Kreativnost je mentalni proces koji uključuju stvaranje novih ideja, pojmova, ili rješenja problema, ili novih poveznica između postojećih ideja ili pojmova.
Sa znanstvenog pogleda, smatra se kako proizvodi kreativnih misli (ponekad zvanih divergentnim mislima) sadrže originalnost i primjerenost. Alternativno i svakodnevno mišljenje pojma kreativnosti jest jednostavno – stvaranje nečeg novog.
Iako intuitivno smatrana jednostavnim fenomenom, zapravo je veoma složena. Proučavana je, među ostalima, od strane bihevioralne psihologije, socijalne psihologije, psihometrije, kognitivne znanosti, umjetne inteligencije, filozofije, povijesti, ekonomije, gospodarstva i poslodavstva. Istraživanja su pokrivala svakodnevnu kreativnost, izmimnu kreativnost, pa čak i umjetnu kreativnost. Ne nalik većini fenomena u znanosti, ne postoji jedinstveno i autoritativno gledište ili definicija kreativnosti. Ne nalik većini fenomena u psihologiji, ne postoji standardizirana tehnika mjerenja kreativnosti.
Kreativnost se često pripisivala čudu, kognitivnim procesima, društvenoj okolini, osobnim crtama i slučajnosti. Povezivana je s genijima, mentalnim poremećajima i humorom. Neki smatraju kako je to osobina kojom se rađamo; ostali tvrde kako ju je moguće naučiti korištenjem jednostavnih tehnika.
Iako obično povezivana s umjetnošću i književnošću, jednistven je dio inovativnosti i izuma te važan dio poslova poput poslodavstva, ekonomije, građevinarstva, industrijskog dizajna, znanosti i inženjerstva.
Unatoč neopredijeljene i višeznačne naravi same kreativnosti (ili upravo zbog nje), čitave industrije uzdignule su se iz potjere za kreativnim idejama i razvojem kreativnih tehnika. Ovaj tajanstveni femonen, iako neporecivo važan i neprestano vidljiv, čini se da leži iznad dohvata znanstvenih istraživanja.
framed|Hanojska kula. Definicije kreativnosti
U psihološkoj literaturi moguće je pronaći više od 60 različitih definicija kreativnosti. Etimološki korijen riječi u hrvatskom jeziku i većini ostalih europskih jezika dolazi iz latinske riječi "creatus", što doslovno znači "koji je narastao".
Vjerojatno najraširenija koncepcija kreativnosti u učenjačkoj literaturi jest da se kreativnost manifestira u svakom stvaranju kreativnog djela (primjerice, stvaranjem novom umjetničkog djela ili znanstvene hipoteze) koje je istovremeno originalno i korisno.
Kolokvijalne definicije kreativnosti obično su očigledne iz aktivnosti koje rezultiraju:
stvaranjem ili predlaganjem nečeg djelomično ili sasvim novog; stvaranjem postojećeg predmeta s novim svojstvima ili karakteristikama; zamišljanjem novih mogućnosti koje još uvijek nitko nije osmislio; gledanjem ili izvođenjem nečeg na sasvim drugačiji način od onog načina koji se prije smatrao normalnim ili mogućim.
Korisno razlučivanje napravio je Rhodes, i to između:
kreativne osobe, kreativnog proizvoda, kreativnog procesa, kreativne okoline
Svaki od navedenih faktora u pravilu je prisutan u kreativnoj aktivnosti. Johnson je istu stvar kasnije razradio, predloživši tezu kako kreativna aktivnost može sadržavati nekoliko značenja uključujući osjetljivost na probleme, originalnost, ingenioznost, neobičnost, korisnost i primjerenost što se kreativnog proizvoda tiče, te intelektualno vodstvo što se kreativnog stvaraoca tiče.
Margaret Boden primijetila je kako je važno razlikovati ideje koje su psihološki kreativne (ideje nove umu individualca koji je dobio ideju), i onih koje su povijesno kreativne (ideje nove čitavoj ljudskoj povijesti). Crpeći ideje iz umjetne inteligencije, opisuje kreativne ideje kao ideje koje nije moguće proizvesti iz istog seta proizvodnih pravila poput ostalih, već poznatih ideja.
Često implicirana u gledištu kreativnosti jest i prateća prisutnost inspiracije, kognitivnih skokova ili intuitivnog uvida koji postaju dio kreativnih misli ili aktivnosti.
Popularna psihologija ponekad povezuje kreativnost s desnom ili čeonom moždanom aktivnošću mozga ili pak s lateralnim razmišljanjem.
