Donji Lapac je općina u Hrvatskoj. Nalazi se u Ličko-senjskoj županiji.
Zemljopis Donji Lapac se nalazi u istočnoj Lici, kraju poznatom po imenu Ličko Pounje, ispod planine Plješivice. Komunikacijski je povezan s Bihaćem na sjeveru, na jug put vodi ka Gračacu, Kninu i Zadru te preko planine Plješivice novoasfaltiranom cestom s Korenicom i Plitvičkim jezerima.
Nadmorska visina: 582 m.
Stanovništvo Od 626. godine do turske okupacije 1527. godine ovaj kraj naseljavali su isključivo Hrvati. Nakon oslobođenja od Turaka 1791. godine do 1941. godine, stanovništvo Donjeg Lapca i okolnih sela činili su Hrvati i Srbi, pri čemu su drugi imali većinu. Tijekom II. svjetskog rata, četnici su posve etnički očistili naselja s hrvatskim stanovništvom Boričevački Bubanj, Podlisac, Kalati, Mišljenovac, Donji Lapac, Gornji Lapac i Brotnju. Poslije četničkog terora nad hrvatskim stanovništvom provedenog od 27. srpnja 1941. godine, ova naselja s preko 3000 Hrvata katolika, kako bilježe matice rođenih posve su etnički očišćena. Popis 2011. Po popisu stanovništva iz 2011. godine, općina Donji Lapac imala je 2113 stanovnika.
Nacionalni sastav stanovništva prema popisu iz 2011. bio je sljedeći:
Srbi – 1704 (80,64 %) Hrvati – 397 (18,79 %)
Popis 2001.
Po popisu stanovništva iz 2001. godine, općina Donji Lapac imala je 1880 stanovnika, raspoređenih u 18 naselja:
Birovača – 103 Boričevac – 24 Brezovac Dobroselski – 3 Bušević – 2 Dnopolje – 158 Dobroselo – 94 Doljani – 95 Donji Lapac – 812 Donji Štrbci – 25 Gajine – 71 Gornji Lapac – 32 Gornji Štrbci – 4 Kestenovac – 30 Kruge – 49 Melinovac – 4 Mišljenovac – 2 Nebljusi – 166 Oraovac – 206
Nacionalni sastav stanovništva prema popisu iz 2001., bio je sljedeći: Srbi – 1383 (73,56) Hrvati – 471 (25,05) Česi – 1 Slovenci – 1 Talijani – 1 ostali – 1 neopredijeljeni – 10 (0,53) nepoznato – 12 (0,64)
Nacionalni sastav 1910. izgledao je ovako: Srbi – 15995 (91,75 %) Hrvati – 1435 (8,23 %) Nijemci – 2 Ostali – 1 Ukupno – 17433
Do novog teritorijalnog ustrojstva Republike Hrvatske, postojala je bivša velika općina Donji Lapac koja je obuhvaćala istočne dijelove današnje općine Gračac.
Kretanje stanovništva naselja Donji Lapac
2011. – 947 2001. – 812 1991. – 1791 1981. – 1590 1971. – 1286
Izvori
Popis 2011, Statistička izvješća 1469/2012, Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, str. 36-37. CD-ROM: "Naselja i stanovništvo RH od 1857-2001. godine", Izdanje Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske, Zagreb, 2005.
Uprava Općinu čine gradić Donji Lapac (812 st.) i 17 okolnih sela. Područje mjesta Srb s okolnim selima, koje je pripadalo prijeratnoj općini Donji Lapac, danas se nalazi u općini Gračac u Zadarskoj županiji.
Povijest Donji Lapac je osnovan krajem 18. stoljeća kada je završetkom austrijsko – turskog rata svištovskim mirom 1791. godine Ličko Pounje vraćeno Hrvatskoj u sastavu Habsburške monarhije. Njegov razvoj je posljedica desetljetnog graničnog položaja u sustavu Hrvatsko-slavonske vojne krajine. Od ukidanja Hrvatsko-slavonske vojne krajine 1886.godine Dojni Lapac postaje sjedište općine u županiji Lika-krbava u Hrvatskoj.
Donji Lapac se nalazi u dinarskom krškom vapnenačkom kraju, smješten usred Lapačkog polja. Već u pretpovijesnoj i antičkoj prošlosti (željezno i rimsko doba) u blizini je bilo naselje, što svjedoče pronađeni ostatci brojnih predmeta iz tih vremena.
