Prvi balkanski rat (listopad 1912. – svibanj 1913.) je vođen između Srbije, Bugarske, Grčke i Crne Gore na jednoj strani i Osmanskog carstva (Turske) na drugoj strani.
Pred kraj 19. i početkom 20. st. Osmansko Carstvo je bilo oslabljeno od rata s Rusima i Talijanima (Libija) i pred raspadom te je potpuno izgubilo nekadašnju snagu te su male balkanske države htjele iskoristiti priliku i proširiti svoj teritorij na račun "bolesnika na Bosporu" kako je Osmansko carstvo nazivano u ondašnjoj štampi. Godine 1912. Srbija, Crna Gora, Grčka, Bugarska osnovale su Balkanski savez te uputile Osmanlijama zahtjev da jednako tretiraju kršćane i muslimane. No Osmansko Carstvo je smatralo kako se balkanske države nemaju pravo miješati u njihove unutarnje stvari i počeo je rat. Rat je tekao povoljno za kršćane te su brzo Osmanlijama oteli i oslobodili velika područja Balkana. Osmansko Carstvo je potaknuto velikim gubitcima zahtijevalo posredovanje velikih sila u mirovnim pregovorima. Rat je završen 1913. Balkanske države su podijelile osvojena područja. Osmanskom Carstvu je na europskom kontitnentu ostalo još samo malo zaleđe Istanbula.
Uzroci i savezi Balkanske države, pošto su se prethodno i same oslobodile turske okupacije, raskinule su i s ostacima feudalnog uređenja i počele se razvijati. Taj razvoj je bio obilježen prodiranjem novih, kapitalističkih društvenih odnosa, jačanjem nacionalnog osjećaja i težnji za oslobođenjem krajeva koji su se još uvijek nalazili pod turskom vlašću.
Mladoturska revolucija 1908. je stvorila nesnošljive uvjete za neturske narode u okviru turske države, što su velike sile željele iskoristiti kao povod za svoje ciljeve i pokrenuti pitanje podjele Turske. Pri tome se posebno isticala Austro-Ugarska, podržana od Njemačke, koja je nastojala iz okupirane Bosne i Hercegovine preko Sandžaka i Kosova i Metohije prodrijeti k Solunu tj. ostvariti direktan pristup Crnom moru, cilj poznat kao "Drang nach Osten". Takav razvoj situacije je uzrokovao zbližavanje balkanskih država i stvaranje njihovih saveza. Za stvaranje tih saveza bila je posebno zainteresirana Rusija, kao članica Trojnog sporazuma (Antanta), koja je smatrala da će se time spriječiti austro-ugarsko-njemačko prodiranje na Balkanski poluotok odnosno Crno more. 260px|mini|Bugarska, Srbija i Crna Gora 1900. godine Srpsko-bugarski savez Rad na stvaranju Balkanskog saveza je otpočeo u jesen 1911. i odvijao se kroz dvostrane pregovore balkanskih država. Pri tim pregovorima, najveće su se poteškoće nametale u pregovorima između Srbije i Bugarske. Naime, obje zemlje su tražile isti teritorij - Makedoniju. Pritiskom Rusije postignuta je suglasnost, pa je 13. ožujka 1912. godine potpisan ugovor o suradnji i prijateljstvu. Ugovor su potpisali general Putnik i general Fičev. Javni dio ugovora je imao obrambeni karakter, dok je drugi dio, tajni, predviđao ofenzivni rat protiv Turske i podjelu Makedonije između Srba i Bugara. Na osnovi ugovora i tajnog dodatka 2. srpnja je zaključena Vojna konvencija, kojom su predviđene vojne obveze obaju strana kako u slučaju obrambenog tako i u slučaju ofenzivnog rata.
Prema toj konvenciji, Bugarska nije smjela imati manje od 200 tisuća, a Srbija ne manje od 150 tisuća vojnika. Također, ova konvencija definirala je podjelu teritorija između Srbije i Bugarske. Bugarska je trebala dobiti područje istočno od Rodopa i rijeke Strume, a Srbija područje zapadno i sjevero-zapadno od Šar planine. Između bi bilo područje koje je trebalo biti riješeno poslije rata stvaranjem autonomne oblasti ili podjelom linijom Kriva Palanka-Veles-Ohrid. Prema dogovoru, u slučaju da ni jedno od ovih rješenja ne bi bilo prihvatljivo obijema stranama, predviđalo se rješavanje posredovanjem (arbitražom) ruskoga cara.
