Majdanpek je grad u sjeveroistočnoj Srbiji, koji upravno pripada borskom okrugu. Grad je poznat po vrlo nalazištu bakra i zlata, s višestoljetnom rudarskom tradicijom.
Naseljena mjesta Područje općine obuhvata dva gradska naselja, Majdanpek i Donji Milanovac, kao i sljedećih 12 sela:
Boljetin Vlaole Golubinje Debeli Lug Jasikovo Klokočevac Leskovo Miroč Mosna Rudna Glava Topolnica Crnajka
Stanovništvo Prema popisu iz 2002.,Knjiga 1, Stanovništvo, nacionalna ili etnička pripadnost, podaci po naseljima, Republički zavod za statistiku općina Majdanpek imala je 23 703 stanovnika, dok je grad imao 10 071 stanovnika.
Prema popisu stanovništva iz 2002, etnička struktura općine Majdanpek izgledala je ovako: Srbi – 19 399 (81,59%) Vlasi – 2 817 (11,89%) Ostali
Prema rezultatima popisa, većina naselja u općini ima srpsku etničku većinu. Naselje s vlaškom većinom jest Vlaole. Etnički miješano naselje, s relativnom vlaškom većinom, jest Jasikovo. U naselju Majdanpek živi 7 804 punoljetna stanovnika, a prosječna starost stanovništva iznosi 35,8 godina (35 kod muškaraca i 36,5 kod žena). U naselju postoji 3 631 domaćinstvo, a prosječan broj članova po domaćinstvu jest 2,77. Ovo naselje uglavnom je naseljeno Srbima, a na posljednja tri popisa primijećen je pad broja stanovnika.
Kretanje stanovništva Majdanpeka tijekom 20. stoljeća
Zemljopis mini|180px|lijevo|Valja Prerast ili Šuplja stena, prirodni kameni most pod zaštitom države Majdanpek se nalazi u sjevernome dijelu istočne Srbije, u uskoj dolini rijeke Mali Pek, na nadmorskoj visini 498 m. Sjeverno od Majdanpeka na Dunavu, odnosno u Đerdapskoj klisuri, na udaljenosti otprilike 22 kilometra, smješteno je najbliže mjesto Donji Milanovac. Okolina Majdanpeka pretežno je brdsko-planinska, a okružuju ga planine Miroča na sjeveroistoku, Deli Jovan na istoku, Stola na jugu, Mali i Veliki Krš na jugozapadu, Homoljske planine na zapadu i planinski masivi Starica i Šomrda na sjeverozapadu. U okolini grada nalaze se guste stoljetne šume, pećine, zlatonosna rijeka Pek, manastir Gornjak iz 14. stoljeća, izvor rijeke Mlave, bogate pastrvom. Na sjeveru Kučaja blizu Majdanpeka nalazi se bukova prašuma "Feljišana", strogi rezervat prirode I. kategorije pod zaštitom države.
Općina Majdanpek prostire se na površini 932 km2 i graniči s općinama Bor, Negotin, Kladovo, Golubac, Kučevo i Žagubica. Na sjeveru preko Dunava graniči s Rumunjskom.
Klima je umjereno kontinentska s prosječnom godišnjom temperaturom 9°C. Najhladniji je siječanj s prosječnom temperaturom −2,7°C, a najtopliji srpanj s 19,8°C.
Povijest mini|200px|lijevo|Lokalitet Lepenski Vir - ostaci kuća s trapezastom osnovom i kamenim ognjištem mini|200px|Skulptura ribolikog božanstva nazvana "Vodena vila" Nedaleko od Majdanpeka i Donjeg Milanovca, kod sela Boljetina, na dunavskoj terasi u okviru zaštićenog Nacionalnog parka Đerdap nalazi se arheološki lokalitet Lepenski vir. Stanište iz doba mezolita i ranog neolita staro je približno 8.500 godina i prošlo je kroz četiri razvojne faze. To stanište predstavlja najstarije svjedočanstvo o životu prapovijesne zajednice ribara i lovaca uz Dunav, a napušteno je 4.500 godina pr. n. e. Na osnovu ostataka primijećeno je da je prvobitna zajednica bila lovačko-sakupljačka, nakon čega se razvila u zajednicu poljoprivrednih stočara. Arheolozi su pronašli ostatke kuća s trapezastom osnovom i kamenim ognjištem, kao i 54 kamene skulpture, koje su predstavljale njihova božanstva. Stanovnici Lepenskog vira pripitomili su životinje, naučivši ih da obrađuju zemlju, nakon čega su se preselili u predjele koji imaju bolje mogućnosti za zemljoradnju.
