Kraljevina Italija (tal. Regno d'Italia) bila je država koja je nastala 1861. godine ujedinjenjem Italije. Ova država pod vodstvom Savojske dinastije službeno je postojala sve do 1946. godine, kad je monarhiju zamijenila republika. Ova kraljevina bila je prva talijanska država koja je uključivala cijeli Apeninski poluotok još od pada Rimskog Carstva.
Tijekom fašističkog razdoblja pod vodstvom Benita Mussolinija, nacionalisti i fašisti su državu često nazivali „Talijansko Carstvo” (talijanski: Impero Italiano) ili „Novo Rimsko Carstvo” (talijanski: Nuovo Impero Romano, latinski: Novum Imperium Romanum), ali ti nazivi nisu bili službeni.
Za vrijeme fašističkog režima je kraljevina postala saveznik Nacističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu sve do 1943. godine. Ostatak rata Italija se pridružila saveznim snagama, nakon zbacivanja Mussolinija s mjesta premijera i zabrane fašističke stranke. Mussolini i njegove pristaše osnovali su tzv. Talijansku Socijalnu Republiku na sjeveru Italije, koja je bila nacistička marionetska država i koja je nastavila borbu protiv saveznih snaga.
Nakon rata je 1946. održan referendum na kojem su građani odlučili napustiti monarhijski ustroj i uspostaviti Talijansku Republiku koja postoji sve do danas.
Teritorij
Kraljevina Italija smatrala je svojim teritorijem cijelo područje današnje Italije. Teritorijalni rast kraljevine zbivao se pod procesom ujedinjenja Italije sve do 1870. godine. Iako su danas u sastavu Italije, Trst i Trentino-Južni Tirol nisu postali dio kraljevine sve do 1919. godine. Nakon Versajskog i Saint-Germainskog sporazuma, kraljevini su ustupljeni Gorica, Trst i Istra, kao i manji dijelovi današnje sjeverozapadne Hrvatske i Dalmacije. Tijekom Drugog svjetskog rata je kraljevina proširila svoje teritorije u Sloveniji i zadobila još teritorija u Dalmaciji koje joj je ustupio Pavelićev režim. Nakon rata su uspostavljene današnje granice Italije.
Osim ovog područja Kraljevina Italija je imala nekoliko kolonija, protektorata i marionetskih država, kao što su Eritreja, Somalija, Libija, Etiopija (koju je Italija zauzela 1936., a koju su poslije okupirale britanske snage tijekom rata), Albanija, Grčka (okupirana za vrijeme rata), Nezavisna Država Hrvatska (marionetska država Italije i Njemačke), Kosovo u Srbiji (okupirano za vrijeme rata), Crna Gora okupirana za vrijeme rata), te Tiencin u Kini (koncesija).
Politika
Kraljevina Italija je teoretski bila ustavna monarhija, iako je u razdoblju između 1925. i 1943. zapravo bila pod fašističkom diktaturom. Monarh je imao izvršnu vlast koju je izvršavao preko imenovanih ministara. Kraljevu moć ograničavao je dvodomni parlament koji se sastojao od senata i skupštine.
Vladari
Kraljevi iz Savojske dinastije koji su bili na čelu Italije su:
Viktor Emanuel II. (1861. – 1878.) – bivši kralj Sardinije i prvi kralj ujedinjene Italije. Umberto I. (1878. – 1900.) – odobravao Trojni savez s Njemačkom i Austro-Ugarskom. Poginuo 1900. u atentatu kojeg je izvršio anarhist Gaetano Bresci. Viktor Emanuel III. (1900. – 1946.) – kralj Italije tijekom Prvog svjetskog rata i tijekom Mussolinijevog fašističkog režima. Umberto II. (1946.) – zadnji kralj Italije koji je bio prisiljen raspisati referendum o opstanku monarhije, na kojem su Talijani izglasali republiku.
Vojska
Kralj Italije je bio vrhovni zapovjednik Talijanske kraljevske vojske i mornarice. Sveukupna vojska sastojala se od:
Kraljevske vojske (Regio Esercito) Kraljevske ratne mornarice (Regia Marina) Kraljevskih zračnih snaga (Regia Aeronautica) Crnokošuljaša (Milizia Volontaria per la Sicurezza Nazionale ili camicie nere) - fašističke paravojne skupine
Povijest
Ujedinjenje Italije (1859. – 1870.)
mini|150px|lijevo|Giuseppe Garibaldi, vođa republikanskog pokreta za ujedinjenje u južnoj Italiji Risorgimento (talijanski) je bio pokret za ujedinjenjem Italije revolucionarnim putem u 19. stoljeću. Stvaranje Kraljevine Italije bio je rezultat napora talijanskih nacionalista i savojskih monarhista za stvaranjem ujedinjenog kraljevstva koje bi obuhvaćalo cijeli Apeninski poluotok. Zadnja takva država bilo je Rimsko Carstvo. Dvije najistaknutije i najradikalnije osobe ovog pokreta su Giuseppe Mazzini i Giuseppe Garibaldi, dok uz njih stoje umjereniji i konzervativniji Grof Cavour i Viktor Emanuel II., koji je postao prvim kraljem Ujedinjene Italije.
