Grčko-turski rat (1919. – 1922.)

Grčko-turski rat vođen od svibnja 1919. do listopada 1922., neki ga zovu Rat u Maloj Aziji, ili Grčkom kampanjom u Turskom ratu za nezavisnost.

To je bio niz vojnih srazova tijekom komadanja Otomanskog Carstva, nakon Prvog svjetskog rata. Rat je vođen između grčke vojske i otomanske regularne vojske i turskih nacionalista, koji su kasnije osnovali Republiku Tursku.

Grčka kampanja otpočela je zato što su saveznici iz Antante, osobito britanski premijer David Lloyd George, obećali Grčkoj, za savezništvo u ratu, teritorijalno proširenje na račun protivničkog Otomanskog Carstva. Završio je tako da su se Grci morali povući na granice od prije početka rata i velikom razmjenom stanovništva, s netom ustanovljenom Republikom Turskom, i mirovnim ugovorom iz Lausanne.

Propast vojne kampanje Grčke, kao i neuspjesi u tursko - armenskom sukobu, kao i neuspjesi u francusko - turskom ratu protiv Turskog nacionalnog pokreta, prisilili su Saveznike, da napuste Mir iz Sèvresa i pregovaraju u Lausanni o novom mirovnom sporazumu. Na kraju su morali priznati neovisnost Turske Republike i turski suverenitet nad Istočnom Tračkom i Anatolijom.

Pozadina sukoba Geopolitički okvir sukoba

Geopolitički kontekst sukoba proizlazi iz posljedica Prvog svjetskog rata, kao i u činjenici da je Otomansko Carstvo bilo uključeno u Blisko istočne intrige.

Grci su dobili naredbu da se iskrcaju u Smirnu ( turski: Izmir ) od stane Antante, kao dio dogovora o diobi Otomanskog Carstva. Tijekom tog sukoba, Otomansko Carstvo se potpuno urušilo, i pobjednička Antanta ga je prisilila potpisati Mirovni ugovor u Sèvresu 10. kolovoza 1920. Bilo je puno tajnih sporazuma koji su uključivali komadanje Otomanskog Carstva, nakon Prvog svjetskog rata. Trojna Antanta je davala kontradiktorna obećanja Grcima na račun Male Azije.

Na Pariškoj mirovnoj konferenciji, 1919., grčki premijer Venizelos, snažno je lobirao je za veliko proširenje Grčke tzv. ( Veliku Ideju, grčki: Megali Idea) koja bi uključivala brojne grčke zajednice u Sjevernom Epiru, Trakiji i Maloj Aziji. Savezici, a osobito britanski premijer David Lloyd George su obećali Grčkoj teritorije u zamjenu za velike žrtve i troškove koje su Grci podnijeli za rata na strani saveznika iz Antante.

To je uključivalo istočnu Trakiju, otoke Imbros (turski: Gökçeada) i Tenedos (turski: Bozcaada), kao i dijelove zapadne Anatolije, oko grada Smirne, gdje je u to vrijeme živjela značajna grčka zajednica.

Italo-anglo-francuski Sporazum iz St.-Jean-de-Maurienne, potpisan 26. travnja, 1917., ustanovio je "srednje-istočne interese Italije", ali je taj dogovor prekršen grčkom okupacijom Smirne, koja je obećana Italiji. Prije same okupacije, talijanska delegacija se opirala ideji grčke okupacije zapadne Anatolije, nakon toga napustila je Parišku mirovnu konferenciju i nije se vratila do 5. svibnja. Odlazak talijana olakšao je posao Lloyd Georgeu da uvjeri Francusku i Sjedinjene Američke Države da daju prednost Grcima u vojnim operacijama u Zapadnoj Anatoliji u odnosu na talijane.

Po nekim povjesničarima, Grčka okupacija Izmira ( Smirne), bila je kap koja je prelila čašu i uzrokovala Turski nacionalni pokret. Po britanskom povjesničaru Arnold J. Toynbeeu, to je bila sramota političara Venizelosa i Lloyd Georgea, koji su načinili velike pogreške i izazvali velike patnje grčkog i turskog stanovništva (masovnog preseljenja). Tako su nestali Pontski Grci, istovremeno to je izazvalo i promjenu etničkog stanja stanovništva u Sjevernoj Grčkoj, gdje je većina prognanika upućena, osobito u Makedoniji i Trakiji, gdje se promijenio etnički sastav stanovništva, a to je izazvalo daljnje krize koje se protežu gotovo do današnjeg dana.

Grčka zajednica u Anatoliji

Jedan od glavnih argumenata Grčke vlade za upućivanje vojne ekspedicije u Malu Aziju, bila je i brojna Grčka zajednica u Anatoliji.

