen tim entitetima nakon što se fizikalna teorija dovoljno razvije. Idealisti zagovaraju da je um sve što postoji i da je vanjski svijet ili sam mentalan ili iluzija stvorena od samoga uma. Neutralni monisti se priklanjaju stajalištu da postoji neka druga, neutralna supstancija, te da su i materija i um svojstva te nepoznate supstancije. Uobičajeni monizmi 20. i 21. stoljeća su varijacije fizikalizma: u te perspektive spadaju biheviorizam, teorija različnog identiteta, anomalijski monizam i funkcionalizam.Kim, J., "Mind-Body Problem", Oxford Companion to Philosophy. Ted Honderich (ed.). Oxford:Oxford University Press. 1995.
Mnogi moderni filozofi uma usvajaju reduktivnu ili nereduktivnu fizikalističku poziciju, tvrdeći u različitim pogledima da je um nešto što nije odvojeno od tijela. Ti su pristupi izrazito utjecajni u znanostima, osobito u područjima sociobiologije, računarstva, evolucijske psihologije i različitih neuroznanosti.Pinel, J. Psychobiology, (1990) Prentice Hall, Inc. LeDoux, J. (2002) The Synaptic Self: How Our Brains Become Who We Are, New York:Viking Penguin. Russell, S. and Norvig, P. Artificial Intelligence: A Modern Approach, New Jersey:Prentice Hall. Dawkins, R. The Selfish Gene (1976) Oxford:Oxford University Press. ISBN Ostale filozofije, pak, zastupaju nefizikalističku poziciju, koja stavlja u pitanje ideju da je um čista fizikalna tvorevina. Reduktivni fizikalisti zagovaraju da će sva mentalna stanja i svojstva biti objašnjena znanstvenim uvidom u fiziološke procese i stanja. Ne-reduktivni fizikalisti tvrde da, iako je mozak sve što je u odnosu s umom, predikati i rječnik korišten u mentalnim opisima i objašnjenjima su nezamjenjivi, te se ne mogu reducirati na jezik i niže razinska objašnjenja fizikalnih znanosti.Putnam, Hilary (1967). "Psychological Predicates", in W. H. Capitan and D. D. Merrill, eds., Art, Mind and Religion Pittsburgh: University of Pittsburgh Press. Kontinuirani napredak u neuroznanosti je pomogao da raščisti neke nedoumice i pitanja, i njezini nalazi snažno podržavaju tvrdnje fizikalista. Ipak one su daleko od toga da budu riješene, i moderni filozofi uma nastavljaju istraživati kako subjektivne kvalitete i intencionalnost mentalnih stanja i svojstava mogu biti objašnjena u naturalističkim terminima.
Problem odnosa uma i tijela Problem odnosa uma i tijela se tiče objašnjenja odnosa koji postoji između uma ili mentalnih procesa i tjelesnih stanja ili procesa. Jedan od ciljeva filozofa koji rade u tom području je objasniti kako navodno nematerijalni um može utjecati na materijalno tijelo i obratno.
Naše perceptivno iskustvo ovisi o podražaju koji dolaze na naše osjetne organe iz vanjskog svijeta i ti podražaji uzrokuju promijene u našem mentalnom stanju; konačno uzrokujući da osjećamo podražaj, koji može biti ugodan ili neugodan. Nečija želja za komadom pizze, na primjer, će uzrokovati da ta osoba pokreće svoje tijelo na određeni način i u određenom smjeru da dobije što hoće. Pitanje je tada kako je moguće da svjesno iskustvo proizađe iz nakupine sive tvari koja ne posjeduje ništa osim elektrokemijskih svojstva. Sličan problem je kako objasniti da nečiji propozicijski stavovi (npr. vjerovanja i želje) mogu uzrokovati da se neuroni te individue aktiviraju, i da se njegovi mišići stežu točno na pravilan način. To obuhvaća neke od zagonetki s kojima su se suočavali epistemolozi i filozofi uma još od vremena Renéa Descartesa.
Rješenje dualista za problem uma i tijela Dualizam je skup pogleda o odnosu uma i materije. Počinje s tvrdnjom da mentalni fenomeni su, u nekom pogledu, nefizikalni. Jedna od najranije znanih formulacija dualizma uma i tijela je bila izražena u istočnim Sankhya i Joga školama hinduističke filozofije (otprilike 650 godina prije naše ere), gdje je svijet podijeljen na purushu (um/duh) i prakrti (materijalna supstancija). Još određenije, Joga Sutra Pantanjalija pokazuje analitički pristup prirodi uma.
U zapadnoj filozofiji, najranije rasprave dualističkih ideja su u djelima Platona i Aristotela. Svaka od tih je tvrdila, ali zbog različitih razloga, da se čovjekova inteligencija (sposobnost uma ili duše) ne može identificirati sa, ili biti objašnjena pod okriljem ljudskoga tijela. Najbolje znana verzija dualizma pripada René Descartesu (1641) i drži da je um neprotežna i netjelesna supstancija. Descartes je prvi koji je jasno identificirao um sa sviješću i samosvijesti, te razlikovao ga od mozga, sjedišta inteligencije. Stoga je on prvi postavio problem uma i tijela u obliku koji i danas postoji.
Argumenti za dualizam Glavni je argument za tezu dualizma to da se on doima privlačan intuiciji zdravog razuma većini filozofsko neobrazovanim ljudima. Ako je upitana što je um, prosječna će osoba uobičajeno odgovoriti s identificiranjem sebe, svoje osobnosti, svojom dušom ili nekim sličnim entitetom. Ona će sigurno negirati da je um jednostavno mozak, ili obratno, smatrajući ideju da je samo jedan ontološki entitet u pitanju premehanicističko ili jednostavno nerazumljivo. Većina filozofa uma misli da su takve intuicije, kao mnoge druge, vjerojatno obmanjujuće, i da bi morali koristiti kritičke sposobnosti zajedno s empirijskim rezultatima iz znanosti da provjerimo te pretpostavke i odredimo da li ima neke utemeljenosti u njima.