Neki učenjaci u polju kreativnosti ističu ulogu slučajnosti u kreativnom procesu. Linus Pauling, upitan na javnom predavanju kako pojedinac stvara i dolazi do znanstvenih teorija, odgovorio je kako pojedinac mora nastojati u stvaranju velikog broja ideja, a zatim odbaciti one beskorisne. Još jedna prikladna definicija kreativnosti jest "proces odbacivanja pretpostavki". Mnoge kreativne ideje dolaze do izražaja kada pojedinac odbaci unaprijed stvorene pretpostavke i odlučuje se na novi pristup ili metodu koja se ostalima može učiniti nezamislivom.
Razlika između kreativnosti i inovacije
Često je korisno razlikovati kreativnost od inovacije. Kreativnost je termin koji se obično koristi za aktivnost stvaranja novih ideja, pristupa ili aktivnosti, dok je inovacija proces stvaranja i primjenjivanja navedenih kreativnih ideja u određenom kontekstu.
Radi toga, u kontekstu organizacije, termin inovacije često se odnosi na čitav proces u kojem organizacija stvara nove kreativne ideje i pretače ih u nove, korisne i održive komercijalne proizvode, usluge i poslovne postupke, dok se termin kreativnosti koristi izravno na stvaranje izvornih ideja od strane pojedinca ili grupe, što je nužan korak unutar inovacijskog procesa.
Primjerice, Amabile et al. (1996.) predlaže kako inovacija "započinje kreativnim idejama," "...kreativnost od strane pojedinca ili grupe početna je točka inovacije; prvo je potrebno no ne dostatno stanje za sljedeće."
Povijest termina i koncept
Način na koji su različite zajednice i društva te narodi formulirali koncept kreativnosti mijenjao se kroz povijest, kao i sam termin "kreativnosti".
Stari Grci, koji su vjerovali kako su muze izvor svake inspiracije, zapravo nisu imali termine koji su odgovarali "stvaranju" ili "stvaraocu". Izraz "poiein" ("napraviti") bio je dostatan. Jedina iznimka bila je poezija: pjesnik je stvarao nove stvari –– donoseći novi svijet u život –– dok je umjetnik jednostavno imitirao.
U Rimu, grčko je gledište promijenjeno, i Horacije zapisuje kako se uz pjesnike i slikari imaju privilegiju odvažiti na bilo što. Ne nalik grčkom jeziku, latinski je jezik imao termin za "stvaranje" ("creatio"), i "stvaraoca", te dva izraza za glagol "napraviti" –– "facere" i "creare".
Iako ni Grci ni Rimljani nisu imali riječi koje su izravno odgovarale današnjem terminu kreativnosti, njihova likovna umjetnost, arhitektura, glazba, izumi i otkrića pružaju brojne primjere koji u današnje vrijeme opisujemo kao kreativna djela. U to vrijeme, izraz genija vjerojatno je bio najbliži termin kreativnim talentima koji su iznjedrili ovakva djela.
Temeljna promjena proizašla je u kršćanskom periodu: "creatio" postaje riječ koja opisuje Božje "stvaralaštvo iz ništavila". Izraz "creatio" tako je poprimio drugačije značenje od izraza "facere" ("napraviti"), i prestao se pridavati ljudskim aktivnostima. Drevni pogled kako umjetnost nije domena kreativnosti ustrajao je u ovom periodu.
Još se jedna prekretnica odvila u modernije vrijeme. Renesansni čovjek imao je svijest o vlastitoj samostalnosti, slobodi i kreativnosti, i tražio je dati glas svojom svijesti neovisnosti i kreativnosti. Baltazar Gracián (1601. – 1658.) napisao je: "Kreativnost je upotpunjenje prirode, baš poput drugog Stvaraoca..."
Do 18. stoljeća i doba prosvjetiteljstva, koncept kreativnosti počeo se česšće pojavljivati u teoriji umjetnosti, te je povezivan s konceptom mašte.
Zapadnjački pogled na kreativnost izravno se suprotstavlja s istočnjačkim pogledom. U hinduizmu, konfucionizmu, taoizmu i budizmu, stvaranje je u većini slučajeva smatrano vrstom otkrića ili mimikrijom te ideja stvaralaštva iz "ništavila" nije imala mjesta u navedenim filozofijama i religijama.
U kasnom devetnaestom i ranom dvadesetom stoljeću, vodeći matematičari i znanstvenicvi poput Hermana von Helmholtza (1896.) i Henrija Poincaréa (1908) počeli su javno raspravljati o svojim kreativnim procesima, te su ovi uvidi postali temeljem kreativnih procesa pionirskih teoretičara poput Grahama Wallasa (1926) i Maxa Wertheimera (1945).
