mini|Francuska galija i nizozemski bojni brod blizu luke, Abraham Willaerts, naslikano u 17. stoljeću Galija (grčki γαλέα - galea) antički je brod kojeg su pokretali veslači, a koristio se za ratovanje i trgovinu. Poznati izvori o uporabi vesala potječu iz vremena egipatskog Starog Kraljevstva. Mnoge su galije imale jarbole i jedra kako bi ih koristile kada su vjetrovi bili povoljni.
Razni tipovi galija dominirali su u pomorskom ratovanju na Sredozemnom moru od Homerovog vremena do razvoja učinkovite mornaričke topničke vještine oko 15. i 16. stoljeća. Galije su se borile u ratovima stare Perzije, Grčke, Kartage i Rima sve do 4. stoljeća. Nakon pada Rimskog Carstva, galije su se manje koristile u bizantskoj mornarici i ostalim nasljednicama Rimskog Carstva, te novim muslimanskim državama. Srednjovjekovne mediteranske države, posebice talijanske primorske republike uključujući Mletke, Pisu i Genovu, koristile su galije sve dok ih oceanski bojni brod nije učinio zastarjelima. Bitka kod Lepanta (1571.) bila je jedna od najvećih pomorskih bitaka u kojima su galije odigrale najvažniju ulogu. Galije su se nastavile koristiti kao glavna pomorska sila sve do uvođenja širokotrupnih ratnih brodova s jedrima na Mediteranu u 17. stoljeću. Galije su se koristile u manjem opsegu sve do pojave parnog pogona, kad su potpuno izbačene iz uporabe.
Antičke galije Prve galije Galije su prelazile preko Mediterana od oko 3000. pr. Kr. Feničani i Grci gradili su i plovili prvim poznatim brodovima na Mediteranu: trgovačkim plovilima opremljenima četvrtastim jedrima. Prva ratna plovila, opisana u Homerovim djelima i prikazana na crtežima, imala su jedan red veslača duž svake strane (zajedno s veslima) kako bi omogućila brzinu i upravljanje.
Rani mornari imali su malo navigacijskih oruđa. Većina antičkog i srednjovjekovnog brodovlja zadržavalo se u vidokrugu obale zbog lakoće navigacije, dostupnosti trgovačkih prilika, te uporabi obalnih struja i vjetrova koji su se mogli koristiti protiv okolnih prevladavajućih vjetrova. Za razliku od brodova s jedrima, galijama je bila važnija plovidba blizu obale jer su često trebale opskrbu pitkom vodom za svoje velike posade, a bile su i mnogo ranjivije tijekom oluja. Nasuprot brodovima s jedrima, galije su mogle koristiti malene uvale i plaže kao luke, ploviti uzvodno uz rijeke, djelovati u vodama dubokima samo jedan metar, te su mogle biti nošene preko kopna kako bi se porinule na jezerima ili ostalim dijelovima mora. To ih je učinlo pogodnima za pokretanje napada na kopnu. U antici je najpoznatija prevlaka za prijenos bio Korintski diolkos. Najkasnije 429. pr. Kr. (Tukidid 2.56.2), ali vjerojatno i ranije (Herodot 6.48.2, 7.21.2, 7.97), galije su prilagođene za prijevoz konja koji su pružali konjaničku podršku trupama koje su se također iskrcavale s galija.
Kompas se nije koristio u navigaciji sve do 13. stoljeća, a sekstanti, oktanti, pouzdani pomorski kronometri i matematika potrebna za određivanje geografske dužine i širine razvijeni su mnogo kasnije. Antički moreplovci orijentirali su se prema suncu i prevladavajućim vjetrovima. Do prvog tisućljeća prije Krista počeli su koristiti zvijezde za navigaciju noću. Do 500. pr. Kr. posjedovali su zvukovno olovo (Herodot 2.5).
Kako su se brodovi pridržavali obale i probijali kroz arhipelage radije nego riskirajući otvoreno more, morali su biti dizajnirani za upravljanje. Gomila vesala osiguravala je rukovođenje i pouzdano pokretanje.