Drugi je važan argument za dualizam ideja da se mentalno i fizikalno doimaju da imaju različita i možda nepomirljiva svojstva.Jackson, F. (1982) “Epiphenomenal Qualia.” Reprinted in Chalmers, David ed. :2002. Philosophy of Mind: Classical and Contemporary Readings. Oxford University Press. Mentalni događaji imaju određenu subjektivnu kvalitetu u njima, dok fizikalni nemaju. Stoga, npr. netko može razumno upitati kako se osjeća opečeni prst ili kako izgleda plavo nebo ili kako zvuči dobra glazba nekoj osobi. Ali je besmisleno, ili barem čudno, pitati kakav osjećaj proizvodi skok u apsorpciji glutamata u dorsolateralnom dijelu hipokampusa.
Filozofi uma zovu taj subjektivni aspekt mentalnih događaja kvalija (ili sirovi osjećaji). Postoji nešto što je kao da osjeća bol, vidi poznatu nijansu boje itd. Kvalije su povezane s tim mentalnim događajima, koje je teško reducirati na bilo što fizikalno.
Interakcionistički dualizam mini|Portret Renéa Descartesa autora Fransa Halsa (1648) Interakcionistički dualizam ili jednostavno interakcionizam je određeni oblik dualizma prvo usvojen od Deascartesa u Meditacijama. U 20. stoljeću njegovi glavni zagovornici su Karl Popper i John Carew Eccles. To je pogled da mentalna stanja kao vjerovanja i želje imaju kauzalnu interakciju s fizikalnim stanjem.
Descartesov poznati argument za tu poziciju može se ovako sažeti: Josiš ima jasnu i određenu ideju svoga uma kao misleću stvar koja nema prostornu protežnost (tj. ne može se mjeriti u smislu duljine, težine, visine itd.). On isto tako ima jasnu i određenu ideju svoga tijela kao nešto što je prostorno protežno, predmet kvantifikacije i nesposobno da misli. Slijedi iz toga da um i tijelo nisu identični jer imaju radikalno drugačija svojstva.
Ali, u isto vrijeme jasno je da Josipova mentalna stanja (želje, vjerovanja itd.) imaju uzročno-posljedični učinak na njegovo tijelo i obratno. Dijete dodirne vruću peć (fizikalni događaj) koja uzrokuje bol (mentalni događaj) koja uzrokuje da vrišti (fizikalni događaj); to zauzvrat uzrokuje osjećaj straha i zaštite kod njegove majke (mentalni događaj) itd.
Descartesov argument ključno ovisi na premisi da to što Josip vjeruje da su «jasne i određene» ideje su i nužno istinite. Mnogi suvremeni filozofi sumnjaju u to.Dennett D., (1991), Consciousness Explained, Boston: Little, Brown & CompanyStich, S., (1983), From Folk Psychology to Cognitive Science. Cambridge, MA: MIT Press (Bradford)Ryle, G., 1949, The Concept of Mind, New York: Barnes and Noble Na primjer, Joseph Agassi vjeruje da nekoliko znanstvenih otkrića napravljenih u 20. stoljeću su oslabili ideju privilegiranog pristupa vlastitim idejama. Freud je pokazao da psihološki educiran promatrač može shvatiti nesvjesnu motivaciju osobe bolje nego ona. Duhem je pokazao da filozof znanosti može znati metodu otkrića osobe bolje nego ona, dok Malinowski je pokazao da antropolog može znati običaje osobe i njezine navike bolje nego ona. On isto naglašava da moderni psihološki eksperimenti koji uzrokuju da ljudi vide stvari koje tamo nisu daju temelj za odbacivanje Descartesova argumenta jer znanstvenici mogu opisati percepcije osobe bolje nego što ona može.
Ostali oblici dualizma 400px|mini|Tri vrste dualizma. Strelice pokazuju smjer kauzalne interakcije. Dualizam svojstava nije prikazan. 1) Psihofizikalni paralelizam ili jednostavno paralelizam je stajalište da um i tijelo, iako imaju različiti ontološki status, ne utječu uzročno jedno na drugo. Umjesto toga, idu paralelnim linijama (umni događaji ima uzročnu interakciju s umnim događajima, a moždani događaji imaju uzročnu interakciju s moždanim događajima) i samo se doimaju da utječu jedno na drugo. Gottfried Wilhelm Leibniz je istaknuto branio ovo gledište. Iako je Leibniz bio ontološki monist koji je vjerovao samo jedna vrsta supstancije - monada - postoji u svemiru, i da je sve svedivo na nju, on je bez obzira držao da postoji važna razlika između «mentalnog» i «fizikalnog» u smislu uzročnosti. Smatrao je da je Bog uredio sve stvari unaprijed tako da bi umovi i tijela bili u skladu. To je poznato kao doktrina preetablirane harmonije.
mini|Portret Gottfrieda Wilhelma Leibniza autora Bernharda Christophea Franckea (oko 1700.)
2) Okazionalizam je stajalište usvojeno od Nicolasa Malebranchea, koji tvrdi da svi navodni uzročni odnosi između fizikalnih događaja ili fizikalnih i mentalnih događaja nisu zapravo uzročni. Dok su um i tijelo različite supstance, uzroci (mentalni ili fizikalni) su povezani sa svojim učincima činom Božje intervencije na svaku posebni događaj.