Mezolitski arheološki lokalitet Vlasac, koji pripada kulturi Lepenskog vira i datira se u 7. milenij pr. n. e., nalazi se tri kilometra nizvodno od Lepenskog vira. Vlasac je otkriven kasnije, a smatra se starijim od lokaliteta Lepenski vir. U kulturnom sloju istraženi su ostaci staništa (47 objekata), 87 grobova, kao i i više od 35.000 predmeta.
Rudna Glava arheološko je nalazište u blizini istoimenog sela nedaleko od Majdanpeka, u zaleđu gornjeg dijela Đerdapske klisure. Lokalitet pripada vinčanskoj kulturi i predstavlja središte jednog od najranijih rudnika bakra na Balkanu. Rudna Glava prostire se s obje strane Šaške reke, a rudnici iz ranog eneolita otkriveni su u kopu modernog rudnika. Vađene su rude malahit i azurit, koje se tope na 700 °C i iz kojih se dobiva bakar, a u 30-ak rudarskih okana postojao je znatan broj platformi, tj. jama u obliku lijevka.
U 2. tisućljeću pr. n. e, na Balkan i u ove krajeve doseljavaju se Indoeuropljani, među kojima se u početku ističu Stari Grci, u 13. i 12. stoljeću pr. n. e., u vremenu prije Trojanskog rata. Prisustvo Starih Grka u ovim krajevima vezano je za sam naziv rijeke Pek, koji je grčkog porijekla i potječe od oblika pékos sa značenjem "ovčije runo", koje su ovi stari narodi polagali u korito rijeke radi ispiranja zlata. Ta drevna ispiračka tehnika, koju su Grci, prema Herodotu, preuzeli od Kolhiđana, zadržala se među stanovnicima doline Peka sve do danas.Zlato iz Kučeva - dnevnica za ispirače, atrakcija za turiste (RTS, 8. avgust 2016.) Za taj period veže se i najstariji naziv Dunava, starogrčki hidronim Istar, kojim su Argonauti plovili uzvodno iz Crnog mora upravo u potrazi za zlatnim runom. Za te rane starogrčke istraživače Istar je podrazumijevao isključivo donji tok Dunava, koji se, po njihovom vjerovanju, završavao kod Željeznih vrata, odnosno Đerdapske klisure. Hesiod u svojoj Teogoniji spominje Istar kao jednu od četiri najveće rijeke na dotad poznatom svijetu. Utemeljitelj povijesne znanosti, Herodot, naziva Istar "sjevernim Nilom", odnosno smatra da je Istar sjeverni pandan velike egipatske rijeke. Prostor istočno od Velike Morave u predrimsko doba, prema antičkim piscima, bio je slabo naseljen. Jedno od rijetkih plemena iz tog doba koja se spominju jesu Tračani, među kojima su se svakako najviše isticali Tribali. U 4. vijeku pr. n. e. u ove krajeve dolaze Kelti, koji će imati veoma značajnu ulogu ne samo na ovom već i na mnogo širem prostoru.Veliko otkriće u Požarevcu: Iskopana kamena keltska glava iz II veka (Svetislav Mirković, Blic, 03.05.2013.)Otkriveno veliko keltsko svetilište u Velikom Gradištu (Svetislav Miirković, Blic, 19.05.2015.) Sadašnji naziv rijeke Dunav vodi porijeklo iz keltskog jezika. Keltska riječ srodna je s nazivom za rijeku, odnosno "veliku vodu" u nekim drugim jezicima, kao što je s avtijskim dan ili s osetskim don, od koga potiče i ime ruske rijeke Don.
