Barska nadbiskupija je rimokatolička nadbiskupija u Crnoj Gori. Sjedište joj se nalazi u crnogorskom priobalnom gradu Baru.

Povijest Utemeljena je u 9. stoljeću, moguće i znatno ranije, osobito imajući u vidu ostatke ranokršćanske bazilike (Barski trikonhos) iz 6. stoljeća.

U buli pape Aleksandra II. iz 1067. godine, dukljanska crkva je tretirana kao Nadbiskupija i Arhiepiskopija Dukljanske crkve. Nabrojani su kao sufragani biskupi »dukljanski, barski, svački, drivastki, pilotski, srpski, bosanski, palački, travunjski«.

mini|200px|desno|Bula protupape Klementa III. kojem potvrđuje barskog nadbiskupa kao arhiepiskopa Dukljanske crkve, a Bodinu titulu "veleslavnog kralja".

Protupapa Klement III. je 8. siječnja 1089. godine potvrdio Barsku nadbiskupiju kao arhiepsikopsko sjedište Dukljanske crkve.

Istodobno, potvrdio je Bodinu kraljevsku titulu njegovoga oca Mihaila (titulira u pismu regis Bodini gloriossimi). O dukljanskim kraljevima, faksimili dokumenata

U Baru je koncem 12. stoljeća nastao jedan od najvažnijih crnogorskih, hrvatskih i južnoslavenskih pisanih spomenika − Sclavorum Regnum, poznat i kao Ljetopis popa Dukljanina, Barski ljetopis i Hrvatska kronika. Pretpostavlja se da je ovo djelo napisao barski nadbiskup Grgur iz Zadra. Od nekoć moćne dijeceze i jedne od 4 dalmatinske metropolije (pored Zadra, Splita i Dubrovnika), kako su zabilježili križarski izvori, s velebnom katedralom sv. Jurja, desecima crkava, samostana, kapela, palača, u vrijeme turskih pustošenja i pljački, biva dovedena gotovo do iščeznuća. Osim sv. Jurja, spominju se crkve i samostani, danas nažalost većinom uništeni, sv. Nikole, sv. Marka, sv. Marije, sv. Katarine, sv. Venerande, sv. Lovre, sv. Križa, sv. Luke, sv. Urbana, sv. Dominika, sv. Marcelina, sv. Leonarda, sv. Kristofora.

U njenom sastavu 1089. godine su se nalazile biskupije Kotorska, Ulcinjska, Skadarska, Pilotska, Svačka, Drivastska, Raška, Zahumska, Bosanska i Travunjska biskupija. U to vrijeme su latinski jezik bio jezikom bogoslužja, a pisalo se latiničnim pismom, dok su slavenski jezici bili samo u pomoćnoj funkciji. Montenegrina.net Dr Vojislav Nikčević: Bokokotorski srednjevjekovni skriptorijumi i njihovi uticaji

Barski nadbiskup je također primas Serviae, najmanje od 1870. godine, što je te godine tražio Karlo Pooten i dobio službenu potvrdu. Montenegrina.net, nadbiskupu Karlu Potenu izdato posebno rješenje (14.2.1870.) kojim mu je potvrđena titula i dozvoljeno da na saborima sjedi među primasima, BARSKA NADBISKUPIJA I BARSKI NADBISKUPI , pristupljeno 30. srpnja 2011. Marin Bizzi (1570 – 1624) se potpisivao kao nadbiskup barski i primas Srbije kao i jedan od njegovih prethodnika, Ivan VIII, na Tridentskom saboru. Milan Šufflay je zapisao: God. 1248. imenuje papa Inocent IV. (...) Ivana de Plane Carpini nadbiskupom barskim. On je preteča novog sistema rimske kurije, po kojem Albanija postaje operacionom bazom proti pravoslavlju na Balkanu, a Bar glavnim uporištem proti prodiranju srpske crkve na more. (...) Naslov nadbiskupa barskog archiepiscopus Slavinensis, koji se već god. 1256. javlja na kamenoj ploči u Rimu, a početkom 15. vijeka dovodi do naslova primas Serbie, pokazuje jasno zadaću koju je imao da vrši ovaj rimski eksponenat na samoj širokoj prodornoj zoni, što ju je stalo u 13. vijeku dubiti srpsko pravoslavlje u primarnom jadranskom katoličkom nasipu. Šimun Milinović je umro 1910. godine i Cetinjski vjesnik donosi i članak zagrebačkog Obzora, koji je pohvalno pisao o Milinoviću. U članku je naveden i razlog osnivanja Barske nadbiskupije: Barska nadbiskupija bila je u staro doba osnovana da istrijebi i na jugoistoku glagoljicu, ali je ne istrijebi do dolaska Turaka. Odlaskom Turaka uskrsla je i to u novim prilikama. Ne više, da primas Bara bude progonitelj, nego zaštitnik glagoljice u katoličkoj crkvi, a u državi slavenskoj.