U srednjem vijeku Donji Lapac je bio sijedište stare hrvatske Lapačke župe (županije). Stanovnici te starohrvatske županije nazivali su se Lapčani. Najslavniji Lapački junak iz predturskog razdoblja bio je Petar Kružić, rođen u Krugama u župi Nebljusi, proslavio se kao glasoviti branitelj grada Klisa ali i cjele hrvatske granice od Turaka. Jedan od najpoznatijih Lapčana i znameniti kroničar Krbavske bitke iz 1493. godine pop Martinac također je bio "plemenom Lapčanin". Crkveno je lapačka župa bila dio kninske biskupije, a svi stanovnici lapačke župe bili su katolici i Hrvati. Dana 24. kolovoza 1435. povijesne isprave spominu lapačkog arhiđakona i kninskog kanonika. S obzirom na to da je lapac imao arhiđakonat, a to je veća teritorijalna jedinica od dekanata, to potvrđuje da je onda bilo mnogo župa, crkava i svećenika u lapačkom kraju i okolici.Propovijed u D. Lapcu za blagoslov gradilišta crkve sv. Ivana Pavla II. , Gospićko-senjska biskupija, 27. svibnja 2015. Pristupljeno 12. listopada 2016. Lapačka je župa bila u sastavu Krbave, dok je 1449. god. pripadao Frankopanima. Stari grad Lapac bio je na izoliranom brijegu Obljaju (666 m), koji se diže u Lapačkom polju južno od Donjeg Lapca. Kada su Turci zaposjeli Krbavu te istočni i južni dio Like okupiran je i Lapac. Lapački je kraj pao pod Turke 1527. Nakon Mohačke bitke, Ličko Pounje s Lapačkom župom došlo je u posjed osmanskog Carstva u čijem je sastavu bio pune 264 godine (1527. – 1791. godine). Dakle, gotovo stoljeće duže nego ostali dio Like, zapadno od reljefne barijere Plješivice. Naime, dok je u "turskoj Lici i Krbavi" osmanlijska vlast formalno prestala Karlovačkim mirom 1699. godine, Ličko Pounje oslobođeno je osmanlijske vlasti Mirom u Svištovu (1791. gadine). U osmanlijskom razdoblju taj je prostor bio organiziran kao zaseban kotar (Boričevac) u okviru Kliškog sandžaka. Za razliku od novoosvojenih područja zapadno od Plješivice, Osmanlije su taj prostor dijelom naselili već ubrzo poslije zaposjedanja, kao potporu tvrđavskim naseljima u Boričevcu i Ostrovici na Uni. Nakon njihovog izgona iz Like 1689. godine Lapac je ostao pod turskom okupacijom sve do Svištovskog mira 1791. godine kada je oslobođen te vračen u sastav Hrvatske u sklopu Habsburške monarhije. Poslije ustrojavanja vojne granice u Lici prema Turskom carstvu, Donji Lapac s Gornjim pounjem potpao je pod Hrvatsko-slavonsku vojnu krajinu, gde ima funkciju tipičnog manjeg vojno-pograničnog središta. Nakon protjerivanja većine starosjedilačkih Hrvata tijekom obrambenog protuturskog rata, do novog naseljavanja Gornjeg pounja došlo je sredinom 16. stoljeća, kada su iz dubine balkanskog poluotoja Turci doveli novo stanovništvo, pravoslavne stočare Vlahe, kasnije opredijeljene Srbe i islamizirano stanovništvo Muslimane. Muslimani su se pretežno nastanili u podgrađima tvrđavskih naselja, gdje su, uz ratarstvo, razvijali obrt i trgovinu, dok je pravoslavno stanovništvo naseljeno u malim skupinama na širem prostoru između naselja, pri čemu se uz tradicionalno stočarenje uključivalo u vojne pohode kao martološke formacije. Kao indikator tadašnje naseljenosti posredno može poslužiti padatak iz prvog popisa tog prostora, iz 1577. godine prema kojem je u Boričevcu bilo stacionirano 70 turskih konjanika i 1100 turskih pješaka, a u Ostrovici 60 turskih konjanika i 1150 turskih pješaka.
U 16. stoljeću srušena je mjesna katolička crkva.L.O.: Katolička crkva u D. Lapcu nakon gotovo 500 godina, Lika Online, 8. listopada 2016. Pristupljeno 12. listopada 2016.
