Dicmo je općina u Hrvatskoj. Nalazi se u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Administrativno sjedište općine je naselje Kraj.
Etimologija
Na mjestu sadašnjeg Dicma u rimsko se vrijeme nalazio deseti po redu miljokaz ceste Salona – Andetrium (Muć).Ivanković, Ante, Prezimena općine Dicmo, str. 9. Srednjeg je roda, jer je u odnosnom stanju prema riječi polje (usp. Duvno). Kako smatra Petar Skok,Skok, Petar, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, str. 400. potječe od latinskoga rednog broja decimus (deseti) i vjerojatno je ostatak duljeg naziva Ad decimum lapidem, tj. kod desetog miljokaza, a po drugima: Ad decima milia (passum), tj. kod desete milje (tisuće koraka). Na dalmato-romansko podrijetlo upućuje činjenica da je latinski velar dao sibilar "c" (usp. Cavtat < Civitatem).
Dok se o Dicmu razmišljalo više kao o polju, govorilo se da se ide "na Dicmo" ili da se "silazi s Dicma" (usp. "na Kupres", "na Zelovo"). Otkako se Dicmo više poima kao naselje, češće se rabi konstrukcija "u Dicmo" i "iz Dicma".
U prošlosti su se koristili razni nazivi za stanovnika Dicma: Dicmoljanin, Dicmanjac, Dicmanjanac, Dicmanac. Kao standardan oblik uvriježio se: Dìcmanjanin / Dìcmanjanka (po Aniću).Anić, Vladimir, Rječnik hrvatskoga jezika, str. 157
Općinska naselja
U sastavu općine je 7 naselja (stanje 2006.), to su: Ercegovci, Kraj (općinsko središte), Krušvar, Osoje, Prisoje, Sičane i Sušci.Ivanković, Ante, Prezimena općine Dicmo, str. 296.
Zemljopis
Dicmo je naziv i za suho i plitko polje u kršu splitske Zagore, a od 20. stoljeća i skupni naziv za naselja na rubu polja, osobito za predio oko bivše Željezničke stanice, župne crkve sv. Jakova i Ane, te Škole u Kraju.
Polje Dicmo je dugo oko 15 kilometara od sjeverozapada (Donje Dicmo) do jugoistoka (Gornje Dicmo), a široko do 2,5 kilometra. Nadmorska visina mu je između 315 i 319 metara. Općina ima površinu od 68 km2.
Na rubovima polja nastalo je sedam većih i više manjih naselja za koja se posljednjih desetljeća rabi skupni naziv Dicmo. Općinu Dicmo čine naselja Kraj, Osoje, Prisoje, Sičane i Sušci (Dicmo Donje), te Ercegovci i Krušvar (Dicmo Gornje).
Najveće planine i brda su Mosor (1339 m), Visoka (890 m), Grubuša (647 m), Radinje (763 m) i Gradina (587 m).
Stanovništvo
Popisi kroz povijest
Popis 2011.
Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, Općina Dicmo ima 2802 Popis stanovništva po gradovima/općinama 2011. stanovnika. Većina stanovništva su Hrvati s 97,68 %, Popis stanovništva prema narodnosti po gradovima/općinama 2011. a po vjerskom opredijeljenju većinu od 97,22 % čine pripadnici katoličke vjere. Popis stanovništva prema vjeri po gradovima/općinama 2011.
S obzirom na popis stanovnika 2001., broj stanovnika raste u pet od sedam naselja, ali dva preostala su presudna za ukupno smanjenje pučanstva.
Broj stanovnika utvrđen popisom 2011. godine po naseljima (u zagradama stanje po popisu 2001.):
Ercegovci – 143 (145) Kraj – 514 (442) Krušvar – 490 (481) Osoje – 388 (348) Prisoje – 643 (649) Sičane – 502 (449) Sušci – 122 (143) Etnički sastav 2011.
Hrvati – 2716 (97,45 %) Srbi – 64 (1,98 %) Nijemci – 2 Crnogorci – 1 ostali – 6 (0,23 %) neopredijeljeni – 9 (0,34 %) nepoznato – 2 Etnička razdioba Od sadašnjih sedam naseljenih mjesta u općini Dicmo šest ih je većinom bilo etnički kompaktno hrvatskih, a etnički i konfesionalno su mješoviti Sušci. Prema podatcima iz 1991. godine, u Sušcima su tradicionalno hrvatske i katoličke obitelji (komšiluci): Bešker, Bešker-Elez, Babić, Grubišić, Maretić, Pavić te tradicionalno srpske i pravoslavne: Denić, Radoš, Rusić, Simić, Stojanac, Stolica, Sudar, Šerbo i Šušak (po kojoj se naselje i zove, ranije i: Šušci).Gelo, Jakov. Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske, 1880-1991: po naseljima. Zagreb: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, 1998., . .
U Sušcima je i pravoslavna crkva Uspenja Presvete Bogorodice iz 1784.
Naseljavanje
Dicmo je bilo naseljeno još u antici, a kontinuitet njegova imena govori u prilog pretpostavci da je i njegova naseljenost bila kontinuirana. Po arheološkim nalazima, bilo je naseljeno još Ilirima.