Grci su naselili Malu Aziju (Lidija), još za antike (Jonjani). Grčke kolonije u Maloj Aziji, bile su značajan dio grčkog svijeta, i uvijek pod kontrolom Grka, od brončanog doba, preko helenizma, Bizanta pa sve do kraja XV st., kad su Turci Seldžuci osvojili i posljednje enklave otpora. Prije Prvog svjetskog rata oko 2,5 milijuna Grka živjelo je unutar teritorija Turske (kakva je danas ). 1915. Novoustanovljena turska vlada, započela je s rigidnom nacionalističkom politikom protiv manjinskih zajednica, koja se po nekim povjesničarima može nazvati - genocidom (najpoznatiji su masakri i progoni Armenaca), i progon drugih manjinskih zajednica (uglavnom kršćana). Između ostalog na taj način je i proganjana i terorizirana brojna grčka zajednica u Pontu, Maloj Aziji i Zapadnoj Anatoliji).

Tadašnji grčki premijer Elefterios Venizelos, u izjavi danoj britanskim novinarima rekao je: - Da Grčka ne ratuje protiv islama, već protiv anakrone, korumpirane i nesposobne vlasti, koju će istjerati s onih područja gdje Grci čine većinu stanovništva.

Protivnici grčkih stajališta, branili su novu tursku vladu, činjenicama da je ona tek ustanovljena, i preslaba, da bi mogla učinkovito djelovati, kao i time da je ona ionako pod kontrolom britanskih okupacijskih vlasti.

Grčki nacionalizam

Jedan od velikih pokretača rata bila je grčka nacionalističko - iredentistička Velika Ideja ( grčki: Megali Idea ), zapravo jedna vrsta ponovnog uskrsnuća Bizantskog Carstva, na obje obale Egejskog mora. U vrijeme grčke borbe za nezavisnost od Otomanskog Carstva ( 1830.), - Megali Idea, igrala je veliku ulogu u grčkoj politici i nacionalnoj svijesti. Velika Ideja ipak nije samo ideja XIX. stoljetnog probuđenog nacionalizma, ona je u korijenima mnogih grčkih vjerovanja, a to je da Konstatinopolis ponovo treba obnoviti kao sjedište kršćanstva, i da treba ponovno osnovati kršćansko Bizantinsko Carstvo koje je propalo 1453., kao i da crkva Sveta Sofija ponovno treba biti u kršćanskim rukama.

Velika Ideja, uključivala je Konstantinopolis, Kretu, Tesaliju, Epir, Makedoniju, Tračku, Egejske otoke, Cipar, obalu Male Azije, pa čak i Pont u Crnom moru.

Vojne operacije mini|300px|Vojna djelovanja u Anatoliji tijekom Grčko-turskog rata Vojni aspekt sukoba počeo je Sporazumom o prekidu vatre iz Mudrosa. Grčko-turski rat se može podijeliti u tri perioda.

Prvi dio, ( od svibnja, 1919. do studenog, 1920.), uključuje iskrcavanje grčke vojske u Maloj Aziji i njezino učvršćivanje po obali Egeja.

Drugi dio trajao je od listopada, 1920. do lipnja, 1921., njega su karakterizirale grčke ofanzivne vojne operacije. U trećem, završnom periodu, koji je trajao do kolovaza, 1922., Turci su preuzeli stratešku inicijativu i prisilili grčku vojsku na napuštanje Male Azije.

Grčko zaposjedanje Smirne, svibanj 1919.

Dne 15. svibnja, 1919., dvadeset tisuća grčkih vojnika iskrcalo se u Izmiru (Smirni) i preuzelo kontrolu nad gradom i okolicom, pod zaštitom grčke, francuske i britanske mornarice. Pravna osnova tog čina bio je član 7. Primirja iz Mudrosa, koji je dozvoljavao Saveznicima "zauzeće bilo koje strategijske pozicije ako bi to zahtijevala sigurnost Saveznika".

Grčke snage su u međuvremenu ušle i u istočnu Trakiju.

Grci u Izmiru (Smirna) i ostali kršćani, (većinom Armenci, tvorili su manjinu po turskim izvorima, a većinu po grčkim), dočekali su grčke vojnike kao osloboditelje. Nasuprot tome tursko stanovništvo, u njima je vidjelo - zavojevače. Grčko iskrcavanje prošlo je uz manje sporadične otpore, manjih neregularnih turskih vojnih grupa po periferiji. Većina regularne vojske dočekala je Grke u miru ili se povukla dublje u unutrašnjost.

Dok je turskoj vojsci naređeno da ne puca, turski nacionalist - Hasan Tahsin ubio je grčkog službenika, na to su grčki vojnici, otvorili vatru na turske vojnike i vladinu zgradu, oko 300 do 400 Turaka i oko 100 Grka poginulo je tog prvog dana. Grčka uprava bila je ponižavajuća za muslimane, osobito kad se zahtijevalo skidanje fesova (s muških glava) i feredža sa ženskih lica, što su ortodoksni islamski vjernici doživljavali kao tešku uvrjedu i teror nad sobom.