Pentekonteri
Razvoj ovna oko 800. pr. Kr. promijenio je prirodu pomorskog ratovanja, koje se dotad sastojalo od iskrcavanja na suprotni brod i na borbu prsa o prsa. Sadašnji mnogo pokretljiviji brodovi mogli su učiniti sporije brodove beskorisnima probijajući im bokove. Nije sigurno poznato jesu li pobjednici pomorskih bitaka obično potapali svoje protivnike, jer ista grčka riječ može značiti "potopljen" ili "natopljen", a sačuvana izvješća govore kako su pobjedničke galije teglile poraženi brod iz bitke. Nekoliko arheoloških ostataka potopljenih brodova, nasuprot mnogim galijama u uporabi, prema pisanjima suvremenika sugerira da pobjednici nisu obično potapali poražene. Najpoznatiji dio galije koji je sačuvan u moru, iz antike, je Atlitov brončani ovan. Jedini drugi dijelovi antičkih galija koji su sačuvani jesu dijelovi dvije punske bireme blizu zapadne Sicilije.(vidi Basch & Frost, & Frost) Procjenjuje se da su ove punske galije bile 35 metara duge i 4,80 metara široke s istisninom od 120 tona. Ove bireme imaju dokaz lako slomivog uperenog ovna koji više nalikuje asirskim crtežima nego Atlitovom ovnu. Ovaj tip ovna možda je bio dizajniran da se odlomi kako bi zaštitio probijajuće plovilo od oštećivanja samog sebe.
Galije su izvlačene iz vode kad god je to bilo moguće kako bi ostale suhe, lagane i brze i slobodne od crva, truljenja i morske trave. Galije su obično prezimile u brodskim hangarima koji su ostavili naročite arheološke ostatke. Postoje dokazi da su hale punskih olupina bile obložene olovom.
Građenje učinkovite galije predstavljalo je velike tehničke probleme. Brod koji putuje velikom brzinom stvara pramčani val i troši značajnu energiju penjući se tim valom umjesto da povećava svoju brzinu. Što je dulji brod, to brže može ploviti prije nego što ga ovaj učinak spriječi, no dostupna tehnologija na antičkom Mediteranu otežavala je konstrukciju dugih brodova. Kroz proces pokušaja i pogreški monorema — galija s jednim redom veslača na svakoj strani — dosegla je vrhunac svog razvoja s pentekonterom dugim oko 38 m i koji je imao po 25 veslača na svakoj strani. Povjesničari vjeruju da je mogla dostići brzinu od oko 9 čvorova (18 km/h), samo oprilike čvor sporije od modernih trkaćih veslačkih brodova. Kako bi očuvala snagu tako duge lađe napeti kabeli su razapeti od pramca do krme; to je osiguralo krutost bez dodavanja težine. Ova tehnika je također držala zglobove trupa pod pritiskom – zategnutijima i vodootpornijima. Napetost kod modernih replika trireme pokazuje da su protupregibni kabeli razvijali silu od 300 kilonjutna (Morrison str. 198).
Bireme i trireme
mini|Asirski ratni brod, birema s istaknutim pramcem. 700. pr. Kr. mini|Rekonstrukcija grčkih trirema u luci u Ateni.
Oko 7. i 6. stoljeća prije Krista dizajn galija se promijenio. Brodograditelji, vjerojatno Feničani (pomorski narod koji je živio na južnim i istočnim obalama Mediterana), dodali su drugi red vesala iznad prvog stvorivši bieru ili biremu (ovi termini vjerojatno se nisu koristili u to vrijeme). Ideja je imitirana diljem Mediterana. Ubrzo zatim dodan je i treći red, dodavanjem produženja trupu bireme. Ove nove galije postale su poznatije pod imenom trieres ("tri reda") na grčkom; Rimljani su ovakav dizajn nazivali triremis (na hrvatskom trirema). Podrijetlo ovakvih promjena ostaje nepoznato; Tukidid pripisuje otkriće brodograditelju Aminoklu iz Korinta oko 700. pr. Kr., dok neki učenjaci odbacuju ovo vjerovanje i predlažu da je dizajn nastao u Feniciji. Herodot (484. - 425. pr. Kr.) navodi prvo spominjanje trirema u akciji: on spominje da je Polikrat, tirant sa Samosa od 535. pr. Kr. do 515. pr. Kr., posjedovao trireme u svojoj floti 539. pr. Kr.
Početkom 5. stoljeća pr. Kr. gradovi-države u Grčkoj i ekspanzionističko Perzijsko Carstvo pod Darijem (vladao 521. – 485. pr. Kr.) i Kserksom (vladao 485. – 465. pr. Kr.) došli su u sukob.
Perzijanci su unajmili brodove od svojih feničkih satrapija. Atenjani su porazili prvu napadačku silu na kopnu u bitki na Maratonu 490. pr. Kr. ali su uvidjeli da su kopnene bitke protiv nadbrojnijih Perzijanaca dugoročno beznadne. Kada su stigle vijesti da je Kserkso počeo okupljati ogromnu napadačku silu u Maloj Aziji, grčki su gradovi povećali svoje ratne mornarice: 482. pr. Kr. atenski vođa Temistoklo započeo je program izgradnje 200 trirema. Projekt je doživio značajan uspjeh, jer se govori kako se 150 atenskih trirema borilo u bitki kod Salamine 480. pr. Kr. i ondje sudjelovalo u porazu Kserksove invazijske mornarice.