Struktura stanovništva na dicmanjskom području mijenjala se ovisno o osvajačima koji su zaposjedali Dicmo te međusobno dijelili zemlju.
Poslije doseljavanja Slavena Dicmo je po stanovništvu hrvatsko. Nakon turskih osvajanja na Dicmu ima i muslimana koji nestaju poslije mletačkog osvajanja, kada se, uz starosjedioce kršćane doseljavaju drugi kršćani s bivšega turskog područja, i katolici, te skupina pravoslavaca. U 19. st., fra Šimun Milinović bilježi izjašnjavanja potonjih kao Hrvatâ.R. Petrović: Nacionalno pitanje u Dalmaciji u XIX. stoljeću
U početku stoljeća općina Dicmo ima 796 domaćinstava 2657 stanovnika.
Prezimena općine Dicmo
Nakon što je u Kandijskom ratu Venecija oslobodila dio dalmatinskog zaleđa (Aquisto vecchio), mletačke vlasti izradile su zemljišnik i popisale obitelji koje su podijelile na dvije banderije: na onu Pavla Bilandžića sa sjedištem u Gornjem Dicmu i Ilije Maretića u Donjem Dicmu. Prema Farentinijevom popisu iz 1709. u Dicmu su živjele sljedeće obitelji:
1. Banderija harambaše Pavla Bilandžića (Gornje Dicmo):
Ančić, Babić, Batarelo, Bilandžić, Blajić, Bobanović, Bojić, Bosančić, Božić, Brajković, Buljan, Cvitić, Čerenović, Ćurković, Ćukušić, Dević, Glavičević, Golemčević, Goselić, Juretić, Knezović, Kontić, Kuštrić, Kvesić, Lovrinčević, Mamić, Manđeralović, Matić, Mazar, Pavić, Pavlinović, Perić, Peričević, Radojević, Radošević, Stanković, Strujić, Sučić, Šerić, Škarić, Školjić, Tomić, Vidaković, Vištičić, Vukšić, Zelanović.
2. Banderija harambaše Ilije Maretića (Donje Dicmo):
Ajduković, Ančić, Babić, Balić, Bilokapić, Blažević, Borenić, Burović, Buzdovačić, Cicvarić, Čipćić, Ćatipović, Dević, Domjanović, Đelešip, Filipović, Galečić, Gazibarić, Grčić, Grubišić, Ivanišević, Jadrić, Jakovljević, Klarić, Kovačević, Ledenković, Lekić, Lijić, Lapozan, Ljubić, Mamić, Maretić, Marinović, Milanović, Mirčetić, Mitrović, Naerlović, Pandži, Paskvaljević, Pavičić, Pavlešić, Pavletić, Podrug, Prolić, Radanović, Roguljević, Rubčić, Smolić, Stolečić, Strikić, Strizirep, Sulić, Sušković, Šerbić, Tomić, Veseličić, Veselić, Vidaković, Vojković, Vojnić, Vojnović, Vučičić, Vukojević, Zebić, Zečević, Žure.
U Alberghetijevu zemljišniku (1725. – 1729.) zapisane su sljedeće obitelji i prezimena:
1. Banderija harambaše Ilije Bilandžića (Gornje Dicmo):
Ajduković, Batarelo, Bračulj, Blajić, Brajković, Bojić, Babić, Borosevljević, Bilandžić, Bocić, Buljan, Ćurković, Ćukušić, Đermano, Gojselić, Golemović, Jukić, Juretić, Kovačević, Kuštrić, Lovrinčević, Manđer, Matić, Milanović, Pekić, Peričević, Perić, Stanković, Strujić, Škarić, Škoro, Terzić, Vidaković, Vištičić, Vukšić, Zelenović.
2. Banderija harambaše Bože Maretića:
Anđelić, Ajduković, Ančić, Babić, Balić, Bilokapić, Blažević, Bošnjak, Bralić, Čipčić, Ćatipović, Kokanović, Dragunić, Dević, Filipović, Gabrilo, Grčić, Jadrić, Maretić, Milanović, Milunović, Naerlović, Radanović, Rudić, Stolčić, Sušković, Šipčić, Tomić, Vojnović, Vuković, Zebić, Zečević, Žurić.
U austrijskom zemljišniku iz 1833. godine, na području Dicma pojavljuju se sljedeća prezimena:
Anđelić, Babić, Baglić, Ban, Bašić, Batarelo, Bešker, Bilandžić, Bilokapić, Blajić, Blažević, Bojić, Bošnjak, Botić, Bračulj, Brajković, Bralić, Brkić, Burov, Buzdovačić, Čerina, Ćapeta, Ćatipović, Ćukušić, Ćurković, Denić, Dragunić, Đolonga, Fuštar, Gabrilo, Gošljević, Grčić, Jadrić, Jokić, Jukić, Juretić, Kokan, Kovačević, Kuštre, Manđeralo, Maretić, Marluza, Matić, Mialjica, Milanović, Milun, Mirčeta, Mršić, Naerlović, Pajić, Pandža, Pavić, Perić, Pilipović, Plavša, Podrug, Radanović, Radoš, Ramljak, Rogulj, Rudić, Silić, Stolica, Strujić, Sušak, Sveda, Šerbo, Tešija, Vidaković, Vištica, Vojković, Vujević, Zebić, Zečević, Župa, Županjac
Povijest
U Dicmu su otkriveni ostaci manjeg naselja ilirsko-rimskog tipa.