Osim ovoga, konvencija je sadržavala i neke posebne uvjete, kao primjerice u slučaju da Austro-Ugarska napadne ili bilo kakvim činom izazove Srbiju, Bugarska se bila obvezala poslati određeni broj vojnika kao pomoć Srbiji, i obratno, ako Rumunjska napadne Bugarsku, Srbija je bila obvezna pomoći Bugarskoj s određenim brojem vojnika itd. Po ovom sporazumu je također bio i predviđen raspored snaga po kojem se smatralo da će glavne turske snage biti na vardarskoj bojišnici. U tom bi slučaju na toj bojišnici djelovala cjelokupna srpska vojska, kao i samo jedna bugarska armija s tri divizije, zbog mogućnosti razvijanja maričke ili tračke bojišnice odnosno bugarska vojska trebala se usmjeriti ka bojištu oko rijeke Marice, a srpska vojska na vardasku bojišnicu.
Bugarsko-grčki savez Rad na sklapanju ugovora o savezu između Bugarske i Grčke započet je također 1911., ali su pregovori ubrzo prekinuti zbog nesuglasica oko podjele Makedonije. Na inicijativu grčke vlade pregovori su obnovljeni u ožujku 1912. godine, a ugovor o obrambenom savezu je zaključen 29. svibnja 1912. godine. Obje strane su se obvezale na cjelokupnu vojnu suradnju, uzajamno pomaganje i zajedničko istupanje u pregovorima s Turskom i vojnim silama. Pitanje vojne suradnje bilo je regulirano Vojnom konvecijom od 5. listopada 1912. godine. Po toj konvenciji, grčka flota je imala zadatak, u slučaju rata, spriječiti turski pomorski promet između Male Azije i europskog dijela Turske. Sporazum nije predviđao podjelu turskog teritorija između Bugarske i Grčke.
Savez između Bugarske i Crne Gore potpisan je u srpnju, a između Srbije i Crne Gore 27. rujna 1912. Savez između Crne Gore i Srbije je predviđao pravce djelovanja srpske i crnogorske vojske, način suradnje i zapovijedanja u slučaju zajedničkih operacija na istom teritoriju. Što se tiče osvojenih teritorija, svaka strana bi zadržala ono što osvoji, uz mogućnost kasnijih ispravaka.
Nakon sklopljenih saveza, Saveznici su otpočeli s ubrzanim pripremama za rat protiv Turske. Događaje koji su se odigrali ljeti 1912. godine, kao što su Albanski ustanak, pobuna u garnizonu Jedrenu, pad mladoturske vlade, iskoristile su Velike sile kako bi se umiješale u balkansko pitanje. Naime, Velike sile su pokušavale održati postojeće stanje, pa je zbog toga Rusija zahtijevala od Balkanskog saveza da ne poduzimaju nikakve oružane akcije protiv Turske, dok je Austro-Ugarska zahtijevala postupnu decentralizaciju u Europskoj Turskoj, pri čemu je računala na autonomnu Albaniju kao svoje uporište.
Takva politika Velikih sila, međutim, nije odgovarala nijednoj od država Balkanskog saveza, pa su oni 19. rujna uputili ultimatum Turskoj da izvrši reformu, sprovede administrativnu autonomiju, uvede lokalne skupštine, dopusti slobodu nastave, uspostavi lokalnu policiju i dr. Kao odgovor na taj ultimatum, Turska je 23. rujna izvršila djelomičnu mobilizaciju u europskim provincijama, zaplijenila grčke brodove u Carigradu i ratni materijal koji je iz inozemstva preko Soluna bio upućen u Srbiju. Saveznici su odgovorili općom mobilizacijom 30. rujna, što je i Turska učinila jedan dan kasnije.
Crna Gora je 8. listopada 1912. god. prva objavila rat Turskoj. Da bi spriječile sukob, Rusija i Austro-Ugarska su 10. listopada uputile oštri prosvjed Balkanskim saveznicima, naglašavajući da je Turska poduzela mjere izvršenja reformi po članku 23. ugovora postignutog na Berlinskom kongresu i da one neće dopustiti nikakve teritorijalne promjene na prostoru Europske Turske ako bude došlo do rata. Srbija i Bugarska su objavile rat Turskoj 17. listopada, a Grčka 19. listopada.
Ratni planovi i početne operacije Saveznici nisu imali zajednički plan za rat protiv Turske, već su djelovali po svojim zasebnim planovima, na zasebnim bojišnicama, bez čvrste operativne veze, što je u znatnoj mjeri olakšalo situaciju Turskoj.