Grčka ljetna ofenziva 1920.

U ljeto 1920., grčka vojska poduzela je seriju uspješnih napada u pravcu doline Meander (Menderes), Peramosa i Filadelfije. Ciljevi ove ofenzive bili su osiguranje strateške dubine za obranu Smirne (Izmira ) i njezine okolice. Na kraju te kampanje Grci su povećali svoj okupacijski teritorij u Anatoliji.

Mirovni ugovor u Sèvresu, (kolovoz, 1920.) 10. kolovoza, 1920., Otomanski Imperij, potpisao je Sporazum iz Sèvresa, prepuštajući Grčkoj, Trakiju, sve do linije Čatalja. Ono što je bilo još značajnije, je da je Turska dala prava Grčkoj na otoke Imbros i Tenedos, zadržavši mali teritorij oko Konstantinopolisa, otoke u Mramornom moru, i "i mali uski pojas Europskog tla". Bosporski tjesnac, prepušten je pod kontrolu Međunarodne komisije, i otvoren za promet svima. Turska je bila prisiljena prepustiti svoj teritorij oko grada Smirne ( Izmir ). Grci su upravljali enklavom Izmir, ali suverinitet je nominalno ostao pod sultanom. Po provizornom sporazumu, Smirnom (Izmirom ) će upravljati lokalni parlament u razdoblju od pet godina, a zatim bi se uključila u Kraljevinu Grčku ako se tako odluči na plebiscitu koji bi se trebao održati pod pokroviteljstvom Lige Naroda.

Sporazum nikad nije ratificiralo ni Otomansko Carstvo, a ni Grčka.

Grčka ekspanzija, listopad 1920.

U listopadu,1920., grčka vojska napredovala je unutrašnjost Anatolije uz podršku Lloyda Georgea, koji je time želio povećati pritisak na Turke da potpišu Ugovor iz Sèvresa. Ova avantura otpočela je za liberalne vlade Elefteriosa Venizelosa, koji je ubrzo je izgubio izbore i vlast i zamijenjen je Dimitriosom Gounarisom, koji je unaprijedio neiskusne monarhističke časnike za vrhovne zapovjednike. Kralj Konstantin I. osobno je preuzeo komandu nad vojskom iz Smirne ( Izmir ). Strategijski ciljevi ovih operacija bili su poraziti Turske nacionaliste i prisiliti Mustafu Kemala Atatürka, na mirovne pregovore. Grci, su bili brojniji i modernije opremljeni i željeli što brži sukob sa slabo opremljenom turskom vojskom. Smrt kralja Aleksandra i odstupanje premijera Venizelosa, listopad, 1920.

U listopadu, 1920. kralj Aleksandar je umro zbog ugriza svog kućnog ljubimca - majmuna. Taj incident zove se "majmunski ugriz koji je promijenio grčku povijest ". Venizelos je i tako želio republiku i to jedva dočekao da ukine monarhiju. Nakon smrti kralja Aleksandra, zakazani su novi izbori za 1. studeni, 1920., ubrzo je izbio sukob između podupiratelja Venizelosa i onih novog pretendenta za grčkog kralja Konstantina. Rat je natjerao mnoge Grke da promjene mišljenje, i glasaju za promjene. Na veliko iznenađenje mnogih, Venizelos je dobio samo 118 od mogućih 369 mjesta. Veliki poraz prisilio je Venizelosa i brojne njegove bliske suradnike da napuste zemlju. Nova vlada pripremila je plebiscit za povratak kralja Konstantina. Plebiscitom je kralj pozvan da se vrati u domovinu, a grčka vojska koja je trebala štititi Smirnu i Egejsku obalu uputila se u marš na Ankaru. Prva bitka kod Inenija, prosinac, 1920.

U prosincu, 1920. Grci su dospjeli do Eskişehira. Naišavši na snažan otpor, vratili su se na prvobitne pozicije. Na početku 1921. Grci su obnovili svoje napade, ali su opet naišli na snažan otpor turskih nacionalista, koji su se borili neusporedivo bolje i motiviranije i bili opremljeni poput regularne vojske. Grčka strateška inicijativa je prvi put zaustavljena u Prvoj bitci kod Inenija (11. siječnja, 1921.) Taj razvoj događaja naveo je Saveznike da predlože na osnovi Ugovora iz Sèvresa, Konferenciju u Londonu gdje su i obje turske strane bile prisutne; Turski revolucionari ( koji Ugovor iz Sèvresa nisu priznavali), kao i otomanska vlada. I pored toga što su postignuti neki dogovori s Italijom, Francuskom i Britanijom, odluku nije podržala Grčka vlada koja je vjerovala da i dalje ima stratešku inicijativu i da će pregovarati s jačih pozicija. Grci su započeli, drugu bitku kod Inenija( 27. ožujka,), i uspjeli poraziti Turke ( 30.ožujka ).