Liberalno razdoblje
Nakon ujedinjenja, desničarske stranke bile su rascjepkane, a konzervativni premijer Marco Minghetti ostao je na vlasti samo zbog provođenja nekih ljevičarskih projekta (kao što je nacionalizacija željeznice) kako bi udovoljio opoziciji. Godine 1876., na njegovo mjesto dolazi liberal Agostino Depretis čime počinje dugo liberalno razdoblje. To razdoblje obilježili su korupcija, nestabilnost vlade, daljnje siromaštvo juga, te autoritarni potezi talijanske vlade.
Depretis je počeo provoditi eksperimentalnu političku ideju koja se nazivala trasformismo. Prema ovoj ideji na mjesto ministara bi trebali biti umjereni i sposobni nepristrani političari. U stvarnosti je ovaj plan bio autoritaran i korumpiran. Na korumpiranim izborima 1876., izabrana su samo četiri predstavnika desnice, čime je cijelom vladom upravljao Depretis. Za vrijeme njegove vladavine zabranjena su javna okupljanja, a pojedinci koji su smatrani opasnim po vlast su zatvarani u kaznionice na otocima. Depretis je također uveo i obvezno besplatno osnovno školovanje i ukinuo obvezno vjersko obrazovanje u osnovnim školama.Smith, Dennis Mack (1997) Modern Italy; A Political History, Ann Arbor: The University of Michigan Press,
Godine 1887., premijer je postao Francesco Crispi koji je počeo s aktivnijom vanjskom politikom. Njegova politika bila je jačanje Italije kao svjetske moći ulaganjem u vojsku, zagovaranjem ekspanzionizma i pridobivanjem naklonosti Njemačke. Italija se pridružila Trojnom savezu 1882. kojeg je sačinjavala zajedno s Njemačkom i Austro-Ugarskom. Iako je i njegov režim bio autoritaran, Crispi je proveo neke liberalne reforme, kao npr. u zdravstvu. U ovo vrijeme izbila je gospodarska kriza, posebno u poljoprivredi.
Kolonijalizam
Vlada je razmatrala osnivanje nekoliko kolonija kako bi se zadobila potpora talijanskih nacionalista i imperijalista koji su željeli obnoviti Rimsko Carstvo. Italija je u to vrijeme imala svoja naselja u Aleksandriji, Kairu i Tunisu. Ispočetka je Italija pokušala pregovorima s ostalim svjetskim silama dobiti kolonijalne koncesije, ali su ti pregovori propali. Misionari koje je Italija poslala u ne kolonizirana područja istraživali su moguće lokacije za kolonizaciju, a najrealističnije su bile u Africi. Talijanski misionari imali su uporište u Masavi (današnja Eritreja), a u 1830-ima ušli su duboko u Etiopiju.
mini|220px|desno|Talijanski cepelini bombardiraju turske snage u Libiji.
5. veljače 1885., nedugo nakon pada egipatske vlasti u Kartumu, Italija je iskoristila sukob Egipta s Britanijom i iskrcala svoje trupe u Masavi. Godine 1888. Italija je silom pripojila Masavu, stvarajući koloniju Talijansku Eritreju. Sedam godina kasnije Italija je napala i Etiopiju. Budući da je Rusija vojno pomagala Etiopiju, Britanija je odlučila podržati Italiju. Tijekom rata etiopske snage su prisilile talijansku vojsku na povlačenje u Eritreju, što je doživljeno kao međunarodno poniženje Italije. Etiopija je ostala nezavisna sve do talijanske okupacije 1936. godine, koja je trajala sve do oslobođenja tijekom Drugog svjetskog rata.
Godine 1911., Italija je proglasila rat Osmanskom Carstvu i napala Libiju. Nakon ovog rata koji je trajao godinu dana i osvajanja Libije, talijanski nacionalisti su počeli zagovarati širenje talijanskog utjecaja u Sredozemlju okupacijom Grčke i Dalmacije.(Bosworth, RJB (2005.) Mussolini's Italy, New Work: Allen Lane,
Giolittijeve vlade
Godine 1892., premijer je postao Giovanni Giolitti. Iako je njegova prva vlada brzo pala, Giolitti je ponovno postao premijer 1903. i vodio Italiju sve do 1914., čime je postao prvi dugoročni talijanski premijer. Njegova vladavina je također obilježena manipuliranjem i podmićivanjem raznih dužnosnika, te namještanjem izbora. U njegovo vrijeme je i dalje južnom Italijom vladalo veliko siromaštvo i glad.