Srbija
Ratni plan za rat s Turskom započet je 1878., kada je Srbija dobila novu granicu na jugu, ali je osnovna ideja o načinu djelovanja i rasporedu snaga konačno ustaljena tek 1898. godine. Tada se došlo do zaključka da Srbija treba, za ostvarenje nacionalnih ideala, računati s ofenzivnim ratom protiv Turske, koji je moguć samo u zajednici s balkanskim monarhijama Bugarskom, Grčkom i Crnom Gorom; da srpska ofenziva treba biti usmjerena na kumanovsko-skopsku crtu, gdje bi se najvjerojatnije i okupila glavnina turske vojske. Ovaj zaključak je poslužio kao osnova za razradu planova mobilizacije, koncentracije snaga i strateškog razvoja koji su završeni u veljači 1903. godine. Po njima je srpska vojska i stupila u rat protiv Turske, s nekoliko izmjena koje je uzrokovala vojna konvencija s Bugarskom. Osnovna ideja je bila: koncentričnim kretanjem glavnih snaga (tri armije) kosovskim, južnomoravskim i krivorečnim pravcem okružiti i tući turske glavne snage, za koje se pretpostavljalo da će biti na Ovčem Polju. Pomoćne snage su trebale osigurati desnu stranu glavnih snaga.
Crna Gora Konačna odluka o osnovnoj ideji crnogorskog ratnog plana donesena je na sjednici Ratnog savjeta 3. listopada 1912. godine. Odlučeno je da glavne snage (Zetski i Primorski odred) djeluju zapadno i istočno od Skadarskog jezera i da brzim naletom zauzmu Skadar, te da pomoćne snage osiguravaju operacije glavnih snaga napredujući iz pravca Sandžaka i Metohije.
Bugarska Poslije Srpsko-bugarskog rata 1885. godine, Bugarska je svojim glavnim neprijateljem smatrala Srbiju, pa je tako sve ratne pripreme vršila za novi rat sa Srbijom. S Turskom je Bugarska bila u dobrim odnosima. Tek kada se Bugarska politički približila Rusiji, odnosi s Turskom su se pogoršali. Prvi plan, po kome bi Turska prije izvršila mobilizaciju, predviđao je obrambene akcije na maričkoj i makedonskoj bojišnici. Taj plan je ubrzo odbačen jer se došlo do zaključka da Bugarska može izvršiti mobilizaciju prije Turske, pa je 1908. godine izrađen novi plan koji je predviđao ofenzivu na obje bojišnice. Osnovna ideja tog ratnog plana je bila: glavnim snagama (tri armije)poduzeti ofenzivu na maričkoj bojišnici, s tim da jedna armija blokira utvrdu Jedrene, dok bi druge dvije napale desnu stranu i pozadinu turskih snaga na prostoru između Jedrena i Krk Kilisa. Jedna divizija je bila u sastavu srpske vojske na makedonskoj bojišnici, a vezu između te dvije bojišnice bi omogućavao Rodopski odred. Flota je trebala braniti crnomorsku obalu, naročito luke Varnu i Burgas.
Grčka Osnovna ideja grčkog ratnog plana je bila: glavnim snagama, okupljenim u Sjevernoj Tesaliji, poduzeti ofenzivu, razbiti turske snage na graničnom frontu i produžiti s nadiranjem do zauzimanja Soluna. Flota je trebala presjeći turski promet i zauzeti otoke u Egejskom moru.
Turska Idejni tvorac turskog ratnog plana protiv balkanskih zemalja bio je njemački general von der Goltz. Smatrajući da će Turska biti mnogo sporija u mobilizaciji i raspoređivanju snaga nego balkanske države, on je bio predložio da Turska ostane prvo na svojim prvobitnim položajima, dok se ne izvrši prikupljanje snaga i dok se ne utvrde borbeni pravci balkanskih vojski. Međutim, ministar turske vojske, Nazim paša, odbio je taj plan i podcjenjujući snagu balkanskih vojski htio je preuzeti inicijativu već na početku rata, napredujući na dvije strane, prema vardarskoj bojišnici i prema Tračkoj.
Tijek rata Operacije Prvog balkanskog rata se dijele na dva razdoblja: od početka rata do primirja (4. prosinaca 1912.) i od primirja do kraja rata.
I. razdoblje - Operacije do primirja (4. prosinca 1912.)
Crnogorska bojišnica Glavni cilj crnogorske vojske je bilo zauzimanje Skadra i to prije nego što Turci uspiju prikupiti jače snage za njegovu obranu. Operacije crnogorske vojske su počele 8. listopada s tri odreda.