Ipak, prijašnja početna točka znanstvenih istraživanja kreativnosti, s gledišta ortodoksne psihološke literature, smatra se Guilfordovo adresiranje Američkom psihološkom društvu, što je pomoglo u populariziranju teme, i izazvalo veću pažnju znanstvenog pristupa u konceptualiziranju kreativnosti i mjerenju njenih značenja kroz psihometrična testiranja.
Usporedno s ovim razvitcima, neki su poduzeli sistematičniji pristup, podučavajući praktičnim kreativnim tehnikama. Tri najpoznatija jesu:
"oluja mozgova" Alexa Osborna (1950ih – danas) teorija o inventivnom rješavanju problema Genrikha Altshullera (1950ih – danas) "lateralno razmišljanje" Edwarda de Bona (1960ih – danas).
Kreativnost u psihologiji i kognitivnoj znanosti
Istraživanja mentalnih prikaza i procesa koja su inherentni kreativnim mislima pripadaju domeni psihologije i kognitivne znanosti.
Psihodinamički pristup razumijevanju kreativnosti predložio je Sigmund Freud, koji je tvrdio kako se kreativnost izdiže kao rezultat frustriranih želja za slavom, bogatstvom i ljubavi, pa energija, prije uložena u frustraciju i emocionalnu napetost u živčanom slomu, biva preusmjerena u kreativnu aktivnost. Freud je kasnije povukao ovo gledište.
Graham Wallas
Graham Wallas i Richard Smith, u svom djelu Art of Thought, objavljenom 1926. godine, predložili su jednog od prvih modela kreativnih procesa. U Wallasovom modelu, kreativne se uvide i prosvijećivanja da objasniti kroz proces koji se sastoji od 5 dijelova:
priprema (pripremni rad na problemu koji usmjerava pojedinčev um na problem i istražuje dimenzije problema), inkubacija (problem je ušao u podsvijest pojedinca i izvana nije vidljiva reakcija), nagovještaj (kreativna osoba dobije 'predosjećaj' kako je rješenje na svom putu), prosvijećivanje ili uvid (kreativna ideja oslobađa se iz pojedinčeve podsvijesti u njegovu svijest), potvrda (ideja je svjesno potvrđena, promišljena, a zatim i primijenjena).
U brojnim objavljenim radovima, Wallasov model promatra se sa samo četiri dijela, dok se "nagovještaj" smatra sporednim dijelom. Javilo se nekoliko empirijskih istraživanja čiji je cilj bio dokazati, kao što to Wallasov dio "inkubacije" implicira, pomaže li period prekida ili odmora od problema u otkrivanju kreativnih rješenja nekog problema. Ward navodi razne hipoteze koje su unaprijeđene kako bi objasnile zašto je inkubacija potrebna u kretivnom rješavanju problema, i primjećuje kako postoje empirijski dokazi dosljedni s hipotezom da inkubacija pomaže u kreativnom rješavanju problema u tome da omogućuje "zaboravljanje" zaključaka koji navode na pogrešan put. Nedostatak inkubacije može dovesti do problema da pojedinac usmjerava svoje snage na nepodobnu strategiju rješavanja problema. Ove tvrdnje osporavaju prethodne hipoteze koje navode da se kreativna rješenja problema tajanstveno uzdižu iz podsvijesti uma dok je za to vrijeme svijeni dio uma zaokupljen ostalim zadatcima.
Wallas je smatrao kako je kreativnost naslijeđe evolucijskog procesa koja je omogućila ljudima da se relativno brzo prilagode promjenama u okolišu. Simonton pruža unaprijeđenu perspektivu na ovo gledište kreativnosti u svojoj knjizi Origins of genius: Darwinian perspectives on creativity.
J.P. Guilford
Gulford je došao do važnijih zaključaka u polju kreativnosti, povlačeći crtu između konvergentne i divergentne proizvodnje (koja često biva preimenovana u konvergentno i divergentno razmišljanje). Konvergentno razmišljanje uključuje otkrivanje jedinstvenog, točnog rješenja na zadan problem, dok divergentno razmišljanje uključuje kreativno stvaranje višestrukih odgovora na zadani problem. Divergentno se razmišljanje često koristi kao sinonim za kreativnost u psihološkoj literaturi. Ostali znanstvenici povremeno su koristili termine fleksibilno razmišljanje ili fluidna inteligencija, koji su grubo slični keativnosti (no nisu sinonimi).
Arthur Kestler