Godine 1911., Giolittijeva vlada je naredila okupaciju Libije. Iako je rat bio uspješan, nije išao Giolittijevoj vladi u prilog. Ovaj rat je rezultirao radikalizacijom Talijanske socijalističke stranke, a proturatni revolucionari pod vodstvom Benita Mussolinija pozivali su na nasilje i na rušenje vlade. Giolitti je još jednom postao premijer nakratko 1920. godine, ali prije toga je već završilo liberalno razdoblje u Italiji.
Prvi svjetski rat
Predratna situacija
U razdoblju prije Prvog svjetskog rata, Italija je na međunarodnom planu imala problema sa saveznicama. S dosadašnjim saveznicama Njemačkom i Austro-Ugarskom, odnosi su se pogoršali zbog okupacije Libije. Odnosi s Francuskom su jako pogoršani zbog talijanske potpore Pruskoj, a odnosi s Velikom Britanijom su bili napeti zbog talijanskog zahtjevanja priznanja njezine sfere utjecaja u Sredozemlju i Africi.
mini|lijevo|120px|Talijanski nacionalist Gabriele d'Annunzio, istaknuti zagovornik uključivanja Italije u Prvi svjetski rat i kasniji riječki diktator.
Snažno pogoršanje odnosa dogodilo se i s Grčkom, zbog talijanske okupacije Dodekaneza i Roda koji su imali većinsko grčko stanovništvo, a službeno su bili pod Osmanskim Carstvom. Također je situacija između ove dvije zemlje bila napeta i zbog suparništva oko zauzimanja Albanije.
Početkom 1914., Italiju je tresla politička nestabilnost, brojni protesti i sukobi te opći štrajk. Iako je bila članica Trojnog saveza, nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, Kraljevina Italija je u početku ostala neutralna. Talijansko društvo bilo je duboko podijeljeno oko rata: socijalisti su se protivili ratu i podržavali pacifizam, dok su nacionalisti kao Gabriele D'Annunzio i Luigi Federzoni, te Benito Mussolini zahtijevali uključenje Italije u rat. Nacionalisti su rat smatrali sredstvom kojim bi zadobili područja Austro-Ugarske koja su naseljavali Talijani.
Italija je 1915. tajnim sporazumom u Londonu izdala Središnje sile i pridružila se Antanti, za što su joj obećani teritoriji Austro-Ugarske gdje su živjeli Talijani, brojni prostori na istočnoj obali Jadrana i dio njemačkih kolonija u Africi. Ova odluka naišla je na odobravanje brojnih talijanskih nacionalista i imperijalista i na protivljenje liberala, kao što je bio premijer Giovanni Giolitti.Clark, Martin. 1984. Modern Italy: 1871-1982. London and New York: Longman Group UK Limited.
Tijek rata
Iako je početak ratnog pohoda protiv Austro-Ugarske bio uspješan jer je Italija imala brojčanu prednost, a austrougarska vojska bila je raspršena na frontovima u Srbiji i Rusiji, ta prednost nikad nije do kraj iskorištena zato što je vojni zapovjednik Luigi Cadorna inzistirao na izravnom napadu na Austro-Ugarsku kako bi pokušao okupirati slovensko područje i Ljubljanu. Ovim napadom bi Talijani došli nedaleko od Beča, ali su svih jedanaest napada propali uz brojne žrtve. Kasnije je 1916. godine, austrougarska vojska uspjela izgurati Talijane sve do Verone i Padove. mini|250px|desno|Talijanski karabinjeri u Palestini U ljeto 1916., talijanska vojska je unatoč brojnim neuspjelim napadima uspjela zauzeti Goricu. Sklapanjem Brestlitovskog mira Središnjih sila s Rusijom, njemačka i austrougarska vojska se posvetila napadu na Italiju. Talijanska vojska regrupirala se kod rijeke Piave gdje je uspjela odbiti austrougarske i njemačke napade. Nakon nekoliko kasnijih bitaka talijanska je vojska uspjela pobijediti austrijsku, nakon čega je potpisano primirje 11. studenog 1918. čime je završio Prvi svjetski rat.
Tijekom rata je Italija sudjelovala u napadu na Osmansko Carstvo gdje je zauzela područja u Anatoliji i Palestini. U ratu je Italija izgubila oko 700 000 vojnika, a deficit države iznosio je 12 milijardi lira.
Poslijeratna situacija