Nakon razornog austro-turskog rata 1788. – 1791. godine Gornje pounje je ponovno znatno opustjelo. Poslije Svištovskog mira, odnosno završetka međudržavnog razgraničenja između Habsburške monarhije i Turskog carstva 1795. godine, krenulo se s ponovnim planskim naseljavanjem Gornjeg Pounja. Uz vrlo malo preostalog stanovništva, na strateški važnim prijelazima uz granicu prema Turskom carstvu oko Zavalja, Boričevca te dijelom u oba Lapca, Oraovc, Brotnju i nešto u Srb vraća se hrvatsko stanovništvo. Dok je na područja po unutrašnjosti Gornjeg pounja naseljeno većinom pravoslavno stanovništvo. Na taj način Lapačko područje dobilo je ponovno većim dijelom novu strukturu stanovništva. Muslimani, kojih je na tom području u osmanlijskom razdoblju bilo razmjerno ponajviše, izbjegli su na drugu stranu granične rijeke Une, te na Petrovačko i Bilajsko/Bjelajsko polje, odnosno krupški, bihaćki i cazinski kotar. Prilikom razgraničenja 1795. godine tek je u Donjem Lapcu registrirano 60 kuća, po čemu je to tada bilo vodeće naselje u tzv. cijelome Unskom krugu (Ličko Pounje). Tijek ponovnog naseljavanja Gornjeg pounja. Na ispražnjeni prostor vojne granice, austrijske vojne vlasti doseljavale su stanovništvo iz agrarno prenaseljenih područja, poglavito iz bližih dijelova Like. Tako su na Lapačko područje, uz nešto malo preostalog nemuslimanskog stanovništva, doseljeni pravoslavci i katolici, od kojih prvi u većem broju. Pravoslavci su nastanili 2/3 Donji Lapac i 1/2 Gornji Lapac, 3/4 Oraovac i većinom Dnopolje, Kruge i Nebljuse, dok su katolici nstanili Boričevac, Zavalje, Veliki Skočaj, Mali Skočaj, Međudražje, Baljevac, 1/2 Gornji Lapac,1/3 Donji Lapac, 1/4 Oraovac te Brotnju.
I nakon priključenja tog dijela hrvatskog Pounja Lici 1791. godine Osmanlijsko Carstvo zadržalo je strateški važan mostobran na rijeci Uni s vojnom posadom u Ostrvici, tako da je ostala nesigurnost koja je ograničavala gospodarski razvoj čak i u drugoj polovici 19. stoljeća. Organizacija vojnog uređenja granice na tome novooslobođenom području, tekla je vrlo sporo, tako su 1800. gadine ustrojene dvije satnije na tome novooslobođenom području Ličke regimente Hrvatsko-slavonske vojne krajine.
Područje Boričevca i Donjeg Lapca s okolicom obuhvaćala je Dobroselska satnija koja je imenovana po svome prvome sjedištu – Dobroselu, povoljno smještenom naselju podalje od granične crte, podno prijevoja Lumbardenik, između naseljenih zona u Lapačkom polju i gornjounskaj dolini. U jednam od upada osmalijske vojske, 1809. godine teže su oštećens naselja Donji i Gornji Lapac, te susjedna sela Boričevac i Oraovac. To je nametnulo potrebu novog preustroja organizacije, povezano s tim je 1826. godine sjedište satnije premješteno u Donji Lapac.
Od tada se Donji Lapac postupno počinje razvijati kao tipično hrvatsko pogranično središte s izgledom tzv. cestovnog naselja. Veze kroz dolinu Lapačkih korita za sjeverozapadni naseljeni podpIješivički pojas starih Nebijuha, te nova u 19. st. izgrađena cesta preko prijevoja podno Kuka, prometna veza s Boričevačkom dolinom prema graničnom prijelazu ('rašteI' Lisičjak) i Kulen Vakufu, zatim dobra povezanost dolinom Une prema jugu i naselju Srb osiguravaju Donjem Lapcu ulogu prometnog središta Ličkog pounja. Nakon oslobođenja Bosne i Hercegovine od Turaka prestala je potreba za vojnom granicom krajiškog tipa, te je 1887. godine dokinuta hrvatsko-slavonska vojna krajina a pogranično područje vraća se u civilni sastav Trojedne kraljevine Hrvatske-Slavonije i Dalmacije. U to vrijeme postupnim upravnim izdvajanjem Ličkog Pounja iz sastava Krbavske upravne cjeline, osnovana je samostalna općina sa sjedištem u Donjem Lapcu (1892.godine), čime se Donji Lapac nesmetano počinje razvijati kao upravno središte Ličkog pounja.
Poslije ukidanja Vojne krajine od 1886. godine Donji Lapac je općinsko središte u kotaru Udbina, a od 1892. godine i kotarsko središte u županiji Lika-Krbava u sastavu Trojedne kraljevine Hrvatske-Slavonije i Dalmacije. Ovakav ustroj bio je i poslije II Svjetskog rata, jer je D.Lapac bio općinsko i kotarsko središte, da bi 1955. godine postao središte veće, a sada već bivše, istoimene općine. Novom teritorijalnom podjelom Republike Hrvatske, Donji Lapac je zadržao ulogu općinskog središta Ličkog pounja.