Trireme su se borile u pomorskim bitkama tijekom Peloponeskih ratova (431. – 404. pr. Kr.), uključujući bitku kod Egospotama 405. pr. Kr. kojim su Sparta i njene saveznice zapečatile poraz Atenskog Carstva.
Kvinkvereme i polireme
Za veslanje na brodovima koji su se koristili u vrijeme Peloponeskih ratova bila je potrebna poprilična vještina, a nije bilo ni dovoljno vještih veslača koji bi snabdjevali velik broj trirema u 4. stoljeću pr. Kr. Potraga za dizajnom u kojem bi veslači mogli koristiti snagu svojih mišića umjesto vještine navela je Dionizija iz Sirakuze (vladao 405. – 367. pr. Kr.) da sagradi tetreres (kvadriremu) i penteres (kvinkveremu).
Prema modernim povjesničarima brojevi koji su se koristili na tim velikim galijama brojili su broj redova ljudi sa svake strane, a ne brojeve veslača. Stoga su kvadrireme imale tri moguća dizajna: jedan red vesala s četiri čovjeka na svakom veslu, dva reda vesala s dva čovjeka na svakom veslu ili tri reda vesala s dva čovjeka koji su povlačili vrhove vesala sa svake strane. Vjerojatno su postojale galije sa sva tri dizajna. Učenjaci vjeruju da su kvinkvereme imale tri reda vesala s dva čovjeka koja su vukla na svakom kraju dva vesla.
Uz promjenu dizajna galije došlo je i do povećanog pouzdanja u taktiku poput iskrcavanja i korištenja ratnih brodova kao platformi za topništvo. U ratovima dijadoha (322. – 281. pr. Kr.), nasljednici carstva Aleksandra Velikog sagradili su značajno brže i veće galije. Makedonija je 340. pr. Kr. gradila seksireme (vjerojatno s dva čovjeka na svakom od tri vesla), a 315. pr. Kr. septireme koje su djelovale u bitki kod Salamine na Cipru (306. pr. Kr.). Demetrije I. Makedonski (vladao 294. – 288. pr. Kr.) vodio je pomorski rat protiv Ptolomeja Egipatskog (vladao 323. – 283. pr. Kr.), pa je u tu svrhu gradio osmerce (okteres), deveterce, deseterce, dvanaesterce i konačno šesnaesterce. Kasniji Ptolomeji nastavili su ovaj trend proširenja, stvorivši dvadeseterce i trideseterce, a tijekom vladavine Ptolomeja IV. i četrdeseterac dug preko 120 metara koji je vjerojatno služio kao izložbeni primjerak. Prema detaljnom opisu četrdeseterca, brod je imao dvije prove i dvije krme, pa je taj opis uz ostale dokaze doveo do vjerovanja da je četrdeseterac, a vjerojatno i dvadeseterac i trideseterac, bio konstruiran poput ogromnog katamarana s dovoljno prostora između trupova kako bi veslači u sredini mogli djelovati. Paluba iznad njih, prostirući se na dva trupa, mogla je prihvatiti par tisuća marinaca.
Političko ujedinjenje čitavog Sredozemnog mora koje je došlo s Rimskim Carstvom smanjilo je potrebu za ratnim brodovima. Do 79. godine rimska mornarica vjerojatno u službi nije imala ništa veće od kvadrireme, jer je Plinije Stariji, zapovjednik flote, istražio erupciju Vezuva u kvadriremi (Plinije Mlađi 6,16) koja je vjerojatno bila njegov zastavni brod i najveća klasa plovila u floti. Zadnje spominjanje trireme nalazimo, kod Zosima, 324. godine kada je Konstantinov sin Krisp porazio Licinija u bitki kod Helesponta: navodno je 80 30 plovila na vesla porazilo 200 trirema (Morrisson str. 8 daje netočnu godinu). Galije s dva niza vesala bile su poznate u 9. i 12. stoljeću ali se kontinuitet razvoja kroz srednji vijek ne može pronaći. Brodovi u antičkom svijetu, vjerojatno uključujući galije, konstruirali su prvo oplatu, dok su okvir umetali kasnije. Srednjovjekovni brodovi, uključujući galije, prvo su konstruirali okvir.
Srednjovjekovne galije Tehnički opisi srednjovjekovnih galija