Beogradska vlada je 1924. imala želju ukinuti starodrevnu titulu srpskog primasa koju nosi barski nadbiksup ili bar da se njegova stolica izmjesti u Beograd, kao prijestonicu srpskog naroda. List Crnogorac se s tim nije slagao, navodeći podatak (bez navođenja izvora) da je ta titula barskih nadbiskupa još od vremena kada je vladao Mihailo. Kao razloge da se sjedište srpskog primasa ne premješta u Beograd list navodi: Čudnovito je da pošto razni osvajači toga kraja u raznim vremenima nijesu našli za shodno da ukinu titulu srpskog primasa, otkuda se sada u Beogradu porodila ta ideja da se on ukine i oduzme ta titula arhiepiskopiji barskoj. Opravdanje da tako velika titula treba da ima sjedište u prijestonici netačno je. Mi imamo zato mnogo primjera, a primasi nemaju sjedišta u prijestonicama. Tako na primjer: U Parizu nije sjedište francuskog primasa, nego u Lionu, U Njemačkoj ne sjedi primas njemački, već u Salcburgu u Austriji, niti u Pešti ugarski već u Ostroganu, varošici od svega 18000 duša. Tako isto naš Bar nosi primatsku titulu, a ne ni Beograd ni Zagreb, jer ju je Bar nosio i onda kada je prijestonica bila u Skadru. Dakle stolica primasa srpskoga mora biti u Baru, a ne u Beogradu.

Albanski su katolički svećenici u vrijeme nadbiskupa Aleksandra Tokića nastojali da nadbiskupija pređe u njihove ruke i da se Primasija srpska nazove Primasijom albanskom. Htjeli su da Barska nadbiskupija prvenstveno bude nacionalna institucija albanskog naroda u Crnoj Gori i nisu trpjeli prisustvo svećenika drugih nacionalnosti. Dragutin Papović zaključuje da su »U unutrašnjem sukobu u Barskoj nadbiskupiji albanski svećenici […] ostvarili najveći dio zahtjeva i bili […] zadovoljni time. To su smatrali važnim ostvaranjem, jer su tu situaciju koristili da u župama djeluju kao albanski nacionalni ideolozi.« Time su, vjeruje Papović, uspjeli ukloniti utjecaj svećenika Hrvata i don Bušića, koji je bio naklon jugoslavenskoj vlasti. U novije vrijeme barski nadbiskupi su Albanci, a mnogi albanski svećenici su imali prezimena koja završavaju na vić, ić. Misionarska Barska nadbiksupija je 1966. imala 18 svećenika, od toga 14 Albanaca. Od tih 14 Albanaca njih 9 su imali čista slavenska prezimena: Anzelmo Marstjepović, Pavle Marvulić, Petar Perkolić, Marko Kolović, Anto Marđokić, Frano Markić, Tomo Kočović, Josip Demirović, Marko Bakočević. Samo pet svećenik Albanaca su imali, vremenom već albanizirana ili albanska prezimena: Simon Filipaj, Egidije Berišaj, Josip Jankaj, Deda Markolaj i Roko Mirdita.