Publije Kornelije Dolabella, prvi namjesnik netom uspostavljene rimske provincije Dalmacije, gradio je u drugom desetljeću 1. stoljeća četiri ceste iz glavnog grada Salone (danas Solin). Tri su se račvala nakon desetak milja, možda kod miljokaza koji je vjerojatno dao ime Dicmu: jedan krak za Andetrium (Gornji Muć), a zatim još jedan za Aequm (Čitluk), a drugi za Pons Tiruli (Trilj).
Dicmo je bilo u sastavu hrvatske države od njezina nastanka do najezde Turaka.
Prvi zapisi o Dicmu datiraju iz 9. stoljeća od nepoznatog putopisca iz Ravenne. U pismu koje je 1406. godine napisao splitskom kaptolu cetinski knez Ivan Nelipčić stoji da se Dicmo nalazilo u sastavu Kliške županije.
Od 1524. Dicmo je u sastavu Osmanskog carstva. Nešto kasnijom organizacijskom podijelom pripalo je kliškom sandžaku ejaleta Bosne. Turci su osvojeno Dicmo podijelili svojim vojnicima. Među tim posjednicima bili su: Zeliagić, Mahmut Kinić, Mustafa Vanilj, Izak efendi Kakahajić, Šaban Balaisić-Belanić, Matetić-Satković i Mehmed Ahmetović.
Nakon Morejskog rata Dicmo je Karlovačkim mirom 1699. pripalo Mletačkoj Republici, koja ga je zauzela već nekoliko godina ranije. Iz tog razdoblja potječe i nelogična podjela na Dicmo Gornje i Donje. Naime, Gornje (Krušvar i Ercegovci) dobilo je taj pridjevak iako se nalazi nizvodno (rijeka Suvoja). U tursko doba Krušvar i Ercegovci su bili u sastavu dicmanjskog spahiluka i nosili su ime Aržano (polje), pa tako u prvome mletačkom katastru piše "Erzano di Dizmo".
Poslije morejskog rata, koji je opustošio sve to područje, bitno se izmijenio sastav stanovništva. Među starosjediteljima koji su ostali zabilježeni su Ivan, Lovre, Petar i Mijo Radanović, kojima je dodijeljeno 10 kanapa zemlje u Sičanima i 40 u Dicmu koju su i prije obradivali (26. lipnja 1694.).
Skupinu naroda iz Duvna u Krušvar doveo je Pavao Bilandžić, pa je po njemu dobila ime jedna banderija. Prema tradiciji, iz Hercegovine su došli pripadnici Maretićeve banderije. Tada se Dicmo dijelilo na dvije banderije: Bilandžića u Krušvaru i Ercegovcima i Maretića koja je obuhvaćala Sičane, Mojanku, Polje, Koprivno i Radinje. Maretića je bilo i na Zelovu-Neoriću, te u udaljenom selu Podhumci.
Prema mletačkom popisu stanovništva iz 1709. na dicmanjskom je području živjelo 1179 osoba i to 496 na području banderije Pavla Bilandžića u Krušvaru i 683 na području banderije Ilije Maretića pok. Bože na drugom kraju Dicma.
Podruzi se spominju u selu Mrkodol, župa Duvno odakle su vjerojatno došli 1693. Opći providur je dodijelio 25 kanapa zemlje udovici Mandaleni Podrug u Sičanima, jer je uzdržavala 10 ljudi. Spominje se da su na Dicmu zemlju dobili na obrađivanje obitelji Sunac, Pavičić i Kominković, ali su ta prezimena nestala s Dicma. U Sičanima, ispod zelenog bunara, dobio je 26. listopada 1697. Petar Zebić 20 kanapa zemlje. Prema popisu iz 1709. Petar je imao brata Juru s 10 članova obitelji, a sam ih je imao 5. Zebići su vjerojatno Hercegovci iz Brotnja, jer je 1693. Pavao Cebić iz Brotnja spomenut u hercegovačkim ugovorima o prijelazu.
Oko 1700. na Dicmo se doselio i manji broj pravoslavnih obitelji i nastanio se u Sušcima. Zaselak je dobio ime po obiteljima Sušković koje su upisane u mletačkom katastru. Šimun Žura (danas Žure) s Dicma, najvjerojatniji starosjedilac, sudjelovao je u ratu kao vojnik i dobio nešto zemlje u Krušvaru. Braća Filip i Andrija Kovačević osporavali su mu pravo na vlasništvo. Zemlje su se nalazile u Prisoju gdje se i danas nalaze njihove kuće. Doselili su se i ljudi iz susjedne Poljičke Republike čija je četa odigrala vidnu ulogu u osvajanju Sinja 1686. godine. Oni su se glavnom naselili u Ercegovce (Pavići, Vujevići, Perići).