U prvim desetljećima 1. stoljeća, Rimljani osvajaju ove krajeve, nakon čega od mediteranske postaju kontinentalna sila. Ubrzo osnivaju graničnu pokrajinu pod nazivom Mezija koja će se kasnije podijeliti na Gornju i Donju. U 4. stoljeću rudarstvo i metalurgija doživljavaju svoj vrhunac o čemu svjedoče brojna rimska okna koja su otkrili suvremeni rudari u 20. vijeku. Zbog građanskog rata i čestih upada barbarskih naroda na dunavskim granicama dolazi do raspada Rimskog Carstva čiju će tradiciju rudarenja na ovim prostorima nastaviti Bizant, odnosno Istočno Rimsko Carstvo, koja će prerasti u jedinu pravu silu sve do dolaska početkom 6. stoljeća Slavena čije pleme, Timočani, naseljava ovu oblast. Tada dolazi do prekida rudarske tradicije koja dobiva lokalni karakter sve do razvijenog Srednjeg vijeka. mini|200px|Majdanpečki "kamen" svjedoči o razvoju ljudske civilizacije od njenih početaka do danas, kao i o historiji naše Zemlje. Rudarstvo na ovim prostorima sredinom 13. stoljeća pokreću njemački rudari Sasi, koji su u ove krajeve dospjeli bježeći od Mongola. U to doba oni dobivaju poziv od kralja Uroša da dođu u Srbiju. O prisustvu Sasa u ovim područjima najbolje svjedoče toponimi, Šaška reka i revir Švajc. Na obalama Šaške reke, koja se ulijeva u Porečku reku, pronađene su topionice koje bi upućivale na prisustvo srednjovjekovnih rudara Sasa. Nakon pada Srbije pod osmanlijsku vlast 1459. godine rudarstvo u ovim krajevima dobiva lokalni karakter. Na području Majdanpeka rudarske aktivnosti obnavljaju se u vrijeme sultana Sulejmana Zakonodavca oko 1560. i trajat će velikim intenzitetom do 1690, kada nakon bitaka u okviru Velikog turskog rata, tačnije u periodu od 1688. do 1690, ponovo dobiva lokalni značaj jer dolazi do stradanja samog mjesta u kojem je dotad postojalo više od 500 kuća i velika zanatska i trgovačka čaršija. U periodu od 1560. do 1690. godine, osim rudnika Kure u Anadoliji, Majdanpek je bio najveći rudnik bakra u Osmanlijskom Carstvu. Naziv rudnika (majdana) u to vrijeme sadržavao je staroslavenski pridjev m(j)edni, što znači "bakarni Pek". Ime naselja Majdanpek po porijeklu je historijska mješavina starogrčkih, staroslavenskih i arapsko-turskih izraza, čije je krajnje značenje "rudnik bakra (majdan) na zlatonosnoj rijeci (Pek)". Iz tog doba je i naziv Đerdap koji ima korijen u staroperzijskoj riječi girdap, koja znači vrtlog, vir. Iz osmanlijskog perioda je također i naziv za obližnje majdanpečko brdo Karaoglan za koje se smatra da je dobilo ime prijema bogatom zakupcu rudarskih kopova Nikoli Karaoglu (Crni) s kraja 16. vijeka. Zanimljivo da je posljednji simbol i oaza orijenta na Đerdapu postojala sve do 1970. godine kada je potopljena Ada Kale - riječni naseljeni otok - s kojeg su se stanovnici odselili u Tursku. Rudarenje je nakratko obnovljeno nakon habzburških osvajanja 1719. godine. Zbog učestalih austrijsko-turskih ratova u 18. vijeku rudarska aktivnost dobiva lokalni karakter, a obnovljena je sredinom 19. stoljeća. mini|200px|lijevo|Britanska parna lokomotiva "Milan" izrađena u Majdanpeku 1882. godine. Izložena je u Željezničkom muzeju uzanog kolosijeka u Požegi na barskoj pruzi. U muzeju se čuva i Austrougarska lokomotiva Rama iz 1873. godine, a smatra se da je ona dovukla prvi vlak u Sarajevo. mini|200px|Grupa majdanpečkih rudara početkom 20. vijeka.