Popis barskih nadbiskupa mini|Zgrada barske nadbiskupije koju je dao izgraditi Nikola Dobrečić mini|Katolička crkva sv. Nikole u Starom Baru pored zgrade nadbiskupije. Crkvu je podigao i u njoj je pokopan nadbiskup barski i primas srpski Nikola Dobrečić. mini|Katolička konkatedrala sv. Petra u Baru mini|Katolička katedrala Bezgrešnog začeća Blažene djevice Marije na Gretvi, Stari Bar mini|Katolička crkva sv. Vita na groblju (Gretva, Stari Bar). Podigao ju je i u njoj je pokopan nadbiksup barski i primas srpski Šimun Milinović

Petar I. (1064. – 1094.) Sergej (1094. ? / oko 1110. ? – 1124. ?) Ilija (oko 1124. – 1140.) Grgur Krizogon (1172. – 1196.) Ivan I. (? – 1247.) Ivan II. (Giovanni da Pian del Carpine) (1248. – 1252.) Gufrid (travanj 1253. – 1254.) Lovro I. (1255. – 1270.) Gašpar Adam (1270. – 1280.) Mihael (1282. – 1298.)katedala bez Ruđer, O Cist. (1298. – 1301.) Marin Petrov Žaretić (1301. – 1306.) Andrija I. (1307. – 1324.) Guillaume Adam (1324. – 1341.) Ivan III. (1341. – 1347.) Dominik (1349. – 1360.) Stjepan I. (1361. – 1363.) Ivan IV. (1363. – 1373.) Ivan V. Andrija (18. svibnja 1373. – 1382.) Antun (1383. – 1391., imenovan biskupom Biskupije Alghero-Bosa) Rajmund (1391. – 1395.) Ludovico Bonito (1395.) Marin II. (1396. – 1420.) Ivan VI. (1420. – 1422.) Petar II. (1423. – 1448.) Andrija II. (1448. – 1459.) Lovro II. (1459. – 1460.) Marko I. (1460. – 1461.) Šimun Vosić (1462. – 1473.) Stjepan II. Teglatije (1473. – 1485.) Filip Gajo (1485. – 1509.) Jeronim (1509. – 1517.) Lovro III. (1517. – 1525.) Ivan VII. (1525. ? – 1528. ?) Ludovico Chieregati (1528. – 1551.) Ivan VIII. (1551. – 1571.) Teodor (1575.) Ambrozije Kapić (1579. – 1598.) Toma Ursini (1598. – 1607.) Marin Bici (1608. – 1624.) Pietro Massarechi (1624. – 1634.) Giorgio Bianchi (1. listopada 1635. – 14. studenoga 1644., postao biskup Biskupije Sapë) Francesco Leonardi (28. studenoga 1644. – 1646.) Giuseppe Buonaldo (1646. – 1653.) Marko II. (1654. – 1656.) Pjetër Bogdani (apostolski administrator 1656. – 1671.) Andrija Zmajević (23. veljače 1671. – 7. rujna 1694.) Marco Giorga (18. srpnja 1696. – 1700.) Vićenco (Vicko) Zmajević (1701. – 27. ožujka 1713.), postao zadarski nadbiskup Egidio Quinto (Egidije Kvinćo), OFM (8. veljače 1719. – 1. siječnja 1722.) Matija Štukanović (1722. – 1745.) Marco de Luchi (9. ožujka 1746. – srpanj 1749.) Lazër Vladanji (21. srpnja 1749. – 4. veljače 1786.) Giorgio Giunchi (24. srpnja 1786. – 26. siječnja 1787.) Giorgio Angelo Radovani (23. travnja 1787. – 15. studenoga 1790.) Francesco Borzi (11. travnja 1791. – 1822.) Vincenzo Battucci (13. siječnja 1824. – 1839.) Karlo Pooten (28. rujna 1855. – 1886.) Šimun Milinović, OFM (8. listopada 1886. – 1910.) Nikola Dobrečić (16. siječnja 1912. – 14. studenoga 1955.) Aleksandar Tokić (14. studenoga 1955. – 6. svibnja 1979.) Petar Perkolić (6. svibnja 1979. – 27. siječnja 1998.) Zef Gashi, SDB (27. siječnja 1998. – 5. travnja 2016.) Rrok Gjonlleshaj (5. travnja 2016. – danas)

Galerija

Vidi još Katoličanstvo u Crnoj Gori Konkatedrala Svetog Petra u Baru Katolička crkva sv. Nikole u Starom Baru Katedrala Bezgrešnog začeća Blažene djevice Marije na Gretvi, Stari Bar Crkva sv. Vita na Gretvi, Stari Bar

Bilješke

Kategorija:Katolička upravna podjela Crne Gore Kategorija:Duklja Kategorija:Bar